Revt-119/2007-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revt 119/07-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, mr. sc. Jasne Brežanski, Davorke Lukanović-Ivanišević, Ivke Zlokić i Nenada Perina, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. L. iz T., Č., zastupanog po punomoćniku M. M., odvjetniku iz S., protiv tuženika J. R., zastupanog po odvjetnicima Zajedničkog odvjetničkog ureda V., J., Š. i S. iz R., radi poništenja odluke i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 8320/03 od 13. prosinca 2006., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Splitu posl. br. P 3289/02 od 9. travnja 2003., u sjednici održanoj 5. veljače 2008.,

p r e s u d i o i r i j e š i o j e:

1. Revizija tužitelja protiv presude odbija se kao neosnovana.

2. Revizija tužitelja protiv rješenja o privremenoj mjeri odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Pravomoćnom drugostupanjskom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 8320/03 od 13. prosinca 2006. odbijena je žalba tužitelja i potvrđena presuda Trgovačkog suda u Splitu posl. br. P 3289/02 od 9. travnja 2003., kojom je tužitelj odbijen s tužbenim zahtjevom za poništenje odluke tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu s tužiteljem i to Odluka direktora tuženika od 29. svibnja 1997. i Odluka predsjednika Uprave tuženika od 24. lipnja 1997., time da se tuženik obveže vratiti tužitelja na radno mjesto na kojem je do sada obavljao poslove ili na drugo radno mjesto koje odgovara njegovom radnom iskustvu i stručnoj spremi, te da je tuženik tužitelju dužan isplatiti iznos od ukupno 181.288,66 kn s naslova plaće, dok je rješenjem odbačen dio tužbenog zahtjeva za isplatu rente ubuduće s naslova plaće, kako je to sve pobliže navedeno u izreci prvostupanjske presude.

Rješenjem je odbačen prijedlog tužitelja za izdavanje privremene mjere. Protiv navedene pravomoćne drugostupanjske presude i rješenja reviziju je izjavio tužitelj zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.

Protivna strana nije odgovorila na izjavljenu reviziju.

Revizija protiv presude nije osnovana.

Revizija protiv rješenja o privremenoj mjeri nije dopuštena.

Predmetnom tužbom tužitelj je zatražio da se poništi odluka tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju, tj. Odluke direktora tuženika od 29. svibnja 1997. i predsjednika Uprave tuženika od 24. lipnja 1997. ističući uz to i daljnje zahtjeve za isplatu plaće, plaćanje rente za ubuduće, vraćanje na rad i izdavanje privremene mjere, obrazlažući to time da nije počinio osobito tešku povredu radne obveze koja mu se stavlja na teret. Prvostupanjski i drugostupanjski sud obili su tužbeni zahtjev, polazeći od utvrđenja i zaključka da su bile ispunjene pretpostavke u smislu čl. 107. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01 i 114/03 – dalje: ZR), budući da je tužitelj počinio osobito teške povrede koje mu se stavljaju na teret, a koje opravdavaju odnosno predstavljaju opravdan razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu.

Pri tome polaze od utvrđenja, da je nakon izvršene interne kontrole na MT „S.“ na kojem je tužitelj bio zaposlen u svojstvu glavnog kuhara, utvrđeno da je tužitelj neovlašten koristio prostorije tuženikova broda predviđene za smještaj hrane za potrebe svih članova posade broda, tako što je u njih smjestio, bez odobrenja, 100 kg sira nabavljenog za vlastite potrebe, propuštajući pri tome prijaviti tako smješteni sir carinskim organima, čime je počinio i ozbiljan carinski prekršaj za koji je mogao odgovarati ne samo tužitelj već i tuženik kao pravna osoba, odnosno njegova ovlaštena osoba.

Ocjenjujući daljnje prigovore tuženika drugostupanjski je sud pravilno ocijenio neodlučnom okolnost što pravilnikom tuženika nisu specificirane osobito teške povrede radnog odnosa.

Isto je tako pravilno ocijenio da je odluka tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu pravodobno donesena, uzimajući u obzir saznanje tuženika za učinjenu povredu (izvještaj inspekcije o utvrđenom stanju) i s tim u svezi početak tijeka roka za donošenje odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu (17. svibnja 1997.), kako je to sve iscrpno obrazloženo u razlozima drugostupanjske presude.

S obzirom na izloženo nisu se mogli prihvatiti kao osnovani ponovljeni prigovori tužitelja izneseni u reviziji, a koji se tiču pravodobnosti donesene odluke, kao i osporavanja postojanja osobito teške povrede radne dužnosti koja se stavlja tužitelju na teret. Slijedom navedenog nije bilo osnova niti da se prihvati zahtjev tužitelja glede isplate plaće i rente s tog naslova za ubuduće, pa stoga odlukom o tim zahtjevima nije odlučeno na štetu tužitelja.

Stoga je u tom dijelu, a s obzirom da nisu ostvareni revizijski prigovori bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 385. toč. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku - "Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03

– dalje: ZPP) reviziju trebalo odbiti kao neosnovanu pozivom na odredbe čl. 393. ZPP.

Reviziju je trebalo odbaciti kao nedopuštenu u dijelu protiv rješenja o privremenoj mjeri, budući da se o privremenoj mjeri odlučuje primjenom pravila ovršnog postupka, a prema odredbama Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04 i 88/05 – dalje: OZ), a revizija je dopuštena samo pod pretpostavkama iz čl.

12. OZ, a što ovdje nije slučaj.

Stoga je u tom dijelu revizija odbačena pozivom na odredbe čl. 392. ZPP.

U Zagrebu, 5. veljače 2008.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.