Rev-1370/1999-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1370/1999-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Hautza, kao predsjednika vijeća, mr. Jasne Brežanski, Ivana Mikšića, Katarine Buljan i Ljubice Munić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice N. P. iz R., zastupana po punomoćniku M. Ž., odvjetniku iz Z., protiv tužene I. b. d.d. P., zastupana po punomoćniku S. R. S., radi raskida ugovora i povrata uplaćenog iznosa odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Puli broj Gž-1347/98 od 21. prosinca 1998. godine, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli broj P-200/97 od 30. siječnja 1998. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 25. veljače 2003. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Županijskog suda u Puli broj Gž-1347/98 od 21. prosinca 1998. godine, odbijena je žalba tužiteljice, potvrđena presuda Općinskog suda u Puli broj P-200/97 od 30. siječnja 1998. godine, kojom je prvostupanjskom presudom suđeno kako slijedi:

I. Odbijaju se kao neosnovani alternativno postavljeni tužbeni zahtjevi tužiteljice koji glase:

"Raskida se ugovor sklopljen dana 10. ožujka 1993. godine o kupovini stare devizne štednje sklopljen između P.N. iz R. i tužene I. banke d.d., poslovna jedinica R., te je tužena slijedom toga dužna vratiti tužiteljici kunsku protuvrijednost od 248.575 DEM, uplatom dužnog iznosa na žiro-račun punomoćnika tužiteljice K. banke d.d. broj žiro-računa ……, u ukupnom iznosu od 869.012,50 kn, kao i zakonsku zateznu kamatu prema čl. 277. st. 1. ZOO od 8% tekuću od donošenja presude do isplate, s time što je tužena dužna još i tužiteljici na isti način isplatiti parnicom prouzročeni trošak, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom zakonskih posljedica."

Alternativno:

"Nalaže se tuženiku I. banci d.d. da na ime odvjetnika Ž.M. iz Z., kao specijalnog punomoćnika tužiteljice otvori štednu knjižicu po viđenju na iznos od 341.021,15 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana podnošenja tužbe pa do isplate kao i da naknadi parnični trošak tužiteljici, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom zakonskih posljedica."

Protiv citirane drugostupanjske presude reviziju je izjavila tužiteljica zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 324. st. 2. i iz čl. 354. st. 1. učinjenih pred drugostupanjskim sudom, kao i zbog pogrešne primjene materijalnog prava kako je to sve navedeno u reviziji.

Protivna strana na reviziju nije odgovorila.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske nije se izjasnio o dostavljenoj reviziji.

Revizija nije osnovana.

U ovom predmetu tužiteljica traži raskid ugovora o kupnji stare devizne štednje i nalaganje tuženiku da joj isplati kunsku protuvrijednost iznos od 248.575 DEM (869.012,50 kn) s pripadajućim zateznim zakonskim kamatama ili, alternativno, da se tuženiku naloži da otvori štednu knjižicu po viđenju na iznos od 341.021,15 DEM s pripadajućim zateznim zakonskim kamatama) kako su specificirane u tužbi.

Prvostupanjski, kao i drugostupanjski sud, odbijajući tužbeni zahtjev polaze od slijedećih utvrđenja:

- da je tužiteljica s tuženikom sklopila ugovor od 10. ožujka 1993. godine o kupnji stare devizne štednje u iznosu od 341.021,15 DEM, a radi kupnje dionica društva "M. d.d.",

- da je tužiteljica to potraživanje stare devizne štednje cedirala ugovorom od 10. ožujka 1993. godine, Hrvatskoj Kreditnoj banci za obnovu i razvoj, a za račun Fonda za privatizaciju, odnosno, tada Hrvatskog fonda za razvoj,

- da je Fond rješenjem od 6. veljače 1996. godine poništio uplate koje je tužiteljica izvršila radi kupnje dionica iz razloga što je poduzeće M.d.d. iz svojih sredstava plaćalo, odnosno uplaćivalo sredstva za kupnju dionica, što je bilo u suprotnosti s propisima koji su se odnosili na pretvorbu,

- da je iz tih razloga 7. listopada 1996. godine raskinut ugovor o kupnji dionica,

- da je tuženi, temeljem naloga od 27. veljače 1996. godine sredstva koja su bila uplaćena za kupnju dionica doznačio M. d.d..

Polazeći od navedenih utvrđenja, ovaj revizijski sud smatra da je materijalno pravo pravilno primijenjeno kad je tužbeni zahtjev odbijen.

Nadalje, ovaj revizijski sud smatra da pobijana presuda u pogledu odlučnih okolnosti sadrži valjano obrazložene razloge i da stoga nisu ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje se ukazuje u reviziji.

U okviru utvrđenih okolnosti ovog slučaja ovaj revizijski sud smatra odlučnom upravo utvrđenu okolnost da kupnja stare devizne štednje, kao i kupnja dionica, nije izvršena sredstvima tužiteljice već sredstvima poduzeća M.d.d. kako to proizlazi iz pravomoćnog rješenja nadležnog tijela od 6. veljače 1996. godine, kojom je upravo iz tih razloga raskinut ugovor o kupnji dionica.

Stoga nema valjanog osnova zahtjev tužiteljice da se utuženi iznosi vrate tužiteljici, odnosno da se polože na štednu knjižicu punomoćnika tužiteljice.

Sve da je i raskinut ugovor o kupnji stare devizne štednje učinak raskida ne bi imao za posljedicu vraćanje sredstava koja je uplatila M.d.d. tužiteljici.

Bez osnove, nadalje, tvrdi tužiteljica da nju treba smatrati nalogodavcem glede mogućnosti raspolaganja iznosom koji je vraćen tuženiku, a za koji je utvrđeno da ga je tuženi vratio poduzeću M.d.d., s obzirom da je to poduzeće prethodno izvršilo isplatu tog iznosa, kako je to sve utvrđeno u postupku vođenom kod Fonda za privatizaciju, odnosno, tada Hrvatskog fonda za razvoj.

Ukoliko tužiteljica svojim revizijskim navodima pobija naprijed utvrđeno činjenično stanje, treba istaći da se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja revizija ne može izjaviti (čl. 385. st. 3. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje ZPP).

Iz svih navedenih razloga reviziju je trebalo odbiti kao neosnovanu i temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a, odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 25. veljače 2003. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Hautz, v.r.