Rev-1094/2008-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev 1094/08-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Gordane Matasić-Špoljarić, predsjednice vijeća, te mr. sc. Lucije Čimić, Viktorije Lovrić, Branka Medančića i Davorke Lukanović-Ivanišević, članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. B.- B. iz S.-a, zastupane po punomoćniku M. K., odvjetniku iz D., protiv tuženika S. R. iz C., zastupanog po punomoćniku J. K., odvjetniku iz C., radi iseljenja, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku posl. br. Gž-1807/07-2 od 15. svibnja 2008., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Dubrovniku posl. br. P-1374/06 od 27. ožujka 2007., u sjednici održanoj 22. rujna 2010.,

p r e s u d i o j e :

Prihvaća se revizija tužiteljice i preinačuje presuda Županijskog suda u Dubrovniku posl. br. Gž-1807/07-2 od 15. svibnja 2008., i sudi:

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku posl. br. P-1374/06 od 27. ožujka 2007.

Tuženiku se ne dosuđuje naknada troška odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev tužiteljice i tuženiku je naloženo da iseli iz prizemnog stana u C., na adresi ..., površine 57,26 m2, u zgradi na k.č.br. … iz z.k.ul. 509 K.O. C., te da ga slobodnog od osoba i stvari preda u posjed tužiteljici, s time da ovoj na ime naknade parničnih troškova isplati 10.738,20 kuna s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

Drugostupanjskom presudom prihvaćena je žalba tuženika i preinačena prvostupanjska presuda tako što je isti tužbeni zahtjev odbijen, a tužiteljici je naloženo naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 4.880,00 kn.

Drugostupanjski sud je protiv presude koju je donio dopustio reviziju.

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku, a sve zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se preinači i usvoji tužbeni zahtjev.

Tuženik je u odgovoru na reviziju predložio da se ova odbije kao neosnovana.

Revizija je osnovana.

Odredbom čl. 382. st. 1. t. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05 i 2/07 - dalje: ZPP-a) propisano je da stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 100.000,00 kn, a budući u konkretnom slučaju vrijednost predmeta spora ne prelazi taj iznos, revizija pozivom na tu zakonsku odredbu nije dopuštena.

Odredbom čl. 382. st. 2. ZPP-a propisano je pak da u slučajevima u kojima se revizija ne može podnijeti prema odredbi st. 1. stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako je drugostupanjski sud u izreci te presude odredio da je protiv nje revizija dopuštena. Drugostupanjski sud može tako odlučiti ako ocijeni da odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana. U tom slučaju u obrazloženju presude drugostupanjski sud ima naznačiti zbog kojeg je pravnog pitanja dopustio reviziju i izložiti razloge iz kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

U ovom prijeporu u izreci presude drugostupanjski sud je odredio da je protiv nje revizija dopuštena, pa iz njena obrazloženja proizlazi da je reviziju dopustio radi rješenja materijalnopravnog pitanja od kojeg ovisi odluka u sporu: ima li tuženik pravo odbiti predaju spornog stana tužiteljici iz razloga što ga posjeduje na temelju rješenja Komisije za privremeno preuzimanje i upravljanje određenom imovinom Općine K. od … 1997.

Sukladno odredbi čl. 392. a. st. 2. ZPP-a revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana - a zbog kojeg je podnesena.

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

- da je tužiteljica vlasnica prizemnog stana u C., na adresi ..., površine 57,26 m2,

- da je tuženik u posjedu tog stana na temelju rješenja Komisije za privremeno preuzimanje i upravljanje određenom imovinom Općine K. od … 1997., donesenog na temelju Zakona o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinom („Narodne novine“ broj 73/95), a kojim mu je stan dan na privremeno korištenje,

- da je tužiteljica … 2001. zatražila od tuženika da iseli iz stana, a 30. siječnja 2002. obratila se Općini K. s zahtjevom za ukidanje prethodno navedenog rješenja Komisije za privremeno preuzimanje i upravljanje određenom imovinom Općine K. od … 1997.,

- da rješenje Komisije za privremeno preuzimanje i upravljanje određenom imovinom Općine K. od … 1997. nije ukinuto.

Na temelju takvih utvrđenja prvostupanjski sud je tužbeni zahtjev tužiteljice ocijenio osnovanim i prihvatio nalazeći da tužiteljici kao vlasnici stana pripada pravo da ga posjeduje, s time da se tuženik njenom vlasničkopravnom zahtjevu ne može s uspjehom suprotstaviti prigovorom da stan posjeduje na temelju valjane pravne osnove - navedenog rješenja Komisije za privremeno preuzimanje i upravljanje određenom imovinom Općine K., dok je drugostupanjski sud tužbeni zahtjev tužiteljice ocijenio neosnovanim i (preinačenjem prvostupanjske presude) odbio uz izraženo shvaćanje da tuženik posjeduje stan na temelju valjane pravne osnove - koju mu daje navedeno Rješenje Komisije za privremeno preuzimanje i upravljanje određenom imovinom Općine K. od … 1997., tako da tužiteljici ne pripada pravo na posjed stana.

Prema shvaćanju ovoga suda po drugostupanjskom sudu postavljeno materijalnopravno pitanje je važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnost građana, ali je o njemu ovaj sud izrazio pravno shvaćanje u više svojih odluka, pa tako i u presudi posl. broj Rev 1038/08-2 od 21. siječnja 2010. u kojoj je navedeno: „….pravno shvaćanje sudova nižeg stupnja po kojem se sporni odnos treba razriješiti isključivo kroz primjenu odredaba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o područjima posebne državne skrbi („Narodne novine“ broj 88/02 - dalje: ZID ZPPDS) koji je stupio na snagu 1. kolovoza 2002. nije prihvatljivo (tako i Ustavni sud Republike Hrvatske u Odluci broj: U-III/ 195/2006 od 18. lipnja 2008. – „Narodne novine“ broj 78/08, a kojom prihvaća stajalište Europskog suda za ljudska prava zauzetog u slučaju R. protiv Republike Hrvatske - presuda od 21. prosinca 2006.).

Nekretnine tužiteljice bile su stavljene pod privremenu upravu Republike Hrvatske na temelju Zakona o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinom („Narodne novine“ broj 73/95, 7/96. i 100/97), a odredbama čl. 9. i 10. Zakona o područjima posebne državne skrbi („Narodne novine“ broj 46/96, 57/96, 124/97, 73/00, 87/00, 94/01, 88/02 i 26/03 - pročišćeni tekst - dalje: ZPPDS) omogućeno je da se naseljenicima na području posebne državne skrbi dodijele na korištenje obiteljske kuće, odnosno stanovi koje su njihovi vlasnici napustili i ne koriste ih u smislu odredbi toga Zakona. Prema tome, tužiteljičina obiteljska kuća dana je na privremeno korištenje suglasno tada mjerodavnim propisima, a što je učinjeno u skladu s općim interesom i s legitimnim ciljem da se zaštiti napuštena imovina od propadanja i devastacije s jedne strane te ujedno da se zbrinu osobe koje su bile raseljene ili su ostale bez domova uslijed rata.

Tužiteljici nije bilo oduzeto pravo vlasništva, već je bila ograničena u pravu korištenja tim vlasništvom….. Prema odredbi čl. 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, a koja je preuzeta Zakonom o njezinom potvrđivanju („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj 18/97, 6/99 - pročišćeni tekst i 8/99 - ispravak) svaka fizička i pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva. Nitko se ne smije lišiti svoga vlasništva osim u javnom interesu i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Propisano je i da se time ni na koji način ne umanjuje pravo države da primjeni zakone koje smatra potrebnima da bi uredila upotrebu vlasništva u skladu s općim interesom.

Pri ograničenju prava vlasništva potrebno je, međutim, uspostaviti ravnotežu između općeg interesa i zaštite prava pojedinca…

Postojao je legitimni interes tuženice da zaštiti napuštenu imovinu od propadanja i devastacije i ujedno da riješi stambeno pitanje osoba koje su bile raseljene ili su ostale bez domova uslijed rata, a s druge strane postoji interes tužiteljice da se njeno pravo vlasništva prekomjerno ne ograničava. U trenutku kada je tužiteljica podnijela zahtjev da joj se kuća vrati u posjed otpala je potreba da je država štiti od propadanja i devastacije (jer podnošenje zahtjeva podrazumijeva volju vlasnika da se sam brine o svojoj imovini). Od tog trenutka ostao je samo interes tuženice da stambeno zbrine J. M. kome je ta kuća dana na privremeno korištenje. Prema pravnom shvaćanju ovog suda narušena je ravnoteža između općeg interesa i zaštite prava pojedinca, jer potreba privremenog zbrinjavanja J. M. nije razlog za ograničavanje prava vlasništva kuće u toj mjeri da se njezinom vlasniku onemogući posjed. Obveza tuženice da privremeno ili trajno riješi stambeno pitanje J. M. ne može ići na štetu tužiteljice kao vlasnice kuće. Tuženica je to mogla riješiti i na drugi način (dodjelom kuće ili stana, ako je J. M. na to imao pravo, ali ne kuće ili stana u vlasništvu određene osobe koja je posjeduje ili traži da joj se preda u posjed).“

Takvo shvaćanje, iako je izraženo u predmetu vođenom između vlasnice nekretnine (u tome predmetu tužiteljice) i tuženice Republike Hrvatske te za „kuću“ - a ne „stan“, i to u sporu glede pitanja odgovornosti tuženice Republike Hrvatske za „prekomjerno ograničenje prava vlasništva“ vlasnice nekretnine - a koje se ogleda u nemogućnosti posjedovanja nekretnine, odnosno u sporu za naknadu štete zbog nemogućnosti korištenja njezine kuće - dok je ova bila dana na privremeno korištenje trećim osobama na temelju Zakona o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinom, u suštini daje odgovor na postavljeno pitanje: odredbe ZPPDS-a ne mogu se primjenjivati u konkretnom slučaju budući bi se njima anuliralo pravo vlasnika stana da posjeduje ono što ima u vlasništvu (obzirom da potreba privremenog zbrinjavanja tuženika nije razlog za ograničavanje prava vlasništva stana u toj mjeri da se njezinom vlasniku - tužiteljici onemogući posjed) - što nije bila svrha i cilj tog Zakona, a činjenica što je predmetni stan dan na privremeno korištenje tuženiku na temelju Zakona o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinom ili Zakona o područjima od posebne državne skrbi ne može sprečavati ili odgađati zahtjev tužiteljice kao vlasnice da u skladu s odredbom čl. 161. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09 - dalje: ZV-a) ostvari pravo na posjed stana - i (povratno) ne daje tuženiku pravo odbiti predaju stana u smislu odredbi čl. 163. ZV-a.

Polazeći od navedenog proizlazi da shvaćanje drugostupanjskog suda nije u skladu s izraženim shvaćanjem ovoga suda i da je drugostupanjski sud prihvaćanjem žalbe tuženika i odbijanjem tužbenog zahtijeva pogrešno primijenio materijalno pravo, slijedom čega je na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP-a valjalo preinačiti drugostupanjsku presudu odlukom kao u izreci ove presude.

Tuženiku nije dosuđena naknada troška odgovora na reviziju od 3.050,00 kn obzirom da taj odgovor nije bio potreban za vođenje ovoga postupka (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

U Zagrebu, 22. rujna 2010.

Predsjednica vijeća:

Gordana Matasić-Špoljarić, v.r.