Revr-90/2004-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 90/04-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna, kao predsjednika vijeća, te Vlatke Potočnjak Radej, Ivana Mikšića, Marijana Ramušćaka i Gordane Gasparini, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. G. iz S., kojeg zastupa O. R., odvjetnik iz S., protiv tužene Turističke zajednice Grada Splita, kojeg zastupa I. V., odvjetnik iz S., radi poništenja odluke, vraćanja na rad i isplate, rješavajući reviziju tužitelja i tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Šibeniku od 20. svibnja 2002. broj Gž-521/02, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu od 10. listopada 2001. broj IV P-1452/97, u sjednici održanoj dana 03. ožujka 2004.,

p r e s u d i o j e :

I Revizije tužitelja i tužene protiv presude Županijskog suda u Šibeniku broj Gž- 521/2002 od 20. svibnja 2002. odbijaju se.

II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Pravomoćnom drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Šibeniku broj Gž- 521/02 od 20. svibnja 2002. odbijene su žalbe obiju stranaka, te je potvrđena prvostupanjska presuda Općinskog suda u Splitu broj P-1452/97 od 10. listopada 2001., kojom su prihvaćeni tužbeni zahtjevi za poništenje odluke tuženika o trajnom prestanku potrebe za radom tužitelja od 01. listopada 1993., za vraćanje na rad i isplatu naknade plaće u iznosu od 429.145,60 kn spp, te odbijen dio tužbenog zahtjeva za isplatu naknade plaće u iznosu od 140.302,65 kn spp. Istom je presudom djelomično uvažena žalba tužitelja i prvostupanjska je presuda djelomično preinačena u odbijajućem dijelu tako da je tužitelju dosuđen i iznos od 3.000,00 kn na ime neisplaćene jubilarne nagrade.

Protiv te pravomoćne drugostupanjske presude reviziju su izjavile obje stranke. Tužitelj presudu pobija zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže da se prvostupanjska i drugostupanjska presuda preinači i tužbeni zahtjev prihvati za iznos od 140.302,65 kn. Tužena presudu pobija zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže da se prvostupanjska i drugostupanjska presuda ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje ili da se preinače i tužbeni zahtjev u cijelosti odbije.

U odgovoru na reviziju tužitelj poriče revizijske navode tužene i predlaže da se revizija kao neosnovana odbije.

Tužena nije odgovorila na reviziju tužitelja.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske nije se izjasnio o revizijama.

Revizije nisu osnovane.

Osporena presuda ispitana je u granicama iz čl. 386. ZPP i utvrđeno da je ista donesena u postupku u kojem nisu učinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP), kao ni one na koje ukazuje revizija (čl. 354. st. 1. u vezi čl. 282. st. 2. ZPP), te uz pravilnu primjenu materijalnog prava.

U ovom sporu radi zaštite radnih prava tužitelja povrijeđenih odlukom tužene o trajnom prestanku potrebe za radom tužitelja od 01. listopada 1993. (dalje: osporena odluka), u ovom revizijskom stadiju postupka sporna su pravna pitanja:

1. je li tužba kojom se ostvaruje sudska zaštita povrijeđenog prava pravodobno podnesena, u rokovima propisanim u čl. 80., 81. i 83. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Službeni list SFRJ", br. 60/89 i 42/90 i "Narodne novine", br. 34/91; dalje: ZOPRO); 2. je li u Programu rješavanja viška djelatnika tužene, navodno donesenom 31. kolovoza 1993. (dalje: Program tužene), na temelju kojeg je donesena osporena odluka, zakonito i pravilno utvrđeno da je za radom tužitelja trajno prestala potreba, te

3. pripada li tužitelju pravo na naknadu plaće u visini plaće radnog mjesta komparabilnog radnom mjestu na kojem je radio prije donošenja osporene odluke (pravnog referenta) ili u visini plaće radnog mjesta "zamjenika direktora Ureda".

Iz razloga koji se niže navode, ovaj revizijski sud ocjenjuje da je o spornim pravnim pitanjima u osporenoj presudi pravilno odlučeno.

Ad 1) Prije svega treba ocijeniti revizijski prigovor prekluzije prava na sudsku zaštitu.

Pravodobnost tužbe sudovi su utvrdili kao nespornu činjenicu, jer tužena sve do izjavljivanja revizije nije istakla prigovor prekluzije.

Pregledom spisa predmeta utvrđeno je da je osporena odluka tužitelju uručena 09. studenog 1993. (list spisa 6/B), a ne, kako tužena u reviziji tvrdi, 01. listopada 1993., kad je ta odluka napisana.

Bilješku na listu spisa 6/B (osporenoj odluci) "URUČENO: 9.XI.93" tužena nikad nije osporila, a ni u reviziji za svoje suprotne tvrdnje nije priložila nikakav dokaz (dostavnicu i sl.).

Računajući rokove iz čl. 80., 81. i 83. ZOPRO od 09. studenog 1993., proizlazi da je tužba, koja je predana sudu 04. siječnja 1994., pravodobno podnesena, tako da se prigovor prekluzije iznesen u reviziji ukazuje neosnovanim.

Nastavno tome, u postupku pred drugostupanjskim sudom nije učinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 282. st. 2. ZPP, kako se to navodi u reviziji tužene.

Ad 2) U odnosu na drugo sporno pravno pitanje, utvrđeno je sljedeće pravno relevantno činjenično stanje:

- tužitelj je kao bivši radnik Turističkog saveza Općine Split, raspoređen na radnom mjestu pravnog referenta, nakon donošenja Zakona o turističkim zajednicama ("Narodne novine" broj 27/91; dalje ZTZ), po sili zakona (čl. 54. st. 2. ZTZ), postao radnik tužene;

- Statutom, donesenim 13. ožujka 1993., tužena je propisala da se stručni i administrativni poslovi Zajednice izvršavaju u turističkom uredu (čl. 47.), te da turistički ured osobito obavlja, između ostalog, i poslove pravne naravi (čl. 48. st.

1. toč. 6.).

- Pravilnikom o organizaciji rada, donesenim u lipnju 1993., tužena je ustanovila radno mjesto "zamjenika direktora Ureda", za koje se traži VSS pravnog smjera, znanje jednog svjetskog jezika i 2 godine radnog iskustva;

- radno mjesto "zamjenika direktora Ureda", prema aktima tužene, nije rukovodeće i ne popunjava se natječajem;

- u vrijeme donošenja osporene odluke tužitelj je bio jedini radnik tužene koji je ispunjavao propisane uvjete tog radnog mjesta, ali ga tužena na to radno mjesto nije rasporedila, već je, na temelju natječaja, na to radno mjesto imenovala treću osobu;

- odluka o imenovanju te treće osobe za zamjenika direktora Ureda poništena je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Splitu broj IV P-7/94 od 19. travnja 2000.

Na temelju tako utvrđenog pravno relevantnog činjeničnog stanja, sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su zauzeli pravno stajalište da je osporena odluka nezakonita.

Odredbama čl. 25. Zakona o radnim odnosima ("Narodne novine" broj 25/92, 26/93 i 29/94; dalje: ZRO), važećeg u vrijeme donošenja osporene odluke, propisano je da program rješavanja viška radnika, koji mora biti donesen u postupku i na način propisan u čl. 24. ZRO, mora, između ostalog, sadržavati mogućnost rasporeda radnika na drugo radno mjesto (podst. 4. st. 1. čl. 25.), te da se trajni prestanak potrebe za radom radnika može utvrditi (tek) ukoliko radniku nije moguće osigurati zaposlenje primjenom mjera iz st. 1. toga članka, dakle, ako ga nije moguće rasporediti na drugo radno mjesto.

Budući da iz naprijed navedenih činjeničnih utvrđenja proizlazi da je u vrijeme donošenja Programa tužene i osporene odluke kod tužene postojalo radno mjesto na koje je tužitelj mogao biti raspoređen, tužena je Programom trebala utvrditi tu mogućnost rasporeda tužitelja, što znači da nije postojala zakonska osnova iz čl. 25. st. 2. ZRO, da se utvrdi da je za radom tužitelja trajno prestala potreba.

Kako je Programom tužene utvrđeno upravo suprotno od onog što je, s obzirom na faktično stanje, trebalo utvrditi pravilnom primjenom odredaba čl. 25. st. 1. i 2. ZRO, to se osporena odluka ukazuje nezakonita.

Neosnovani su revizijski prigovori tužene da ista prema svojim općim aktima "nije imala potrebe za obavljanjem poslova iz pravne problematike" i da tužitelja nije mogla rasporediti na drugo radno mjesto.

Ovo stoga, što iz Statuta i Pravilnika o organizaciji rada tužene proizlazi suprotno i tužena je, kako je to već naprijed obrazloženo, bila dužna tužitelja rasporediti na radno mjesto zamjenika direktora Ureda.

Revizijski prigovori koji se tiču zakonitosti Programa tužene u dijelu koji se odnose na primjenu kriterija za određivanje "viška" nisu odlučni, s obzirom da je utvrđeno da u konkretnom slučaju nisu postojale zakonske pretpostavke da se tužitelj utvrdi viškom.

Ad 3) Pravilno je u osporenoj presudi primijenjeno materijalno pravo kada je tužitelju dosuđena naknada plaće u visini plaće radnog mjesta komparabilnog radnom mjestu na kojem je radio prije donošenja osporene odluke.

Tužitelja je u pogledu naknade plaće, kako se to pravilno obrazlaže u osporenoj i prvostupanjskoj presudi, valjalo vratiti u radnopravni položaj u kojem se nalazio prije donošenja osporene odluke, te mu dosuditi naknadu plaće u visini plaće komparabilnog radnog mjesta.

Pravo na naknadu u visini plaće radnog mjesta zamjenika direktora Ureda tužitelju bi pripadalo samo po osnovi naknade štete. Međutim, tužitelj svoj zahtjev za isplatu naknade, sve do revizije, (činjenično) nije odredio kao zahtjev za naknadu štete, već kao zahtjev za naknadu plaće.

Nastavno svemu izloženom, proizlazi da su sudovi pravilno odlučili kada su prihvatili tužbeni zahtjev za poništenje osporene odluke, vraćanje tužitelja na rad na odgovarajuće poslove i za isplatu dosuđenog iznosa naknade plaće.

Ocjenjujući iz ovih razloga da nijedna od izjavljenih revizija nije osnovana, iste je valjalo odbiti (čl. 393. ZPP).

Tužitelju nije dosuđen trošak odgovora na reviziju, jer ta parnična radnja nije bila potrebna (čl. 155. ZPP).

U Zagrebu, 03. ožujka 2004. godine

Predsjednik vijeća:

Boris Guttmann, v. r.