I Kž-332/2000-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-332/00-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U DA

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ante Potrebice, kao predsjednika vijeća, te Vesne Vrbetić, Katice Jelić, Ilije Čuljata i Ivana Mikšića, kao članova vijeća i tajnika u vijeću Snježane Mrkoci, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženika J. K., zbog kaznenog djela iz čl. 90. KZ, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu od 22. ožujka 2000. godine, br. K-2/00., u sjednici održanoj dana 26. srpnja 2000. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske mr. Slavka Zadnika,

p r e s u d i o j e:

I. Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se presuda suda prvog stupnja u odluci o kazni, te se optuženik J.K., zbog kaznenog djela zbog kojeg je tom presudom proglašen krivim, na temelju čl. 90. KZ osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od devet godina, u koju mu se na temelju čl. 63. st. 1. KZ uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 27. listopada 1999. godine pa nadalje.

II. Odbija se kao neosnovana žalba optuženika J.K., te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Županijski sud u Slavonskom Brodu s presudom od 22. ožujka 2000. godine, br. K-2/00. proglasio je krivim opt. J.K., zbog kaznenog djela protiv života i tijela, ubojstva iz čl. 90. KZ i na temelju istog zakonskog propisa osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od šest godina i šest mjeseci u koju mu je na temelju čl. 63. KZ uračunao vrijeme provedeno u pritvoru od 27. listopada 1999. godine, pa nadalje.

Na temelju čl. 76. KZ optuženiku je izrečena sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti.

Na temelju čl. 80. KZ optuženiku se oduzima kosa za košenje trave.

Na temelju čl. 122. st. 4. ZKP optuženik je oslobođen dužnosti naknade troškova kaznenog postupka iz čl. 119. st. 2. toč. 1. do 6. ZKP u cijelosti.

Protiv te presude žali se državni odvjetnik zbog odluke o kazni i predlaže da se pobijana presuda preinači i optuženiku izrekne stroža kazna zatvora.

Optuženik se žali po branitelju Ž.D., odvjetniku iz P., zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni i predlaže da se pobijana

presuda preinači i optuženiku izrekne blaža kazna ili ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske, u pismenom podnesku od 27. lipnja 2000. godine, br. DOKŽ-764/00. predložio je da se žalba državnog odvjetnika prihvati, a žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Žalba državnog odvjetnika je osnovana, dok žalba optuženika nije osnovana.

Žaleći se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, optuženik ustrajava na obrani koju je dao tijekom postupka, da je napadnut od strane oštećenika, što ga je motiviralo da odlaze po kosu i istom usmrćuje oštećenika.

Već takvim žalbenim navodima optuženik isključuje da bi postupao u nužnoj obrani ili prekoračenju iste, čak da se i prihvati da je bio svjestan udarca i povrede koje mu je zadao oštećenik. Naime, optuženik nakon toga odlazi u šupu, koja je desno od oštećenikove kuće, izlazi van, nema ništa u rukama, prolazi pored oštećenika i ide do štale koja je lijevo, iza kuće i vraća se s kosom, dok oštećenik ide na trijem i zatvara vrata, kada ga optuženik udara. Dakle, udara ga na vratima verande oštećenika, kako to ispravno, na temelju provedenih dokaza zaključuje sud prvog stupnja, a što se žalbom niti ne osporava i to kada je svaka svađa i fizički sukob prestao.

Nadalje, optuženik u žalbi navodi da prije nego se doveo u alkoholizirano stanje, da ovo djelo nije bilo obuhvaćeno namjerom ili nehajem međutim, s obzirom da sud provedenim neuropsihijatrijskim vještačenjem nije utvrdio da bi optuženik bio neubrojiv zbog alkoholiziranog stanja, u konkretnom slučaju se ne radi o kaznenoj odgovornosti na osnovu actiones liberas in causa (samoskrivljena neubrojivost), već se primijenjuju opća pravila o kaznenoj odgovornosti.

Iako je optuženik u vrijeme izvršenja djela bio smanjeno ubrojiv, ta činjenica je mogla biti samo od utjecaja na odmjeravanje kazne, jer je unatoč smanjenoj ubrojivosti optuženik bio svjestan svog djela i pristao na posljedice koje mogu nastati.

S obzirom na sve navedeno činjenično stanje nije pogrešno utvrđeno.

Zbog odluke o kazni žali se državni odvjetnik nalazeći olakotne okolnosti precijenjenima za razliku od otegotnih, koje je sud potcijenio i propustio pravilno vrednovati.

Optuženik u tom dijelu žalbe smatra da je trebalo primijeniti čl. 42. KZ, jer da se u konkretnom slučaju radi o neskrivljenoj smanjenoj ubrojivosti, što je protivno utvrđenjima suda prvog stupnja, koji opravdano smanjenu ubrojivost optuženika zbog alkoholiziranog stanja, u koje se sam doveo, nije cijenio kao osobito olakotnu okolnost.

Kao dugogodišnji alkoholičar optuženik je u takvim stanjima ispoljavao opasnu agresivnost zbog čega je često intervenirala policija, zadržavajući ga do otrežnjenja, što se žalbom ne osporava, pa se stoga ne može prihvatiti da u konkretnom slučaju postoje neke druge okolnosti koje bi opravdavale zaključak da do smanjene ubrojivosti nije došlo samoskrivljeno.

Stoga nije ostvaren niti žalbeni osnov povrede kaznenog zakona na koji se ukazuje u žalbi optuženika.

Međutim, u pravu je državni odvjetnik kada ističe da je sud prvog stupnja utvrđene olakotne okolnosti, da je optuženik u zreloj životnoj dobi, da živi u teškim socijalnim uvjetima, da je tijekom ratnih zbivanja na području Bosanske Posavine izgubio imovinu i da sa suprugom živi kao izbjeglica, njegovo ranije usaglašeno ponašanje sa zakonom, precijenio u odnosu na otegotne okolnosti, prije svega s obzirom na visok stupanja agresivnosti i upornosti pri počinjenju djela, te način i okolnosti pod kojima je isto učinjeno, pa je ovaj sud, kao sud drugog stupnja smatrao da je optuženiku potrebno izreći strožu kaznu, što je i učinio kao u izreci ove presude, smatrajući da će se upravo izrečenom kaznom ostvariti svrha kažnjavanja iz čl. 50. i 6. KZ, uz zakonito i pravilno izrečenu sigurnosnu mjeru.

Iz navedenih razloga nije osnovana žalba optuženika zbog odluke o kazni.

Slijedom navedenog, na temelju čl. 390. st. 1. i čl. 387. ZKP, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 26. srpnja 2000.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Snježana Mrkoci, v.r.

Ante Potrebica, v.r.