I Kž-809/2000-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-809/00-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr. Branka Zmajevića, kao predsjednika vijeća, te Neve Šibl i Ane Garačić, kao članova vijeća i tajnice u vijeću - više savjetnice Ileane Vinja, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv okr. D. G., zbog kaznenog djela iz čl. 224. st. 4. u svezi st. 1. KZ, odlučujući o žalbi oštećenog kao tužitelja Z. T. podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Puli od 6. listopada 2000. godine broj Kv-511/00, u sjednici održanoj dana 7. veljače 2001. godine,

r i j e š i o j e :

Odbija se žalba oštećenog kao tužitelja Z.T. kao neosnovana.

Obrazloženje

Pobijanim rješenjem izvanpravno vijeće Županijskog suda u Puli uvažilo je prigovor okr. D.G. i obustavilo kazneni postupak pokrenut protiv njega optužnicom oštećenog kao tužitelja Z.T. zbog kaznenog djela prijevare iz čl. 224. st. 4. u svezi st. 1. KZ.

Protiv tog rješenja podnio je žalbu oštećeni kao tužitelj izjavljenu po punomoćniku M.D., odvjetniku iz Z., zbog svih žalbenih razloga te predložio, da Vrhovni sud pobijano rješenje stavi izvan snage i odredi da se nastavi kazneni postupak.

Žalba nije osnovana.

Suprotno žalbenim navodima sud prvog stupnja ispravno je postupio kada je uvažio prigovor okrivljenika protiv optužnice oštećenog kao tužitelja i obustavio kazneni postupak zbog kaznenog djela prijevare iz čl. 224. st. 4. u svezi st. 1. KZ.

I po nalaženju ovog suda drugog stupnja iz podataka sadržanih u spisu ne proizlazi da bi se u radnjama okrivljenika stekla bitna obilježja kaznenog djela koje mu oštećeni kao tužitelj optužnicom stavlja na teret.

U pitanju su imovinsko-pravni odnosi, kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud. Naime, prema obrazloženju pravomoćne presude Općinskog suda u Bujama od 17. lipnja 1999. godine broj P-470/95-28 a koja se nalazi u spisu, temeljem provedenih dokaza utvrđeno je, da je zbog raskida kupoprodajnog ugovora o prodaji nekretnina sklopljenog između Z.T. kao kupca i okrivljenog kao prodavatelja, tužitelj Z.T. imao pravo na povrat onoga što je dao a prema odredbi čl. 132. ZOO s obzirom na učinke raskida ugovora, pa je tuženik u tom postupku D.G. obvezan platiti tužitelju iznos od 45.800,00 DEM.

Provedenim dokazima, prema obrazloženju navede presude, sud je utvrdio da su tužitelju uručene sve bitne isprave za koje je normalno da se sudionicima u pravnom prometu uručuju prilikom zaključenja ugovora o prodaji nekretnina kao dokaz vlasništva, pa ne stoji tvrdnja optužnog akta da je okrivljenik znao kako nije u mogućnosti pribaviti potrebnu dokumentaciju za stjecanje prava vlasništva, a niti je iz tog razloga ugovor raskinut.

Obrazloženje navedene presude, a niti ostali podaci u spisu ne ukazuju na kriminalno ponašanje okrivljenika, odnosno da bi kod njega postojala namjera da u cilju pribavljanja sebi protupravne imovinske koristi dovede oštećenog kao tužitelja u zabludu tako da ovaj postupi na štetu svoje imovine zaključenjem kupoprodajnog ugovora, te da bi na taj način okrivljenik ostvario sva bitna obilježja kaznenog djela prijevare iz čl. 224. st. 4. u svezi st. 1. KZ.

Prema tome, sud prvog stupnja pravilno je zaključio da se radi o građansko-pravnom odnosu, a koji je uostalom već riješen pravomoćnom presudom.

Kako navodi žalbe oštećenog kao tužitelja ne dovode u pitanje pravilnost zaključaka suda prvog stupnja, to je temeljem čl. 398. ZKP žalbu valjalo kao neosnovanu odbiti.

U Zagrebu, 7. veljače 2001. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ileana Vinja, v.r.

mr. Branko Zmajević, v.r.