Pž-1711/2014-2 · Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Ref. 62 Pž-1711/2014-2

U I M E R E P U P L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u ime Republike Hrvatske, po sucu pojedincu Alici Pelicarić, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKA RADIOTELEVIZIJA, OIB 68419124305, Zagreb, Prisavlje 3, kojeg zastupa punomoćnica Nataša Owens, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Owens i Houška j.t.d. u Zagrebu, Praška 10, protiv tuženika GAŠPIĆ d.o.o., OIB 98023388435, Rijeka, Šetalište Ivana Gorana Kovačića 22 (ranije: Cavtat, Epidaurusa 1), kojeg zastupa punomoćnik Krešimir Pejić, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate iznosa od 234,00 kn, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Splitu, Stalne službe u Dubrovniku poslovni broj P-1769/11 od 16. prosinca 2013., 3. listopada 2016.

p r e s u d i o j e

Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Splitu, Stalne službe u Dubrovniku poslovni broj P-1769/11 od 16. prosinca 2013. i sudi:

I. Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Ilinke Lisonek iz Zagreba poslovni broj Ovrv-39711/10 od 16. kolovoza 2010. u dijelu u kojem se nalaže tuženiku da isplati tužitelju iznos glavnice od 234,00 kn (dvjestotridesetčetiri kune) i dio troškova ovršnog postupka u iznosu od 405,90 kn (četiristopet kuna i devedeset lipa) sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos ovršnog troška teku po propisanoj stopi od 16. kolovoza 2010. kao dana donošenja rješenja o ovrsi do isplate.

II. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos zateznih kamata koje na iznose glavnice od 78,00 kn teku od 1. kolovoza 2009., na iznos od 78,00 kn od 1. rujna 2009. i na iznos od 78,00 kn od 1. listopada 2010., i to po stopi od 14% godišnje do 30. lipnja 2011., od 1. srpnja 2011. pa do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. po stopi od 8,14% godišnje, od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. po stopi od 8,05% godišnje, a od 1. srpnja 2016. do isplate po stopi od 7,88% godišnje.

III. Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Ilinke Lisonek iz Zagreba poslovni broj Ovrv-39711/10 od 16. kolovoza 2010. u dijelu u kojem se nalaže tuženiku da isplati tužitelju iznos dijela troškova ovršnog postupka u iznosu od 50,80 kn (pedeset kuna i osamdeset lipa), te se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija.

Ref. 62 Pž-1711/2014-2

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od osam dana naknadi troškove parničnog i žalbenog postupka u iznosu od 987,50 kn (devetstoosamdesetsedam kuna i pedeset lipa).

V. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 312,50 kn (tristodvanaest kuna i pedeset lipa).

Obrazloženje

Pobijanom presudom u točki I. izreke ukinut je prethodno označeni platni nalog, te je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan, dok je u točki II. izreke odbijen uređeni tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj potražuje zatezne kamate koje na iznose glavnice od ukupno 234,00 kn (tri puta po 78,00 kn) teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa.

Tako je prvostupanjski sud odlučio primjenom pravila od teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP-a, jer je tuženik u svome prigovoru protiv javnobilježničkog rješenja tvrdio da nema TV prijamnik, nego da u svome restoranu ima samo monitor na kojem isključivo pušta spot svoga restorana koji je napravio u vlastitoj produkciji, pa se u njegovu prostoru ne pušta nikakav program, a sud je, nakon provedenog dokaznog postupka, ocijenio da tužitelj nije dokazao odlučnu činjenicu da je tuženik vlasnik ili posjednik TV prijamnika, jer se ta činjenica ne može utvrditi iz jednostrano izdanih isprava bez potpisa i pečata tuženika, koje je dostavio tužitelj, te u kojima je navedena adresa Ante Starčevića 13, dok je tuženikova adresa Epidaurus 1. Tužitelj je podneskom od 17. prosinca 2012. uredio svoj tužbeni zahtjev u odnosu na zatezne kamate na glavnicu.

Protiv navedene presude tužitelj je podnio pravovremenu žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Osobito napominje da je počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, jer sadrži proturječja sa stanjem spisa, jer sam tuženik u svome prigovoru priznaje da ima monitor, čime posredno priznaje i osnovanost tužbenog zahtjeva, jer obveza utuženog plaćanja nastaje po zakonu već samom činjenicom vlasništva ili posjeda prijamnika. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i prihvatiti tužbeni zahtjev, podredno ukinuti pobijanu presudu i uputiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva naknadu troškova sastava žalbe u iznosu od 575,00 kn. Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba je osnovana.

Ispitavši pobijanu presudu sukladno odredbama iz članka 365. stavak 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14; dalje: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9. i 11. navedenog Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava (članak 356. ZPP-a), žalbeni je sud našao da je pobijana presuda nepravilna i nezakonita. Naime, prvostupanjska presuda je donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava, a počinjena je i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

Ref. 62 Pž-1711/2014-2

Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu utužene tražbine kao pristojbe koju su vlasnici radijskih i televizijskih prijamnika na području Republike Hrvatske dužni plaćati u skladu s odredbom članka 53. stavak 1. Zakona o Hrvatskoj radioteleviziji („Narodne novine“ broj 25/03; dalje: ZHRT), koji se primjenjuje na konkretan slučaj s obzirom na vrijeme u koje su nastale utužene tražbine.

Prvostupanjski sud je svoju odluku donio polazeći od pravila o teretu dokaza, slijedom čega je ocijenio da tužitelj priloženim ispravama (list 32. do 36. spisa), koje ne sadrže potpis i pečat tuženika, nije dokazao postojanje tuženikove prijave prijamnima, a time ni obveze, no istodobno je zanemario izjavu sadržanu u prigovoru, kojom tuženik zapravo posredno priznaje činjenicu, koju i sam sud navodi kao odlučnu za ocjenu postojanja obveze (ima li tuženik prijamnik), pa je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da tuženik nije u obvezi plaćati pristojbu.

Ocjena je žalbenog suda da su tužiteljevi žalbeni navodi osnovani. Naime, odredbom članka 53. stavak 1. i 3. ZHRT-a određena je pravna osnova za plaćanje RTV pristojbe kojom je propisano da su vlasnici radijskih i televizijskih prijamnika na području Republike Hrvatske dužni Hrvatskoj radioteleviziji plaćati pristojbu, a obveza plaćanja utrnjuje kada vlasnik odjavi prijamnik.

Kada pristojbena obveza nastaje i prestaje, na koji se način pristojba prikuplja i ostala pitanja vezana uz tu materiju Hrvatska radiotelevizija je regulirala Odlukom o načinu odjave prijamnika (koju je na temelju odredbe čl. 21. Statuta Hrvatske radiotelevizije, Ravnateljstvo HRT-a donijelo na 167. sjednici, održanoj 5. ožujka 2007.; dalje: Odluka). Člankom 1. Odluke propisana je njezina svrha, a to je uređivanje načina prijave TV i/ili radio prijamnika, prikupljanja, odnosno naplate radijske i televizijske pristojbe od vlasnika, odnosno korisnika radijskih i televizijski prijamnika, odjavljivanje korištenja prijamnika te vođenje evidencije, a člankom 2. stavkom 1. Odluke normirano je i da su na temelju Zakona o Hrvatskoj radioteleviziji vlasnici, odnosno korisnici prijamnika na području Republike Hrvatske dužni Hrvatskoj radioteleviziji plaćati pristojbu. S obzirom na to da je člankom 8. stavak 1. Odluke propisano da vlasnik, odnosno korisnik prijamnika plaća pristojbu sve dok prijamnik ne odjavi, jasno je da pristojbena obveza prestaje odjavom prijamnika. Razlozi zbog kojih se prijamnik može odjaviti su propisani člankom 8. stavkom 2. i 3. Odluke te su navedeni: otuđenje ili trajni ili privremeni prestanak korištenja prijamnika zbog kvara, uništenja ili iz drugih razloga, a forma odjave je zahtjev za odjavu prijamnika s izjavom ovjerenom kod javnog bilježnika koji je obveznik dužan Hrvatskoj radioteleviziji dostaviti neposredno na adresu sjedišta, preporučeno poštom, putem inkasatora ili putem druge ovlaštene pravne ili fizičke osobe.

Dakle, obveza plaćanja pristojbe nastaje po samom zakonu, a prestaje odjavom.

Tuženik je u prigovoru protiv javnobilježničkog rješenja naveo da u svome restoranu ima monitor, ali da ga ne koristi kao televizijski prijamnik. Takvim navodom tuženik je zapravo priznao da ima određeni prijamnik, za koji nije tvrdio da iz nekog razloga ne može primati televizijski signal, već samo da ga on ne koristi u tu svrhu. Kada bi se prihvatilo takvo tumačenje, prema kojemu bi način i svrha korištenja uređaja bili relevantni za nastanak obveze, odnosno za oslobođenje od te obveze, televizijsku pristojbu ne bi bio dužan plaćati nitko tko svoj prijamnik koristi za bilo koju svrhu različitu od prijema televizijskih i radijskih Ref. 62 Pž-1711/2014-2

programa Hrvatske radiotelevizije, no takvo bi tumačenje bilo u suprotnosti sa zakonskim odredbama koje dužnost plaćanja pristojbe HRT-u vezuju uz vlasništvo ili posjedovanje prijamnika. Dakle, obveznik plaćanja pristojbe je svaki vlasnik ili posjednik prijamnika, neovisno o tome gleda li i sluša HRT-ove programe putem tog prijamnika ili ne.

Iz sadržaja spisa ne proizlazi da je tuženik tijekom postupka tvrdio ili dokazivao da je odjavio prijamnik na način kako je to propisano člankom 8. stavkom 2. i 3. Odluke.

U navedenim okolnostima pogrešno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je tuženika odbijanjem tužbenog zahtjeva propustio obvezati na plaćanje utužene tražbine kao pristojbe koju su vlasnici radijskih i televizijskih prijamnika na području Republike Hrvatske dužni plaćati.

Kako se u konkretnom slučaju ne radi o odnosu koji je proizašao iz trgovačkog ugovora ili ugovora između trgovca i osobe javnog prava, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015., stopa zakonske zatezne kamate pravilnom primjenom odredbe članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te je iznosila 14% u razdoblju od dospijeća do 30. lipnja 2011. (eskontna stopa 9% godišnje - „Narodne novine“ broj 132/07), 12% u razdoblju od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. (eskontna stopa 7% godišnje - „Narodne novine“ broj 66/11), dok se za razdoblje od 1. kolovoza 2015. pa nadalje stopa zakonske zatezne kamate određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

Slijedom navedenoga, valjalo je na temelju odredbe članka 373. točke 1. ZPP-a preinačiti prvostupanjsku presudu i odlučiti kao u izreci ove presude.

Valja napomenuti da je prilikom odlučivanja o trošku ovršnog postupka tužitelj neosnovano zatražio troškove izdavanja klauzule pravomoćnosti i troška dostave JB u ukupnom iznosu od 50,80 kn, pa je u tom dijelu prvostupanjska presuda potvrđena, jer je u njoj taj dio pravilno odbijen, iako iz drugih razloga. Također se napominje da je tijekom postupka tužitelj uredio tužbeni zahtjev u pogledu zateznih kamata na iznose glavnice, čemu se tuženik nije protivio, pa je u tom dijelu odlučeno kao o tužbenom zahtjevu.

Kako je prvostupanjska presuda preinačena, tako je u skladu s odredbom članka 166. stavak 2. ZPP-a valjalo odlučiti o troškovima cijelog postupka.

U skladu s odredbom članka 164. ZPP-a, na temelju određenog zahtjeva tužitelja i primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 148/09) tužitelj ima pravo na naknadu troškova za zastupanje na ročištu održanom 17. prosinca 2012. u iznosu od 250,00 kn (Tbr. 9. t. 1.), što uvećano za PDV od 25% iznosi 312,50 kn, te trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 100,00 kn. Tuženik neosnovano potražuje iznos sastava podneska od 14. prosinca 2012. u iznosu od 312,50 kn, jer taj je podnesak predan na ročištu 17. prosinca 2012., te je sadržajno identičan onome što je izlagao na ročištu, za koje mu je priznat trošak. Tužitelj osnovano zahtijeva i naknadu troškova

Ref. 62 Pž-1711/2014-2

žalbenog postupka u iznosu od ukupno 575,00 kn. U skladu s odredbom članka 154. stavak 1. ZPP-a, te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 148/09) pripadalo bi mu i pravo na naknadu troškova sastava žalbe u iznosu od 312,00 kn (Tbr. 10. t. 1.), što bi uvećano za PDV od 25% iznosilo 390,00 kn, no tužitelj je s te osnove zatražio iznos od 375,00 kn, te iznos sudske pristojbe.

Slijedom svega navedenog tužitelju pripada pravo na naknadu troškova parničnog i žalbenog postupka u iznosu od ukupno 987,50 kn, a odbiti ga za ostatak zatraženog iznosa troška. Valja napomenuti da djelomičan uspjeh tuženika u odnosu na dio troška ovršnog postupka, nije od utjecaja na ocjenu da je tužitelj uspio u cijelosti, jer je riječ o sporednim potraživanjima.

Stoga je, na temelju članka 166. stavak 2. u vezi s člankom 164. stavak 1. i 2. i članka 155. ZPP-a, odlučeno kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 3. listopada 2016.

SUDAC

ALICA PELICARIĆ, v.r.