II Kž-457/1995 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: II Kž-457/1995-3.

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katice Jelić kao predsjednice vijeća, te Senke Klarić-Baranović i Ane Garačić, kao članova vijeća i više savjetnice Milene Drakulić, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. B.E., zbog kriv.djela iz čl. 108. st. 1. OKZRH, odlučujući o žalbi vojnog tužitelja protiv rješenja vijeća Vojnog suda u Zagrebu od 25. listopada 1995. br. Kv 686/95 (K-505/95), u sjednici održanoj dana 10. studenoga 1995.

r i j e š i o j e:

Odbija se žalba vojnog tužitelja kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Nakon podignute optužnice Vojnog tužiteljstva iz Zagreba protiv E.B. zbog kriv. djela službe u neprijateljskoj vojsci iz čl. 108. st. 1. OKZRH, vijeće Vojnog suda u Zagrebu ispitalo je, na temelju čl. 255. st. 2. ZKP, da li još postoje razlozi za pritvor protiv optuženika, koji je u tijeku istrage protiv njega bio određen i produžen temeljem čl. 182. st. 2. toč. 1. ZKP, te je ocijenio da ti razlozi za pritvor više ne postoje i pobijanim rješenjem protiv njega pritvor ukinulo.

Protiv tog rješenja vojni je tužitelj podnio žalbu i predložio da se ono ukine i protiv optuženika odredi pritvor i to po osnovima iz čl. 182. st. 2. toč. 1. i 4. ZKP.

Žalba nije osnovana.

Suprotno navodima žalitelja, ni priroda krivičnog djela iz optužnice, ni vremenski period otuženikovog djelovanja i to i nakon donošenja Zakona o oprostu, a ni težina radnji za koje se optužuje, u ovom slučaju ne predstavljaju one osobite okolnosti koje bi upozoravale na opasnost od bijega.

Naprotiv, činjenica da je optuženik 20. srpnja 1995. godine demobiliziran i da je od tada pa sve do lišenja slobode 1. rujna 1995. neprekidno boravio u mjestu svog rođenja i prebivališta u D.M. i to u svojoj roditeljskoj kući, pa dakle, ostao tamo i nakon povratka hrvatske vlasti na to područje, a da mu i roditelji neprekidno tamo žive, uz okolnost da je do počinjenja djela iz optužnice došlo pozivanjem optuženika od strane pobunjeničnih vlasti da odsluži vojni rok, okolnosti su koje govore protiv opasnosti od optuženikovog bijega, a to pogotovo jer je optuženik nakon podignute optužnice dao i obećanje u smislu čl. 176. ZKP. Stoga je pobijano rješenje ispravno ocijenilo da zakonski temelj za pritvor iz toč. 1. st. 2. čl. 182. ZKP više ne postoji.

Što se pak tiče stanovišta žalitelja da bi protiv optuženika trebalo pritvor produljiti po osnovu iz toč. 4. st. 2. čl. 182. ZKP, vojni tužitelj nije ničim učinio vjerojatnim da je upravo zbog počinjenja djela od strane optuženika došlo do takvog uznemirenja građana da je određivanje

pritvora

prijeko

potrebno radi nesmetanog vođenja ovog postupka ilisigurnosti ljudi, pa osim činjenice da je za djelo iz optužnice propisana takva kazna da bi za to djelo određivanje pritvora po zakonu bilo moguće, nije svoje navode o potrebi produljenja pritvora po tom osnovu učinio prihvatljivima.

Slijedom izloženih razloga valjalo je žalbu vojnog tužitelja, na temelju čl. 385. st. 3. ZKP, kao neosnovanu odbiti.

U Zagrebu, 10. studenoga 1995.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Milena Drakulić, v.r.

Katica Jelić, v.r.