II Rev-1/1994-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: II Rev 1/1994-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Vesne Milošević, Jakoba Miletića i Stanka Hautza kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja E.Š. iz Z., .. . . br. ., kojega zastupaju punomoćnici D.K. -Ž. i Z.H. odvjetnici u Z., protiv tuženih E.Š. iz Z. te I. iz Z., . . .

., oba zastupana po punomoćniku R.Ž., odvjetniku u Z., radi naknade štete zbog povrede autorskog prava, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Privrednog suda Hrvatske od 15. lipnja 1993. godine posl. br. Pž-481/93, kojom je djelomičo preinačena presuda Okružnog privrednog suda u Zagrebu od 10. studenog 1992. godine posl. br. P- 10138/89, u sjednici održanoj dana 9. ožujka 1994. godine,

p r e s u d i o j e :

I. Djelomično se prihvaća revizija tužitelja dipl. ing. arh. E.Š. te se djelomično preinačuju presuda Privrednog suda Hrvatske od 15. lipnja 1993. godine posl. br. Pž-481/93 i presuda Okružnog privrednog suda u Zagrebu od 10. studenog 1992. godine posl. br. VIII-P- 10138/89 u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog povrede autorskog moralnog prava u iznosu od 59,000.000 HRD i u tom dijelu sudi:

Nalaže se tuženicima E.Š. iz Z. zaposlenog kod drugotuženika i I. iz Z., . . . . da solidarno naknade tužitelju E.Š. iz Z., .. . . br. . štetu zbog povrede autorskog moralnog prava pored već dosuđenog iznosa od 1,000.000 HRD sa zakonskim zateznim kamatama i daljnji iznos od 3,000.000 HRD (ukupno 4,000.000 HRD) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama počev od 10. studenog 1992. godine do isplate u roku od 15 dana.

II. U preostalom dijelu kojim je odlučeno o zahtjevu za naknadu štete zbog povrede autorskog moralnog prava u iznosu od 56,000.000 HRD zajedno sa zakonskim zateznim kamatama revizija se odbija kao neosnovana.

r i j e š i o j e :

Djelomično se prihvaća revizija tužitelja te se ukidaju navedene presude nižih sudova u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za naknadu štete u iznosu od 10,000.000 HRD zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na taj iznos kao i u pogledu odluke o parničnom trošku i u tom dijelu se predmet vraća Trgovačkom sudu u Zagrebu na ponovno suđenje.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom Okružnog privrednog suda u Zagrebu od 10. studenog 1992. godine posl. br. P-10138/89 suđeno je:

"Utvrđuje se da su tuženici povrijedili autorska moralna prava tužitelja time što su njegov projekt dogradnje Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Z., koristili bez tužiteljevog odobrenja kao autora, te isti mijenjali i prikazali kao svoj, pa su dužni solidarno tužitelju s naslova povrede autorskog moralnog prava isplatiti svotu od 1.000.000.- HRD, sa zakonskim zateznim kamatama počev od 01. studenog 1987. godine pa do isplate.

Odbija se tužitelj sa zahtjevima da mu tuženici na ime autorskih moralnih prava isplate još 59.000.000.- HRD kao i na ime materijalnih autorskih prava 10.000.000.- HRD zajedno sa zateznim kamatama i troškovima.

Tužitelj je dužan tuženiku naknaditi utvrđenu razliku troška u svoti od 66.094.- HRD, a to sve u roku od 8 dana."

Presudom Privrednog suda Hrvatske od 15. lipnja 1993. godine posl. br. Pž-481/93 suđeno je:

"A I Djelomično se uvažava žalba tuženika kao osnovana, pa se preinačuje presuda Okružnog privrednog suda u Zagrebu broj VIII P-10138/89 od 10. studenog 1992. u dijelu u kojem je tuženicima naloženo da solidarno plate tužitelju zakonsku zateznu kamatu na svotu od 1,000.000.- HRD, tekuću od 1. studenog 1987. do 10. studenog 1992. (stavak 1. presude) i sudi:

Odbija se tužitelj sa zahtjevom za isplatu zateznih kamata na dosuđeni iznos glavnice (1,000.000.- HRD) tekućih od 1. studenog 1987. do 10. studenog 1992. godine.

II Djelomično se odbija žalba tuženika kao neosnovana pa se potvrđuje citirana presuda u dijelu dosuđene glavnice od 1,000.000.- HRD sa zateznim zakonskim kamatama tekućim od 10. studenog 1992. do isplate (stavak 1. presude).

B Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana pa se potvrđuje cit. presuda u dijelu (stavak 2. presude) u kojem je tužitelj odbijen sa zahtjeovm na isplatu naknade štete na ime povrede autorskog moralnog prava još za iznos od 59,000.000.- HRD te sa zahtjevom za isplatu 10,000.000.- HRD zbog povrede imovinskog autorskog prava, sve zajedno sa kamatama i troškovima, kao i u dijelu odluke o trošku (stavak 3. presude)."

Protiv ove pravomoćne presude suda drugog stupnja u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete u iznosu od 59,000.000 HRD i s osnova materijalne štete u iznosu od 10,000.000 HRD kao i protiv odluke o parničnom trošku reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava i predložio da sud: "dalje po zakonu postupi".

Pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tužitelja sud prvog stupnja dostavio je primjenom čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku koji je preuzet na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91) kao

II Rev 1/94

zakon Republike Hrvatske (dalje: ZPP) na odgovor tuženicima i na izjašnjenje nadležnom državnom odvjetništvu.

Tuženici nisu odgovorili na izjavljenu reviziju, niti se o istoj izjasnilo Državno odvjetništvo Republike Hrvatske.

Revizija je djelomično osnovana.

Ispitujući pravilnost pobijane presude, kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj je sud ocijenio da ne postoji bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 10. spomenutog zakona na koju bitnu povredu revizijski sud pazi, primjenom čl. 386. ZPP, po službenoj dužnosti.

Odlučujući o tužbenom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete niži sudovi nisu počinili ni bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP jer pobijane presude sadrže razloge o svim odlučim okolnostima pa je ovaj sud u mogućnosti ispitati pravilnost pobijanih presuda u odnosu na primjenu odredbe čl. 200. Zakona o obveznim odnosima (koji je preuzet na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o obveznim odnosima kao zakon Republike Hrvatske - "Narodne novine" br. 53/91 - dalje: ZOO).

Sud prvog stupnja je utvrdio, a sud drugog stupnja ocijenio pravilnima utvrđenja suda prvog stupnja iz kojih proizlazi:

- da je tužitelj zajedno sa arhitektom I. J. autor idejnog rješenja dogradnje Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Z. koji je izgrađen u ožujku mjesecu 1985. godine,

- da su osnovni elementi arhitektonske koncepcije idejnog rješenja zadržani u idejnom projektu,

- da je drugotuženik potpisao elaborat idejnog projekta dogradnje bez oznake autora idejnog rješenja te da ni ime autora idejnog rješenja nije navedeno u službenoj projektnoj dokumentaciji i njenoj javnoj prezentaciji,

- da su tuženici izostavljanjem imena tužitelja kao autora idejnog rješenja dogradnje Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Z. zapravo negirali postojanje baze idejnog projekta tužitelja čime je tužitelju nanesena povreda njegovog autorskog moralnog prava,

- da je drugotuženik isplatio Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Z. na ime ugovorene cijene za izradu idejnog projekta iznos od 3,017.632 HRD.

Na tako utvrđeno činjenično stanje niži su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo odlučujući o visini naknade za povredu moralnog autorskog prava tužitelja.

Prema čl. 26. Zakona o autorskom pravu (Sl. list br. 24/86, 19/78 i 21/90 koji je preuzet kao zakon Republike Hrvatske - "Narodne novine" br. 53/91 - dalje: ZAP), autorsko pravo sadrži imovinsko-pravna odnosno materijalno-pravna ovlaštenja (autorska imovinska prava) i osobnopravna ovlaštenja (autorska moralna prava). Autorska moralna prava čine: pravo autora da bude priznat i označen kao tvorac djela, pravo autora da se usprotivi svakom

II Rev 1/94

deformiranju, sakaćenju ili drugom mijenjanju djela i pravo autora da se usprotivi svakoj upotrebi djela koja bi vrijeđala njegovu čast i ugled (čl. 29. ZAP).

Odredbom čl. 3. st. 2. toč. 11. ZAP propisano je da se autorskim djelom smatra djelo koje se odnosi na arhitekturu i to planovi, skice i plastična djela iz čega proizlazi da je djelo tužitelja autorsko djelo.

Imajući u vidu sve okolnosti slučaja ovaj sud je ocijenio da pravičnu novčanu naknadu tužitelju s osnova povrede autorskih moralnih prava (da bude priznat i označen kao tvorac djela i pravo autora da se usprotivi svakom deformiranju ili drugom mijenjanju djela) čini iznos od 4,000.000 HRD.

Ovo iz razloga što se radi o uspješnom idejnom rješenju koje je obzirom na povod izgradnje objekta (Univerzijada 87) kao i svi drugi objekti koji su građeni za Univerzijadu uživao svekoliku pozornost javnosti (medijsku i tiskovnu) pa se tužitelj našao u situaciji da ga se zbog ponašanja tuženih ne spominje kao tvorca idejnog rješenja ni u stručnoj literaturi ni u sredstvima javnog priopćavanja ni u službenoj dokumentaciji vezanoj uz idejno rješenje.

Sve te okolnosti ukazuju na to da je iznos naknade utvrđen po nižim sudovima utvrđen u iznosu koji, obzirom na značaj djela i težinu povrede autorskog moralnog prava, ne predstavlja pravičnu novčanu naknadu pa je u tom dijelu revizija tužitelja primjenom čl. 395. st. 1. ZPP-a djelomično prihvaćena i pobijane presude nižih sudova djelomično preinačene tako da je tužitelju dosuđeno na ime pravične novčane naknade zbog povrede autorskog moralnog prava pored već dosuđenog iznosa (1,000.000 HRD) po nižim sudovima još i daljnji iznos od 3,000.000 HRD (dakle ukupno 4,000.000 HRD).

U preostalom dijelu kojim tužitelj traži naknadu nematerijalne štete u iznosu od 56,000.000 HRD revizija tužitelja je primjenom čl. 393. ZPP-a, a zbog već navedenih razloga, odbijena kao neosnovana.

Revident osnovano tvrdi da su niži sudovi odlučujući o tužbenom zahtjevu za naknadu materijalne štete - izgubljene zarade počinili bitnu povredu ZPP-a propisanu u čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP-a jer u tom dijelu presude nižih sudova nemaju razloge o odlučnim činjenicama. Naime, sud prvog stupnja ocjenjuje neosnovanim navedeni dio tužbenog zahtjeva jer da je tužitelj za svoj rad primio honorar i da tužitelj nije dokazao materijalnu štetu osim navođenja paušalne svote. Sud drugog stupnja navodi da za svako iskorištavanje autorskog djela autoru pripada naknada, da je tužitelju plaćen honorar za izradu idejnog rješenja i da nije došlo do povrede tužiteljevog autorskog prava.

Tužitelj osnovano tvrdi da kao materijalnu štetu nije ni zahtijevao naknadu zbog povrede autorskih imovinskih prava a ni ugovorenu naknadu koja mu je isplaćena već da

.

traži izgubljenu zaradu

Revident naime tvrdi da bi kao autor idejnog rješenja bio uključen i u izradu idejnog projekta i u ostale poslove koji iz tog slijede te da bi obavljajući upravo navedene poslove ostvario zaradu kao i osobe koje su te poslove obavljale umjesto tužitelja.

Kako sud niži sudovi zbog pogrešnog pravnog shvaćanja pravne osnove postavljenog

II Rev 1/94

tužbenog zahtjeva tužitelja za naknadu materijalne štete - izgubljene zarade propustili utvrditi da li bi tužitelj kao autor idejnog rješenja trebao biti prema pravilima u struci uključen i u izradu idejnog projekta, a ako bi bio uključen u taj dio poslova kolika bi iznosila zarada tužitelja da je taj posao obavljao to pobijane presude nižih sudova u navedenom dijelu nemaju razloge o odlučnim činjenicama.

Zbog navedenih je razloga u tom dijelu revizija tužitelja primjenom čl. 394. st. 1. ZPP prihvaćena i presude nižih sudova u tom dijelu ukinute te predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

U ponovnom postupku sud prvog stupnja će otkloniti navedenu bitnu povredu ZPP-a na način da utvrdi odlučne činjenice na koje je ukazano ovom odlukom te nakon ocjene navedenih činjenica odlučiti o osnovanosti zahtjeva tužitelja za naknadu materijalne štete.

Iz navedenih je razloga odlučeno kao u izreci ove presude i rješenja.

U Zagrebu, 9. ožujka 1994.

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin v.r.