Revr-571/2007-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 571/07-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, mr. sc. Jasne Brežanski, Davorke Lukanović-Ivanišević, Ivke Zlokić i Nenada Perina, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. B. iz S., zastupanog po punomoćnicima K. A. i R. A., odvjetnicima iz Z., protiv tuženika Gradsko komunalno gospodarstvo d.o.o. iz Zagreba,– Podružnica Zagrebački električni tramvaj iz Zagreba, kao pravnog slijednika Zagrebački električni tramvaj d.o.o. Zagreb, radi poništenja rješenja i isplate, odlučujući o reviziji tuženika izjavljenoj protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Zagrebu br. Gžr-104/07-2 od 03. travnja 2007., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu br. Pr-7613/03-55 od 12. lipnja 2006., u sjednici održanoj 18. prosinca 2007.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja u toč. I. izreke odlučeno je da se poništavaju rješenja o prestanku radnog odnosa djelatnika radi neopravdanog izostanka s posla Odjela za radne odnose Zagrebačkog električnog tramvaja - poduzeća u javnom gradskom prometu d.o.o. Zagreb, br. … od …, te Odluka komisije za rješavanje prigovora tuženika br. … od … .

U toč. II. izreke tuženiku je naloženo vratiti tužitelja u radni odnos na radno mjesto vozača tramvaja.

U toč. III. izreke tuženiku je naloženo platiti tužitelju naknadu za izgubljeni osobni dohodak u iznosu od 151.381,87 kn sa zakonskim zateznim kamatama i to na iznos od 13.837,83 kn od 10. siječnja 1996. pa do isplate, na iznos od 32.305,62 kn od 10. siječnja 1997. pa do isplate, na iznos od 37.880,91 kn od 9. siječnja 1998. pa do isplate, na iznos od 41.265,29 kn od 8. siječnja 1999. pa do isplate i na iznos od 26.092,22 kn od 9. srpnja 1999. pa do isplate.

U toč. IV. izreke tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 25.509,20 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude pa do isplate, a sve u roku od 15 dana.

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika kao neosnovana, pa je gore navedena presuda suda prvog stupnja potvrđena.

Ujedno je odlučeno da se tužitelju ne dosuđuje trošak odgovora na žalbu.

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju je izjavio tuženik pozivajući se na revizijske razloge iz čl. 385. st. 1. toč. 1.- 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03 – dalje: ZPP).

Predlaže da se revizija prihvati i pobijana presuda preinači, a podredno da se i pobijana presuda zajedno sa prvostupanjskom presudom ukine i predmet vrati na ponovno suđenje uz naknadu troškova postupka tuženiku.

U odgovoru na reviziju tužitelj se usprotivio reviziji kao neosnovanoj, pa je predložio da se revizija odbije.

Revizija nije osnovana.

Revizijski je sud ovlašten u skladu s odredbom čl. 392.a ZPP ispitivati pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

U reviziji se tuženik poziva na sve razloge iz čl. 385. st. 1. toč. 1. – 3. ZPP, ali sadržajem revizije, osim pogrešne primjene materijalnog prava, ne iznosi koju bi to bitnu povredu parničnog postupka sud počinio, niti u čemu bi se ona sastojala. Zato ovaj revizijski sud nije pobijanu presudu ovlašten ocjenjivati kroz taj revizijski razlog jer on nije određen. Ispitujući stoga pobijanu presudu u granicama revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava Vrhovni sud Republike Hrvatske nalazi se da su nižestupanjski sudovi pravilno zaključili u prilog osnovanosti tužbenog zahtjeva.

Naime, predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja za poništenje rješenja tuženika o prestanku radnog odnosa tužitelju zbog neopravdanog izostanka s posla pet radnih dana uzastopno.

U postupku suda prvog stupnja je utvrđeno, a od tih je utvrđenja pošao i sud drugog stupnja

- da je tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženika na neodređeno vrijeme na radnom mjestu vozača tramvaja i da se nalazio na dugotrajnom bolovanju u razdoblju od …. do ...,

- da tužitelj nakon bolovanja, a u razdoblju od ... godine do ... nije dolazio na rad,

- da je tuženik ... donio rješenje o prestanku radnog odnosa tužitelju zbog neopravdanog izostanka s rada za razdoblje od ... do ...,

- da je tužitelj protiv tog rješenja izjavio prigovor koji je tuženik odbio odlukom od ...,

- da tužitelj ni do ..., a niti poslije u postupku povodom prigovora protiv rješenja o prestanku radnog odnosa, a niti tijekom parnice nije dostavio tuženiku izviješće o bolovanju (tzv. doznake) za period u kojem nije dolazio na rad od ... do ...,

- da tužitelj kroz prijeporno vrijeme nije imao otvoreno bolovanje iako je u zdravstvenom kartonu u rubriku datuma pregleda ovlašteni liječnik tuženika, dr. T., evidentirao pregled na dane ...,

- da tužitelj u razdoblju od ... do ... nije bio zdravstveno sposoban za rad zbog teškog oboljenja bubrega koja dijagnoza i laboratorijski nalazi upisani u zdravstveni karton tužitelja i zbog koje je dijagnoze ovlašteni liječnik tuženika upisao potrebu mirovanja.

- da se radilo o oboljenju različitom od onoga zbog kojega je tužitelj bio na dugotrajnom bolovanju neposredno prije prijepornog izostanka s posla.

Slijedom takvih utvrđenja, o predmetu ovoga spora valja odlučiti primjenom odredbi Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Narodne novine", broj 34/91, 26/93 i 29/94 – dalje: ZOPRO) te Zakona o radnim odnosima ("Narodne novine", broj 25/92 – dalje: ZRO), s obzirom na vrijeme nastanka spornog pravnog odnosa i nepostojanja osnove za prosudbu povoljnijeg reguliranja prijepornih prava tužitelja u konkurenciji ZOPRP-a i ZRO te Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95 – dalje:ZR). Ovi zakoni, u onom bitnom dijelu, a odlučnom za ovaj spor, na isti način, ako ne izrijekom, a ono smislom odredbi, reguliraju pitanja razloga izostanka s posla i njihovog utjecaja na prestanak radnog odnosa. Naime, i prema odredbi iz čl. 75. st. 2. toč. 3. ZOPRO, koja je bila u primjeni pozivom na odredbu čl. 129. ZRO, radni je odnos radnika mogao prestati bez njegove suglasnosti ako je neopravdano izostao s posla pet radnih dana uzastopce. Utoliko nema mjesta primjeni odredbe čl. 240. ZR. No unatoč tome, nižestupanjski su sudovi pravilno zaključili da je tuženik nezakonito postupio kada je u konkretnom slučaju odlučio o prestanku radnog odnosa tužitelju.

Ovo stoga što je utvrđeno da je tužitelj izostao s posla, u razmatranom razdoblju, uzastopno pet radnih dana, ali iz opravdanih razloga jer je bio bolestan i nesposobna za rad. To što tužitelj nije tuženiku dostavio liječničku potvrdu o privremenoj nesposobnosti za rad i otvorio bolovanje, ne čini razloge izostanka s posla neopravdanima, kako to pravilno smatraju i nižestupanjski sudovi. Uostalom u zdravstvenom kartonu tužitelja ovlašteni liječnik tužitelja u razmatranom je razdoblju čak evidentirao javljanje tužitelja i bolest zbog koje je tužitelj izostao s posla. Rješenje o prestanku radnog odnosa tužitelju nije temeljeno na povredi obveze obavješćivanja tuženika o privremenoj nesposobnosti za rad, već je temeljeno na neopravdanom izostanku s posla, a taj razlog s obzirom na utvrđenje iz postupka ne postoji.

Odluka suda zato revizijskim navodima ničim nije dovedena u sumnju.

Valjalo je zato reviziju kao neosnovanu odbiti i tako odlučiti kao u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 18. prosinca 2007.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.