Revr-357/2016-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 357/16-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i izvjestitelja i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. Š. iz S. B., (OIB: …), zastupanog po punomoćniku D. H., odvjetniku iz S. B., protiv tuženika Ž. O., vlasnika Ugostiteljskog obrta Caffe bar O. iz S. B., (OIB: …), zastupanog po punomoćniku I. S., odvjetniku iz S. B., radi utvrđenja nedopuštenim otkaza, sudskog raskida ugovora te isplate plaće i naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Požegi posl. br. Gž R-61/15- 2 od 20. listopada 2015. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu posl. br. P-1199/14-10 od 22. travnja 2015., u sjednici održanoj 23. svibnja 2017.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda kojom su odbijeni tužbeni zahtjevi:

a) na utvrđenje da je nedopuštena Odluka kojom je tuženik otkazao Ugovor o radu s 30. studenim 2014., a sklopljen s tužiteljem na neodređeno vrijeme - te "da tužitelju nije prestao radni odnos kod tuženika temeljem te odluke",

b) na utvrđenje "da tužitelju radni odnos prestaje odlukom o sudskom raskidu ugovora o radu, zaključenjem glavne rasprave" - te obvezivanje tuženika isplatiti tužitelju na ime plaće:

- za studeni 2014. bruto iznos od 3.017,61 kn,

- za prosinac 2014. bruto iznos od 3.017,61 kn

- za siječanj 2015. bruto iznos od 3.029,55 kn

i "bruto iznos od 3.029,55 kn za svaki mjesec od datuma sudskog raskida Ugovora o radu, sa zateznim kamatama po stopi od 12 % godišnje, a u slučaju promjene stope zatezne kamate, prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, sve do isplate.",

c) na obvezivanje tuženika isplatiti tužitelju bruto iznos od 15.107,95 kn na ime "otpremnine koja dospijeva na naplatu danom prestanka radnog odnosa sudskom odlukom, a u slučaju zakašnjenja, tuženik je dužan nadoknaditi tužitelju i zakonske zatezne kamate po stopi od 12 % godišnje, a u slučaju promjene stope zatezne kamate, prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, sve do isplate",

d) na obvezivanje tuženika isplatiti tužitelju na ime naknade štete zbog sudskog raskida Ugovora o radu iznos od 24.172,72 kn koji "dospijeva na naplatu danom prestanka radnog odnosa sudskom odlukom, a u slučaju zakašnjenja, tuženik je dužan nadoknaditi tužitelju i sa zateznim kamatama po stopi od 12 % godišnje, a u slučaju promjene stope zatezne kamate, prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, sve do isplate, te naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak, u roku od 8 dana, pod prijetnjom ovrhe.",

dok je tužitelju naloženo naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka od 2.500,00 kn,

a tuženiku naloženo isplatiti tužitelju naknadu za neiskorišteni godišnji odmor od 3.021,59 kn s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama od 16. prosinca 2014. do isplate.

Protiv drugostupanjske presude u odluci kojom su odbijeni njegovi zahtjevi tužitelj je izjavio reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Prijedlog tužitelja je da se osporena presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje ili da se preinači i njegovim zahtjevima udovolji u cijelosti.

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

Revizija nije osnovana.

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Suprotno tvrdnji revidenta, osporena presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a) i razloge koji je pravno relevantno opravdavaju i iz kojih se može ispitati, one koji nisu ni nejasni niti proturječni, pa ta presuda, kojom je drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nema nedostataka na koje se tužitelj poziva (iz odredaba čl. 354. st. 1. i st. 2. toč. 11. ZPP-a).

Navodi revidenta:

- da iz provedenih dokaza nije bilo osnove zaključiti da je počinio povrede radnih obveza koje su mu stavljene na teret: da nije imao opravdanih razloga izostati s posla i da se nije javljao tuženiku kada je bio nesposoban za rad,

- da su pogrešno ocijenjeni dokazi provedeni u postupku: pa i njegov iskaz, pogotovo da "uopće nije imao saznanja da mu je zaključeno bolovanje s danom 24. 11. 2014. i da je smatrao "da se još uvijek nalazi na bolovanju",

- da je trebalo prihvatiti da mu Ugovor o radu nije otkazan u propisanom roku,

u biti su samo prigovori činjenične naravi - kojima revident iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza, različitu od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te kojima sugerira prihvatiti činjenično utvrđenje koje on nalazi istinitim, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), ti se navodi ne mogu uzeti u razmatranje u ovome stupnju postupka.

Za prihvatiti je kod toga da sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze - i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa (da) postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što revident ocjenom dokaza nije zadovoljan i smatra da je već i iz provedenih dokaza istinitim valjalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje istinitog (u odnosu na ono što mu je poslodavac stavio na teret), drugostupanjski sud nije povrijedio niti jedno pravo revidenta,

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

Predmet spora zahtjev je na utvrđenje nedopuštenom Odluke kojom je tuženik otkazao Ugovor o radu sklopljen s tužiteljem - izvanrednim otkazom ugovora o radu s 30. studenim 2014., kumuliran s zahtjevom na utvrđenje da tužitelju radni odnos nije prestao "temeljem te odluke" te zahtjevom za sudski raskid ugovora o radu i na obvezivanje tuženika priznati tužitelju prava koja ima prema Ugovoru o radu: isplatiti mu zbog otkaza neisplaćenu plaću i naknaditi mu štetu zbog sudskog raskida ugovora.

U revizijskom stupnju sporna je dopuštenost Odluke tuženika o otkazu Ugovora o radu kojeg je sklopio s tužiteljem.

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

- da je tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženika na poslovima konobara, i to na temelju s njime sklopljenog Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 22. lipnja 2000.,

- da je zbog privremene nesposobnosti za rad tužitelj "bio na bolovanju od 28. lipnja 2014. do 31. listopada 2014.,

- da je rješenjem Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje od 3. studenoga 2014., donesenim po prigovoru tužitelja, tužitelju priznato pravo na privremenu nesposobnost za rad i nakon 31. listopada 2014.,

- da je rješenjem Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje od 1. prosinca 2014. tužitelju ponovno priznata privremena nesposobnost za rad, sada za vremensko razdoblje od 11. studenoga 2014. do 24. studenoga 2014., i to bez prava na naknadu plaće - ali mu je odbijen zahtjev za priznanje prava na privremenu nesposobnost za rad i za razdoblje nakon toga: od 25. studenoga 2014.,

- da tužitelj i pored toga od 25. studenoga 2014. nije dolazio na posao niti je opravdao svoj izostanak s posla,

- da se (pored navedenog) tužitelj "za cijelo vrijeme trajanja privremene spriječenosti za rad, kao i za razdoblje od 11. studenoga 2014. do 1. prosinca 2014. nije javljao poslodavcu niti je poslodavac imao saznanja da li se nalazi na bolovanju",

- da je tuženik tek 1. prosinca 2014., kada je zatražio od tužitelja dostavu liječničkih doznaka za razdoblje od 11. studenoga do kraja studenoga 2014., saznao "da se tužitelj neopravdano ne javlja na posao" od 11. studenoga 2014., odnosno (potom) i da mu je (povodom žalbe podnesene HZZO-u) ipak priznato bolovanje od 1. do 10. studenoga 2014. i od 11. do 24. studenoga 2014., ali (ovdje odlučno) ne i nakon toga - do 1. prosinca 2014.,

- da je Odlukom od 1. prosinca 2014. tuženik otkazao Ugovor o radu sklopljen s tužiteljem pozivom na prethodno navedeno, izvanrednim otkazom Ugovora s 30. studenim 2014. - jer (da) ga tužitelj ničime nije obavještavao o razlozima izostanka s posla i jer je neopravdano izostao s posla počev od 25. studenoga 2014. i time počinio teške povrede obveza iz radnog odnosa, pa (da) nastavak radnog odnosa s njime više nije moguć,

- da je tuženik tu Odluku donio u roku od 15 dana od dana saznanja za činjenice na kojima se izvanredni otkaz temelji,

- da je tužitelj protiv te Odluke tuženika pravovremeno podnio Zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa, na kojeg se tuženik nije pismeno očitovao - po čemu je pravodobno zatražio i sudsku zaštitu.

Na temelju takvih utvrđenja, koja u revizijskom stupnju ne mogu biti predmetom preispitivanja (argumenat iz odredaba čl. 385. ZPP-a), drugostupanjski sud je tužbeni zahtjev na utvrđenje nedopuštenom osporene Odluke tuženika o izvanrednom otkazu s tužiteljem sklopljenog ugovora o radu ocijenio neosnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) odbio, i time je pravilno primijenio materijalno pravo.

Prema odredbi čl. 116. stavka 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14, pročišćeni tekst - dalje: ZR-a) “Poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.", s time da, a prema odredbi čl. 116. stavka 2. istoga Zakona: "Ugovor o radu može se izvanredno otkazati samo u roku od petnaest dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji."

Postojanje opravdanog razloga za otkaz u smislu odredbe čl. 135. stavka 3. ZR-a mora dokazati poslodavac.

U ovome predmetu, a suprotno navodima revidenta - te polazeći od toga da svaki slučaj valja individualizirati i da odluka o dopuštenosti otkaza ugovora o radu ovisi o okolnostima konkretnog slučaja, konkretne (utvrđene) okolnosti opravdavaju shvaćanje drugostupanjskog suda da je tuženik dokazao postojanje opravdanih razloga za tužitelju dani otkaz ugovora o radu zbog po njemu počinjenih osobito teških povreda obveza iz radnog odnosa.

Prema odredbi čl. 7. stavka 1. ZR-a “...radnik je obvezan prema uputama koje poslodavac daje u skladu s naravi i vrstom rada, osobno obavljati preuzeti posao.", dok je odredbom stavka 2. istoga članka propisano: “Poslodavac ima pravo pobliže odrediti mjesto i način obavljanja rada, poštujući pri tome prava i dostojanstvo radnika.”

Tuženik je kao tužiteljev poslodavac imao pravo od tužitelja očekivati i zahtijevati (kao uostalom i od svih svojih radnika) da savjesno ispunjava svoje radne obveze, a u okviru toga i da poslove radnog mjesta obavlja u ugovorenom vremenu te da i time dosljedno poštuje propisani proces rada i radne obveze - te i svojim ispunjavanjem radnih obveza (u svezi čega je trebao biti na radnom mjestu i obavljati poslove toga mjesta, ali i svo vrijeme obavještavati poslodavca o razlozima izostanka s posla, ako je takvih razloga bilo - kako bi poslodavac uopće mogao planirati i organizirati posao) vodi (što je kao radnik trebao) brigu o poslovnom uspjehu poslodavca.

Međutim, a budući da se, prema prosudbi i revizijskog suda, tužitelj nije ponašao u skladu s takvim standardom ponašanja i prema sklopljenom Ugovoru o radu, kojim se obvezao obavljati poslove radnog mjesta konobara - jer se samovoljni izostanak s posla ne može okarakterizirati ugovorenim i profesionalnim postupanjem, a takvim se ne može cijeniti niti njegov propust obavješćivanja tuženika da li će i kada će doći na posao, njegovom je odsustvovanju s posla nakon 24. studenoga 2014. i navedenom propustu pravilno dat značaj osobito teških povreda obveza iz radnog odnosa koje po svojoj težini i karakteru opravdavaju (u smislu citirane odredbe čl. 116. st. 1. ZR-a) dani mu izvanredni otkaz ugovora o radu - i (time) shvaćanje da njegovi propusti, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa tužitelja i tuženika - ugovornih stranaka ugovora o radu, ukazuju da nastavak radnog odnosa tužitelja kod tuženika više nije moguć.

Revizijski sud kod toga ukazuje i da prijeporni izvanredni otkaz ugovora o radu opravdava i svaka od navedenih povreda pojedinačno (imajući na umu da je u slučaju kad se izvanredni otkaz ugovora o radu temelji na više povreda radnih obveza, za opravdanost takvog otkaza dovoljno da i samo jedna od tih povreda daje osnovu za donošenje odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu).

Pogrešno je pritom shvaćanje tužitelja da nije niti trebao dolaziti na posao jer da je "smatrao da se još uvijek nalazi na bolovanju", a sve obzirom da je tek "5. prosinca 2014. zaprimio Rješenje HZZO kojim je odbijen njegov zahtjev za priznanje prava na privremenu nesposobnost za rad od 25. studenoga 2014. pa nadalje": tužitelj na svome samo subjektivnom shvaćanju, za koje nije imao objektivnih i opravdanih razloga (jer je morao znati je li nesposoban za rad i je li mu odobreno bolovanje: to umjesto njega nije mogao znati netko drugi), ne može ostvariti uspjeh u postupku i ovdje uvjetovati povoljniju poziciju - jer ta okolnost u ničemu ne opravdava njegov izostanak s posla od 25. studenoga 2014. do donošenja osporene Odluke tuženika.

Radni odnos zasniva se ugovorom o radu (čl. 10. st. 1. ZR-a), pa obzirom da je ugovor osnova svih prava i obveza iz radnog odnosa, prava tužitelja valja sagledati kroz ugovor o radu kojeg je sklopio s tuženikom: predmetom toga (dvostrano obveznog) ugovora bio je rad tužitelja, kojeg je tužitelj bio obvezan obavljati prema uputama poslodavca, te plaća - koju je tužitelju za obavljeni rad trebao davati tuženik (poslodavac).

S prethodnim u svezi, a posljedično vezano i uz to što je riječ o dvostrano obveznom ugovoru, tužitelj je, ako je ugovor namjeravao održati na snazi (s time da se ne ostvari razlog za njegovo otkazivanje po poslodavcu), na kojoj namjeri temelji tužbene zahtjeve, trebao sam ispunjavati ugovor i izvršavati njime ugovorene obveze: u svakom slučaju dolaziti na radno mjesto i izvršavati poslove radnog mjesta - ali i bar javljati poslodavcu o razlozima izostanka s posla, ako je za te izostanke imao opravdanje.

Izloženo proizlazi:

- iz odredbe čl. 8. stavka 1. ZR-a, kojom je propisano: “U radnom odnosu poslodavac i radnik dužni su pridržavati se odredbi ovoga i drugih zakona, međunarodnih ugovora koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom Republike Hrvatske i objavljeni, a koji su na snazi, drugih propisa, kolektivnih ugovora i pravilnika o radu.",

- iz odredbe čl. 8. stavka 4. ZR-a, kojom je propisano: “Na sklapanje, valjanost, prestanak ili drugo pitanje u vezi s ugovorom o radu, kolektivnim ugovorom ili sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, a koje nije uređeno ovim ili drugim zakonom, primjenjuju se u skladu s naravi toga ugovora, opći propisi obveznoga prava.”,

- iz smisla odredbe čl. 360. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine”, br. 35/2005., 41/2008. i 125/2011.), prema kojoj “U dvostranoobveznim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obvezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obveze ili, pod pretpostavkama predviđenim u idućim člancima, raskinuti ugovor jednostavnom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete”.

Sukladno tome, a obzirom da tužitelj nije izvršavao ono što je u ispunjavanju ugovorne obveze trebao: dolazio na radno mjesto i obavljao poslove radnog mjesta - te obavještavao poslodavca (kako bi ovaj uopće mogao organizirati posao, planirati s kime će posao svakodnevno obavljati) o svojim izostancima i stanju, pogrešno smatra da se pozivom na njegovo ponašanje njemu nije mogao otkazati ugovor o radu.

Uostalom tužitelj u odnosu na takvo shvaćanje u reviziji niti ne navodi u čemu bi se sastojala pogrešna primjena materijalnog prava, već osporava ocjenu provedenih dokaza i činjenično utvrđenje nižestupanjskih sudova (glede razloga za otkaz ugovora) - o čemu revizijski sud nema ovlasti raspravljati.

Budući da iz izloženog proizlazi da nije osnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenom osporene Odluke tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu sklopljenog s tužiteljem, nisu osnovani niti drugi zahtjevi tužitelja - za utvrđenje da mu radni odnos nije prestao i sudski raskid Ugovora te obvezivanje tuženika priznati mu prava iz ugovora o radu, a koje vezuje uz pogrešno shvaćanje da je osporena Odluka tuženika nedopuštena.

Stoga, kako ne postoje razlozi zbog kojih je izjavljena - to je reviziju tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).

Zagreb, 23. svibnja 2017.

Predsjednik vijeća:

Katarina Buljan, v.r.