Rev-1553/1999-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1553/1999-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A I R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Miroslave Vekić, kao predsjednice vijeća, te Tome Gložinića, Ljubice Munić, Petra Milasa i Nenada Perina, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. P. iz K., koga zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik iz B., protiv tuženika P. B. d.d. B., koga zastupa D. B., odvjetnik iz B., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Bjelovaru od 26. listopada 1995. godine broj Gž-1796/95-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Bjelovaru od 31. svibnja 1995. godine broj P-743/94-51, na sjednici održanoj dana 11. prosinca 2003. godine,

p r e s u d i o i r i j e š i o j e:

Djelomično se prihvaća revizija, pa se ukidaju presuda Županijskog suda u Bjelovaru od 26. listopada 1995. godine broj Gž-1796/95-2 i presuda Općinskog suda u Bjelovaru od 31. svibnja 1995. godine broj P-743/94-51 u odbijajućem dijelu i odluci o troškovima (st. 2. i 3. izreke prvostupanjske presude) te se u tom dijelu predmet vraća na ponovno suđenje.

U ostalom dijelu revizija se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

Županijski sud u Bjelovaru, kao drugostupanjski sud je svojom presudom od 26. listopada 1995. godine broj Gž-1796/95-2 potvrdio presudu Općinskog suda u Bjelovaru od 31. svibnja 1995. godine broj P-743/94-51, kojom je naloženo tuženiku platiti tužitelju svotu od 10,85 kn sa zateznim kamatama po propisanoj stopi na svotu od 5,22 kn od 1. lipnja 1990. godine, na svotu od 5,63 kn od 1. srpnja 1990. godine sve do isplate, dok je s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva za svotu od 50.589,00 kn tužitelj odbijen, a ujedno je sud odredio da svaka stranka snosi svoje troškove.

Protiv te presude izjavio je reviziju tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrješne primjene materijalnog prava. U reviziji ističe da je pogrješno pravno motrište nižestupanjskih sudova u odnosu na uzročnu vezu između štete koju je tužitelj pretrpio time što mu je nezakonito otkazan radni odnos i činjenice prestanka radnog odnosa odnosno uposlenja u tvrtci F.. Revident prigovara nalazu i mišljenju vještaka navodeći da vještak nije pregledao platne liste niti knjigovodstvene evidencije o isplatama naknada za hranu, već se služio podacima koje mu je predala šefica tuženikovog računovodstva. Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju, ukine presude nižestupanjskih sudova i predmet vrati na ponovno suđenje.

Protivna strana dala je odgovor na reviziju u kojemu navodi da revizija nije osnovana. Posebno ističe da tužitelju ne pripada pravo na naknadu plaće nakon što se uposlio u tvrtci F., budući da je došlo do prekida radnog odnosa u toj tvrtci na zahtjev tužitelja. Predlaže da sud reviziju odbije kao neosnovanu.

Državni odvjetnik, kojemu je revizija također dostavljena u smislu čl. 390. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje ZPP) nije se očitovao na sadržaj revizije.

Revizija je djelomično osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu u smislu čl. 386. ZPP ovaj sud je utvrdio da u provedenom postupku nije ostvarena bitna povreda odredbe ZPP iz čl. 354. st. 2. toč. 10., dakle nije ostvaren taj razlog za reviziju u bitnoj povredi odredbi ZPP na čije ostvarenje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Što se tiče navoda u reviziji koji sadrže prigovor vještačkom nalazu i mišljenju, valja reći da se taj prigovor odnosi na pogrješno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, a u smislu čl. 385. st. 3. ZPP nije moguće izjaviti reviziju zbog pogrješno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Revizijski razlog u pogrješnoj primjeni materijalnog prava iz čl. 356. u svezi sa čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP ostvaren je djelomično. Sud je pogrješno primijenio materijalno pravo u odnosu na postavljeni zahtjev za naknadu troškova prehrane. Naime, za razdoblje kada zaposlenik nije na radu njemu ne pripada pravo na naknadu za ishranu odnosno tzv. topli obrok. Tu se radi o namjenskoj naknadi, koja je isključivo vezana uz prisutnost zaposlenika na radu. Zbog toga u slučaju kada se radi o nezakonitom otkazu ili udaljenju s posla zaposleniku ne pripada pravo na naknadu za hranu odnosno topli obrok kroz to razdoblje.

Međutim, kako je reviziju izjavio samo tužitelj obzirom na odredbu čl. 374. ZPP ovaj sud nije mogao preinačiti presude nižestupanjskih sudova u odnosu na dio odluke koji se odnosi na naknadu za prehranu.

Ovaj sud smatra da su nižestupanjski sudovi ostvarili pogrješan pravni pristup u primjeni materijalnog prava u odnosu na dio tužbenog zahtjeva tužitelja, koji se odnosi na naknadu kroz vrijeme kada je tužitelj bio uposlen u tvrtci F., odnosno kad je prestao biti uposlen u toj tvrtci. Pravno motrište nižestupanjskih sudova da tražbina tužitelja predstavlja naknadu štete nije pravilno. Tražbina zaposlenika s naslova plaće za vrijeme odsustva s posla zbog nezakonite odluke poslodavca ima značaj tražbine po osnovu rada, budući zaposlenik, kada nezakonita odluka o prestanku rada bude pravomoćno poništena dolazi u položaj koji bi imao kada mu radni odnos uopće ne bi prestao, pa mu zbog toga pripadaju i sva prava, koja su kroz to vrijeme imali drugi zaposlenici, odnosno koja bi imao i on kada ne bi bilo nezakonite odluke. Zbog toga se u ovom slučaju, odnosno na takav pravni odnos, ne mogu primijeniti opća pravila o odgovornosti za štetu. Budući da tražbina zaposlenika s naslova plaće za vrijeme dok nije radio zbog odluke o prestanku radnog odnosa, koja je poništena i kojom je određeno da se vrati na rad ima značaj novčane tražbine s osnova rada, a ne zahtjeva naknade štete to samim time zaposlenik, u ovom slučaju tužitelj, što je raskinut radni odnos s tvrtkom F. ne gubi pravo postavljati zahtjev za isplatu plaće iz tog osnova kao i za vremensko razdoblje prije zaposlenja u tvrtci F., ako su ispunjene druge opće pretpostavke za osnovanost takvog zahtjeva.

Zbog pogrješnog pravnog pristupa u primjeni materijalnog prava u odnosu na dio zahtjeva tužitelja, koji je u svezi sa uposlenjem u tvrtci F., činjenično stanje je ostalo nepotpuno utvrđeno u odnosu na osnovanost tog dijela tužiteljevog zahtjeva. Zbog toga je ovaj sud u tom dijelu prihvatio reviziju i ukinuo presude nižestupanjskih sudova na temelju čl. 395. st. 2. ZPP, kako bi u ponovnom postupku bile utvrđene činjenice odlučne za osnovanost tužbenog zahtjeva u odnosu na vrijeme prije zasnivanja, odnosno po prekidu radnog odnosa u tvrtci F.. Kod toga će sud imati u vidu presudu od 22. siječnja 1992. godine broj P-309/91-21, kojom je poništena odluka tuženika broj 208/90 od 27. travnja 1990. godine i tuženiku naloženo vratiti tužitelja na radno mjesto rukovoditelja komercijalno-proizvodnog sektora, odnosno sud će imati u vidu prava i obveze parničnih stranaka koja su proizlazila iz te pravomoćne presude a odlučna su za osnovanost tužiteljevog zahtjeva za naknadu plaće. Naime, tu se postavlja i pitanje da li je tužitelj tražio vraćanje na posao, odnosno da li je tuženik tužitelja pozvao na rad.

U Zagrebu, 11. prosinca 2003. godine.

Predsjednica vijeća:

Miroslava Vekić, v.r.