Rev-2753/2017-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2753/17-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Slavka Pavkovića člana vijeća i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari I-tužiteljice K. S. iz P., OIB: … i II-tužiteljice V. P. iz G., J., OIB: … (nasljednice pok. E. D., iz P., V., OIB: … i pok. S. D., iz P., V., OIB:…), koje obje zastupa punomoćnik I. P., odvjetnik u P., protiv tuženika B. D., iz P., V., OIB …, kojeg zastupaju punomoćnici T. B. i M. M. B., odvjetnici u zajedničkom odvjetničkom uredu u P., radi opoziva ugovora o darovanju nekretnina i raskida ugovor o dosmrtnom uzdržavanju, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-874/2015-4 od 17. srpnja 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Poreču-Parenzo poslovni broj P- 294/2012-22 od 20.kolovoza 2013., u sjednici dana 12. prosinca 2017.,

r i j e š i o j e :

Revizija tuženika protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž- 874/2015-4 od 17. srpnja 2017., se odbacuje kao nedopuštena.

Obrazloženje

Županijski sud u Puli-Pola presudom poslovni broj Gž-874/2015-4 od 17. srpnja 2017., odbio je žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrdio presudu Općinskog suda u Poreču- Parenzo poslovni broj P-294/2012-22 od 20. kolovoza 2013. kojom je suđeno:

„I Utvrđuje se opozvanim darovanje nekretnine učinjeno Ugovorom o darovanju nekretnina od 30. studenog 2009. godine, OV 4952/09 do 30. studenog 2009. godine kod M. H. javnog bilježnika u P., sklopljen između tužitelja E. D. iz V., kao darovatelja s jedne strane te tuženika B. D. iz V., kao obdarenika s druge strane te se nalaže uspostava zemljišnoknjižnoga stanja u zemljišnoj knjizi na kč. zgr, 84/2 zk. ul. 56 k.o. M., kakvo je bilo prije sklapanja rečenoga Ugovora o darovanju.

II. Raskida se Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju od 5. studenog 2009. godine OV- 4599/09 od 5. studenog 2009. godine kod M. H., javnog bilježnika u P. sklopljen između tužiteljice S. D. iz V., kao primatelja uzdržavanja s jedne strane te tuženika B. D. iz V., kao davatelja uzdržavanja s druge strane, pa se nalaže uspostava zemljišnoknjižnoga stanja na nekretnini kč. zgr. 84/2 zk. ul 56 k.o. M., kakvo je bilo prije sklapanja rečenoga Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju.

III. Dužan je tuženik naknaditi tužiteljima parnični trošak u iznosu 12.500,00 kn u roku 15 dana.“

Protiv drugostupanjske presude je tuženik podnio reviziju iz čl. 382. st. 2. toč. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku zbog pogrešnog pravnog pristupa u rješenju spora. U reviziji je navedeno da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a da su pitanja važna ne samo za rješenje konkretnog spora, nego i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Predložio je da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju te ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, odnosno preinači drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i odbije tužbeni zahtjev. Tužiteljice nisu odgovorile na reviziju.

Revizija je nedopuštena.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP) u slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi članka 382. st. 1. ZPP, a takav je i ovaj spor jer vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude ne prelazi 200.000,00 kuna (iznosi 101.000,00 kuna) i ne radi se o pobijanoj presudi iz čl. 382. st. 1. toč. 2. i 3. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, od primjerice:

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, 3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda – trebalo preispitati sudsku praksu.

U reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Iz navedenog slijedi da za dopuštenost revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP moraju biti kumulativno ispunjeni svi propisani kriteriji, pa je dopuštena samo ona revizija u kojoj su naznačena pravna pitanja koja se tiču primjene točno određenog propisa ili drugog izvora prava, da je pitanje važno za rješenje konkretnog spora zato što se radi o propisu i/ili drugom izvoru prava na kojemu sud temelji obrazloženje pobijane odluke, da je u reviziji naznačen razlog važnosti primjerice naveden u toj odredbi ili koji drugi obrazloženi razlog važnosti, te da se zaista radi o pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a u vezi s kojim Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao najviši sud, osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.

Vijeće Vrhovnog suda RH ispitalo je dopuštenost revizije te je utvrdilo da predmetna revizija ne ispunjava propisane kriterije dopuštenosti.

U ovom parničnom postupku I-tužitelj sada pok. E. D., zahtijevao je da se utvrdi opozvanim darovanje nekretnine učinjeno Ugovorom o darovanju nekretnina od 30. studenog 2009. godine kojeg je sklopio s tuženikom kao obdarenikom, te naloži uspostava ranijeg zemljišnoknjižnog stanja na nekretnini kč. br. zgr. 84/2 k.o. M., dok je II-tužiteljica sada pok. S. D. tražila raskid Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju od 5. studenog 2009. godine kojeg je s tuženikom sklopila kao s davateljem uzdržavanja i naloži uspostava ranijeg zemljišnoknjižnog stanja na kč. zgr. 84/2 k.o. M..

Prvostupanjskom presudom je prihvaćen tužbeni zahtjev na temelju utvrđenja:

- da je tuženik upisan kao vlasnik kč. zgr 84/2 k.o. M.,

- da su odnosi između tuženika i roditelja (pok. E. i pok. S.) vrlo loši, uopće ne komuniciraju, osim što je E. D. jednom mjesečno razgovarao s tuženikom radi obračuna za utrošak vode budući imaju zajedničko brojilo za vodu,

-da se tuženik tužiteljima obraća pogrdnim riječima, vrijeđajući njihovo dostojanstvo,

-da je tuženik udario E. D., oca, da se prema njemu nije ponašao kao prema ocu i obdaritelju, da je teže ogriješio o zakonom utvrđenu dužnost prema ocu,

-da je posljedica toga da se pok. E. D. bojao svoga sina, tuženika,

-da je pok. S. D. i nakon sklapanja Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju bila potrebna skrb i pomoć,

-da joj tuženik tu pomoć nije pružio ni u najmanjem obliku,

-da ne izvršava svoje obveze preuzete Ugovorom od dosmrtnom uzdržavanju,

-da je plaćao E. D. 500,00 kn mjesečno kako se to obvezao Ugovorom o darovanju,

- da je Ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju ugovorena blizina zajednice života stranaka (žive na udaljenosti od 10 m).

Imajući na umu navedena utvrđenja prvostupanjski sud je zaključio da je odnos S. i B. D., ali i E. i B. D. postao nepodnošljiv, da postupanje tuženika prema pok. E. predstavlja grubu nezahvalnost, da stranke zbog narušenih odnosa više ne mogu zajedno komunicirati time ni izvršavati obvezu iz Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju (S. i B.); da u tom smislu nisu odlučujući povodi nastajanja takvog odnosa.

Stoga je sud zauzeo shvaćanje da Ugovor o darovanju valja opozvati, a Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju raskinuti, sve temeljem odredbe čl. 494. i 583. st. 2. i 3. u svezi s a čl. 589. Zakona o obveznim odnosima („Narodne Novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 – Zakon o rokovima ispunjenja novčanih obveza i 78/15, dalje u tekstu : ZOO/05).

Drugostupanjski sud je potvrdio prvostupanjsku presudu pozivom na odredbu čl. 494. ZOO, a prema kojoj: (1) Darovatelj može opozvati darovanje zbog grube nezahvalnosti obdarenika, (2) Gruba nezahvalnost podrazumijeva da je obdarenik učinio prema darovatelju ili nekom od članova njegove uže obitelji djelo kažnjivo po kaznenim propisima ili se teže ogriješio o zakonom utvrđene dužnosti prema darovatelju ili članu njegove uže obitelji.

Obrazloženje se temelji na pravnom shvaćanju:

„U konkretnom slučaju pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da se tuženik kao obdarenik ogriješio upravo o dužnost da se prema pok. ocu ponaša kao prema ocu, odnosno da kao punoljetno dijete o njemu brine te je njihov odnos nepodnošljiv i to u smislu da se tuženik nekorektno i krajnje grubo ponaša, da tuženik tužitelja ne posjećuje, ponaša se prema njemu, unatoč njegovim godinama i bolesti, na uvredljiv način, ne iskazuje mu niti pažnju niti poštovanje u mjeri u kojoj bi kao sin morao, ne kontaktiraju, osim prilikom plaćanja vode; da je takvo ponašanje prisutno u toj mjeri da se pok. E. tuženika boji (bojao); a da je takvo ponašanje prisutno i prema majci, supruzi E., sada pok. S.. Takav odnos prema pok. ocu upravo predstavlja grubu nezahvalnost, kako je pravilno zaključio sud prvog stupnja, i neovisno o tome što tuženik plaća 500,00 kn mjesečno, kako se obvezao Ugovorom o darovanju i neovisno o tome kada se desio incident da je tuženik udario pok. E.. Stoga, neosnovani su žalbeni navodi u smislu da nije bilo uvjeta za opoziv Ugovora o darovanju. Pri tome kako takvi odnosi konstantno traju, pa je tako tuženik i tijekom parnice pok. E. dao na potpis izjavu da se odriče tužbenog zahtjeva, a koju je ovaj potpisao iz straha, ne znajući što potpisuje, to razlozi opoziva konstantno i iznova nastaju, pa i pravo na opoziv konkretnog Ugovora o darovanju.

Pri tome valja ukazati da je u spisu priložena i izjava o opozivu darovanja od dana 11. lipnja 2012. godine na kojoj je potpis pok. E. D. ovjeren kod javnog bilježnika, a iz navoda tužbe slijedi da je ista i upućena tuženiku, a što tuženik u tijeku postupka nije osporavao. Izjava o opozivu te izjave od 14. veljače 2013. godine ne može se prihvatiti jer neovisno što potpis pok. E. na istoj nije ovjeren od strane javnog bilježnika, isti o tome uopće nije iskazivao, a iz pravilno utvrđene činjenice da isti živi, odnosno živio je u strahu od tuženika, da je i izjavu o povlačenju tužbe i odricanju tužbenog zahtjeva potpisao, a da nije znao što potpisuje, iz straha od tuženika, svoga sina, to su izvjesno i okolnosti nastanka te izjave istovjetne; pa i to ukazuje na grubu nezahvalnost tuženika koja konstantno postoji i manifestira se ne samo u konačnici kroz nekomuniciranje i nebrigu za sada pok. oca, već i na ovakve najrazličitije načine, a kojima tuženik ustraje u istoj.

Nadalje, u dijelu u kojem je odlučio o raskidu Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo. Naime, iz Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju jasno slijedi da je pok. S. sinu B. prenijela svoj suvlasnički dio predmetne nekretnine u kojoj je stanovala i na kojoj je zadržala pravo doživotnog stanovanja, s time da i isti stupa u posjed njenog suvlasničkog dijela nekretnine. Nastavno kada je tim Ugovorom dogovoreno da tuženik vodi brigu o urednosti i čistoći stambenog prostora tužiteljice, o njezinoj prehrani i zdravlju, tada kraj činjenice da isti (tuženik) živi na istoj nekretnini, ali u stanu izgrađenom iznad garaže, u istom dvorištu (iskaz stranaka, svjedoka K. S.), slijedi da je sud prvog stupnja pravilno zaključio da je između stranaka ugovorena i zajednica života, neovisno što to u Ugovoru nije izričito navedeno. Naime, obveza tuženika iz Ugovora bila je svakodnevna, odnosno očitovala se u ispunjavanju svakodnevnih obveza u odnosu na tužiteljicu pok. S. jer se u suprotnom Ugovor i ne bi mogao kao takav izvršavati. Osim toga, tuženik i živi u neposrednoj blizini tužitelja u stanu na garaži do kuće tužitelja, u istom dvorištu, pa je pravilno sud prvog stupnja temeljem odredbe čl. 589. ZOO-a primijenio odredbu 583. st. 2. ZOO-a utvrdivši da je odnos stranaka (S. i B.), pa i takav zajednički život stranaka, nepodnošljiv jer su odnosi stranaka iznimno loši, ne komuniciraju (osim s pok. E. jednom mjesečno za vodu). Naime, iako stranke ne žive zajedno u istom stanu ili kući, žive u neposrednoj blizini, na istoj nekretnini, istom dvorištu, njihovi su odnosi toliko poremećeni jer se tuženik prema pok. S. ponaša(o) bez poštovanja, obraćao joj se izrazito pogrdnim riječima, vrijeđa je, njezino dostojanstvo, a zbog čega isti uopće ne komuniciraju (nisu komunicirali). Stoga je pravilno, sud prvog stupnja, zaključio da Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju valja raskinuti upravo jer je odnos stranaka, pok. S. (ali i pok. E.) i tuženika, postao nepodnošljiv, netrpeljiv, i to svakodnevno traje, a time su ostvareni razlozi za raskid istog jer humani i barem korektni odnosi, pa i zajednica kakvu taj Ugovor podrazumijeva, nisu mogući.“

Tuženik je revizijom osporio pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje drugostupanjske presude te je naznačio pitanja:

1. „Da li je zakonito da drugostupanjska i prvostupanjska presuda zauzimaju pravno shvaćanje da se opoziva darovanje zbog grube nezahvalnosti, uzimajući da se radi o darovanju, iako je ugovorena protučinidba - plaćanje novčanog iznosa, a što je sve suprotno propisanom u odredbi čl. 479. st. 1. ZOO?

2. Da li je zakonito da drugostupanjska i prvostupanjska presuda zauzimaju pravno shvaćanje da se raskida ugovor o dosmrtnom uzdržavanju, zbog nesnošljivosti u slučaju ugovorene zajednice života, iako zajednica života nije ugovorena i ne postoji, a što je sve suprotno propisanom u odredbi čl. 385. st. 2. ZOO?

U reviziji je navedeno da se pitanja odnose na primjenu odredaba čl. 479. st. 1. ZOO (prvo pitanje) i čl. 385. st. 2. ZOO (drugo pitanje), a da su pitanja važna zato što jer o tim pitanjima Vrhovni sud RH već zauzeo pravno shvaćanje u presudama poslovni broj Rev- 1611/10 od 28. kolovoza 2013., Rev-133/1990 od 17. svibnja 1990., Rev-476/06-2 od srpnja 2006. i Rev-1029/08-2 od 6. listopada 2009, a odluka drugostupanjskoga suda da je utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem.

Također je navedeno da glede prvog pitanja postoji različita praksa drugostupanjskih sudova i to u presudi Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-1449/01 od 18. veljače 2003.

Ovaj sud je ocijenio da naznačena pitanja nisu važna u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP.

U odnosu na prvo pitanje mjerodavna odredba čl. 479. st. 1. ZOO glasi: Ugovor o darovanju nastaje kad se darovatelj obveže prepustiti obdareniku bez protučinidbe stvar ili imovinsko pravo, a obdarenik to prihvati.

U odnosu na to pitanje tuženik se pozvao na pravno shvaćanje u presudama Vrhovnog suda RH i to:

- poslovni broj Rev-1611/10: „Inzistirajući na tome da bi u konkretnom slučaju postojali uvjeti za raskid ugovora, tada valja reći tužiteljici da ako bi se sadržaj odredbe čl. 3. darovnog ugovora smatrao obvezom tuženice, o kojoj bi ovisila opstojnost darovnog ugovora u smislu čl. 124. ZOO, tada bi se radilo o protučinidbi i dvostrano obveznom pravnom poslu, zbog čega sklopljeni ugovor o darovanju ne bi imao značajke besplatnog i jednostrano obvezujućeg pravnog posla. Međutim, nema dvojbe da se u konkretnom slučaju radilo o ugovoru sklopljenom između stranaka koji ima sve prerogative darovnog ugovora iz pravnog pravila iz paragrafa 938 do 956 OGZ-a.“

- poslovni broj Rev-133/90: „Ne radi se u ovom slučaju, kako se navodi u reviziji, o čistom darovanju, jer je darovanje besplatni pravni posao, a u ovom slučaju se radi o dvostranom teretnom ugovoru prema kojem su obje strane u ugovoru imale obvezu koju su ispunile, ugovor je izvršen, kako je ugovoreno, pa tužitelji kao osobe koje su van toga ugovornog odnosa iz tog ugovora ne mogu imati potraživanja.“

-te Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-1449/01 : „Ugovor o darovanju ne smije sadržavati obvezu daroprimatelja pa se ne može raskinuti zbog neispunjenja takve obveze.“

Ovaj sud je, nakon usporedbe pobijane presude i presuda na koje se pozvao revident, zaključio da se ne radi o presudama donesenim na temelju identičnog činjeničnog stanja. Nadalje, u pobijanoj presudi drugostupanjski sud nije zauzeo shvaćanje koje bi bilo suprotno izričitoj zakonskoj odredbi, a prema kojoj Ugovor o darovanju nastaje kad se darovatelj obveže prepustiti obdareniku bez protučinidbe stvar ili imovinsko pravo, a obdarenik to prihvati.

Naime ocjenu o tome sadrži li ugovor odredbu o protučinidbi, a samim time ocjenu o tome radi li se o ugovoru o darovanju ili o dvostranoobvezujućem ugovoru, treba tumačiti u svakom pojedinom slučaju prema sadržaju ugovora, pa nije moguće unaprijed dati formulaciju kada će se smatrati da se radi o ugovoru o darovanju ili pak o darovanju s nametom, i s druge strane kada će se raditi o dvostranoobvezujućem ugovoru.

U okolnostima konkretnog slučaja ugovor o darovanju sadrži odredbu o tome da će tuženik plaćati svom pokojnom ocu 500,00 kuna mjesečno ne mijenja karakter ugovora, jer se radi o obvezivanju sina prema ocu na plaćanje iznosa koji se ne može dovesti u korelaciju u odnosu na vrijednost darovane nekretnine. Rezultati dokaznog postupka ukazuju na to da je prava volja stranaka bila upravo darovanje predmetne nekretnine od strane oca svojemu sinu (ovdje tuženiku), a ugovor je i nazvan ugovorom o darovanju. Kada se ima na umu da je tuženik s majkom sklopio ugovor o dosmrtnom uzdržavanju kojim majka dopušta uknjižbu prava vlasništva suvlasničkog dijela nekretnine na tuženika, dok je otac svoj suvlasnički dio darovao, očito je prava volja oca bila darovati sinu suvlasnički dio nekretnine, a to nije bio slučaj u presudama na koje se pozvao tuženik.

Stoga naznačeno pitanje nije važno pitanje u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP.

U odnosu na drugo pitanje mjerodavna odredba čl. 583. st. 2. ZOO glasi: Ako prema ugovoru o doživotnom uzdržavanju strane žive zajedno, pa se njihovi odnosi toliko poremete da zajednički život postane nepodnošljiv, svaka strana može zahtijevati od suda da raskine ugovor.

U odnosu na to pitanje tuženik se pozvao na pravno shvaćanje u presudama Vrhovnog suda RH i to:

-poslovni broj Rev-476/06-2: „Bez obzira na to, uvreda izrečena u svađi između oca i kćeri s obzirom na sve okolnosti konkretnog slučaja ne može se smatrati razlogom za raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju u smislu čl. 125. st. 2. ZN, a imajući na umu činjenicu da stranke ne žive zajedno (pa ni u istoj kući) kao i činjenicu da sam tužitelj nje kao razlog za raskid naveo nepodnošljivost zajedničkog života.“

-poslovni broj Rev-1029/08-2: „U konkretnom slučaju, navedena osnova za raskid odnosnog ugovora nije ostvarena. Naime, iz utvrđenja nižestupanjskih sudova ne proizlazi da se još između stranaka ostvarila zajednica života jer ugovornici ne žive zajedno, a pitanje je, ukoliko bi se tužiteljica i preselila u novosagrađeni objekt za nju, po tuženicima, moglo smatrati da ugovornici žive zajedno budući da je predviđeno da tužiteljica za svoje potrebe koristi u potpunosti odvojenu građevinsku cjelinu sa svim potrebnim prostorima za samostalni život, u odnosu na onu cjelinu koju koriste i u kojoj žive tuženici.“

Iz cjelokupnog obrazloženja presuda na koje se pozvao tuženik slijedi da se ne radi o presudama donesenim u identičnim činjeničnim okolnostima, pa stoga odluka drugostupanjskoga suda nije utemeljena na shvaćanju koje je u suprotnosti shvaćanjem u navedenim presudama.

Stoga podnesena revizija ne udovoljava propisanim uvjetima iz čl. 382. st. 2. ZPP, pa je valjalo odbaciti reviziju po čl. 392b st. 3. ZPP.

Zagreb, 12. prosinca 2017.

Predsjednica vijeća

Katarina Buljan, v. r.