Gž-1239/2018-2 · Županijski sud u Splitu

Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Poslovni broj: Gž-1239/2018-2

Split, Gundulićeva 29a

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda, Tihane Pivac kao predsjednice vijeća, Marka Pribisalića kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Ane Grbavac kao člana vijeća, u građanskopravnoj stvari tužitelja Grada O., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik D. M., odvjetnik u S., protiv tuženika I. M. pok. T. iz O., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnica S. D. L., odvjetnica u S., radi utvrđenja prava vlasništva i uknjižbe, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-5595/16 od 28. veljače 2018., u sjednici vijeća održanoj 13. lipnja 2018.,

p r e s u d i o j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-5595/16 od 28. veljače 2018.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odlučeno je kako slijedi:

"I. Prihvaća se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Utvrđuje se da je tužitelj – Grad O. vlasnik nekretnine označene kao čest. zem. 413/33 Z.U. 2213 K.O. O. sa svim pripadnostima i služnostima, te je tužitelj, temeljem ove presude ovlašten izvršiti upis prava vlasništva predmetne nekretnine na svoje ime u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Omišu, uz istodobni izbris prava vlasništva sa imena tuženika."

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 113.885,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja 26. veljače 2018. pa do konačne isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodište za tri postotna poena."

Protiv prvostupanjske presude žali se tuženik pobijajući tu presudu u cijelosti iz svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14 dalje: ZPP) predlažući pobijanu presudu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti, odnosno podredno, presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tužitelj nije odgovorio na tuženikovu žalbu.

Žalba nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga te pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba postupka, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ukazuje žalba, kao niti druge bitne povrede odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, tako da se zakonitost i pravilnost pobijane odluke može ispitati.

Predmet spora i u ovom žalbenom stadiju postupka je zahtjev tužitelja na utvrđenje prava vlasništva nekretnine označene kao čest. zem. 413/33 Z.U. 2213 K.O. O. i zahtjev na ovlaštenje na upis tog prava u zemljišnoj knjizi na ime tužitelja.

U provedenom postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude, prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio slijedeće:

- kako je u zemljišnoj knjizi za K.O. O., u Z.U. 2213, upisana nekretnina označena kao čest. zem. 413/33 i to u posjedovnom listu kao pašnjak površine 266 m[2] , da je u vlasničkom listu pravo vlasništva upisano na ime I. M., tuženika u postupku, kao i kako je upis prava vlasništva na ime tuženika izvršen temeljem članka 361. i članka 362. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, temeljem rješenja o nasljeđivanju broj O-1790/99 od 13. ožujka 2000. te temeljem brisovne izjave koja je ovjerena u Srbiji, u Novom Sadu, dana 7. srpnja 2003.,

- kako je izveden dokaz očevidom uz sudjelovanje vještaka mjeritelja N. K. na predmetnoj nekretnini te da je sudski vještak dana 10. lipnja 2013. u spis dostavio u pisanom obliku nalaz i mišljenje, s tim što je identificirao nekretninu koja je predmet spora, obavio premjer i fotografiranje te sačinio "skicu lica mjesta" na kojoj je prikazao položaj i oblik ove nekretnine,

- kako je, prema podatcima područnog Ureda za katastar Split, Ispostava O., navedena nekretnina u katastru zemljišta upisana kao javno dobro-putevi, u posjedovnom listu broj 1315 te da nekretnina zemljišnoknjižne oznake čest. zem. 413/33 predstavlja dio katastarske čestice označene kao kat. čest. 1071 K.O. O.,

- kako je vještačenjem po sudskom vještaku dipl. ing. N. K. utvrđeno i da nekretnina čest. zem. 413/33 K.O. O. ima površinu 182 m[2] , a na Skici lica mjesta koju je vještak izradio označena je slovima A-B-C-D-E-F-A, nalazi se južno od asfaltirane ulice M. M. te se proteže do južno položenih privatnih nekretnina, a ta južna granica definirana je betonskim kamenim zidom, istočna i zapadna granica predmetne nekretnine na terenu da nisu vidljive,

- kako prema utvrđenju vještaka predmetna nekretnina odgovara dijelu kat. čest. zem. 1071/1 K.O. O., u naravi u većem dijelu predstavlja betonirani put širine oko 2 m (na skici označena slovima G-E-I-H-G) koja prolazi sredinom nekretnine, dok je s južne strane (na skici označeno slovima A-H-I-F-A) na njoj zasađeno ukrasno bilje – oleandri, a sa sjeverne strane se nalazi betonirani kanal za odvodnju oborinskih voda,

-kako iz nalaza vještaka proizlazi i da je u sjeveroistočnom dijelu koji je na skici označen slovima C-D-E-C, a koji dio je za oko 2 m izdignut u odnosu na opisanu betonsku stazu, u trenutku očevida zatečen parkirani automobil, miješalica za beton, zasađena su dva stabla ariša te je postavljen stup za javnu rasvjetu, opisana betonska staza dijelom se nalazi na predmetnoj nekretnini, spaja ulicu M. M. (kat. čest. 1067) te južno položenu ulicu ... (kat. čest. 1106 i 1071),

-kako je sudski vještak utvrdio i da je predmetna nekretnina od 1985.godine imala nekoliko promjena kroz zemljišne knjige i to promjene oblika i površine, osnovna čest. zem. 413/33 izvorno da je imala površinu od 378 m[2] , a nakon elaborata usklađenja susjednih nekretnina od nje je odcijepljeno 112 m[2] (čest. zem. 413/37 odnosno kat. čest. zem. 1075) te 84 m[2] (čest. zem. 413/41 odnosno kat. čest. zem. 1072/1), nekretnina nije usklađena te odgovara dijelu kat. čest. zem. 1071 K.O. O.,

- kako je u zemljišnoj knjizi pravo vlasništva predmetne nekretnine u ranijem razdoblju bilo upisano kao društveno vlasništvo i to dana 20. rujna 1960., da je taj upis izvršen temeljem rješenja tadašnjeg Odjela za financije Narodnog odbora Općine O. broj N03-8989/58 od 7. studenog 1959., kao i da je dana 12. kolovoza 1965. uknjiženo pravo trajnog korištenja za gradnju obiteljske stambene zgrade u korist M. Š., N. temeljem rješenja i Ugovora Skupštine Općine O. broj 04-2125/65 od 26. srpnja i 28. srpnja 1965.,

- kako je tadašnji Sekretarijat za poslove uprave Skupštine Općine O. dana 20. kolovoza 1969. donio rješenje broj Up/I-04-944/69-3 kojim je odlučeno da se M. Š. daje na trajno korištenje zemljište u općenarodnoj imovini i to čest. zem. 378/8 K.O. O. površine koja će biti utvrđena parcelacijom, radi izgradnje obiteljske stambene zgrade, uz naplatu, s tim što se zemljište daje u zamjenu za ranije dodijeljenu mu nekretninu, čest. zem. 413/33 K.O. O., koja nekretnina je "nesposobna" za privatnu stambenu zgradu,

- kako je navedenim rješenjem odlučeno i da se predmetna nekretnina uzima iz posjeda M. Š., predaje u posjed Općini O. te da će zemljišnoknjižni odjel Općinskog suda u Omišu izvršiti uknjižbu trajnog prava korištenja u korist Općine O.,

- kako je rješenjem Općinskog suda u Omišu poslovni broj Z-203/71 od 16. lipnja 1971. upisano pravo trajnog korištenja na nekretnini čest. zem. 378/8 K.O. O. u korist M. Š. uz brisanje tog prava s Općine O., a temeljem spomenutog rješenja od 20. kolovoza 1969. i ugovora broj UP/I-04-160/1-68 od 1. travnja 1968.,

- kako je 14. studenoga 1997. sklopljen Ugovor o prodaji između M. Š., kao prodavatelja i I. M. kao kupca, kojim ugovorom je prodavatelj tuženiku prodao nekretninu čest. zem. 378/8 Z.U. 784 K.O. O. sa svim pripadnostima i služnostima, jamčeći kako je nekretnina njegovo vlasništvo te je kupcu predao u posjed nekretninu i ovlastio ga na uknjižbu prava vlasništva,

- kako je tuženik 11. svibnja 2001. uputio dopis tadašnjem Državnom pravobraniteljstvu kojim je zahtijevao oduzimanje prava prolaza preko čest. zem. 1071 K.O. O. označene kao javno dobro-putevi, da je zahtjev dostavio i gradu O. te da je Upravni odjel za komunalno stambenu djelatnost, uređenje prostora i zaštitu okoliša 15. siječnja 2002. izvijestio tuženika kako je nekretnina čest. zem. 1071 upisana kao javno dobro-putevi,

- kako je pravomoćnom presudom ranijeg Općinskog suda u Omišu poslovni broj P-193/01 od 18. lipnja 2003. odbijen tužbeni zahtjev I. M. protiv Grada O., radi utvrđenja prava služnosti prolaska u korist čest. zem. 378/8 (kat. čest. 1070) K.O. O. na dijelu nekretnine oznake kat. čest. 1071,

- kako je pred Općinskim sudom u Omišu pod poslovnim brojem P-58/05 vođen postupak radi smetanja posjeda po tužbi I. M. protiv G. T., D. T. i M. T., da je pravomoćnim rješenjem odbačena tužba kojom je tražena posjedovna zaštita na predmetnoj nekretnini, kao i da je u tom postupku dana 10. ožujka 2005. Komunalno redarstvo Grada O. izvijestilo I. M. kako nije nadležno postupati na nekretnini koja ne predstavlja javnu površinu, a za koju je tuženik tvrdio da je njegova,

- kako je M. Š. pok. N. umro, da je iza njegove smrti proveden ostavinski postupak pred sudom u Srbiji, kako nekretnina čest. zem. 413/33 K.O. O. nije navedena u ostavinskoj imovini ostavitelja te da su zakonski nasljednici, M. Š., supruga i N. Š., sin, dana 7. srpnja 2003. dali tuženiku brisovnu izjavu kojom su potvrdili da je njihov prednik tuženiku prodao nekretnine čest. zem. 378/8 i čest. zem. 413/33 K.O. O., s tim što je pogrješkom u ugovoru izostavljena nekretnina čest. zem. 413/33,

- kako iz iskaza svjedoka G. T., M. T. i D. T. proizlazi zaključak da M. Š. i tuženik nisu nikada držali u posjedu nekretninu koja je predmet spora, da su betonirani put nesmetano koristili mještani za pristup do svojih nekretnina te da je taj put izgradila tadašnja Općina O. oko 1960. godine s tim što je put betoniran 90-tih godina prošlog stoljeća na "inicijativu mještana",

- kako je tuženik u iskazu naveo da mu nije poznato zbog čega u Ugovoru o kupoprodaji od 14. studenog 1997. nije navedena sporna čest. zem. 413/33, da je pročitao oglas u novinama glede prodaje zemljišta te da je telefonskim putem kontaktirao sa M. Š. koji je živio u Srbiji, da nije bilo govora o rješenju tadašnjeg Sekretarijata za poslove uprave SO O. od 20. kolovoza 1969., a M. Š. da mu nije na terenu pokazao što je predmet prodaje već da je on osobno bio na terenu, a potom sve predao "u ruke odvjetniku",

-kako tuženik tvrdi da je u listopadu 1997. godine stupio u posjed kupljenih nekretnina, nije ih ogradio jer nije imao vremena, da je betonski zid prikazan na slici br. 1. i 2. vještačenja zatekao na terenu, da je taj zid izgradio prodavatelj M. Š., a željeznu ogradu da je on postavio prije oko 7-8 godina, kao i da automobil i miješalicu koji se nalaze na dijelu predmetne nekretnine, drže G., M. i D. T., kao i da se betonskim putem prikazanim na slici 6. priloženoj vještačenju služe stanovnici naselja.

Temeljem navedenih utvrđenja prvostupanjski je u bitnom pravilno smatrao kako je predmetna nekretnina dijelom betonirani put koji predstavlja javni put i u naravi služi kao pješači prolaz koji spaja dvije ulice u naselju i kojim se koriste svi mještani od 60-tih godina prošlog stoljeća, da tužitelj nema konkretne odluke prema kojoj bi predmetna čest. zem. predstavljala javni put ili nerazvrstani put u smislu odredaba Zakona o cestama ("Narodne novine", broj 84/11., 22/13., 54/13., 148/13 i 92/14, dalje: ZC), ali i da je tužitelj, odnosno ranije njegov pravni prednik, stekao pravo trajnog korištenja i pravo vlasništva predmetne nekretnine pravomoćnošću spomenutog rješenja SO O. od 20. kolovoza 1969. te je tužbeni zahtjev u cijelosti prihvaćen.

Navedena činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda imaju osnovu u sadržaju dokaza provedenih u postupku, a koje dokaze je sud prvog stupnja pravilno cijenio u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a i o čemu prvostupanjska presuda sadrži valjane razloge, a koje u bitnom prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

Člankom 388. stavak 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 143/12 i 152/14, dalje: ZVDSP) propisano je kako se stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu tog Zakona prosuđuju prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka.

Pravilno je prvostupanjski sud iz rezultata provedenoga dokaznog postupka utvrdio kako je predmetna nekretnina u ranijem razdoblju bila u režimu društvenog vlasništva te da je u zemljišnoj knjizi, u vlasničkom listu, pravo vlasništva bilo upisano kao općenarodna imovina, a pravo korištenja bilo je upisano na ime M. Š., s tim što je prema podatcima nadležnog Ureda za katastar ta nekretnina upisana u katastarskom operatu kao put površine 58 m[2] , a kao posjednik upisana je negdašnja Općina O. Tuženik je naknadno upisao pravo vlasništva te nekretnine temeljem članka 361. i članka 362. ZVDSP-a, temeljem rješenja o nasljeđivanju broj O-1790/99 od 13. ožujka 2000. te temeljem brisovne izjave od 7. srpnja 2003., koju su tuženiku dali zakonski nasljednici M. Š. 20. kolovoza 1969.

Međutim, spomenutim rješenjem broj Up/I-04-944/69-3 od 20. kolovoza 1969. je odlučeno da se M. Š. daje na trajno korištenje zemljište u općenarodnoj imovini i to čest. zem. 378/8 K.O. O. površine koja će biti utvrđena parcelacijom, radi izgradnje obiteljske stambene zgrade, uz naplatu, koje zemljište se daje u zamjenu za ranije dodijeljenu mu nekretninu, čest. zem. 413/33 K.O. O. te je odlučeno i da se predmetna nekretnina uzima iz posjeda M. Š., predaje u posjed Općini O. kao i da će zemljišnoknjižni odjel Općinskog suda u Omišu izvršiti uknjižbu trajnog prava korištenja u korist Općine O. i u takvom stanju stvari nedvojbeno je kako je prestalo pravo korištenja M. Š. na ovoj nekretnini te tuženik nije mogao steći pravo vlasništva temeljem pravnog posla, kako to u bitnom pravilno zaključuje i prvostupanjski sud. Tuženik u žalbi osporava činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda i iznosi svoju ocjenu rezultata dokaznog postupka, međutim žalbenim navodima ni na koji način nije dovedena u pitanje pravilnost utvrđenja prvostupanjskog suda. Žalitelj neosnovano ukazuje kako je 12. kolovoza 1965. uknjiženo pravo trajnog korištenja za gradnju obiteljske stambene zgrade u korist M. Š. te da je to rješenje "još uvijek na snazi" jer je, kako je već rečeno,rješenjem od 20. kolovoza 1969. odlučeno kako se predmetna nekretnina uzima iz posjeda M. Š., predaje u posjed Općini O., s tim što očito zemljišnoknjižni odjel Općinskog suda u Omišu nije izvršio uknjižbu trajnog prava korištenja u korist Općine O., ali to ne utječe na zaključak o stjecanju tog prava od strane tužiteljeva pravnog prednika.

Glede žalbenih navoda prema kojima se tuženik protivio preinaci tužbe od 4. rujna 2013. treba navesti kako je prvostupanjski sud pravilno dopustio objektivnu preinaku tužbe sukladno članku 190. stavak 2. ZPP-a.

Dakle, iz svega navedenog proizlazi kako je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo u smislu naprijed citiranih odredaba ZVDSP-a kada je tužbeni zahtjev prihvatio. Tuženik žalbenim navodima nije doveo u sumnju pravilnost utvrđenja prvostupanjskog suda. Prvostupanjska odluka o troškovima postupka temelji se na pravilno izvršenom obračunu u primjeni članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a, a sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 144/14 i 107/15).

Zbog navedenog, trebalo je primjenom članka 368. stavak 1. ZPP-a, odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

Zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka je odbijen temeljem članka 166. stavak 1. ZPP-a u svezi s člankom 155. ZPP-a jer tuženik nije uspio u žalbenom stadiju postupka.

Stoga je odlučeno kao u izrijeci ove presude.

U Splitu 13. lipnja 2018.

Predsjednica vijeća:

Tihana Pivac, v. r.