Rev-136/2002-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 136/02-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Miroslave Vekić kao predsjednika vijeća, te Tome Gložinića, Damira Mratovića, Davorke Lukanović-Ivanišević i Petra Milasa kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja "H. " Poduzeće za postavljanje i popravak građevinskih instalacija i izgradnju hidrograđevinskih objekata d.o.o. V., … , zastupanog po punomoćniku I.L., odvjetniku iz V., protiv tužene Općine Gradište, zastupane po punomoćniku D.Š., odvjetniku iz Ž., radi isplate, kao i po protutužbi tužitelja – protutuženika, radi isplate, rješavajući reviziju tuženika – protutužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Vukovaru od 16. veljače 2000. godine, br. Gž 68/99, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Županji od 7. studenog 1998. godine, br. P 607/95, u sjednici održanoj dana 25. rujna 2003. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja i naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 87.946,08 DEM u kunskoj protuvrijednosti sa zakonskom zateznom kamatom.

Istom presudom odbijen je protutužbeni zahtjev tuženika da mu je tužitelj dužan isplatiti 927.413,30 kn sa zakonskom zateznom kamatom.

Ujedno je odlučeno da je tuženik dužan naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 31.500,00 kn.

Odlučujući o žalbi tuženika drugostupanjski sud je žalbu tuženika djelomično odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je odbijen protutužbeni zahtjev a ukinuo u ostalom dijelu.

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju je izjavio tuženik - protutužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže ukidanje pobijane presude i prvostupanjske presude, te vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Tužitelj nije podnio odgovor na reviziju, niti se o reviziji izjasnio nadležni državni odvjetnik.

Revizija nije osnovana.

Sporno je, je li se tužitelj neosnovano bogatio na račun tuženika time što je naplatio dio radova koje nije obavio, te je li tuženiku počinio štetu zbog nekvalitetno izvedenih radova, kao i ima li tuženik – protutužitelj pravo tražiti isplatu ugovorne kazne zbog kašnjenja s izvođenjem radova.

Naime, tuženik od tužitelja protutužbom traži isplatu iznosa od 927.413,30 kn i to 696.111,95 kn na ime bezrazložnog obogaćenja, 14.000,00 kn na ime nadoknade štete i 217.301,35 kn na ime ugovorne kazne.

Nije se ostvario revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Pobijana presuda nema takvih nedostataka da se ne može ispitati, pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje: ZPP) koju ističe revident prema sadržaju revizije.

Naime, suprotno navodima revizije, razlozi pobijane presude nisu nejasni i proturječni.

Nije se ostvario ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

U postupku je utvrđeno da je tužitelj za tuženika izveo sve radove koje je i naplatio, da su radovi obavljeni prema pravilima struke i zadovoljavajući tehničkim normativima, kako je i ugovoreno, te da ni u garantnom roku od dvije godine nisu nastali kvarovi i slično na objektu zbog kojih bi tuženi pretrpio štetu.

Isto tako je utvrđeno da je tuženik primio ispunjenje obveze 4. listopada 1994. godine, a nije bez odlaganja saopćio tužitelju da zadržava pravo na ugovornu kaznu, već je tek protutužbom nakon više godina zatražio plaćanje ugovorne kazne.

Na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno je primijenjeno materijalno pravo kada je odbijen tužbeni zahtjev (čl. 154., 210. i 273. st. 5. Zakona o obveznim odnosima, "Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99).

Naime, tuženik – protutužitelj nije dokazao da mu je tužitelj uzrokovao štetu kao i da se tužitelj bezrazložno obogatio na račun tuženika naplatom radova koje nije izveo a izgubio je pravo na traženje ugovorne kazne jer je primio ispunjenje obveze, a nije bez odlaganja saopćio dužniku da zadržava pravo naplate ugovorne kazne.

Navodi revizije inače svode se na pobijanje utvrđenog činjeničnog stanja, a revizijom se ne može pobijati utvrđeno činjenično stanje, jer se revizija ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 385. st. 3. ZPP).

Pazeći pak po službenoj dužnosti na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, ovaj revizijski sud nije našao da je ta povreda učinjena.

Radi naprijed navedenog čl. 393. ZPP odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 25. rujna 2003. godine

Predsjednik vijeća:

Miroslava Vekić, v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava:

Voditelj Otpremne pisarnice

Štefica Klepac