Croatian Supreme Court dismisses labor law appeal regarding unjustified absence due to employer's failure to provide housing.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the defendant's appeal against a final judgment confirming that six employees had not been dismissed despite five consecutive days of unauthorized absence. The court found that the employer's failure to provide necessary housing for the employees, as required by law, rendered their absence justified rather than unauthorized. Consequently, the lower courts correctly determined that no legal grounds existed to terminate the employment contracts.
Legislator headnote
AI generatedZakon o osnovnim pravima iz radnog odnosa čl. 75. st. 2. toč. 3.; Zakon o radnim odnosima čl. 19. st. 2.: An employee's absence is not considered unjustified if the employer fails to provide legally required housing, thereby preventing the employee from performing their duties.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedCited Case Law
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revr 68/03-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca mr. Jasne Brežanski, kao predsjednice vijeća, te Ivana Mikšića, Katarine Buljan, Ljubice Munić i mr. Andrije Erakovića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: I. M. S. iz U., II. J. M. iz U., III. B. R. iz U., IV. L. B. iz B., zastupanih po punomoćniku A. P., dipl. pravniku iz U., V. D. B. iz U., zastupane po punomoćniku S. P., dipl. pravniku iz B., i VI. M. Z. iz U., protiv tuženika G. d.d. B., Srbija, radi poništenja rješenja o prestanku radnog odnosa, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Okružnog (sada Županijskog) suda u Puli, broj:
Gž-1109/91 od 21. listopada 1991. godine, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Bujama, broj: P-191/91 od 23. srpnja 1991. godine, u sjednici održanoj 27. svibnja 2003. godine,
p r e s u d i o j e:
Revizija se odbija kao neosnovana.
Obrazloženje
Presudom Okružnog (sada Županijskog) suda u Puli, broj: Gž-1109/91 od 21. listopada 1991. godine potvrđena je međupresuda Općinskog suda u Bujama, broj: P-191/91 od 23. srpnja 1991. godine kojom su poništena rješenja direktora Direkcije G.-A. od 13. rujna 1990. godine o prestanku radnog odnosa tužiteljicama od I. do VI., potvrđenih odlukama tuženikove Komisije za molbe i prigovore radnika od 29. listopada 1990. godine, te utvrđeno da tužiteljicama I.-VI. nije prestao radni odnos kod tuženika dana 31. kolovoza 1990. godine, te tuženik dužan vratiti tužitelje na rad.
Protiv drugostupanjske pravomoćne presude tuženik je izjavio reviziju pobijajući je iz razloga pogrešne primjene materijalnog prava, predloživši ukidanje obje nižestupanjske presude i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, odnosno njeno preinačenje odbijanjem tužbenog zahtjeva tužiteljica.
Tužitelji nisu odgovorili na reviziju, niti se o istoj izjasnio Državni odvjetnik Republike Hrvatske.
Revizija nije osnovana.
Ispitujući pobijanu presudu ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje: ZPP), na koju temeljem odredbe čl. 386. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti, a kako na druge bitne povrede odredaba parničnog postupka revident makar i opisno ne ukazuje, zaključiti je da pobijana presuda nije opterećena bitnom povredom odredaba parničnog postupka.
Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.
Predmet spora je zahtjev tužitelja za poništenje konačnih odluka tuženika od 13. rujna 1990. godine o prestanku im radnog odnosa, utemeljenih na odredbi čl. 75. st. 2. toč. 3. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Narodne novine", broj: 34/91 – dalje: ZOPRO), tj. zbog neopravdanog izostanka s posla uzastopce pet radnih dana.
Tužitelji naime smatraju da njihov izostanak s posla nije bio neopravdan. U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:
- da su rješenjima tuženika od 25. travnja 1990. godine tužitelji, do tada radnici OOUR G. Malogranični promet u U. raspoređene na rad u Direkciju G.-A. u B. počev od 01. lipnja 1990. godine,
- da tužitelji nisu postupili po rješenjima o rasporedu pošto im tuženik nije osigurao odgovarajući smještaj, nakon čega
- da je rješenjima od 13. rujna 1990. godine tuženik utvrdio prestanak im radnog odnosa sa 31. kolovoza 1990. godine, a zbog neopravdanog izostanka uzastopce pet radnih dana,
- da su pravomoćnom Odlukom bivšeg Osnovnog suda udružnog rada R., broj: VI S- 739/90 od 05. listopada 1990. godine rješenja tuženika o rasporedu tužitelja na rad u Beograd poništena kao nezakonita, jer da tuženik suprotno odredbi čl. 19. st. 2. tada važećeg Zakona o radnim odnosima ("Narodne novine", broj: 19/90 i 28/90 – dalje: ZRO), tužiteljicama nije osigurao odgovarajući smještaj, no unatoč tome
- da su odlukama tuženika od 29. listopada 1990. godine potvrđena rješenja o prestanku radnog odnosa tužiteljima.
Temeljem prednjih utvrđenja pravilna je ocjena nižestupanjskih sudova da u konkretnom slučaju nije bilo zakonskih pretpostavki za utvrđivanje prestanka radnog odnosa tužiteljima, a zbog neopravdanog izostanka s posla uzastopce pet radnih dana (čl. 75. st. 2. toč. 3. ZOPRO-a). Naime, kako upravo tuženik svojim postupanjem: neosiguravanjem odgovarajućeg smještaja tužiteljima (a što je trebao temeljem odredbe čl. 19. st. 2. ZRO-a) nije omogućio rad, to izostanak tužitelja s posla nema karakter neopravdanog izostanka, pa nije ni bilo pretpostavki za utvrđivanje im prestanka radnog odnosa.
Rješenjima od 25. travnja 1990. godine tuženik je rasporedio tužitelje na rad u Beograd, pa kako čl. 19. st. 2. ZRO-a upravo i govori o pravima raspoređenih radnika kao što je bio slučaj sa tužiteljima, to se na njih i primjenjuje čl. 19. st. 2. ZRO-a.
Spornim rješenjima o prestanku radnog odnosa tužiteljima tuženik je odlučivao o radnopravnom položaju tužitelja kao njegovim radnicama, a ne radnicama sada nepostojećeg OOUR-a G. Maloprodaja U., pa kako tuženik kao pravna osoba egzistira, ne stoji tvrdnja tuženika da tužitelji nemaju biti gdje vraćeni na rad.
Kako je dakle prihvaćanjem tužbenog zahtjeva materijalno pravo pravilno primijenjeno, reviziju je trebalo odbiti, te odlučiti kao u izreci, sve temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a.
U Zagrebu, 27. svibnja 2003. godine
Predsjednik vijeća:
mr. Jasna Brežanski, v.r.