P-313/2015-19 · Trgovački sud u Splitu

REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Splitu

Split, Sukoišanska 6

Poslovni broj: 8. P-313/2015-19

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Splitu, po sucu ovog suda Mariji Balić Jurišić, u pravnoj stvari tužitelja T. M. I. A. d.o.o., sa sjedištem u T., OIB:..., koga zastupa punomoćnik M. M., odvjetnik u Z., protiv tužene R. H., koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u S., Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika zastupnika po zakonu tužene dana 1. veljače 2016., objavljene 19. travnja 2016.,

p r e s u d i o j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Dužna je tužena tužiteljima isplatiti iznos od 1.823.714,50 kuna (milionosamstodvadesettritisućesedamstočetrnaestkunapedesetlipa) sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za osam postotnih poena tekućim od 16. veljače 2012. pa do isplate kao i naknaditi troškove parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama po stopi određenoj u stavci 1. članak 29. ZOO-a tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe".

II. Dužan je tužitelj, u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tuženiku na ime parničnog troška iznos od 72.960,00 kuna.

Obrazloženje

Pred Trgovačkim sudom u Zagrebu zaprimljena je 12. studenog 2014., tužba tužitelja ad1. T. M. I. A. d.o.o. i ad2. B. C. d.o.o., protiv tužene R. H., radi naknade štete.

U tužbi se navodi da je Trgovački sud u Zadru, povodom prijedloga predlagatelja A. S. d.o.o., sa sjedištem u S., kao ovrhovoditelja, protiv tužitelja ad.1 i tužitelja ad.2, kao ovršenika, u predmetu pod poslovni broj Ovr-19/12 dana 13. siječnja 2012. donio rješenje o ovrsi kojim je odredio ovrhu na novčanim sredstvima ovršenika, ovdje tužitelja, radi naplate ovrhovoditelja u iznosu od 488.332,00 kuna, sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 1. siječnja 1996. do isplate, te troškova ovršnog postupka u iznosu od 11.150,00 kuna, što u konačnici iznosi 1.823.714,50 kuna.

Predmetna ovrha zatražena je na temelju presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-176/08 od 28. rujna 2011. u kojoj je kao tužitelj naznačen A. d.o.o., sa sjedištem u S., a kao tuženici, tužitelji u ovom predmetu. Uz prijedlog za ovrhu ovrhovoditelj je dostavio citiranu presudu Vrhovnog suda i presudu Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj P-368/07, te Ugovor o prijenosu tražbine sklopljen između A. d.o.o. i A. S. d.o.o., a kojim je na ovrhovoditelja prenesena tražbina iz presude Trgovačkog sud u Zadru poslovni broj P- 67/02 od 28. svibnja 2003.

Iz odluke Vrhovnog suda Republika Hrvatske na koju se tužitelj poziva u ovršnom postupku kao ovršnu ispravu, moguće je utvrditi da ta odluka ne sadrži nalog za ispunjenje tražbine na neko davanje ili činjenje. Stoga presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-176/08 od 28. rujna 2011. nije ovršna isprava. Stoga je Trgovački sud u Zadru trebao u ovršnom postupku primjenom odredbe članka 23. stavak 1. OZ-a, odbiti prijedlog za ovrhu.

Osim naprijed navedenog u ovršnom postupku koji se vodi pred Trgovačkim sudom u Zadru, ovrhovoditelj nije niti dokazao da je tražbina prešla na njega, jer je Ugovorom o cesiji od 13. travnja 2003. na kojeg se poziva ovrhovoditelj, prenesena točno određena tražbina i to tražbina utvrđena prvostupanjskom presudom broj P-67/02 od 28. svibnja 2003. Međutim, kako je predmetna presuda ukinuta to ista ne proizvodi nikakve pravne učinke, pa ovrhovoditelj nije imao ovlaštenja predlagati predmetnu ovrhu.

Slijedom svega navedenog proizlazi da je rješenje Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj Ovr-19/12 od 13. siječnja 2012. nepravilno i nezakonito. Također se ističe da je tužitelj svoj zahtjev za donošenje rješenja o ovrsi predao dana 17. siječnja 2012., a rješenje o ovrsi je izdano sa datumom 13. siječnja 2012.

Protiv rješenja o ovrsi tužitelji (ovršenici u tom postupku) pravovremeno su izjavili žalbu 24. siječnja 2012. i prijedlog za odgodu ovrhe. U prijedlogu za odgodu ovrhe tužitelji su ukazali da je rješenje o ovrsi doneseno na temelju ovršne isprave koja nema svojstvo ovršnosti, te su učinili vjerojatnim da bi provedbom predmetne ovrhe pretrpjeli nenadoknadivu štetu, a pri čemu su odlučne činjenice koje po tužitelju sud mora uzeti u obzir kod odlučivanja u odgodi ovrhe i činjenica da je ovršeniku zaplijenjen cjelokupni iznos za kojeg je određena ovrha, da je ovrhovoditelj duži vremenski period u blokadi i da nema nikakve druge imovine koja bi eventualno mogla biti predmet ovrhe u eventualnom postupku protuovrhe, a s druge strane postojalo je jamasto da naplata ovrhovoditelja neće biti upitna iz same činjenice što su novčana sredstava već zaplijenjena.

Dana 13. veljače 2012. Trgovački sud u Zadru je donio rješenje kojim ne dopušta odgodu ovrhe, već ovršenika upućuje protiv ovrhovoditelja na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom. Točkom 2. rješenja je navedeno da će se postupak povodom žalbe nastavati dostavom žalbe drugostupanjskom sudu, dok je točkom 3. odlučeno da se odbija prijedlog za odgodu ovrhe.

FINA je izvršila prijenos zaplijenjenih novčanih sredstava ovršenika, u ukupnom iznosu od 1.823.714,50 kuna dana 16. prosinca 2012.

Dana 18. studenog 2013. Visoki trgovački Sud Republike Hrvatske je povodom žalbe ovršenika donio rješenje Pž-1428/12 kojim je uvažena žalba ovršenika i preinačeno rješenje Trgovačkog suda u Zadru te je odbijen kao neosnovan ovrhovoditeljev prijedlog za ovrhu od 9. siječnja 2012.

Iz obrazloženja rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske je vidljivo da ovršni naslov temeljem kojeg je Trgovački sud Zadru izdao sporno rješenje o ovrsi ne sadrži nalog za ispunjenje tražbine na neko davanje ili činjenje niti je istom naloženo neko ispunjenje tražbine davanjem ili činjenjem. Usvajanjem žalbe ovršenika, u ovom postupku tužitelja, potvrđeni su svi navodi koje su ovršenici isticali u svojoj žalbi uslijed čega je bio i osnovan njihov prijedlog za odgodu ovrhe.

Budući da je Trgovački sud u Zadru postupio nezakonito i napravilo, a što je rezultat protupravnog postupanja suca, radi čega proizlazi odgovornost za takav rad, to sukladno odredbi članka 105. Zakona o sudovima tužena odgovora za štetu koju stranci u postupku nanese sudac, svojim nezakonitim ili nepravilnim radom u obnašanju sudačke dužnosti.

Tužitelj smatra da je dokazao sve pretpostavke temeljem kojih osnovano potražuje od tuženika naknadu štete to jest da je šteta posljedica rada tijela državne vlasti, da je šteta posljedica nezakonitog i nepravilnog razda. Uzročnost je veza između štetne radnje kao uzroka i nastale štete kao posljedice. Kao štetna posljedica u konkretnom slučaju jeste iznos novca koji je uzet tužitelju uslijed nepravilnog i nezakonitog rada suda (suca). Stoga se predlaže sudu temeljem iznijetog usvojiti tužbeni zahtjev sadržaja pobliže navedenog u izreci.

Pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, Stalna služba u Karlovcu, zaprimljen je 4. prosinca 2014. odgovor na tužbu tužene. Prije upuštanja u raspravljanje tužena je prigovorila mjesnoj nadležnosti suda.

Tuženik se protivi tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu, te poriče osnov i visinu tužbenog zahtijeva.

Nakon što se Trgovački sud u Zagrebu oglasio mjesno nenadležnim, predmet je po pravomoćnosti dostavljen Trgovačkom sudu u Zadru. Povodom zahtjeva za delegacijom nadležnosti, rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj 78. Pž-633/15 od 4. ožujka 2015. za postupanje u ovom predmetu određen je Trgovački sud u Splitu na kojem je ovaj predmet zaprimljen dana 4. svibnja 2015.

Tužena R. H. je, pored navoda iz odgovora na tužbu, dodala da u postupanju suda nije bilo protupravnosti kojom bi se povrijedilo neko pravno pravilo pozitivnog pravnog poretka. Sud u svom postupanju nije postupao s namjerom da se hoće posljedica u vidu umanjenja imovine tužitelja, a što se može uočiti i dokazati uvidom u spis Trgovačkog suda u Zadru broj Ovr-19/12 i spisa koji su u svezi s njegovim rješavanje.

U dokaznom postupku sud je pregledao dokumentaciju priloženu spisu, te izvršio uvid u spis Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj P-67/02, te pribavio spis Trgovačkog suda u Zadru broj Ovr-19/12 koji je priklopljen ovom spisu.

Tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

Među strankama nisu sporne slijedeće činjenice i to:

- da je ovrhovoditelj A. S. d.o.o. podnio protiv ovršenika ad.1 i ad.2 prijedlog za ovrhu temeljem ovršene isprave presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-176/08 u svezi s presudom Trgovačkog suda Zadru broj P- 368/07,

- da je Trgovački sud Zadru odredio predloženu ovrhu rješenjem o ovrsi broj Ovr- 19/12 od 13. siječnja 2012.,

- da je rješenjem Trgovačkog suda u Zadru od 12. rujna 2012. odbijen prijedlog ovršenika za odgodom ovrhe,

- da je rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-1428/12 od 18. studenog 2013. uvažena žalba ovršenika, preinačeno rješenje Trgovačkog suda u Zadru broj Ovr-19/12 i odbijen kao neosnovan ovrhovoditeljev prijedlog za ovrhu od 9. siječnja 2012.,

- da je FINA izvršila naplatu sa računa tužitelja u ukupnom iznosu od 1.823.714,59 kuna,

- da je revizijom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-93/15 od 5. svibnja 2015. preinačeno rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7392/13 i potvrđeno rješenje Trgovačkog suda u Zadru broj Ovr- 19/12 od 28. svibnja 2013.

Tužitelj potražuje naknadu štete pozivom na odredbu članka 105. Zakona o sudovima.

Temeljem članka 105. stavak 1. Zakona o sudovima ("Narodne novine" broj 28/13., 33/15, i 82/15,) propisana je odgovornost Republika Hrvatska za štetu koju stranici u postupku nanese sudac svojim nezakonitim ili nepravilnim radom u obnašanju sudačke dužnosti.

Što se tiče nezakonitog postupanja, moralo bi se raditi o izuzetno teškim povredama zakona koje su posljedica proizvoljnog tumačenja i samovoljne primjene mjerodavnog prava. Nepravilan rad se očituje kao činjenje ili nečinjenje suprotno propisanom ili uobičajenom načinu obavljanja djelatnosti.

Za potrebe ovog postupka, ovaj sud je preslikao spis Trgovačkog suda u Zadru broj

Uvidom u spis je utvrđeno da je ovršni prijedlog koji prileži predmetnoj tužbi, zaprimljen pred Trgovačkim sudom u Zadru dana 9. siječnja 2012., a sud je odredio predloženu ovrhu rješenjem o ovrsi broj Ovr-19/12 od 13. siječnja 2012. U samom ovršnom prijedlogu predlagatelje je naveo da je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt- 176/08 od 28. rujna 2011. naloženo tužiteljima u ovom postupku da isplate tvrtki A. d.o.o., S. iznos 488.332,00 kuna s osnova glavnice, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 1. siječnja 1996. A. d.o.o., S. je zaključio 13. travnja 2004. Ugovor o prijenosu tražbine. Iz revizijske odluke od 28. rujna 2011. proizlazi da je Trgovački sud u Zadru usvojio tužbeni zahtjev tužitelja pa je obvezao tuženika na isplatu tužitelju, s osnova naknade štete, iznosa od 1.679.448,94 kuna sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. siječnja 1996., dok je odbijen zahtjev tuženika-protutužitelja, kao neosnovan. Drugostupanjskom odlukom djelomično je odbijena žalba tuženika, te je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zadru kojom su tuženici obvezni tužitelju isplatiti iznos od 1.110.346,85 kuna. Revizijskom odlukom je preinačena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u dijelu točke 2 kojim je preinačena presuda Trgovačkog suda u Zadru u odnosu na zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 488.332,00 kuna te je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zadru u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev za iznos od 488.332,00 kuna. Točno je da odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske nije ovršna isprava. Međutim, u prijedlogu za ovrhu A. S. d.o.o. je naveo kako odluku Vrhovnog suda broj Revt-176/08 od 28. rujna 2011. tako i presudu Trgovačkog suda u Zadru broj P-368/07 od 27. studenog 2007.Međutim, ovrhovoditelj je predložio donošenje rješenja o ovrsi na temelju ovršne isprave – presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-176/08 od 28. rujna 2011.

Rješenje o ovrsi koje je izdao Trgovački sud u Zadru broj Ovr-19/12 je ukinuto odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-1428/11 od 18. studenog 2013. Također je već uvodno rečeno da su tužitelji tražili odgodu ovrhe, a njihov prijedlog je odbijen rješenjem Ovr-19/12 od 12. rujna 2012.

Ovršnu ispravu predstavlja, ne presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt- 1768/08 od 28. rujna 2011., već presuda Trgovačkog suda u Zadru broj P-368/07 od 27. studenog 2007. Ove dvije odluke se ne mogu gledati odvojeno budući da je upravo presudom Vrhovnog suda potvrđena prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zadru u dijelu koji se odnosi na tražbinu zatraženu u ovršnom postupku koji se vodi pred Trgovačkim sudom u Zadru u predmetu poslovni broj Ovr-9/12.

Po stajalištu ovog suda određivanje ovrhe na temelju ovršene isprave – presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-176/08, umjesto presude Trgovačkog suda u zadru P-368/07 potvrđene presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-176/08, predstavlja formalnu grešku i to iz razloga što su ovršenici u predmetu broj Ovr-9/12 dužnici iz presude Trgovačkog suda u Zadru P-368/07. Također se ističe da se ovrha na temelju ovršne isprave traži i određuje nakon proteka paricijskog roka.

Nadalje tužitelj, kao ovršenik, u predmetu broj Ovr-9/12 je podnio prijedlog za protuovrhu, te je sud odredio predloženu protuovrhu rješenjem broj Ovr-9/12 od 28. svibnja 2013. Međutim, odlučujući u žalbenom postupku, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je preinačio prvostupanjsku odluku i odbio kao neosnovan prijedlog ovršenika, ovdje tužitelja, za protuovrhu. Međutim, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci broj Revt-93/15 prihvatio reviziju, preinačio pobrojano rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i potvrdio prvostupanjsko rješenje o protuovrsi. Dakle, iznos koji tužitelj potražuje u ovom postupku je iznos čije se povrat traži protuovrhom. Naime, raniji Ovršni zakon koji se primjenjuje u konkretnom slučaju, u članku 58. propisuje razloge za protuovrhu. Tako je propisano da nakon što je ovrha već provedena, ovršenik može zatražiti pred sudom da naloži ovrhovoditelju da mu vrati ono što je ovrhom dobio u taksativno nabrojenim slučajevima. Stoga je u ovršnom postupku tužitelj koristio institut protuovrhe kojim potražuje vraćanje plaćenog iznosa za koji iznos u ovom postupku potražuje naknadu štete, pa stoga sud smatra da tužitelja ne pripada zaštita u postupku pokrenutom temeljem članka 105. Zakona o sudovima, budući da mu je već pružena pravna zaštita u ovršnom postupku broj Ovr-19/12 i to kroz institut žalbe i institut protuovrhe.

Što se tiče Ugovora o prijenosu tražbine između tužitelja u parnici koja je prethodila parnici broj P-368/07, sud je na ročištu od 16. studenog 2015. izvršio uvid u spis Trgovačkog suda u Zadru broj P-67/02.

Uvidom u spis Trgovačkog suda u Zadru P-67/02 utvrđeno je da je pred Trgovačkim sudom u Splitu dana 8. srpnja 1996. zaprimljena tužba tužitelja A. d.o.o., S., protiv tužene T. M. d.d., B. na M. Tužbenim se zahtjevom traži raskid ugovora zaključen između tužitelja i tuženika 10. siječnja 1995., te isplata tužitelju iznosa od 787.203,60 kuna i spp. Tuženik se u svom odgovoru na tužbu od 21. srpnja 1997. usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu. Ovom spisu pripojen je spis Trgovačkog suda u Splitu broj P-1526/96. Predmet broj P-1526/96 je započet prijedlogom za ovrhu ovrhovoditelja T.

M. d.d. protiv tuženika A. d.o.o., S.. Sud je izdao rješenje o ovrsi broj Ovrv-6231/97 dana 16. rujna 1997. Protiv rješenja o ovrsi tuženik je pravovremeno uložio prigovor pa je postupak nastavljen kao povodu prigovora protiv platnog naloga. Dana 10. studenog 1998. donijeta je prvostupanjska presuda kojom je utvrđena tužiteljeva tražbina u iznosu od 488.332,00 kuna i tuženikova protutražbina u iznosu od 828.597,98 kuna, te je izvršen prijeboj istih. Rješenjem od istog datuma obistinjeni su strankama parnični troškovi. Povodom žalbe tužitelja, presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske potvrđena je prvostupanjska presuda.

Povodom revizije tužitelja, rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-159/00 od 25. listopada 2000. ukinute su nižestupanjske presude. U ponovljenom postupku predmet se nastavio voditi pred Trgovačkim sudom u Zadru. Trgovački sud u Zadru je donio presudu broj P-67/02 dana 28. svibnja 2003., a kojom je utvrdio tražbinu tužitelja u iznosu od 2.167.789,94 kuna i tražbinu tuženika u iznosu od 828.597,96 kuna. Povodom žalbe tuženika, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je svojim rješenjem Pž-7956/03 od 27. travnja 2004. ukinuo presudu Trgovačkog suda u Zadar po svim točkama, osim točke 5 i 11, gdje je žalba odbačena kao nedopuštena.

U ponovljenom postupku presudom Trgovačkog suda u Zadru broj P-326/04 od 3. svibnja 2006. usvojen je tužbeni zahtjev za iznos glavnice od 393.494,88 kuna, dok je odbijen protutužbeni zahtjev u iznosu od 1.679.448,94 kuna. Povodom žalbe tužitelja rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-4095/06 od 13. veljače 2007. djelomično je uvažena je djelomično odbačena žalba tužitelja, te ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zadru pod točkama 1., 2., 3., 4. i 5.. Rješenjem broj P-368/07 nastavljan je parnični postupak koji je prekinut rješenjem broj P-147/07 od 4. rujna 2007.

Presudom Trgovačkog suda u Zadar P-368/07 od 27. studenoga 2007. usvojen je tužbeni zahtjev za iznos od 1.679.448,94 kuna, i protutužbeni zahtjev za iznos od 340.256,98 kuna. Povodom žalbe tuženika, presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske potvrđena je prvostupanjska presuda u točci I. za dio iznosa od 569.102,09 kuna, a djelomično preinačena za iznos od 1.110.346,85 kuna i u tom dijelu je odbijen zahtjev tužitelja. Presuda je ukinuta u dijelu točke I. i točke IV. u kojima je usvojen zahtjev tužitelja-protutuženika za isplatom troška postupka.

Reviziju su podnijeli tužitelj i tuženik. Presudom broj Revt-176/08 od 28. rujna 2011. djelomično je preinačen presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za iznos od 488.332,00 kuna.

Uz prijedlog za ovrhu ovrhovoditelj je dostavio Ugovor o prijenosu tražbine zaključen između A. d.o.o., kao ustupitelja, i A. S. d.o.o., kao primatelja tražbine. Predmet Ugovora je ustup tražbine koju A. d.o.o. ima, kao vjerovnik, protiv dužnika T. M. d.d., a koja proističe ili će proistjecati iz parničnog postupka koji se vodi kod Trgovačkog suda u Zadru pod brojem P-67/02 i u kojem je donesene prvostupanjska presuda dana 28. svibnja 2003. Prijedlog za ovrhu je podnijet 9. siječnja 2012.

Radi se o tražbini iz parničnog predmeta koji je prethodio predmetu broj Ovr-19/12. U vrijeme podnošenja prijedloga za ovrhu postojala je tražbina tvrtke A. d.o.o., prema tužiteljima kao ovršenicima, a temeljem presude Trgovačkog suda u Zadru broj P-368/07. Ugovorom o prijenosu tražbine prenijeta je tražbina sa A. d.o.o. na A. S. d.o.o., a radi se o tražbini koju A. d.o.o. ima prema tužiteljima u ovom postupku. Međutim, ovaj sud ne smatra da je prenesena tražbina iz predmeta broj P-67/02 već je samo rečeno da ustupatelj prenosi primatelju tražbinu koju kao vjerovnik ima protiv T. M. d.d., a koja proistječe ili će u buduće proisteći iz parničnog postupka koji se tada vodio pred Trgovačkog sudom u Zadru pod brojem P-67/02, te je rečeno da je u tom predmetu donesena presuda. Također je navedeno da primatelj prenesenog potraživanja stječe sva prava kao vjerovnik koja za ustupatelja jesu ili će ubuduće proisteći iz ustupljenog potraživanja, a posebno pravo na podnošenje ovršnog prijedloga. Dakle, radi se o tražbini koja je bila egzistentna u vrijeme podnošenja prijedloga za ovrhu i za koju je navedeno daje donijeta presuda u predmetu P-67/02 i budućim tražbinama koje proistječu iz tog predmeta.

Stoga je tvrtka A. S. d.o.o., po stajalištu ovog suda bila ovlaštena pokrenuti ovršni postupak.

Neovisno o odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske kojom je preinačeno rješenje o ovrsi Trgovačkog suda u Zadru, te odbijen prijedlog za ovrhu, stajalište ovog suda da je greška u postupanju Trgovačkog suda u Zadru, formalne prirode, te da su tužitelji u ovom postupku dužnici u ovršnom postupku, odnosno parničnom postupku koji je prethodio ovršnom postupku. Osim toga što ovom predmetu predstavlja ovršnu ispravu, naveo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje odluke Revt-93/15 od 5. svibnja 2015. uz svom obrazloženju na stranici četiri.

Budući da po ocijeni ovog suda postupanje Trgovačkog suda u Zadru nije posljedica proizvoljnog tumačenja i samovoljne primjene materijalnog prava, te kako nije utvrđeno postojanje nepravilnosti rada u postupanju Trgovačkog suda u Zadru, a s obzirom da tužitelju na raspolaganju stoje instituti žalbe i protuovrhe u ovršnom postupku, to ne postoji odgovornost države u smislu odredbe članka 105. Zakona o sudovima, radi čega je tužbeni zahtjev valjalo odbiti i odlučiti kao u izreci pod I. presude.

Odluka o trošku temelji se na članku 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. i 25/13.). Tuženiku je po Tarifi o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14. i 118/14.) priznat trošak sastava odgovora na tužbu (Tbr. 8 točka 1) u iznosu od 17.240,00 kuna, trošak zastupanja na ročištima od 21. rujna 2015., 16. studenog 2015. i 1. veljače 2016. (Tbr. 9 točka 1) svako u iznosu od po 18.240,00 kuna što sveukupno iznosi 72.960,00 kuna. Stoga je u odnosu na trošak riješeno kao u točci II. izreke presude.

U Splitu 19. travnja 2019.

Sudac

Marija Balić Jurišić