Legislator Case Law & Legislation
Revr-12/2015-2 AI generated

Croatian Supreme Court dismisses appeal on termination legality but remands wage compensation for procedural error.

Case Number Revr-12/2015-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Partially Allowed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court dismissed the employer's appeal regarding the legality of the employee's dismissal, upholding the lower courts' finding that prior warnings failed to meet statutory requirements for termination due to misconduct. However, the court found a significant procedural violation in the award of wage compensation, striking down that specific portion of the judgment. Consequently, the case regarding wage arrears was remanded to the first-instance court for a new trial.

Legislator headnote

AI generated

čl. 111. ZR-a; čl. 354. st. 1. ZPP-a; čl. 382. st. 1. ZPP-a; čl. 393. ZPP-a; čl. 394. st. 1. ZPP-a: An employer must explicitly warn an employee of the possibility of termination upon continued breach of duties; failure to do so renders termination invalid, while a significant procedural error in awarding wage compensation requires the judgment to be set aside and the case remanded.

Keywords

AI generated
termination due to misconduct prior written warning requirement procedural error in wage award remittal to first instance Croatian Labor Law appeal dismissal statutory warning obligation

Cited Legislation

AI generated
čl. 111. ZR-a
Takva upozorenja ne mogu se smatrati upozorenjem iz čl. 111. ZR-a.
čl. 354. st. 1. ZPP-a
U odnosu na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u reviziji se navodi da je u predmetnoj tužbi od 26.
čl. 382. st. 1. ZPP-a
čl. 393. ZPP-a
čl. 394. st. 1. ZPP-a
ZPP-a, na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP-a nižestupanjske presude su ukinute i predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 12/15-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić, predsjednice vijeća, Ivana Mikšića, člana vijeća i suca izvjestitelja, mr. sc. Lucije Čimić, članice vijeća, Dragana Katića, člana vijeća i Darka Milkovića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. F., OIB: … iz D. S., zastupanog po S. H., dipl. pravniku, protiv tuženika E. P., vlasnika obrta I., OIB: … iz P., zastupanog po odvjetnicima u Zajedničkom odvjetničkom uredu A. K. i N. Š. iz P., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, sudskog raskida ugovora o radu i isplati, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola broj Gž-1625/14-2 od 15. rujna 2014. kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Poreču-Parenzo broj P-389/13-6 od 31. ožujka 2014., u sjednici održanoj 12. siječnja 2016.,

p r e s u d i o j e:

U odnosu na dio drugostupanjske presude kojim je prvostupanjska presuda potvrđena u dijelu pod toč. I., II. i III. izreke revizija se odbija kao neosnovana.

r i j e š i o j e:

U dijelu kojim je odlučeno o zahtjevu tužitelja za naknadu plaće (toč. IV. izreke prvostupanjske presude) obje nižestupanjske presude se ukidaju i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

U uvodu navedenom drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tuženika te je potvrđena prvostupanjska presuda kojom je suđeno:

"I. Utvrđuje se nedopuštenim otkaz Ugovora o radu izrečen tužitelju dana 20. ožujka 2013. godine, pa se slijedom toga utvrđuje da tužitelju nije prestao radni odnos kod tuženika dana 28. travnja 2013. godine.

II. Sudski se raskida Ugovor o radu između tužitelja i tuženika sa danom 31. ožujka 2014. godine.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju na ime naknade štete radi nedopuštenosti otkaza ugovora o radu isplati neto iznos od ukupno 21.600,00 kuna (slovima: dvadesetjednatisućaišestokuna) s kamatom po stopi iz čl. 29. Zakona o obveznim odnosima počevši od dana presuđenja tj. 31. ožujka 2014. godine pa do isplate, u roku od 8 dana.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati na ime naknade plaće, bruto iznos od 5.342,71 kuna mjesečno počevši od 16 . lipnja 2013. godine pa do sudskog raskida ugovora o radu, odnosno 31. ožujka 2014. godine, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama sukladno odredbi čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, tekućom od svakog narednog 16-tog u mjesecu za protekli mjesec pa do isplate, u roku od 8 dana.

V. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 1.140,00 kn (slovima: tisućustočetrdesetuna) u roku od 8 dana."

Protiv te drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 – dalje: ZPP) ističući da reviziju podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP te pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da revizijski sud u cijelosti ukine obje nižestupanjske presude i predmet vrati na ponovno suđenje, a podredno da reviziju prihvati i preinači drugostupanjsku presudu tako da odbije tužbeni zahtjev uz naknadu troškova postupka tuženiku.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija je djelomično osnovana.

Prema odredbi čl. 392a. st. 1. ZPP-a u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovoga Zakona, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, a prema odredbi čl. 386. ZPP-a u reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, te da se razlozi koji nisu tako obrazloženi neće uzeti u obzir.

U predmetnoj reviziji samo se uopćeno navodi da se revizija podnosi zbog "bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku (čl. 385. st. 1. toč. 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku te pogrešne primjene materijalnog prava, što bi značilo da je revizija izjavljena zbog svih revizijskih razloga navedenih u čl. 385. ZPP-a. Međutim, obrazloženo je samo postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. i 2. toč. 11. ZPP-a i pogrešne primjene materijalnog prava, pa je s obzirom na odredbu čl. 386. ZPP-a pobijana presuda ispitana samo u granicama tih razloga. U odnosu na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u reviziji se navodi da je u predmetnoj tužbi od 26. 4. 2013. istaknut zahtjev za isplatu naknade plaće za srpanj i lipanj 2013. u bruto iznosu od 15.900,00 kn, da je u odnosu na taj zahtjev tužitelj preinačio tužbu na ročištu za glavnu raspravu od 26. 2. 2014. zahtijevajući naknadu bruto iznosa plaće od 5.342,71 kn mjesečno počevši od 16. 6. 2013. do sudskog raskida ugovora o radu određenog s danom 31. 3. 2014. čime je tužitelj povećao tužbeni zahtjev, te da se je na navedenom ročištu tuženik protivio takvom preinačenju tužbe ali da sud o tome nije donio nikakvu odluku niti je obrazložio razlog dopuštenosti ili nedopuštenosti preinake.

Bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a postoji ako sud u tijeku postupku nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ZPP-a, a to je bilo ili je moglo biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude.

U konkretnom slučaju ta bitna povreda je počinjena jer sud nije primijenio odredbu čl. 190. st. 1. ZPP-a što je utjecala na pravilnost i zakonitost dijela presude kojim je odlučeno o zahtjevu za naknadu plaće.

Prema spomenutoj odredbi ZPP-a tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka.

Nakon zaključenja prethodnog postupka tužitelj nije ovlašten preinačiti tužbu ni po dopuštenju suda jer sud može dopustiti preinaku tužbe kojoj se tuženik protivio ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje spornog odnosa među strankama, ali to samo ako je tužitelj tužbu preinačio prije zaključenja prethodnog postupka, a ne i nakon toga.

Budući da je u ovom sporu tužitelj preinačio tužbu na ročištu za glavnu raspravu, dakle nakon zaključenja prethodnog postupka, a kojoj preinaci tužbe se tuženik protivio, sud nije bio ovlašten uvažiti i odlučiti o povećanom zahtjevu za naknadu plaće, već je trebao odučiti u granicama zahtjeva istaknutom u podnesku tužbe.

U odnosu na istaknutu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a u reviziji se neosnovano ističe da izreka prvostupanjske presude proturječi razlozima nižestupanjskih presuda te da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima navodi o sadržaju zapisnika i iskazima danim u postupku i samih tih zapisnika.

Suprotno toj tvrdnji nižestupanjske presude sadrže jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, te nemaju nedostataka zbog kojih se ne mogu ispitati.

Obrazlažući postojanje navedene bitne povrede revident iznosi svoju ocjenu izvedenih dokaza i time u biti osporava pravilnost utvrđenja činjeničnog stanja koja ne može biti predmet revizijskog ispitivanja jer se, s obzirom na odredbu čl. 385. ZPP-a, revizija ne može izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Tužitelju je otkazan ugovor o radu na temelju odredbe čl. 107. st. 1. toč. 3. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09 i 61/11 – dalje: ZR) kojom je određeno da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok ako za to ima opravdani razlog, u slučaju ako radnik krši obveze iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika).

Odlučujući o zahtjevu za utvrđenje nedopuštenosti otkaza prvostupanjski sud je utvrdio da su kao razlozi za otkaz u odluci o otkazu naznačeni: neodržavanje čistoće poslovnog prostora, neizvršavanje zadanih zadataka te prouzrokovanje štete na imovini poslodavca, jer da tužitelj ne zna gdje se nalazi roba koju je zaprimio da je tužitelj u dva navrata dobivao pisana upozorenja tuženika i to 26. lipnja 2008. u kojem ga se upozorava na nesavjesno poslovanje uz obavijest da će mu se slijedeća plaća umanjiti za 300,00 kuna, te 10. kolovoza 2010. kojim se upozorava na kršenje radnih obveza – jer da je račune za mehaničare mijenjao nakon izvršenog obračuna, zbog čega mu je i tada zapriječeno smanjenjem plaće za 10%, ukoliko se isti slučaj ponovi; da je zajedno sa tužiteljem u trgovini radio i njegov kolega D. Đ. kojemu nakon zadnje opomene tuženik nije otkazao ugovor o radu; da je tužitelj kod tuženika zaposlen od 1994. godine; da se u upozorenju od 15. ožujka 2013. nigdje ne navodi mogućnost otkaza u slučaju nastavka povrede obveze iz radnog odnosa, a niti se to navodilo u prijašnjim upozorenjima od 26. 06. 2008. i 10. 08. 2010.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sporni otkaz ugovora o radu sudovi su ocijenili nedopuštenim s obrazloženjem da nisu ispunjeni uvjeti dopuštenosti otkaza u radu uvjetovanog skrivljenim ponašanjem radnika propisani odredbom čl. 111. ZR-a jer da pisanim upozorenjima na kršenje obveza iz radnog odnosa tužitelj nije upozoren na mogućnost otkazivanja ugovora o radu već samo na mogućnost umanjenja plaće, a osim toga da tuženik nije imao opravdani razlog za otkaz jer da se ne radi o povredama radne obveze čija bi težina opravdavala donošenje takove odluke o otkazu.

Prema odredbi čl. 111. st. 1. ZR-a prije redovitog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac je dužan radnika pisano upozoriti na obveze iz radnog odnosa i ukazati mu na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povrede te obveze, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini.

Pisanim upozorenjima od 26. 06. 2008. i 10. 08. 2010. tuženik je upozorio tužitelja na povrede radne obveze no u tim upozorenjima nije mu ukazano na mogućnost otkazivanja ugovora o radu ako nastavi kršiti te obveze, već mu je ukazano na mogućnost umanjenja plaće.

Takva upozorenja ne mogu se smatrati upozorenjem iz čl. 111. ZR-a.

Tuženik je upozorio tužitelja na povrede radne obveze i pisanim upozorenjem od 15. ožujka 2013., a odluku o otkazu donio je 20. ožujka 2013. iako prema utvrđenju sudova nakon tog upozorenja nije kršio radne obveze.

U situaciji kada je radnik pisano upozoren na kršenje radne obveze, otkaz ugovora o radu uvjetovan skrivljenim ponašanjem može mu se dati samo ako nakon danog mu upozorenja nastavi kršiti radne obveze.

Sukladno tome, sporna odluka o otkazu je nedopuštena već zbog navedenog formalnopravnog razloga pa nisu od značaja revizijski navodi kojima se osporava zaključivanje sudova da tužitelj nije počinio povrede radne obveze zbog kojih bi postojao opravdani razlog za donošenje odluke o otkazu uvjetovano skrivljenim ponašanjem radnika, te da je otkaz nedopušten i zbog tog materijalnopravnog razloga.

U odnosu na dio pobijane presude kojim je odlučeno o zahtjevu za sudski raskid ugovora o radu i naknadu štete zbog raskida ugovora u reviziji nije naveden ni obrazložen niti jedan revizijski razlog, pa u tom dijelu pobijana presuda nije ispitana.

Slijedom izloženog proizlazi da u dijelu pobijane presude koji se tiče odluke o zahtjevu za utvrđenje nedopuštenosti otkaza ugovora o radu te zahtjevu za sudski raskid ugovora o radu i naknadu štete zbog sudskog raskida ugovora o radu, revizijski razlozi ne postoje, pa je na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a u odnosu na taj dio pobijane presude revizija odbijena kao neosnovana.

U odnosu na dio presude kojim je pravomoćno odlučeno o zahtjevu za naknadu plaće, u kojem je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a, na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP-a nižestupanjske presude su ukinute i predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Zagreb, 12. siječnja 2016.

Predsjednica vijeća:

Jasenka Žabčić, v.r.