I Kž-2/1996-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 2/1996-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Katice Jelić, kao predsjednice vijeća, te mr. Branka Zmajevića, Senke Klarić- Baranović, Ane Garačić i Neve Sibl, kao članova vijeća i više savjetnice Ileane Vinja, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. Ž. T. zbog krivičnog djela iz čl. 161. st. 2. KZRH u svezi čl. 156. st. 1. KZRH, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru od 29. studenog 1995. godine K-41/95, u sjednici održanoj 10. listopada 1996. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Ivana Maračića,

p r e s u d i o j e:

Uvažava se djelomično žalba opt. Ž. T., preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni i opt. Ž. T. za krivično djelo iz čl. 161. st. 2. KZRH zbog kojeg je oglašen krivim, po istom zakonskom propisu i uz primjenu čl. 38. toč. 2. i čl. 39. st. 1. toč. 1. OKZRH osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine i 6 (šest) mjeseci.

U ostalom se dijelu odbija žalba optuženika kao neosnovana te se u pobijanom i nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

U nepobijanom dijelu prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja opt. Ž. T. u toč. 1. izreke oglašen je krivim zbog krivičnog djela iz čl. 161. st. 2. u svezi čl. 156. st. 1. KZRH, i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine. Po čl. 63. OKZRH optuženiku je izrečena sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom "B" kategorije za vrijeme od jedne godine.

U toč. 2. izreke protiv optuženika odbijena je optužba zbog krivičnog djela iz čl. 158. st. 1. KZRH, na temelju čl. 339. toč. 3. ZKP.

Protiv osuđujućeg dijela presude optuženik je podnio žalbu "zbog svih razloga navedenih u čl. 353. ZKP", kao i zbog odluke o sigurnosnoj mjeri, te je predložio da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje pred potpuno izmijenjenim vijećem.

I Kž 2/1996-3

Državni odvjetnik Republike Hrvatske vraćajući spis stavio je u smislu čl. 360. st. 2. ZKP pismeni prijedlog, da se žalba optuženika odbije kao neosnovana i prvostupanjska presuda potvrdi.

Iako je optuženik zatražio da o sjednici vijeća bude obaviješten on i njegov branitelj, takovom zahtjevu nije udovoljeno jer se prema čl. 20. Uredbe o primjeni Zakona o krivičnom postupku u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 73/91 i 25/92) odredba čl. 361. ZKP o obavješćivanju stranaka ne primjenjuje.

Žalba optuženika je djelomično osnovana i to samo zbog odluke o kazni.

Obrazlažući žalbenu osnovu bitne povrede odredaba krivičnog postupka optuženik tvrdi "da sud nije provjerio obranu optuženika odnosno, onemogućio je optuženom njegovu obranu", izreka presude je proturječna optuženju jer se u istoj navodi da su optuženikove vozačke sposobnosti bile smanjene a ne da su bile bitno smanjene, a protivna je i iskazu svjedoka dr. D. H..

Navedene se tvrdnje optuženika ne mogu prihvatiti.

Prije svega, time što je sud prvog stupnja odbio prijedlog obrane da provede rekonstrukciju događaja, nije učinjena relativno bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZKP, u pravcu da bi time bilo na glavnoj raspravi povrijeđeno pravo optuženika na obranu, jer ni jedna odredba Zakona o krivičnom postupku ne obvezuje sud da izvede svaki dokaz. Greška suda u procjeni da li će izvesti neki dokaz je osnova za žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja a ne zbog povrede odredaba krivičnog postupka, pa će ti žalbeni navodi, kao uostalom i ostali, koji također predstavljaju taj žalbeni osnov, biti u okviru navedene žalbene osnove i razmatrani.

Stoga nije učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka a ispitivanjem presude na temelju čl. 366. st. 1. ZKP nisu nađene ni druge povrede zakona iz čl. 354. ZKP, na čije postojanje ovaj sud kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti.

Nije osnovana ni žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a u svezi s tim ni zbog povrede krivičnog zakona.

Naprotiv, na temelju iscrpno provedenog postupka pravilnom analizom i ocjenom kako optuženikove obrane koji navodi da oštećenicu koja se kretala u grupi (zapravo u nizu) u istom pravcu, nije uopće uočio, tako i izvedenih dokaza, sud prvog stupnja je ispravno utvrdio sve odlučne činjenice i za iste je u obrazloženju svoje odluke dao uvjerljive i argumentirane razloge. Stoga nije bilo nikakve potrebe provoditi rekonstrukciju događaja, posebice kod činjenice, da je prometni vještak dipl. ing. M. Č. svoj nalaz i mišljenje glede dinamike same prometne nezgode dao, ne samo na temelju podataka sadržanih u zapisniku o uviđaju, nego i nakon stoje izvršio pregled mjesta nezgode i iz takovog njegovog nalaza bez dvojbe proizlazi optuženikova odgovornost za nastalu prometnu nezgodu. Radi toga je sud prvog stupnja pravilno postupio kada je navedeni nalaz prihvatio a odbio prijedlog obrane za provođenjem cjelovite rekonstrukcije događaja.

I Kž 2/1996-3

S obzirom na pouzdanost kojom je sud prvog stupnja utvrdio način naleta optuženikovog vozila na oštećenicu, te činjenicu daje uslijed tog naleta došlo do nabacivanja oštećenice na vozilo optuženika do gornje trećine vjetrobrana, iz čega je izveden zaključak da je brzina u trenutku naleta iznosila najmanje 55 km, te na činjenicu da je do naleta na oštećenicu došlo na udaljenosti od oko 0,80 metara od desnog ruba kolnika u lijevo, kao i na proračun vještaka o uputnoj brzini kretanja optuženikovog vozila od oko 40 km/sat, koja bi - i s obzirom na takav način kretanja oštećenice, širinu vozila (1,6 metara) i ukupnu širinu kolnika (3,2 metra) - omogućavala sigurno obilaženje oštećenice, ne stoji žalbena tvrdnja da bi jedini način izbjegavanja nezgode bilo zaustavljanje vozila odnosno da se nezgoda ne bi mogla izbjeći obilaženjem oštećenice ni pri toj uputnoj brzini a da ne dođe do izlijetanja vozila izvan kolnika u lijevo za oko 0,30 metara.

Naime, iz nalaza vještaka prometne struke upravo proizlazi da bi manja brzina i to najviše do 40 km/sat omogućavala obilaženje oštećenice u datim okolnostima, bez izlijetanja vozila izvan ceste u lijevo, odnosno omogućavala bi zauzimanje sigurnog bočnog razmaka od oštećenice ukoliko bi se vozilo kretalo najmanje 1,1 metar od desnog ruba kolnika u lijevo, a ne 1,1 metar u lijevo od oštećenice, kako to pogrešno tumači optuženik (jer se oštećenica kreće unutar tog prostora, tj. na 0,80 metara od desnog ruba kolnika u lijevo) i u kojem slučaju bi doista i pri toj brzini pri obilaženju oštećenice došlo do izlijetanja vozila u lijevo ukoliko prije toga ne bi došlo do zaustavljanja vozila, ali - prema svemu gore iznijetom - o takovoj se prometnoj situaciji ovdje i ne radi.

Uostalom, sve da se i radi, ni tada se optuženika ne bi mogla ekskulpirati od krivične odgovornosti, odnosno, ne bi se mogla negirati njegova temeljna obveza da po potrebi svoje vozilo i zaustavi.

Nadalje, suvišni su žalbeni upiti o tomu kako optuženik nije naletio na prvog pješaka u nizu koji je k tomu još sa svoje desne strane gurao bicikl, ili na pješaka ispred oštećenice koji je gurao dječja kolica, a neprihvatljiv je iz toga izveden žalbeni zaključak da bi se onda ovdje radilo o iskoraku oštećenice, budući da ta činjenica samo pokazuje, da se oštećenica morala kretati dublje u cestu u odnosu na navedene pješake, kao što je to i utvrđeno da se kretala za 0,80 metara od desnog ruba kolnika u lijevo, u čemu se zapravo i ogleda doprinos oštećenice prometnoj nezgodi i u tomu je optuženik samo u pravu.

U odnosu pak na žalbenu tvrdnju, da je zaslijepljenost suncem okolnost koja je utjecala da optuženik ne uoči grupu pješaka koja se kreće u istom pravcu, a ne njegova alkoholiziranost, treba reći, da su takove tvrdnje optuženika bez ikakve osnove, budući da je objektivnim nalazom, rezultatima toksikološkog vještačenja utvrđeno, da je optuženik u vrijeme nezgode imao 1,17 gram/promila apsolutnog alkohola u krvi i daje bio u pripitom stanju, pa su sasvim prihvatljiva zaključivanja suda prvog stupnja o negativnom utjecaju alkohola na njegovu vožnju odnosno, daje alkoholiziranost optuženika primarni uzrok da nije uočio grupu pješaka i s tim u svezi poduzeo druge radnje koje je u okviru date prometne situacije bio dužan poduzeti.

Navedeni zaključak suda ne otklanja tvrdnja optuženika, da se on subjektivno osjećao sposobnim za vožnju, kao ni konstatacija liječnika dr. D. H. koji je izvršio pregled optuženika neposredno nakon nezgode te na glavnoj raspravi na temelju takovog pregleda zaključio, da optuženik u momentu pregleda nije pokazivao znakove osobe u alkoholiziranom stanju,

I Kž 2/1996-3

budući da je navedeni nalaz rezultat običnog vizualnog i rutinskog pregleda.

Zbog svega naprijed izloženog, a jer je činjenično stanje po sudu prvog stupnja potpuno i pravilno utvrđeno, te valjano obrazloženo i na pravilno utvrđeno činjenično stanje ispravno primijenjen krivični zakon, to žalba optuženika zbog navedenih osnova nije mogla biti uvažena.

Osnovana je međutim žalba optuženika zbog odluke o kazni.

Optuženiku je pri odmjeravanju kazne sud prvog stupnja cijenio kao olakotne okolnosti činjenicu što je otac dvoje maloljetne djece i što do sada nije osuđivan, međutim propustio je cijeniti kao olakotnu okolnost doprinos nezgodi od strane oštećenice koja se, prema utvrđenju suda prvog stupnja, doista nepotrebno kretala relativno duboko u kolniku, a osim toga, ispravno bi bilo da se kretala lijevom stranom kolnika, pa je tu okolnost uz prije iznijete, u svom zbiru trebalo uzeti kao osobito olakotne okolnosti i optuženiku uz primjenu propisa o ublažavanju kazne izreći nešto nižu kaznu od one koju mu je izrekao sud prvog stupnja, unatoč objektivnoj težini djela i težini posljedice, u uvjerenju, da će se i takovom kaznom zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci polučiti sve zakonske svrhe kažnjavanja, posebice u odnosu na optuženika.

Iako optuženik nije obrazložio iz kojih razloga smatra da mu nije trebalo izreći sigurnosnu mjeru iz čl. 63. OKZRH, ovaj sud je postupajući u smislu čl. 369. ZKP ispitao pobijanu presudu i glede te dodatne krivične sankcije te je našao da je navedena sigurnosna mjera zakonito donijeta i da je vrijeme njezinog trajanja primjereno.

Slijedom svega naprijed izloženog sa žalbom optuženika postupljeno je kao u izreci ove drugostupanjske presude, na temelju čl. 377. st. 1. i 374. ZKP.

U Zagrebu, 10. listopada 1996.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Zlata Lipnjak-Bosanac v.r.

Katica Jelić v.r.