Gž x-6/2011-3 · Županijski sud u Splitu

Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gžx-6/2011-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda Luke Grgata kao predsjednika vijeća, te Andree Boras Ivanišević kao suca izvjestitelja i Nediljke Radić kao član vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. z. d.d. S., zastupanog po punomoćniku M. B., odvjetniku u S., protiv tuženika Grada S., zastupanog po punomoćniku Z. M., odvjetniku u S., radi isplate, odlučujući o žalbi stranaka protiv presude Općinskog suda u Sinju pod poslovnim brojem VP-20/03 od 04. veljače 2010., u sjednici vijeća održanoj dana 18. travnja 2012.

presudio je

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sinju pod poslovnim brojem VP-20/03 od 04. veljače 2010. u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja radi isplate iznosa od 239.432,00 kuna te je odlučeno o troškovima postupka (pobijani dio točka II. i III. izreke).

II. Djelomično se odbija žalba tuženika i potvrđuje pobijana presuda u dijelu točke I. izreke kojim je naloženo tuženiku da isplati tužitelju na ime glavnice iznos od 56.955,77 kuna.

III. Djelomično se prihvaća žalba tuženika i preinačava pobijana presuda u dijelu točke I,. izreke na način da se nalaže tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatit tužitelju na ime zateznih kamata na dosuđeni iznos glavnice od 56.955,77 kuna zakonske zatezne kamate koje teku od 12. siječnja 2001. do 31. prosinca 2007., a od 01. siječnja 2008. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5% poena, dok se za više dosuđeni tijek zateznih kamata za razdoblje od 01. kolovoza 1996. do 12. ožujka 2001., zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 56.955,77 kuna sa zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 01. kolovoza 1996. do isplate time da od 01. siječnja 2008. do isplate zatezne kamate teku prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 8 % poena (točka I. izreke).

U odluci pod točkom II. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja koji m je traženo da se tuženik obveže isplatit tužitelju na ime dospjelih zateznih kamata zbog zakašnjenja u isplatama iznos od 239.432,00 kuna.

Ujedno je odlučeno da je tužitelj dužan naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 43.679,36 kuna.

Protiv navedene presude u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja te odlučeno o troškovima postupka žali se tužitelj kako iz žalbenih navoda proizlazi, zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/01, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08,123/08 i 57/11 dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači shodno žalbenim razlozima podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak i odlučivanje.

Žali se i tuženik protiv dijela presude kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja te odlučeno o troškovima postupka obijajući istu zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. ZPP-a s prijedlogom da se pobijan presuda preinači shodno žalbenim razlozima podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak i odlučivanje.

Žalba tužitelja nije osnovana, dok je djelomično osnovana žalba tuženika.

Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja kao izvođača radova radi naplate izvršenih radova temeljem sklopljenog ugovora o djelu, a po obračunskim situacijama, u visini glavnice od 56.955,77 kuna te iznosa na ime dospjelih a neisplaćenih kamata na zakašnjelu isplatu dijela glavnog potraživanja izraženu u apsolutnom iznosu od 239.432,00 kuna, za koje iznose tužitelj tvrdi da ih je dužan isplatiti tuženik kao naručitelj radova.

Prvostupanjski sud je po provedenom dokaznom postupku prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja radi isplate glavnice, jer je u valjano provedenom postupku utvrdio da su stranke sklopile Ugovor o izvođenju radova – izradi Hrvatske državne karte u mjerilu 1:5000 na području Sinja, u površini od 25 300 ha,koje radove je dužan prema ugovoru od 30. studenog 1994. godine izvesti tužitelj, dok je naknadu za radove dužan isplatiti naručitelj, a to je u konkretnom slučaju tuženik. Pri tom je spomenutim ugovorom člankom 5. ugovoreno da će radovi bit plaćeni tužitelju na temelju privremenih obračunskih situacija prema ugovorenoj dinamici osiguravanja novčanih sredstava u visini od 20% ukupno ugovorenog iznosa od 354.180,00 DEM.

Naime, prvostupanjski sud je utvrdio da je obveza isplate utuženog iznosa utemeljena na podnesenoj petoj privremenoj obračunskoj situaciji u iznosu od 56.955,77 kuna s dospijećem 01. kolovoza 1996. pri čemu je utvrđeno da se navedeni iznos odnosi na preostalu obvezu tuženika po konačnoj situaciji br. 5. u neprijepornom iznosu od 56.955,77 kuna, jer je tužitelj kao izvođač ispunio svoju obvezu iz istog ugovora u pogledu naručenih radova.

I ovaj žalbeni sud nalazi neosnovanim prigovore tuženika u kojima se ističe da tužitelj nije primio dokumentaciju-izmjeru jer je iz sadržaja provedenog dokaznog postupka nedvojbenim proizlazi da ta okolnost ne utječe na dospjelost potraživanja tužitelja budući da su stranke u ugovoru od 30. studenog 1994. u članku 5. utanačile da je naručitelj radova-dakle tuženik dužan isplatiti otpadajući iznose dospjele po privremenim obračunskim situacijama prema ugovorenoj dinamici pri čemu ovjera obračunskih situacija od strane Državne geodetske uprave ne utječe na početak dužničko vjerovničkih odnosa sudionika predmetnog ugovora u kojem Državna geodetska uprava ima svojstvo tek nadzornog tijela.

Gornja utvrđenja prvostupanjskog suda svoj osnovu imaju u sadržaju dokaza provedenih u postupku, koje dokaze je sud prvog stupnja ocijenio kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a i o čemu prvostupanjska presuda sadrži valjane i jasne razloge, koje prihvaća i na koje upućuje i ovaj sud.

Naime, iz kazivanja tijekom postupka saslušanih sudionika predmetnog sporazuma proizlazi da je između stranka postignut sporazum da se plaćanje vrši prema ispostavljenim obračunskim situacijama, a što je u skladu s ugovorenom odredbom članka 5. iz citiranog ugovora o obvezi naručitelja da izvrši isplatu ispostavljenih i ovjerenih situacija prema ugovorenoj dinamici.

Da je tomu tako potvrđuje i navod tijekom postupka saslušanog u to vrijeme ravnatelja Državne geodetske uprave, svjedoka B. G., iz čijeg kazivanja proizlazi kako je u konkretnom slučaju funkcija Državne geodetske uprave, upravo zbog izostanka sufinanciranja od strane iste, isključivo bila u svrhu nadzora.

Tome u prilog govori i tijekom postupka saslušana djelatnica tuženika I. Č., koja je navedenom razdoblju obavljala poslove pročelnice za financije Grada S., prema čijim navodima se pristupalo isplati prema privremenim situacijama. Svjedokinja pri tom objašnjava da se radilo o plaćanju ugovorenom citiranim sporazumom, a nakon ovjere i to od strane naručitelja tj. Grada S. i Zavoda ispostavljenih privremenih situacija sukladno dogovorenoj dinamici plaćanja, a konačnom situacijom bi trebali biti obuhvaćeni svi radovi odnosno eventualno naknadni radovi.

U prilog pak tvrdnji tužitelja da je isti sukladno preuzetim ugovornim obvezama izvršio naručene poslove govori i tijekom postupka neosporeni podatak iz dostavljenog na uvid izvješća Državne geodetske uprave Središnjeg ureda Zagreb od 27. veljače 2007. (list spisa br. 28), prema kojem su za područje S. izrađene i zaprimljene karte od strane Geodetskog zavoda Split tijekom 1997. i koje se nalaze nakon obavljenog pregleda i ovjera u fazi tiskanja, o čemu uostalom govori i kazivanje tijekom postupka saslušanog u to vrijeme ravnatelja Državne geodetske uprave u Zagrebu.

Utoliko i posljednja (peta) obračunska situacija, neprijeporno ovjerena od strane samog tuženika kao naručitelja radova i obveznika isplate po predmetnom ugovoru, upućuje na osnovanost zahtjeva tužitelja za naplatom utuženog iznosa za izvršene radove prema istoj u neprijepornom iznosu od 56.955,77 kuna.

Suprotno žalbenim navodima upravo zaključivanje i procjena odnosno pravno prosuđivanje prvostupanjskog suda osnovom iskaza osoba koje su imale saznanja o volji ugovornih strana, otklanja sumnju u pravilnost zaključka prvostupanjskog suda. Naime, odredbom članka 99. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 – ZOO) koji Zakon se primjenjuje temeljem odredbe članka 1163. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 i 41/08) utvrđeno je temeljno pravilo o tumačenju ugovora, dok se u članku 101. ZOO-a utvrđuju pravila o tumačenju nejasnih odredaba kod nenaplatnih i teretnih ugovora pri čemu članak 102. citiranog Zakona odnosi se na izvansudsko tumačenje ugovora.

Pod tumačenjem ugovora razumijeva se pronalaženje smisla i domašaja pojedinih ugovornih klauzula i utvrđivanje njihovog pravno obvezujućeg značenja u prilikama kada se prigodom ispunjenja ugovora ugovaratelji o tome ne slažu.

Budući da je suglasnost volja suugovaratelja jedna od bitnih pretpostavki za nastanak ugovora to će se u prilikama kada dođe do neslaganja suugovaratelja o značenju neke odredbe, predmet tumačenja ugovora redovito odnositi na izjave volje.

Naš zakonodavac utvrđuje opće pravilo koje se primjenjuje u tom slučaju prihvaćajući subjektivno – objektivni kriterij u tumačenju ugovora pa tako subjektivni kriteriji se očituju u tome da se pri tumačenju spornih odredaba ne treba držati doslovnog značenja uporabljenih izraza već treba istraživati i tumačiti zajedničku nakanu ugovaratelja, a kod objektivnog kriterija očituju se u tome da takvu odredbu treba tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava utvrđeno citiranim zakonom.

Pri tom, suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud pravilno otklanja istaknuti prigovor zastare potraživanja utvrđujući da se u konkretnom slučaju ne radi o povremenom potraživanje već potraživanju koje zastarijeva u opće zastarnom roku koje je regulirano odredbom članka 371. ZOO-a pri čemu nepozivanje na materijalno pravni propis ne čini pobijanu presudu nerazumljivom pa nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

Drugo je pak pitanje dospjelosti obveze tuženika prema preuzetim ugovornim obvezama iz citiranog ugovora od 30. studenog 1994. Naime, iz rezultata provedenog dokaznog postupka nedvojbenim proizlazi suglasnost između ugovornih strana o isplatama u skladu s financijskim mogućnostima naručitelja, što otklanja zahtjev tužitelja za naplatu zateznih kamata na neprijeporne izvršene isplate na ime glavnice prema ugovorenoj dinamici plaćanja sukladno citiranom ugovoru.

Naime, zatezne kamate nastaju kao posljedica zakašnjenja dužnika o ispunjenju određene novčane obveze u smislu odredbe članka 277. stavak 1. ZOO-a i teku sve do njenog ispunjenja zbog čega su nedjeljive od glavnične tražbine i zajedno s njom predstavljaju cjelinu. Međutim, prvostupanjski sud očito gubi iz vida činjenicu da je potraživanje tužitelja novčano, pa dakle u smislu odredbe članka 412. ZOO-a postaje djeljivo potraživanje, što znači da se obveza na isplatu novčanog potraživanja može podijeliti i ispuniti u dijelovima obzirom da dijelovi navedenog potraživanja imaju svojstva kao i cijelo potraživanje.

No, u činjeničnoj situaciji kada je upravo osnovom kazivanja tijekom postupka saslušanih sudionika predmetnog ugovora na okolnost postojanje prave ugovorne volja između stranaka prilikom tumačenja sporne odredbe članka 5. citiranog ugovora, utvrđeno između ostalog i postojanje sporazuma, a prema kojem se isplata po ovjerenim privremenim obračunskim situacijama vrši u skladu s financijskim mogućnostima naručitelja, navedena okolnost po ocjeni ovoga suda otklanja pravo tužitelja na potraživanje zateznih kamata u apsolutnom iznosu na zakašnjele isplate glavnice prema dospijeću sukladno predmetnim ugovorom dogovorenoj dinamici isplate .

U tom pravcu je i dospijeće obveze prema neprijeporno neizvršenoj isplati po petoj i konačnoj situaciji, primjenom odredbe članka 314. ZOO-a utvrditi od dana podnošenja zahtjeva od strane vjerovnika a to je u konkretnom slučaju podnošenje prijedloga za ovrhu na dan 12. ožujka 2001.

Budući ovaj sud nije našao ostvarenje bitnih povreda postupka na koje pazi po službenoj dužnosti u okviru odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a to je slijedom naprijed izloženog, djelomičnim uvažavanjem tuženika, a temeljem odredbe članka 373. točka 3. ZPP- a, pobijanu presudu prvostupanjskog suda glede tijeka zateznih kamata na neprijeporno izvršeni iznos dospjele glavnice od 56.955,77 kuna, valjalo preinačiti i tužitelju pravilnom primjenom materijalnog prava dosuditi zatezne kamate od dana dospijeća tj. od 12. ožujka 2001., dok je u preostalom dijelu u odnosu na isplatu dosuđene glavnice i uglavničene kamate, žalbu stranaka valjalo odbiti i pobijanu presudu suda prvog stupnja potvrditi temeljem odredbe članka 368. stavak 1. i 2. ZPP-a.

Iako je djelomično preinačena pobijana presuda u konkretnom slučaju valjalo je potvrditi odluku o troškovima postupka budući da ista zasnovana na valjanoj primjeni odredaba članka 154. stavak 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 155. ZPP-a obzirom na vrijednost predmeta spora i uspjeh stranaka u postupku sukladno istom.

U Splitu, 18. travnja 2012.

Predsjednik vijeća:

Luka Grgat, v. r.