Kzz-18/1996-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Kzz-18/1996-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Milana Gudelja, kao predsjednika vijeća, te mr. Branka Zmajevića, Milana Petranovića, Senke Klarić-Baranović i Neve Šibl, kao članova vijeća i više savjetnice Ileane Vinja, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv os. B. V. i dr., zbog krivičnog djela iz čl. 163. st. 1. i 3. KZRH, odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti državnog odvjetnika Republike Hrvatske, od 5. lipnja 1996. godine, broj Ktz-146/95, podignutom protiv pravomoćne presude Općinskog suda u Karlovcu od 14. travnja 1994. godine br. K-130/93 i presude Županijskog suda u Karlovcu od 10. srpnja 1995. godine br. Kž-217/94, u sjednici održanoj 4. ožujka 1997. godine saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Mladena Pantlika,

p r e s u d i o j e :

Odbija se kao neosnovan zahtjev za zaštitu zakonitosti državnog odvjetnika Republike Hrvatske od 5. lipnja 1996. godine br. Ktz-146/95.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom Općinskog suda u Karlovcu od 14. travnja 1994. godine br. K-130/93, koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Karlovcu od 10. srpnja 1995. godine br. Kž-217/94, oslobođen je od optužbe drugookrivljeni B.V. temeljem čl. 340. toč. 3. ZKP-a da bi počinio krivično djelo protiv sigurnosti javnog prometa iz čl. 163. st. 1. i 3. KZRH.

Protiv presude Općinskog suda i presude Županijskog suda u Karlovcu državni odvjetnik Republike Hrvatske podigao je zahtjev za zaštitu zakonitosti zbog povrede zakona iz odredbe čl. 355. toč. 1. ZKP-a (greškom naveden čl. 354. toč. 1.) bez obzira po kojem temelju je donesena oslobađajuća presuda. Temeljne intencije Zakona o sigurnosti prometa na cestama, smatra podnositelj zahtjeva, usmjerene su na maksimalno osiguranje sigurnog odvijanja prometa. Sudovi su obezvrijedili nepoštivanje propisa od strane op. B.V. koji upravlja vozilom brže nego što je dozvoljeno u uvjetima gradske vožnje, sumraka i ne reagira kočenjem, te udara u vozilo - automobil osuđenog I.H. koji se nepropisno kreće pri izlasku na glavnu prometnicu. Državni odvjetnik Republike Hrvatske predlaže da se utvrdi da je navedenom oslobađajućom presudom povrijeđen krivični zakon.

Zahtjev nije osnovan.

Povredu krivičnog zakona iz čl. 355. toč. 1. ZKP-a državni odvjetnik obrazlaže tvrdnjom da u konkretnom slučaju je nesporno osuđeni I.H. svojom nepropisnom vožnjom izazvao primarno stanje neposredne opasnosti te da njegova odgovornost nije sporna, ali da se ne može zanemariti naprijed navedeno nepropisno ponašanje B.V., kako to čini sud neprihvatljivim tumačenjem zakona. Njegovo nepropisno ponašanje u prometu, nije moguće, kako to čini sud, tretirati samo elementima apstraktne opasnosti, već je on svojom vožnjom ostvario obilježja inkriminiranog krivičnog djela.

Iz izreke presude suda prvog stupnja, na koju se nije žalio državni odvjetnik, vidljivo je da je optuženi B.V. oslobođen od optužbe temeljem odredbe čl. 340. toč. 3. ZKP-a, dakle da nije dokazano da je počinio djelo za koje se optužuje. Prema obrazloženju presude (str. 38.) iz cjelokupnog rezultata provedenog dokaznog postupka sud smatra da nije dokazano da je optuženik počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Nadalje sud prvog stupnja u obrazloženju svoje presude smatra da je optuženi B.V. mogao kočenjem izbjeći nalet na vozilo Audi koje se uključivalo nepropisno u promet ulice sa pravom prvenstva, da je vozio brzinom od 60 km/sat i manje. Sud ne nalazi utvrđenim postojanje uzročne veze između nedozvoljene brzine vožnje optuženog B.V. i posljedice ugrožavanja prometa, već drži da se eventualno može raditi o prekršajnoj odgovornosti. Time sud jasno zaključuje kako smatra da nije dokazano da je optuženik počinio krivično djelo.

Podneseni izvanredni pravni lijek treba zadržati u granicama što mu ih postavlja Zakon o krivičnom postupku, treba inzistirati na strogom definiranju pojma povrede zakona, dakle povreda zakona postoji (samo) kad je na činjenično stanje koje je utvrđeno u pravomoćnoj presudi pogrešno primjenjen zakon. Samo tako se može zadržati prodiranje Zakona za zaštitu zakonitosti u oblast činjenica. Podnositelj zahtjeva nastoji citiranjem odredbe čl. 355. toč. 1. ZKP-a steći osnov za podnošenje zahtjeva a u suštini pobija utvrđenje suda da ne postoji uzročna veza između nepropisne vožnje okrivljenika i činjenice ugrožavanja prometa i time dakle ulazi u područje činjenica. U takvom slučaju ne može biti riječi o povredi zakona sadržanoj u presudi, nego o eventualnoj nezakonitoj presude, budući pojam nezakonitosti treba shvatiti šire od pojma povrede zakona, ali takav širi pojam ne prihvaća Zakon o krivičnom postupku u smislu čl. 416. ZKP-a. Postoji doduše iznimna mogućnost prodora u činjenično stanje od strane suda, a kod odlučivanja o zahtjevu za zaštitu zakonitosti (čl. 410. ZKP-a), ali samo tada kada je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno i to samo u iznimnim slučajevima u kojima zbog izostanka činjenica se ne može donijeti nikakova odluka.

Kako se u smislu čl. 407. ZKP-a pri rješavanju o zahtjevu za zaštitu zakonitosti sud treba ograničiti samo na ispitivanje povrede zakona, na koju se javni tužitelj poziva u zahtjevu, to je o podnesenom zahtjevu trebalo na temelju čl. 408. ZKP-a presuditi kao u izreci.

U Zagrebu, 4. ožujka 1997.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ileana Vinja, v.r.

Milan Gudelj, v.r.