Gž-3021/2019-2 · Županijski sud u Zagrebu

Poslovni broj 52 Gž-3021/19-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sucu pojedincu Andrini Raspor Flis, u pravnoj stvari 1. tužiteljice M. L. iz S.., OIB: .. i 2. tužiteljice M. K. iz S.., OIB: .., obje zastupane po punomoćniku N. D., odvjetniku iz Š.., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: .., zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u S.., Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužiteljica i tuženice izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-646/19 od 13. svibnja 2019., dana 14. siječnja 2020.,

p r e s u d i o j e

I. Odbija se žalba 1. tužiteljice M. L. i 2. tužiteljice M. K. kao djelomično neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-646/19 od 13. svibnja 2019. u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužiteljica za isplatu iznosa od 37.007,69 kuna sa zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa glavnice pa do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj Uredbom Vlade o visini stope zateznih kamata, a od 1. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, kako slijedi:

-na iznos od 1.609,03 kn od 15. rujna 2000. pa do isplate,

-na iznos od 1.609,03 kn od 15. listopada 2000. pa do isplate,

-na iznos od 1.609,03 kn od 15. studenog 2000. pa do isplate,

-na iznos od 1.609,03 od 15. prosinca 2000. pa do isplate,

-na iznos od 1.609,03 kn od 15. siječnja 2001. pa do isplate,

-na iznos od 1.609,03 kn od 15. veljače 2001. pa do isplate,

-na iznos od 1.609,03 kn od 15. ožujka 2001. pa do isplate,

-na iznos od 1.609,03 kn od 15. travnja 2001. pa do isplate,

-na iznos od 1.609,03 kn od 15. svibnja 2001. pa do isplate,

-na iznos od 1.609,03 kn od 15. lipnja 2000. pa do isplate,

-na iznos od 1.609,03 kn od 15. srpnja 2001. pa do isplate,

-na iznos od 1.609,03 kn od 15. kolovoza 2001. pa do isplate,

-na iznos od 1.609,03 kn od 15. rujna 2001. pa do isplate,

-na iznos od 1.609,03 kn od 15. listopada 2001. pa do isplate,

-na iznos od 1.609,03 kn od 15. studenog 2001. pa do isplate,

-na iznos od 1.609,03 kn od 15. prosinca 2001. pa do isplate,

-na iznos od 1.609,03 kn od 15. siječnja 2002. pa do isplate,

-na iznos od 1.609,03 kn od 15. veljače 2002. pa do isplate,

-na iznos od 1.609,03 kn od 15. ožujka 2002. pa do isplate,

-na iznos od 1.609,03 kn od 15. travnja 2002. pa do isplate,

-na iznos od 1.609,03 kn od 15. svibnja 2002. pa do isplate,

-na iznos od 1.609,03 kn od 15. lipnja 2002. pa do isplate,

-na iznos od 1.609,03 kn od 15. srpnja 2002. pa do isplate,

te pod točkom III. izreke u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužiteljica za naknadom troška parničnog postupka u iznosu od 18.623,69 kuna.

II. Odbija se žalba tuženice Republike Hrvatske kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-646/19 od 13. svibnja 2019. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke, te pod točkom III. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženici naknaditi tužiteljicama trošak parničnog postupka u iznosu od 12.566,27 kuna.

III. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-646/19 od 13. svibnja 2019. u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužiteljica za isplatom iznosa od 3.218,06 kuna sa zateznim kamatama, te u dijelu pod III. izreke presude u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužiteljica za naknadom troška parničnog postupka u iznosu od 3.164,90 kuna, te se sudi:

1. Nalaže se tuženici isplatiti tužiteljicama pod 1. i pod 2. iznos od 3.218,06 kuna sa zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa glavnice pa do 31. prosinca 2007. godine po stopi određenoj Uredbom Vlade o visini stope zateznih kamata, a od 1. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. g. po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. g. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, kako slijedi:

-na iznos od 1.609,03 kn od 15. kolovoza 2002. pa do isplate,

-na iznos od 1.609,03 kn od 15. rujna 2002. pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

1. Nalaže se tuženici naknaditi tužiteljicama pod 1. i pod 2. trošak parničnog postupka u iznosu od 3.164,90 kuna, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženici naknaditi tužiteljicama pod 1. i pod 2. trošak žalbenog postupka u iznosu od 110,00 kuna, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženici isplatiti tužiteljicama iznos od 56.316,05 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa glavnice pa do isplate (točka I. izreke), dok je odbijen zahtjev tužiteljica za isplatu iznosa od 40.225,75 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa glavnice pa do isplate (točka II. izreke). Nadalje je naloženo tuženici naknaditi tužiteljicama parnični trošak u iznosu od 12.566,27 kuna, dok je odbijen zahtjev tužiteljica za više zatraženi parnični trošak u iznosu od 21.788,59 kuna (točka III. izreke).

Protiv točke II. i točke III. izreke prvostupanjske presude u dijelu u kojem nije prihvaćen zahtjev za naknadom troška parničnog postupka žale se tužiteljice zbog žalbenog razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 2. i toč. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03 88/05, 2/07, 84/08, 96/09, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje u tekstu: ZPP) predlažući da ovaj sud prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu ukine, podredno da istu preinači na način da usvoji u cijelosti tužbeni zahtjev tužiteljica uz naknadu potraživanog parničnog troška. Iste potražuju naknadu troška žalbenog postupka.

Protiv točke I. izreke prvostupanjske presude, te protiv točke III. izreke presude u dijelu u kojem je naloženo tuženici naknaditi tužiteljicama trošak parničnog postupka, žali se tuženica zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. ZPP, te predlaže da se prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu preinači na način da se odbiju tužiteljice s tužbenim zahtjevom, podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Tuženica potražuje trošak sastava žalbe.

Žalba tužiteljica je djelomično osnovana, dok žalba tuženice nije osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužiteljica za isplatom iznosa od 96.541,80 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, s osnove razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine nekretnine u vlasništvu tužiteljica u razdoblju od kolovoza 2000. pa do srpnja 2005.

Razmatrajući pobijanu presudu, kao i postupak koji je istoj prethodio, utvrđeno je da nisu počinjene bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

Neosnovani su žalbeni navodi tužiteljica kojima iste osporavaju zaključak prvostupanjskog suda u pogledu pravne osnove tužbenog zahtjeva, ističući pri tome da predmet spora nije potraživanje s osnove nakade štete, već stjecanje bez osnove budući tužiteljice tužbom potražuju naknadu tržišne vrijednosti najamnine, pri tome pozivajući se na odredbu čl. 50. st. 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine ", broj: 56/90, 135/97, 113/00 i 28/01) kojim je određeno da je zakonom moguće u interesu Republike Hrvatske ograničiti ili oduzeti vlasništvo, uz naknadu tržišne vrijednosti, te na odredbu čl. 219. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, u daljnjem tekstu: ZOO/91), odnosno odredbu čl. 1120. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, u daljnjem tekstu: ZOO/05) kojom je propisano da kad je netko tuđu stvar upotrijebio u svoju korist, imalac, odnosno vlasnik, može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili ako nje nema, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe.

Suprotno žalbenim navodima, tužiteljicama nije ograničeno niti oduzeto pravo vlasništva u smislu citirane ustavne odredbe da bi iste imale pravo na naknadu tržišne vrijednosti nekretnine koja je u interesu Republike Hrvatske ograničena ili na kojoj je oduzeto vlasništvo u istom interesu. Naime, uzimajući u obzir relevantne činjenice na kojima su tužiteljice temeljile tužbeni zahtjev, pravilno je prvostupanjski sud predmetnu tužbu okvalificirao kao tužbu za naknadu štete.

Neosnovani su žalbeni navodi tuženice u kojima ista ističe da presude Europskog suda za ljudska prava ne bi bile obvezujuće za tuženicu.

Naime, prvostupanjski sud je temeljem utvrđenog činjeničnog stanja pravilno zaključio da je tuženica donošenjem Zakonom o najmu stanova ("Narodne novine", broj: 91/96, 48/98 i 66/98, dalje: ZNS) propisala niz ograničenja na teret vlasnika stanova sa zaštićenim najmoprimcem, čime im je nametnut prekomjeran teret, slijedom čega je došlo do povrede odredbe čl. 1. Protokola 1 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, a što je bio predmet razmatranja u presudama Europskog suda za ljudska prava u predmetu Satileo protiv Hrvatske, od 10. srpnja 2014. godine i u predmetu Bego i drugi protiv Hrvatske od 15. studenog 2016. (u kojem postupku su tužiteljice sudjelovale kao podnositeljice zahtjeva). Naime, u označenim presudama je navedeno da sustav zaštićenog najma nameće teret stambenog zbrinjavanja zaštićenih najmoprimaca i predstavlja miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva koje vlasnicima nameće nerazmjeran i pretjeran teret, protivno odredbi čl. 1. Protokola 1 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Sud je nadalje izričito naglasio kako se temeljni problem (neposredni uzrok povrede Konvencije) tiče samog zakonodavstva, te nadilazi pojedinačni interes samog podnositelja zahtijeva, slijedom čega Republika Hrvatska (odnosno njena nadležna tijela) treba poduzeti zakonodavne i/ili druge opće mjere kojima će se na primjeren način postići ravnoteža između interesa vlasnika stanova s jedne, te interesa zajednice i zaštićenih najmoprimaca s druge strane, što u praktičnom smislu znači da rješenje kojim bi se vlasnicima stanova omogućilo uživanje njihovih vlasničkih prava iz čl. 1. Protokola 1 ne smije istovremeno i automatski narušiti prava koja pripadaju stanarima sukladno čl. 8. Konvencije, te je ta dva suprotstavljena interesa potrebno uravnotežiti na pravičan način, pri čemu su nadležna državna tijela slobodna izabrati mjere kojima se taj cilj može postići.

Iz navedenog proizlazi da su presude i odluke donesene u predmetima protiv Republike Hrvatske obvezujuće za istu, odnosno ista je dužna poduzeti sve potrebne mjere za provedbu donesenih presuda kako se takve povrede ne bi ponavljale u budućnosti. Nadalje, uzimajući u obzir da su se ranije citirane odluke Europskog suda za ljudska prava, a kojima je utvrđeno da su prekršena prava podnositelja zahtjeva (u konkretnom slučaju i pravo tužiteljica), a koja prava su zajamčena Europskom Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i Protokola 1, temeljila na činjeničnom supstratu koji je identičnom činjeničnom osnovu koji je predmet raspravljanja i utvrđivanja u konkretnom parničnom postupku konkretnih tužiteljica, to je razvidno da su takve konačne odluke obvezujuće za Republiku Hrvatsku na koju se i odnose.

Iako je tuženica nesporno pokrenula postupak reformi sustava zaštićenih najamnina, te je donijela mjere izvršenja i rokove u kojima se te promjene u domaćem sustavu trebaju provesti, te se izmjenom zakonskog okvira rješava problem i postiže ravnoteža između suprotstavljenih interesa najmodavaca i najmoprimaca, i to donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o najmu stanova ("Narodne novine", broj:: 68/18), kojim se donosi točan dan kada vlasnici stanova mogu u potpunosti slobodno raspolagati svojom nekretninom, a do tada im se postupno povećava zaštićena najamnina, smanjujući jaz u odnosu na tržišnu, ista je donošenjem ZNS kojim je vlasnicima u kojima žive zaštićeni najmoprimci nametnula teret stambenog zbrinjavanja zaštićenih najmoprimaca, miješajući se time u njihovo pravo na mirno uživanje vlasništva koje vlasnicima nameće nerazmjeran i pretjeran teret, čime je postupila protivno odredbi čl. 1. Protokola 1 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te je, a kako je to pravilno utvrdio i prvostupanjski sud, zbog povrede Ustavom i Konvencijom zajamčenog prava vlasništva, tuženica dužna vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci naknaditi štetu. Stoga vlasnici stanova imaju pravo na naknadu imovinske štete u visini razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine. Pri tome vlasnik stana ne treba dokazati da bi predmetnu nekretninu iznajmio i to za iznos tržišne najamnine, jer se na taj način traži od vlasnika da dokaže nemoguće s obzirom na to da vlasnik zbog nametnutih ograničenja prava vlasništva nije ni mogao iznajmljivati predmetnu nekretninu, već je dovoljno dokazati visinu tržišne najamnine na istoj ili sličnoj lokaciji u utuženom razdoblju i visinu zaštićene najamnine na koju vlasnik ima pravo, a što je u predmetnom postupku pravilno utvrdio prvostupanjski sud uvidom u podatke Grada Splita, Službe pravne zaštite i za stanove i poslovne prostore, Odsjek za poslove stanovanja za razdoblje od 5. studenog 1996. do 31. listopada 2005. (list spisa 73), uvidom u podatke o procjeni najma stana za razdoblje od 2000.-2018. izdane od strane agencije za nekretnine Lav dana 17. siječnja 2019. (list spisa 74), uvidom u podatke o procjeni najma stana za razdoblje od 2000.-2018. izdane od agencije M. s. d.o.o. dana 28. siječnja 2019. (list spisa 153), te uvidom u podatke o procjeni obrta za usluge M.. od 28. siječnja 2019. (list spisa 153).

Naime, u utuženom razdoblju prema obavijesti agencije N. L.-p. d.o.o. od 17. siječnja 2019., obavijesti agencije M. s. d.o.o. i obavijesti agencije M.. od 28. siječnja 2019. slobodno ugovorena najamnina za stan tužiteljica bi iznosila 500 eura, pa s obzirom na tečaj eura prema tečajnim listama priloženim u spis, mjesečna najamnina iznosila bi oko 3.700,00 kuna. Budući je utužena razlika od 1.609,03 kuna niža od one koja se mogla ostvariti, to je pravilno prvostupanjski sud, primjenom odredbe čl. 2. st. 1. ZPP, prihvatio tužbeni zahtjev za naknadu štete u iznosu od 56.316,05 kuna, odnosno iznos od 1.609,03 kuna za svaki pojedinačno utuženi mjesec, a kako je to odlučeno točkom I. izreke prvostupanjske odluke.

U odnosu na istaknuti prigovor zastare potraživanja, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da se u predmetnoj stvari radi o tražbini naknade štete koja zastarijeva u roku od tri godine.

Naime, naknadu štete s osnova razlike između visine zaštićene najamnine i tržišne najamnine koja nastaje sukcesivno dopušteno je zahtijevati unutar zastarnog roka od tri godine sukladno odredbi čl. 361. u svezi s čl. 376. ZOO/91, odnosno sukladno odredbi čl. 215. st. 1. u svezi s čl. 230. st. 1. ZOO/05, iz čega proizlazi da se ne radi o povremenoj tražbini u smislu odredbe čl. 373. ZOO/91, odnosno u smislu odredbe čl. 227. ZOO/05, a kako to pogrešno navodi tuženica.

Uzimajući o obzir da je tuženica zahtjev za mirno rješenje spora zaprimila dana 11. srpnja 2005. (list spisa 7-8), čime je došlo do prekida zastare potraživanja u smislu odredbe čl. 186. a st. 3. ZPP u svezi s čl. 388. ZOO/91, te uzimajući u obzir da se u predmetnoj stvari radi o tražbini koja zastarijeva u roku od tri godine, to je razvidno da su u zastari potraživanja koja su dospjela do 11. srpnja 2002., odnosno, da nisu zastarjela potraživanja tužiteljica koja su dosjela od 12. srpnja 2002. pa do srpnja 2005. Slijedom navedeno, pogrešno je prvostupanjski sud utvrdio da su u zastari i potraživanja za mjesece srpanj i kolovoz 2002., slijedom čega je odlučeno kao u točki III. 1. izreke ove odluke.

Odlučujući u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva (čl. 2. st. 1. ZPP) pravilno je prvostupanjski sud tužiteljicama dosudio zatezne kamate na pojedinačno utužene mjesečne iznose s dospijećem od 15-tog u mjesecu za prethodni mjesec.

Kako je predmetnom odlukom izmijenjena odluka o glavnoj stari, valjalo je odlučiti i o trošku postupka.

Uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora, tužiteljicama, zastupanim po odvjetniku kao punomoćniku, valjalo je primjenom odredbe čl. 155. ZPP priznati trošak parničnog postupka kako slijedi: trošak sastava zahtjeva za mirno rješenje spora u iznosu od 1.000,00 kuna sukladno Tbr.

28. i Tbr.

50. Tarife o nagradama i naknadit troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje: Tarifa), trošak poštarine slanja označenog zahtjeva u iznos od 12,20 kuna sukladno Tbr.

44. toč.

2. Tarife, trošak sastava tužbe u iznosu od 1.000,00 kuna sukladno Tbr.

7. toč.

1. u svezi Tbr.

50. Tarife, trošak poštarine slanja tužbe u iznos od 14,20 kuna sukladno Tbr.

44. toč.

2. Tarife, trošak sastava obrazloženog podneska od 8. rujna 2008. u iznosu od 1.000,00 kuna sukladno Tbr.

8. toč.

1. u svezi Tbr.

50. Tarife, trošak poštarine slanja označenog podneska u iznos od 10,00 kuna sukladno Tbr.

44. toč.

2. Tarife, trošak zastupanja na ročištima održanim 20. siječnja 2009. i 10. ožujka 2009. u iznosu od 1.000,00 kuna za svako ročište (Tbr.

9. toč.

1. Tarife) uvećano za pdv u iznosu od 440,00 kuna po stopi od 22% sukladno Tbr.

42. Tarife i odredbi čl.

10. Zakonu o porezu na dodanu vrijednost ("Narodne novine", broj: 47/95, 106/96, 164/98, 105/99, 54/00, 73/00, 127/00, 48/04, 82/04, 90/05, 76/07, dalje: ZPDV), trošak sastava žalbe protiv presude u iznosu od 1.250,00 kuna sukladno Tbr.

10. toč.

1. u svezi s Tbr.

50. Tarife, uvećano za pdv u iznosu od 275,00 kuna po stopi od 22% sukladno Tbr.

42. Tarife i odredbi čl.

10. ZPDV, trošak poštarine slanja žalbe u iznos od 10,70 kuna sukladno Tbr.

44. toč.

2. Tarife, trošak sastava ustavne tužbe u iznosu od 5.000,00 kuna sukladno Tbr.

27. toč.

1. u svezi s Tbr.

50. Tarife, trošak poštarine slanja ustavne tužbe u iznos od 12,50 kuna sukladno Tbr.

44. toč.

2. Tarife, trošak sastava zahtjeva za izmjenu odluke od 14. prosinca 2016. u iznosu od 1.500,00 kuna uvećano za 10% u iznosu od 150,00 kuna sukladno Tbr.

10. toč.

6. toč.

1. Tarife, Tbr.

36. toč.

1. i Tbr.

50. Tarife, trošak poštarine slanja označenog zahtjeva u iznos od 18,60 kuna sukladno Tbr.

44. toč.

2. Tarife, trošak sastava podneska od 1. veljače 2019. u iznosu od 1.100,00 kuna sukladno Tbr.

8. toč. 1., Tbr.

36. toč.

1. i Tbr.

50. Tarife, trošak poštarine slanja označenog podneska u iznosu od 13,00 kuna sukladno Tbr.

44. toč.

2. Tarife, trošak zastupanja na ročištima održanim 22. siječnja 2019., 11. veljače 2019. i 13. ožujka 2019. u iznosu od 1.100,00 kuna za svako ročište sukladno Tbr.

9. toč. 1., Tbr.

36. toč.

1. i Tbr.

50. Tarife, te trošak plaćene sudske pristojbe na presudu Poslovni broj P – 646/19 u ukupnom iznosu od 1.315,00 kuna sukladno odredbi čl.

4. toč.

4. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj: 118/18) tako da cjelokupni trošak parničnog postupka iznosi 19.421,20 kuna. Uzimajući u obzir postavljeni tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 95.541,80 kuna (koji iznos predstavlja vrijednost predmeta spora sukladno odredbi čl.

35. st.

1. ZPP), te dosuđeni iznos od 59.534,11 kuna, razvidno je da su tužiteljice u predmetnom sporu uspjele u omjeru od 81% (iste su u pogledu visine tužbenog zahtjeva uspjele u omjeru od 62%, dok su u odnosu na osnovu zahtjeva uspjele u cijelosti), slijedom čega im sukladno odredbi čl. 154. st.

2. ZPP pripada pravo na naknadu parničnog troška u iznosu od 15.731,17 kuna.

Uzimajući u obzir navedeno, te činjenicu da je prvostupanjskom presudom tužiteljicama već dosuđen iznos od 12.566,27 kuna s osnove troška postupka, to je valjalo istima dosuditi i daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 3.164,90 kuna, a koji trošak je tužiteljicama dužna naknaditi tuženica, a kako je to odlučeno točkom III. 2. izreke ove odluke.

Tužiteljicama ne pripada pravo na naknadu troška dnevnica za zastupanje odvjetnika pred Općinskim sudom u Splitu, pravo na naknadu troška prijevoza na relaciji Šibenik – Split, kao ni pravo na naknadu troška izbivanja odvjetnika iz pisarnice za vrijeme putovanja na relaciji Šibenik-Split na ročišta za glavnu raspravu. Naime, uzimajući u obzir odredbu čl. 155. ZPP prilikom odlučivanja o naknadi troška postupka koji je jedna parnična stranka dužna nadoknaditi drugoj, valjalo je uzeti u obzir samo one troškove koji su bili potrebni za vođenje predmetne parnice, a pri tome cijeneći sve okolnosti konkretnog slučaja. Naime, u predmetnoj stvari okolnosti nisu zahtijevale da se tužiteljicama priznaju troškovi nastali uslijed putovanja njihovog odvjetnika iz Šibenika u Split budući prema popisu odvjetnika upisanih u odvjetničku komoru s poslovnim sjedištem u Splitu postoji dovoljno odvjetnika koje su tužiteljice mogle opunomoćiti za zastupanje ili kojima je punomoćnik tužiteljica mogao dati zamjeničku punomoć. Ukoliko su tužiteljice htjele da ih zastupa punomoćnik koji ima poslovno sjedište u Šibeniku to je njihovo pravo, i one će prema ugovoru s punomoćnikom isplatiti odvjetniku naknadu, ali ta naknada ne može teretiti protivnu stranku jer se ne radi o potrebnom trošku. Ujedno se ističe da time nije povrijeđeno ni pravo odvjetnika tužiteljica na zastupanje na cijelom teritoriju Republike Hrvatske.

Također tužiteljicama ne pripada ni pravo na naknadu troška podneska od 22. siječnja 2019. budući je označeni podnesak predan na ročištu koje je u toj pravnoj stvari održano 22. siječnja 2019., te su tužiteljice sve navode iz podneska mogle usmeno iznijeti i na održanom ročištu u smislu odredbe čl. 14. ZPP. Nadalje, tužiteljicama ne pripada ni pravo na naknadu troška sudske pristojbe na tužbu, troška sudske pristojbe na presudu od 25. ožujka 2009., troška sudske pristojbe na žalbu protiv presude od 28. srpnja 2009., troška sudske pristojbe na zahtjev za izmjenu odluke, kao ni trošak fotokopiranja, budući tužiteljice u smislu odredbe čl. 219. st. 1. ZPP nisu dokazale da bi im potraživani troškovi uistinu i nastali.

Slijedom navedenog valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tužiteljica kao djelomično neosnovanu, odnosno odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu a kako je to odlučeno točkom I. i II. izreke ove odluke, a na temelju odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP preinačiti osporavanu odluku a kako je to odlučeno točkom III. izreke ove odluke.

Tužiteljicama je s osnove troška žalbe valjalo priznati pravo na naknadu troška u iznosu od 1.250,00 kuna sukladno Tbr. 10. toč. 1. Tarife, uvećano za 10% u iznosu od 125,00 kuna sukladno Tbr. 36. toč. 1. Tarife, što ukupno iznosi 1.375,00 kuna. Uzimajući u obzir uspjeh tužiteljica u žalbenom postupku u visini od 8%, to tužiteljicama s osnove troška žalbenog postupka pripada pravo na naknadu iznosa u visini od 110,00 kuna, a kako je to odlučeno točkom IV. izreke ove odluke.

Tužiteljicama ne pripada pravo na naknadu potraživanog troška sudske pristojbe na žalbu, budući tužiteljice nisu dokazale da bi im taj trošak uistinu i nastao u smislu odredbe čl. 219. st. 1. ZPP.

U Zagrebu 14. siječnja 2020.

Sudac:

Andrina Raspor Flis, v.r.