Rev-x-679/2015-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 679/15-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Šarića člana vijeća i Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. N. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik A. M., odvjetnik u Z., protiv I-tuženika I. d.o.o. za proizvodnju, promet i usluge iz Z., kojeg zastupa punomoćnica B. J. V., odvjetnica u Z. i II-tuženika B. B., vlasnika Obrta I. B. iz Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-8957/11-2 od 3. ožujka 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-9759/10-62 od 15. ožujka 2011., u sjednici održanoj 22. ožujka 2017.,

r i j e š i o j e:

Revizija tužitelja odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

I. "I-tuženik I. d.o.o. i II-tuženik B. B. kao vl. obrta I. B. dužni su solidarno platiti tužitelju M. N. iznos od 7.877,23 EUR u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju HNB na dan isplate sa zakonskom zateznom kamatom koju banke plaćaju na oročena devizna sredstva u mjestu ispunjenja u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju HNB na dan isplate, koja teče na iznos od 716,11 EUR od 29.5.2000.g. do isplate, a na iznos od 7.161,12 EUR od 2.6.2000.g. do isplate i da mu naknade troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom u smislu čl. 2 Zakona o zateznoj kamati tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, se u roku od 15 dana."

II. Nalaže se tužitelju da u roku od 15 dana I-tuženiku I. d.o.o. Z. plati parnični trošak od 10.484,30 kn.

III. Nalaže se tužitelju da u roku od 15 dana II-tuženiku B. B., kao vl. obrta I. B. plati parnični trošak od 1.537,50 kn."

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. toč. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP). Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija je nedopuštena.

Prema čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi stavka 1. ovog članka stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, time da prema stavku 3. čl. 382. ZPP stranka treba u reviziji određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Dakle, iz sadržaja naprijed navedenih odredaba ZPP jasno proizlazi da je, da bi se moglo pristupiti ocjeni je li riječ o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i s time u vezi dopuštenosti revizije, potrebno da revizija sadrži slijedeća tri elementa: određeno navedeno pravno pitanje uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu i određeno navedeni razlozi zbog kojih revident smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U slučaju da je u reviziji bilo koji od navedenih elemenata izostao, nema pretpostavki za razmatranje takve revizije u smislu čl. 382. st. 2. ZPP.

U konkretnom slučaju tužitelj u reviziji navodi slijedeća pitanja:

"Smatra li se pogrešno označena nekretnina u predugovoru odnosno ugovoru o kupoprodaji nekretnine koja je suprotna stvarnom stanju neispunjenjem obveze ugovorne strane koja je primila kaparu u smislu odredbe članka 80. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, 25/05)?

Smatra li se rok za ispunjenje obveze koji je suprotan usmenom dogovoru ugovornih stranaka i suprotan uobičajenoj poslovnoj praksi neispunjenjem obveze ugovorne strane koja je primila kaparu u smislu odredbe članka 80. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, 25/05)?"

Što se tiče razloga važnosti pitanja naznačenih u reviziji (čl. 382. st. 3. ZPP), revident se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 1361/96 od 14. veljače 2001.

U okolnostima konkretnog slučaja nižestupanjski sudovi odbijajući tužbeni zahtjev, između ostalog, polaze od toga da tužitelj koji je odustao od sklapanja glavnog ugovora o prodaji nekretnine nije dokazao, da je razlog odustanka bio taj što je oznaka stana u predugovoru o prodaji iste bila pogrešno naznačena. Naime, nižestupanjski sudovi u bitnom temelje odluku na zaključku da je tužitelj odgovoran za to što glavni ugovor o prodaji nekretnine nije sklopljen, te da je drugotuženik s pravom zadržao kaparu u iznosu od 14.000,00 DEM sada 7.158,09 EUR-a (čl. 80. Zakona o obveznim odnosima – "Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 58/93, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 129/00 i 88/01 – dalje: ZOO), a prvotuženik posredničku proviziju u iznosu od 1.400,00 DEM sada 716,11 EUR-a, a koju je primio na temelju čl. 4. Ugovora o posredovanju od 16. ožujka 1998.

Iz izloženog jasno proizlazi da naznačujući prvo pitanje u reviziji tužitelj polazi od ponovljene nedokazane tvrdnje da bi pogrešno označena nekretnina u predugovoru o prodaji bila suprotna stvarnom stanju, slijedom čega nije riječ o pitanju o kojem ovisi odluka u ovom sporu, pa prema tome niti o pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni u smislu čl. 382. st. 2. i 3. ZPP.

Međutim, sve kada bi i bila riječ o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, u odnosu na isto u svakom slučaju su izostali razlozi važnosti. Naime, uvidom u presudu ovog suda broj Rev 1361/96 od 14. veljače 2001. na koju se tužitelj poziva u smislu razloga važnosti naznačenih pitanja u reviziji utvrđeno je da se radi o potpuno drugačijoj činjeničnoj i pravnoj situaciji. To stoga jer iz obrazloženja te odluke proizlazi u bitnom pravno shvaćanje da u situaciji kada stranke nisu sklopile ugovor o kupnji stana u pisanom obliku, a niti je usmeni ugovor stranaka ispunjen u cijelosti ili u pretežitom dijelu, da se kaparom ne može smatrati iznos koji je dan u vezi sa ugovorom koji nema pravni učinak jer prema odredbi čl. 79. do 80. ZOO kapara pretpostavlja postojanje pravovaljanog ugovora (glavnog ugovora) zbog kojeg je ugovorena i dana (akcesorni ugovor), pa kada glavni ugovor nije pravno valjan tuženica sporni iznos ne drži kao kaparu, već taj iznos drži bez pravnog osnova. U ovom predmetu o tome nije riječ. Niti drugo pitanje naznačeno u reviziji nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Prije svega, riječ je o načelnom pitanju činjenične naravi, a odgovor na isto ovisi o činjeničnim utvrđenjima u okolnostima svakog konkretnog slučaja. K tomu, iako već obzirom na izloženo nije odlučno, treba reći da u predmetnom slučaju sudovi i nisu svoje odluke utemeljili na zaključku, odnosno utvrđenju, da je između ugovornih strana predugovora o prodaji stana bio usmeno dogovoren dulji rok za sklapanje glavnog ugovora, slijedom čega o odgovoru na drugo pitanje u kojem tužitelj polazi upravo od te tvrdnje, niti ne ovisi odluka u ovom sporu.

Međutim, neovisno o navedenom valja napomenuti da su u svakom slučaju i u odnosu na drugo pitanje izostali su razlozi važnosti u smislu st. 3. čl. 382. ZPP jer (kako je to već obrazloženo) u presudi ovog suda na koju se poziva tužitelj riječ je o potpuno drugačijoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, pa nije moguće da pravno shvaćanje drugostupanjskog suda u pobijanoj presudi bude nepodudarno shvaćanju ovog suda u toj odluci Rev 1361/96 od 14. veljače 2001., kako to tvrdi revident.

Zbog svega navedenog revizija tužitelja je nedopuštena, pa ju je na temelju odredbe čl. 392.b st. 2. i 3. ZPP, valjalo odbaciti i riješiti kao u izreci.

Zagreb, 22. ožujka 2017.

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.