I Kž-577/2011-7 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 577/10-7

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala, Žarka Dundovića, mr. sc. Marina Mrčele i Miroslava Šovanja kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Buge Mrzljak Stenzel kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog B. K. zbog kaznenog djela iz članka 34. stavka 1. Krivičnog zakona Republike Hrvatske, odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 27. studenog 2009. broj K-46/07, u sjednici održanoj 26. listopada 2011., u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Drage Marincela, optuženog B. K. i branitelja optuženika, odvjetnika M. L.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom optuženi B. K. je na temelju članka 354. točke 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02. i 115/06.; nastavno: ZKP/97) oslobođen od optužbe da bi počinio kazneno djelo ubojstva iz članka 34. stavka 1. Krivičnog zakona Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 32/93. i 38/93.).

Na temelju članka 138.c) ZKP/97 optuženom B. K. vraćena je putovnica, A. B. kliješta, stolnjak i odjevni predmeti, Z. N. jakna, a J. Z. tenisice i metalna poluga.

Na temelju članka 123. stavka 1. ZKP/97 odlučeno je da troškovi kaznenog postupka padaju na teret proračunskih sredstava.

I Kž 577/10-7

Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske „održi raspravu te optuženika oglasi krivim i osudi po zakonu“.

Optuženi B. K. podnio je putem branitelja, odvjetnika M. L., odgovor na žalbu državnog odvjetnika u kojem je predložio, da se ta žalba odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

Spis je, u skladu s odredbom članka 373. stavka 1. ZKP/97 postupku, dostavljen na dužno razgledanje Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje se podneskom očitovalo o žalbi na način da je smatra osnovanom.

Sjednica vijeća održana je u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Drage Marincela, optuženog B. K. i branitelja optuženika, odvjetnika M. L..

Žalba nije osnovana.

Suprotno žalbenim tvrdnjama državnog odvjetnika, prvostupanjski je sud pravilno ocijenio sve provedene dokaze te je nakon njihove detaljne i valjane analize, u kojoj je dao potpune i argumentirane razloge ocjene svih dokaza, svakog pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pri čemu je posebno cijenio i obrane optuženog B. K. dane tijekom ovog kaznenog postupka, izveo ispravni zaključak da nije dokazano da bi optuženi B. K. počinio kazneno djelo stavljeno mu na teret.

Pokušavajući dovesti u sumnju navedeni zaključak prvostupanjskog suda, državni odvjetnik ističe da je optuženi B. K., jednako kao i većina svjedoka, dao prvi iskaz u kojem je priznao počinjenje predmetnog kaznenog djela više godina nakon tog događaja, pa smatra da je „logično da se niti optuženik, niti pak svjedoci nisu mogli u potpunosti sjećati svih detalja, radi čega su njihove interpretacije i viđenja u pojedinim segmentima vjerojatno i pogrešni. Sukladno tome, nerealno je očekivati potpuno suglasje u izjavama optuženika i svjedoka, to tim više što je optuženi prilikom davanja iskaza pred istražnim sucem dana 2. ožujka 1995. izjavio: „kako mu je sve ostalo u magli“, te da mu je „zbrkano“ (list 37 spisa).“ Državni odvjetnik opširno citira i nalaz i mišljenje psihijatrijskog vještaka u kojem su opisane osobine optuženikove ličnosti i njegov zaključak da je „kazneno djelo koje se stavlja na teret optuženiku psihološki (…) razumljivo na razini njegove ličnosti“ te ističe da „ne postoje nikakovi razlozi zbog kojih bi optuženi sebe lažno teretio, što uz sklad njegove obrane s nađenim tragovima i općim izgledom mjesta izvršenja djela, upućuje na zaključak da se doista radilo o optuženikovom priznanju istine, a ne lažnom samooptuživanju“.

Žalitelj stoga smatra da se „ne može prihvatiti kasnije dana obrana optuženika prema kojoj je pojedinosti oko načina izvršenja djela, opisa mjesta događaja, položaja tijela oštećenika itd. saznao od zaposlenika ubijenog B. A. te da je prilikom prvog iznošenja obrane iznosio zapravo ono što je čuo od drugih“ jer da „iz iskaza djelatnika policije (…) jasno proizlazi da niti prije, a niti za vrijeme vršenja očevida, radnici mljekare nisu imali pristup licu mjesta“, kao i da su, „ukoliko su zaposlenici oštećenika naknadno i pričali pred optuženikom o nekim okolnostima samog djela, način ulaska počinitelja u prostor kuće i mljekare, vrijeme ulaska, sredstvo izvršenja djela, njegovo naknadno odlaganje, a posebno

I Kž 577/10-7

psihička stanja optuženika prije, za vrijeme i poslije događaja (…) mogla (…) biti poznata samo njemu“ jer da su „svi optuženikovi opisi lica mjesta, izgleda i rasporeda prostorija, namještaja i prisutnih predmeta, u osnovi (…) identični stanju zatečenom prilikom vršenja očevida“.

Državni odvjetnik također u žalbi tvrdi da „zbog kemijskih karakteristika, tj. brze hlapljivosti sredstva za čišćenje, vještačenjem na krpi nije utvrđeno prisustvo tog sredstva, no, na fotografijama te videosnimci očevida vidljiva je bijela tekućina razlivena po podu, pomiješana s krvlju.“ Ističe i da je „optuženik (…) opisao način na koji je zadao udarce oštećeniku (…). To odgovara mehanizmu nanošenja povreda kako su ga opisali sudsko- medicinski vještaci“, kao i da su „na mjestu događaja (…) fiksirani (…) i tragovi sportske obuće, a na temelju vještačenja je utvrđeno da optuženik ima stopalo čija veličina odgovara veličini pronađenog traga na licu mjesta, tj. broj 41“.

Suprotno ovim žalbenim navodima, prvostupanjski je sud detaljno analizirao obranu koju je optuženi B. K. dao prilikom prvog ispitivanja pred istražnim sucem, koju nije, kako bi to proizlazilo iz žalbe državnog odvjetnika, usporedio s iskazima ispitanih svjedoka, nego prvenstveno s materijalnim dokazima - tragovima pronađenima na licu mjestu i drugim konstatacijama zapisnika o očevidu - te nalazima i mišljenjima ispitanih vještaka, a nakon pomne usporedbe tih dokaza ispravno je zaključio da onaj iskaz optuženog K. na kojemu državni odvjetnik temelji optužbu u brojnim pojedinostima nije suglasan tim dokazima i na temelju njih nedvojbeno utvrđenim činjenicama.

Nesuglasnosti prvog optuženikovog iskaza i objektivno utvrđenih činjenica koje se odnose na okolnosti usmrćenja A. B., i po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, uistinu su tako značajne da ozbiljno dovode u sumnju istinitost optuženikovog tada danog priznanja počinjenja predmetnog kaznenog djela.

Naime, iako je optuženi K. prvi put ispitan gotovo tri i pol godine nakon kritičnog događaja, u tom je iskazu on iznio brojne detalje kojima je opisao okolnosti navodnog usmrćenja A. B.. Međutim, velika većina tih detalja koje on, da je njegovo priznanje bilo iskreno, nije imao nikakvog razloga neistinito opisivati, osporeni su prvenstveno nalazima i mišljenjima vještaka koji su vještačili tragove pronađene na mjestu događaja, odnosno ozljede pronađene na tijelu pok. B..

Tako su navod optuženog B. K. o vremenu počinjenja predmetnog kaznenog djela za koje je iskazao da ga je počinio „u vrijeme sumraka“ i sukladno tom navodu tvrdnja iz izmijenjene optužnice da je to vrijeme bilo kritičnog dana „oko 19,00 sati“ opovrgnuti decidiranim nalazom i mišljenjem sudskomedicinskog vještaka dr. B. B. prema kojemu je smrt pok. A. B. nastupila kritičnog dana oko 23,00 sata, najranije oko 22,00 sata, time da je imenovani umro kratko vrijeme - 5 do 10 minuta - nakon zadobivenih ozljeda.

Način zadavanja ozljeda A. B. i položaji koje je optuženi K. opisao u tom prvom iskazu također su nalazom i mišljenjem sudskomedicinskog vještaka dr. B. isključeni kao mogući: optuženik je iskazao da je montiračem zadao B. udarce u glavu na istome mjestu u hodniku, kada je ovaj stajao, i to okrenut sučelice prema njemu, a takav položaj vještak dr. B. također isključuje kao moguć. Osim toga, iz prve obrane optuženika ne proizlazi da bi se dio njegovog sukoba s A. B. u kojem mu je on zadao povrede zbio i u kancelariji, ali su

I Kž 577/10-7

zapisnikom o očevidu opisani i tragovi krvi koji su pronađeni u toj prostoriji. Dakle, ovaj dio prve optuženikove obrane, suprotno žalbenim navodima, nije suglasan nalazima i mišljenjima liječnika vještaka, već je istima opovrgnut.

Optuženi B. K. je u prvom iskazu naveo i da je, nakon usmrćenja A. B., montirač kojega je uporabio vratio u radionicu te ga obrisao krpom koju je bacio u smeće. Zapisnikom o očevidu, međutim, usprkos opisu detaljnog pregleda poslovnog objekta, nije opisan niti pronalazak takvog montirača (na onoj poluzi koja je izuzeta kao mogući predmet kojim je počinjeno kazneno djelo vještačenjem nisu pronađeni tragovi krvi, a jasno je da bi se oni, da je to bilo sredstvo počinjenja djela i da je bilo samo obrisano krpom kako je to optuženik opisao, izvjesno pronašli), niti krpe na kojoj bi bili vidljivi tragovi krvi.

Niti žalbena tvrdnja, da optuženikov navod iz prve obrane prema kojemu je po podu hodnika ili tijelu pokojnika polio sredstvo za čišćenje, nije opovrgnut vještačenjem jer tragovi te tekućine nisu mogli biti utvrđeni zbog njene brze hlapljivosti, nemaju uporište u spisu. Naime, tekućina vidljiva na fotografijama elaborata i video-snimci sačinjenoj prilikom očevida očigledno je bila sirutka, čiji tragovi su utvrđeni i na hlačama pok. A. B. te stolnjaku na kojem su pronađeni i tragovi njegove krvi. Ispravno prvostupanjski sud ističe da je optuženom K., s obzirom na nedvojbeno utvrđenu činjenicu njegovog duljeg rada u mljekari oštećenika, sasvim sigurno bilo poznato o kakvoj se materiji radi, pa je nelogično da bi on u obrani, usprkos i proteku vremena od događaja do prvog ispitivanja, spominjao uporabu sredstva za čišćenje umjesto sirutke.

Iako je svjedok S. M., djelatnik policije koji je sudjelovao u obavljanju očevida na mjestu događaja iskazao, da tijekom očevida zaposlenici mljekare nisu ulazili u prostor u kojem je pronađeno tijelo pok. A. B., već iz njegovog iskaza proizlazi da su to tijelo pronašli radnici koji su ujutro došli na posao, a više svjedoka je iskazalo da su u prostoru mljekare vidjeli tijelo pokojnika i druge tragove: to proizlazi iz iskaza svjedoka Đ. B. koji je iznio niz detalja suglasnih podacima iz zapisnika o očevidu i vidljivih i na fotografijama elaborata, kao i iskaza svjedoka Z. H., N. K. te B. M.. Dakle, netočna je žalbena tvrdnja državnog odvjetnika da „niti prije, a niti za vrijeme vršenja očevida, radnici mljekare nisu imali pristup licu mjesta“. Osim toga, brojni detalji o kojima su navedeni svjedoci iskazivali suglasno konstatacijama zapisnika o očevidu opovrgavaju i tvrdnju državnog odvjetnika da se „svjedoci nisu mogli u potpunosti sjećati svih detalja, radi čega su njihove interpretacije i viđenja u pojedinim segmentima vjerojatno i pogrešni“. Konačno, iz iskaza više svjedoka nedvojbeno proizlazi da se o ubojstvu A. B. i onome što su neki od njih vidjeli na mjestu događaja pričalo i pred optuženim B. K., a to objašnjava i optuženikova saznanja o nekim pojedinostima vezanima uz usmrćenje A. B., ali i pogreške u opisivanju brojnih drugih detalja koje je teško pripisati, kako to državni odvjetnik u žalbi tvrdi, samo proteku vremena od predmetnog događaja do prvog ispitivanja optuženika.

Netočno državni odvjetnik u žalbi reproducira i nalaz i mišljenje sačinjen prilikom obavljanja mehanoskopskog vještačenja traga otiska poplate obuće pronađenog na licu mjesta. Naime, iz tog nalaza i mišljenja proizlazi da je to bio trag tenisice veličine između broja 41 i 43, a ne upravo broja 41 koji inače nosi optuženik. Stoga ovakvo mišljenje mehanoskopskog vještačenja, pogotovo kada se ima na umu da niti jedno od ostalih provedenih vještačenja - đenih na odjeći pok. A. B., komparativnog vještačenja tragova tekstilnih vlakana prona vještačenja vlasi kose pronađenih na mjestu događaja s uzorcima kose optuženog B. K.,

I Kž 577/10-7

tragova papilarnih linija pronađenih na mjestu događaja, kao niti biološkog vještačenja tragova izuzetih s noktiju pok. A. B. - ne povezuje optuženog K. s predmetnim događajem, ne može biti uzet kao dokaz koji bi upućivao na zaključak da je upravo optuženi B. K. počinitelj inkriminiranog mu kaznenog djela, a sasvim sigurno to ne može biti niti nalaz i mišljenje vještaka psihijatra, odnosno njegov zaključak na koji upućuje žalitelj - da je „kazneno djelo koje se stavlja na teret optuženiku psihološki (…) razumljivo na razini njegove ličnosti“.

Državni odvjetnik u žalbi također tvrdi, da iz provedenih dokaza proizlazi, da je „optuženik u cvjećari imenovanog (M. R.) radio 1991., tj. u vrijeme kad je izvršeno ubojstvo, a ne 1990. kao što su N. K., a očito pod njegovim utjecajem i M. R. tvrdili“, kao i da „postoji relevantni dokaz o optuženikovom dolasku u N., a to je dopis I. Z., iz kojeg proizlazi da je optuženi prijavio svoj boravak u N. dana 18. listopada 1991., dakle, 18 dana nakon inkriminiranog događaja“.

Međutim, prvostupanjski je sud ispravno analizirao i ocijenio ne samo iskaze svjedoka N. K. i M. R., nego i iskaz svjedoka V. K., kao i dokumentaciju koja se odnosi na evidenciju o korištenju radnog vremena u K. pilani u mjestu H., iz kojih dokaza proizlazi nedvojbeno utvrđenim da je optuženi B. K. u toj pilani radio najkasnije do kolovoza 1991., a da je pilana prestala s radom najkasnije 15. rujna 1991., dakle najmanje petnaest dana prije inkriminiranog događaja. Državni odvjetnik, kada u žalbi opširno prepričava i analizira iskaze svjedoka K. i R. i pokušava iz njih izvesti navedeni zaključak, ispušta iz vida ne samo pravilnu analizu prvostupanjskog suda koja se odnosi na dokaze o vremenu optuženikovog rada u pilani, nego i iskaze svjedoka K. i R. koji su dovoljno određeno naveli da je optuženik u R. cvjećarni radio godinu dana prije ubojstva A. B..

Pravilno prvostupanjski sud, povezujući navedene dokaze o razdoblju u kojem je optuženi K. radio u pilani u H. s obranom koju je optuženi B. K. dao prilikom prvog ispitivanja, kada je iskazao da je predmetno kazneno djelo počinio dok je još radio u toj pilani te da je odmah nakon što je tamo primio plaću otputovao u N., a imajući u vidu i dokaze koji se odnose na njegov boravak u N. u inkriminirano vrijeme zaključio, da je optuženik u vrijeme kad je ubijen A. B. bio u N.. Taj zaključak ne dovodi u sumnju niti prijava njegovog boravka u N. 18. listopada 1991., jer prvostupanjski sud ispravno ističe da ne bi bilo logično da optuženik prijavljuje boravak policiji neposredno nakon dolaska u tu zemlju, već da je životno da to učini tek nakon pronalaska posla, a navedeni datum poklapa se s podacima o danu kada je postao stalni zaposlenik poduzeća „N. C. S.“.

Ocjenjujući iskaze svjedoka optuženikovog alibija, državni odvjetnik u žalbi tvrdi da je „više nego očigledno da su svi ti svjedoci nevjerodostojni te da su njihovi iskazi, zbog bliskosti s optuženikom bili dati isključivo u cilju njegove zaštite“ … „teško povjerovati da se nakon vremenskog odmaka od nekoliko godina, tako detaljno sjećaju što je tko od njih točno određenog dana u inkriminiranom razdoblju radio, i gdje se točno nalazio“, a za dnevnike C. A. E. navodi da su oni „nedvojbeno mogli biti sačinjeni i naknadno“. Također, i iskaz svjedokinje C. F. B. ocjenjuje kao „nevjerodostojan, jer nije ničim potkrijepljen, s obzirom da navedena svjedokinja tvrdi kako u svezi s tim u poduzeću više ne postoji dokumentacija (…), a ako je tome tako, postavlja se pitanje u što je onda ista izvršila uvid“.

Međutim, samo su neki od svih svjedoka koji su potvrdili optuženikov alibi u bliskim odnosima s njim: C. A. E. je njegova polusestra, a H. M. E. je njen suprug, dakle, optuženikov

I Kž 577/10-7

šogor. Ostali svjedoci - R. D. S., M. A. S., M. M. H., C. F. i A. J. H. nisu s njim rodbinski povezani, štoviše, nisu s optuženikom niti u posebnim prijateljskim odnosima, već su prijatelji ili poznanici njegove majke ili sestre, dok R. K. nema veze ni s njegovim srodnicima. Prvostupanjski je sud posebno pomno ocijenio vjerodostojnost tih svjedoka, pri čemu je imao na umu i opisanu izravnu ili neizravnu povezanost svakog od njih s optuženikom, ali i njihovu svijest o težini kaznenog djela koje je predmet ovog postupka, kao i činjenicu da zanimanja nekih od tih svjedoka - R. D. S. koji je policajac te M. A. S. koja je sudska službenica - dodatno potvrđuju njihovu vjerodostojnost.

Osim toga, prvostupanjski je sud prihvatio iskaze navedenih svjedoka i u dijelu u kojem su oni naveli da su se podsjetili točnog vremena optuženikovog dolaska u N. i boravka u toj zemlji upravo u inkriminirano vrijeme pregledavajući i bilješke C. A. E., čiju vjerodostojnost su također potvrdili, a prvostupanjski je sud, imajući u vidu i veliki broj njenih dnevnika te duljinu razdoblja na koje se odnose oni koji su sudu i prezentirani, kao i uvjerljivost njenog iskaza o vođenju dnevnika, otklonio sumnju u njihovu istinitost. Niti okolnost, da svjedokinja C. F. B. nije dostavila sudu dokumentaciju o optuženikovom radu u poduzeću „N. C. S.“, odnosno njen navod da je ta dokumentacija vjerojatno u međuvremenu uništena, ne dovodi u sumnju istinitost njenih navoda o razdoblju u kojem je optuženik u tom poduzeću bio zaposlen. Suprotno citiranim žalbenim tvrdnjama, njen iskaz potvrđen je iskazima ostalih svjedoka optuženikovog alibija, koji su suglasno iskazivali o optuženikovom radu u navedenom poduzeću.

Konačno, državni odvjetnik u žalbi navodi da je „indikativno (…) i ponašanje optuženika za vrijeme pregleda videosnimke očevida (…) s obzirom da optuženi nije želio gledati videosnimku očevida (…), a koja reakcija sasvim sigurno nije primjerena osobi koja je nevina“.

Međutim, optuženikova reakcija tijekom glavne rasprave na reproduciranje snimke očevida i odbijanje gledanja te snimke ne mogu se, kako to državni odvjetnik ocjenjuje, tumačiti kao pokazatelj njegove krivnje, već je takvo optuženikovo ponašanje posljedica izbora načina obrane kojega je on ocijenio najpovoljnijim.

Slijedom svega navedenog, žalbenim navodima nije doveden u sumnju zaključak prvostupanjskog suda da obrana optuženog B. K. koju je on iznio prilikom prvog ispitivanja, a u kojoj je priznao počinjenje kaznenog djela stavljenog mu na teret, a koju je kasnije opovrgnuo, proturječi provedenim dokazima i na temelju njih izvjesno utvrđenim činjenicama, da je one detalje koje je o pojedinim okolnostima vezanima uz ubojstvo A. B. o kojima je iskazao mogao saznati od osoba koje su ih znale i o tome mu pričale, pa da, budući da niti jedan od drugih provedenih dokaza ne upućuje na optuženika kao počinitelja ovog kaznenog djela, a postoje dokazi iz kojih proizlazi da je on u inkriminirano vrijeme bio u N., nije dokazano da bi optuženi B. K. počinio kazneno djelo stavljeno mu na teret. Stoga je, budući da ne postoje razlozi zbog kojih državni odvjetnik pobija prvostupanjsku presudu, a kako pri ispitivanju pobijane presude nisu nađene niti povrede zakona iz članka 379. stavka 1. ZKP/97 na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo na temelju članka 387. ZKP/97 žalbu državnog odvjetnika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, kako je i odlučeno u izreci ove presude.

I Kž 577/10-7

U Zagrebu 26. listopada 2011.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Buga Mrzljak Stenzel, v. r.

Vesna Vrbetić, v. r.