Pž-1395/2006-10 · Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

XXIX Pž-1395/06-10

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Srđana Šimca, predsjednika vijeća, Branke Ćiraković i Alice Pelicarić, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. P. S. d.d. R., protiv tuženika C.-C. d.o.o. R., kojeg zastupa punomoćnik P. D., odvjetnik u O., radi isplate iznosa od 85.928,59 USD i iznosa od 38.500,00 USD, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-1283/04-35 od 11. studenoga 2005., u sjednici vijeća održanoj 8. prosinca 2009.,

p r e s u d i o j e

I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-1283/04-35 od 11. studenoga 2005.

II. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

Prvostupanjski sud je pobijanom presudom ukinuo platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi tog suda poslovni broj Ovrv-1111/04 od 17. lipnja 2004. kojim je tuženiku naloženo tužitelju platiti iznos od 49.428,59 USD sa zateznim kamatama i troškovima ovršnog postupka te odbio tužbeni zahtjev radi isplate navedenog iznosa (točka I. izreke). Pobijanom presudom je sud ukinuo i platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi tog suda poslovni broj Ovrv-4675/04 od 22. studenoga 2004. kojim je tuženiku naloženo tužitelju platiti iznos od 38.500,00 USD sa zateznim kamatama i troškovima ovršnog postupka te odbio tužbeni zahtjev radi isplate navedenog iznosa (točka II. izreke). Tužitelju je naloženo tuženiku naknaditi parnične troškove u iznosu od 47.117,60 kn (točka III. izreke).

Rješenjem je sud utvrdio da je povučena tužba za iznos od 36.500,00 USD te je ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi tog suda poslovni broj Ovrv-1111/04 od 17. lipnja 2004. za navedeni iznos.

Tako je prvostupanjski sud odlučio u sporu radi plaćanja usluge tegljenja brodova inozemnih brodara u luci Omišalj, ocijenivši da tuženik nije pasivno legitimiran. Tuženik je te usluge naručio u ime i za račun svog nalogodavca – stranog brodara, nastupajući prema tužitelju u svojstvu pomorskog agenta. Na temelju tog tuženikovog svojstva, prvostupanjski sud je zaključio: a) o nepostojanju njegove obveze tužitelju platiti utužene račune (čl. 674. Pomorskog zakonika, objavljenog u „Narodnim novinama“ broj 181/04), te b) o nepostojanju tuženikove odgovornosti tužitelju za štetu (čl. 154. i 820. Zakona o obveznim odnosima, objavljenog u „Narodnim novinama“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96 i 91/96; dalje: ZOO). O troškovima postupka, prvostupanjski sud je odlučio na temelju odredbi čl. 151., 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05; dalje: ZPP).

Protiv navedene presude žalbu je podnio tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. ZPP-a, s prijedlogom da je ovaj sud ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U žalbi u bitnom navodi da je pobijana presuda zahvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer ima nedostataka uslijed kojih se ne može ispitati. Smatra da je prvostupanjski sud za zaključak kako tužitelj nije učinio vjerojatnim da je tuženikovim postupanjem pretrpio štetu propustio izvesti dokaze na okolnost je li tuženik u ispunjenju obveza pomorskog agenta postupao s dužnom pažnjom tj. je li upoznao svoje nalogodavce s tužiteljevom tarifom, umanjio tužiteljevu naknadu na temelju protesta brodara, na agencijskom računu po izvršenom obračunu zadržao upravo onaj iznos koji je potom doznačio tužitelju, a višak do pune naknade vratio nalogodavcu. Navodi da je te dokaze trebalo provesti i radi ocjene osnovanosti tuženikovog prigovora promašene pasivne legitimacije, uzimajući u obzir tuženikov odnos s nalogodavcem. Tužitelj se protivi zaključku prvostupanjskog suda o tome da je tuženik postupao u skladu s načelom dobrog gospodarstvenika, budući da je tužitelju odbio platiti predmetnu uslugu bez postojanja takvog naloga stranog brodara. Tužitelj ukazuje i na postojanje paralelnog ugovornog odnosa među strankama iz Ugovora o poslovnoj suradnji od 1. travnja 1997., kojim se tuženik obvezao pružene usluge svojim principalima obračunavati po tužiteljevoj tarifi. Među strankama postojala je dugogodišnja poslovna veza i na temelju toga tuženik je bio neposredni obveznik plaćanja, uz pravo na poseban popust.

U odgovoru na žalbu tuženik osporava osnovanost žalbenih navoda. Navodi da tuženik kao pomorski agent nije pasivno legitimiran, a nema niti osnove za odgovornost za štetu po odredbi čl. 820. ZOO-a. Tuženik je postupao pažnjom dobrog gospodarstvenika prilikom izvršenja naloga, a za ovaj spor nije relevantno je li on dobio takvu uputu od nalogodavca, nego da je kao pomorski agent postupao u skladu s odredbama ugovora o agenciji. Tuženik je upoznao svoje nalogodavce s tužiteljevom tarifom, ali je kao pomorski agent samo tražio da tužitelj prilikom obračuna tegljarine brodarima za tankere s odvojenim balastnim tankovima, iznose iz tarife umanjuje u skladu s uputama Ministarstva pomorstva, prometa i veza, u slučajevima kad su za to ispunjeni uvjeti predviđeni Rezolucijom A 747(18), na način kako to čine tegljači u ostalim hrvatskim lukama. Nadalje, tuženikovo pozivanje na Ugovor o poslovnoj suradnji je irelevantno, jer je prestao važiti 1. veljače 2002. Sud nije trebao utvrđivati činjenicu je li tuženik umanjio naknadu tužitelju po ovlaštenjima brodara, jer se konačni obračun troškova zastupanja tiče agenta i nalogodavca, a ne odnosa brodara ili njegovog pomorskog agenta s izvršiteljem usluge koju je agent naručio u ime i za račun brodara. Predlaže odbiti žalbu i naknaditi tuženiku troškove žalbenog postupka.

Žalba nije osnovana.

Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je prvostupanjska presuda pravilna i zakonita.

U postupanju prvostupanjskog suda koje je prethodilo donošenju pobijane odluke, a niti u pobijanoj odluci, ovaj sud ne nalazi bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti pa tako niti onih na koje tužitelj žalbom posebno ukazuje.

Predmet spora je zahtjev za isplatu osporenog dijela naknade za pruženu uslugu tegljenja tankera stranih brodara u luci Omišalj, čiji je plovidbeni agent bio tuženik. Tu je uslugu pružao tužitelj kao ovlašteni koncesionar za obavljanje gospodarske djelatnosti lučkog tegljenja na dijelu lučkog područja luke Rijeka – bazen Omišalj. Nesporno je da je usluga stranim brodarima pružena.

Sporno je postoji li tuženikova pasivna legitimacija za plaćanje naknade za pruženu uslugu, odnosno postoji li njegova odgovornost za štetu. Suprotno tužiteljevim žalbenim navodima i ovaj sud je mišljenja da tuženik nije pasivno legitimiran niti po osnovi plaćanja naknade za uslugu niti po osnovi naknade štete.

Tužitelj je za pruženu uslugu tegljenja brodova računima teretio stranog brodara kao dužnika, a ne tuženika, s time da je u računima upisao oznaku „c/o“. Takva oznaka u pomorsko - pravnom prometu redovito označava osobu koja nastupa kao agent, u ime i za račun nalogodavca. Nema dvojbe da je tuženik nastupao kao pomorski agent, u ime i za račun stranih brodara kojima je pružena navedena usluga, što znači da tuženik nije koristio tužiteljeve usluge za sebe pa ne može biti obveznik plaćanja.

Tu je odlučnu okolnost prvostupanjski sud pravilno utvrdio, iako se pritom pozvao na pogrešnu materijalno pravnu odredbu. U konkretnom slučaju valja primijeniti odredbe Pomorskog zakonika objavljenog u Narodnim novinama broj 17/94, 74/94 i 43/96, jer prema odredbi čl. 1028. Pomorskog zakonika („Narodne novine“ broj 181/04) postupci započeti prema odredbama Pomorskog zakonika („Narodne novine“ broj 17/94, 74/94 i 43/96) i propisa donesenih na temelju toga Zakonika, dovršit će se prema odredbama tih propisa, a ovaj postupak započeo je prije stupanja na snagu Pomorskog zakonika iz 2004., 29. prosinca 2004.

Odredbom čl. 687. PZ-a propisano je da se ugovorom o pomorskoj agenciji pomorski agent obvezuje, na temelju opće ili posebne punomoći, u ime i za račun nalogodavca obavljati pomorske agencijske poslove te poslove pomaganja, posredovanja i zastupanja, a nalogodavac se obvezuje pomorskom agentu nadoknaditi troškove i platiti nagradu.

Budući da je nesporno kako je tuženik nastupao u svojstvu pomorskog agenta, koja činjenica je nedvojbeno bila poznata tužitelju, osnovan je prigovor promašene pasivne legitimacije.

Zato je prvostupanjski sud pravilno postupio kada nije smatrao potrebnim izvoditi daljnje dokaze, ocjenjujući da je činjenično stanje dovoljno utvrđeno pri čemu je sud u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a dao uvjerljive i logične razloge koje prihvaća i ovaj sud.

Tužitelj je tijekom postupka promijenio pravnu osnovu po kojoj tereti tuženika, što je ponovio i u žalbi, pozivajući se na odredbe čl. 154. i 820. ZOO-a i tuženikovu odgovornost za štetu.

Odredbom čl. 820. st. 1. ZOO-a propisana je odgovornost posrednika za štetu koja može nastati u vezi s obavljanjem posredovanja pa je izričito propisano da posrednik odgovara za štetu koju bi pretrpjela jedna ili druga strana između kojih je posredovao, iz čega proizlazi da ne odgovara samo svom nalogodavcu s kojim je sklopio ugovor, nego da na temelju ove odredbe odgovara i trećoj osobi s kojom je svog nalogodavca doveo u vezu.

Međutim, ova odredba primjenjuje se kad se u pojedinom konkretnom slučaju radi o ugovoru o posredovanju sklopljenom prema odredbi čl. 813. ZOO-a, prema kojoj se glavne obveze posrednika sastoje u njegovu traženju i dovođenju treće osobe u vezu s nalogodavcem, kako bi oni sklopili ugovor. U obavljanu ovakvog posredovanja posrednik obavlja faktični posao i to za nalogodavca, pa između njega i nalogodavca ne postoji takva povezanost kao što postoji između pomorskog agenta i nalogodavca, gdje pomorski agent prema trećima nastupa u ime i za račun nalogodavca, dakle, obavljajući njegov, a ne svoj vlastiti posao. Isto je i kod nalogodavca i nalogoprimca, komitenta i komisionara, trgovačkog zastupnika i nalogodavca. Upravo zbog nepostojanja takve povezanosti nalogodavca i posrednika navedena zakonska odredba predviđa posrednikovu odgovornost za štetu i trećoj osobi, premda s njom nije u obveznopravnom odnosu.

U konkretnom slučaju tužitelj temelji odgovornost tuženika na sadržaju odnosa ostvarenog na temelju naloga u kojemu je tuženik, kao pomorski agent, nastupao u ime i za račun svog nalogodavca, slijedom čega ne može odgovarati primjenom odredbe čl. 820. st. 1. ZOO-a.

Pomorski agent bi trećim osobama mogao odgovarati i ako ne navede da radi u svojstvu agenta, a ta okolnost osobi s kojom kontaktira nije niti morala biti poznata; ako prekorači granice ovlasti; kod prikrivenog zastupanja ne navede osobu za koju radi kao agent. Naravno, on može tim osobama odgovarati za štetu i izvanugovorno, pri čemu ne mora biti od presudnog značaja je li u momentu nastanka štete agent nastupao u izvršenju agencijskog posla ili ne. Takva se njegova odgovornost ocjenjuje primjenom općih pravila izvanugovorne odgovornosti za štetu.

U postupku nije utvrđeno niti da bi postojala bilo koja od navedenih osnova odgovornosti tuženika za štetu tužitelju. Dakle, činjenica da tuženik nije u cijelosti platio račune za tegljarinu stranih brodova, ne predstavlja štetnu radnju, jer agent nije obveznik plaćanja računa. Pri tome je neodlučna činjenica nekadašnjeg postojanja ugovornog odnosa između tužitelja i tuženika jer je taj Ugovor prestao važiti 1. veljače 2002., dakle, prije pružanja usluga tegljenja brodova čije je plaćanje predmet ovoga spora. Tuženik je kao pomorski agent, na temelju svoje ocjene o postupanju u interesu nalogodavca, tužitelju uskratio u ime i za račun stranih brodara uplatiti određeni novčani iznos. Pritom nije od presudnog značaja jesu li tuženikove tvrdnje o nepravilnom obračunu točne, odnosno čak niti je li od nalogodavca dobio izričitu uputu takvog postupanja. U slučaju da pomorski agent propusti postupati na ugovoreni način i u interesu svog nalogodavca, on može odgovarati svom nalogodavcu, ne i tužitelju. Pomorski agent nije korisnik tužiteljevih usluga, a niti ih je naručio u svoje ime i za svoj račun.

Zakonita je i odluka o parničnim troškovima kako po osnovi na temelju čl. 154. ZPP-a, tako i po visini odmjerenih troškova na temelju čl. 155. ZPP-a.

Slijedom navedenog je, na temelju čl. 368. ZPP-a, tužiteljeva žalba odbijena kao neosnovana, a pobijana presuda potvrđena.

Tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka odbijen je kao neosnovan primjenom odredaba čl. 155. ZPP-a, jer je ovaj sud ocijenio da trošak odgovora na žalbu nije onaj trošak koji je bio nužan za vođenje ovoga postupka.

U Zagrebu 8. prosinca 2009.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

MR.SC. SRĐAN ŠIMAC, v.r.