Rev-417/1994-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 417/1994-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna kao predsjednika vijeća, te Vladimira Drakulića, Ilije Čuljata, Miroslave Vekić i Jakoba Miletića kao članova vijeća u pravnoj stvari tužitelja S.P. iz K., … , koga zastupa Ž.A., odvjetnik iz K., protiv tuženika K.R. iz I.G., K.N. iz K.I. i B.A. iz K.I., koje zastupa S.S. - M., odvjetnica iz I.G., te protutužitelja R.K. protiv protutuženika S.P., radi naknade štete, rješavajući reviziju tuženika i protutužitelja protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 28. rujna 1993. br. Gž 4959/93, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Kutini od 26. ožujka 1993. br. P 18/92, u sjednici održanoj dana 17. kolovoza 1995.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženicima da isplate tužitelju na ime naknade štete solidarno iznos od 2,005.740 HRD sa zakonskim zateznim kamatama od 26. 3. 1993. do isplate te na ime izgubljene zarade iznos od 354 HRD sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 1. 10. 1989. do isplate. S preostalim je dijelom tužbenog zahtjeva tužitelj odbijen.

Istom je presudom naloženo tužitelju da na ime naknade štete isplati prvotuženiku iznos od 25.000 HRD sa zakonskim zateznim kamatama. S preostalim je dijelom tužbenog zahtjeva tužitelj odbijen. Sud drugog stupnja odbio je žalbe tuženika-protutužitelja kao neosnovane i presudu suda prvog stupnja potvrdio.

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja izjavili su reviziju tuženici-protutužitelji zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Opravdavajući navedene revizijske razloge revidenti prigovaraju da je sud drugog stupnja učinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka kada nije naveo žalbene navode te kada nije iznio razloge zbog kojih odbija žalbene navode. Prigovara da su sudovi pogrešnom primjenom materijalnog prava odlučili o prigovoru podijeljene odgovornosti; da je tužitelj isključivo kriv za štetu koju trpi a da je u svakom slučaju prenisko utvrđen tužiteljev doprinos vlastitoj šteti. Prigovara se u osnovi i dosuđenju naknade štete za duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti. Predloženo je da se revizija prihvati.

Na reviziju nije odgovoreno, niti se Državni odvjetnik Republike Hrvatske o reviziji izjasnio. Revizija nije osnovana.

Sud drugog stupnja nije učinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka time što nije obrazložio žalbene navode, a revident niti ne konkretizira koja bi time bitna povreda odredaba parničnog postupka s učinkom ukidanja pobijane presude bila ostvarena.

Dužnost je suda drugog stupnja da ocijeni žalbene navode koji su od odlučnog značenja (čl. 375. st. 1. Zakona o parničnom postupku - ZPP - "Narodne novine", broj 53/91, 91/92).

Istina, sud drugog stupnja nije posebice ocjenjivao svaki žalbeni navod kao neosnovan ali je u cijelosti prihvatio činjenična utvrđenja suda prvog stupnja (u žalbi se nisu iznosile nove činjenice niti predlagalo izvođenje novih dokaza) i pravne zaključke toga suda čime je u biti ocijenio žalbene navode neosnovanim pa stoga nije osnovan prigovor postojanja bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 375. st. 1. ZPP na koju revident opisno upućuje.

Nije osnovan niti prigovor pogrešne primjene materijalnog prava.

Odlučujući o suodgovornosti stranaka za štetu koju tužitelj i prvotužitelj trpe iz štetnog događaja od 1. 9. 1989. godine sudovi su u bitnom utvrdili:

- da su tuženici na parkiralištu 1. 9. 1989. godine oko 22 sata napali tužitelja (koji je čekao svoju djevojku) ljuljajući mu auto na što je tužitelj, da ih se riješi, vozilom krenuo i počeo ih tjerati;

- nakon što se ponovno vratio do porte poduzeća tu su ponovno bili prvotuženik, a u neposrednoj blizini ostali tuženici;

- kad je izlazio iz auta tužitelj je uzeo palicu, a kad je prvotuženik krenuo prema njemu tužitelj ga je udario misleći da će ga ponovno napasti;

- tada su svi tuženici zajedno s mldb. D.R. bacili tužitelja na zemlju i udarali ga rukama i nogama;

- da su tužitelj i prvotuženi već prethodno došli u sukob zbog djevojke koju je nakon raskida veze s prvotuženikom, kritične večeri došao sačekati tužitelj;

- da je prvotuženik s ostalim tuženicima na mjesto događaja došao upravo s namjerom da se "obračuna sa tužiteljem";

- da su tuženici pravomoćno krivično suđeni zbog učestvovanja u tučnjavi u kojoj je jednoj osobi nanesena teška tjelesna povreda.

S obzirom na takvo utvrđeno činjenično stanje prateći, dakle, cijeli štetni događaj kao cjelinu: njegove uzroke, njegov početak i tijek kao i ponašanje tužitelja i tuženika u njemu, i kraj okolnosti što je tužitelj prvi fizički udario prvotuženika i po nalaženju ovoga suda nema temelja za utvrđenje tužiteljeve krivnje za štetu koju trpi prvotuženik, odnosno kao njegovu krivnju za vlastitu štetu u omjeru većem od 10% kako su to cijenili nižestupanjski sudovi.

Stoga prigovor tuženika-protutužitelja da je o suodgovornosti za štetu odlučeno uz pogrešnu primjenu materijalnog prava nije osnovan.

Nije osnovan niti prigovor neosnovanosti dosuđenja naknade štete za duševne boli zbog smanjenja životnih aktivnosti.

Na temelju odredbe čl. 200. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91) smanjenje životnih aktivnosti kao posebne osnove za naknadu štete zbog duševnih bolova obuhvaćaju sva ograničenja u životnoj aktivnosti oštećenoga koje je ostvarivao ili bi ostvarivao po redovnom tijeku stvari i u pravilu je ovaj vid štete trajnog karaktera. Međutim, novčana se naknada može dosuditi i kada je smanjenje životnih aktivnosti privremeno što u ovom slučaju opravdavaju okolnost da je tužitelju životna aktivnost bila smanjenja i nakon završenog bolovanja, a bila uzrokovana nanesenim povredama po cijelom tijelu i prijelomom nosnih kostiju s pomakom.

Visini štete po zahtjevu protutužitelja sud je odlučio sukladno postavljenom tužbenom zahtjevu i pravilnom primjenom materijalnog prava dosudio srazmjerno smanjenu naknadu (čl. 192. Zakona o obveznim odnosima).

Iz razloga iznjetih proizlazi da revizija nije osnovana pa je odlučeno kao u izreci (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 17. kolovoza 1995.

Predsjednik vijeća:

Boris Guttmann v.r.