Rev-177/2002-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-177/02-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu,u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna, kao predsjednika vijeća, te Stanka Hautza, Vlatke Potočnjak-Radej, Ivana Mikšića i Petra Milasa, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. J. iz D. M., koga zastupa I. A., odvjetnik iz D. M., protiv tuženika zavoda, Područni ured O., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja izjavljenoj protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Osijeku od 18. listopada 2001. godine posl. br. Gž-2252/01, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Donjem Miholjcu posl. br. P-131/00 od 06. travnja 2001. godine, u sjednici održanoj dana 20.veljače 2002. godine,

p r e s u d i o j e :

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom Županijskog suda Osijeku od 18. listopada 2001. godine posl. br. Gž-2252/01, potvrđena je presuda Općinskog suda u D. M. posl. br. P-131/00 od 06. travnja 2001. godine, kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu nematerijalne štete u iznosu od 200.000,00 kuna zajedno sa pripadajućim kamatama i troškovima postupka.

Protiv drugostupanjske presude Županijskog suda u Osijeku tužitelj je izjavio reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te predložio da se pobijana drugostupanjska presuda preinači i prihvati u cijelosti tužbeni zahtjev ili ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

Odgovor na reviziju nije podnesen, a nadležni državni odvjetnik o reviziji se nije izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu, ovaj sud nije našao da je počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” br. 53/91 i dr. - dalje ZPP) na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP).

Nije se ostvario niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Predmet tužbenog zahtjeva u ovom predmetu je naknada nematerijalne štete zbog pretrpljenih fizičkih bolova, duševnih bolova zbog smanjene životne aktivnosti te pretrpljenog straha, koju je štetu tužitelj pretrpio, kako iz navoda tužbe proizlazi, jer mu je tuženik protuzakonito suzio opseg prava na zdravstvenu zaštitu u razdoblju od 19. travnja 2000. pa do 13. svibnja 2000. godine. Tužitelj tvrdi da boluje od teške šećerne bolesti, a štetu je u navedenom razdoblju pretrpio zbog neadekvatnog liječenja gnojne upale amputiranog stopala desne noge.

Iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da je tužitelju pravomoćnom presudom Općinskog suda u D. M. naloženo da plati tuženiku iznos od 2.342,63 kune zajedno sa pripadajućim kamatama, na ime neuplaćenih doprinosa za obavezno zdravstveno osiguranje, te da je tuženik u ovršnom postupku kod tog suda pod brojem Ovrv-115/00 ishodio rješenje o ovrsi protiv kojeg rješenja tužitelj nije uložio prigovor. Utvrđeno je da navedeni dug tužitelj nije podmirio u mirnom postupku.

Utvrđeno da je tuženik u smislu čl. 1. Zakona o dopuni zakona o zdravstvenom osiguranju («Narodne novine» br. 34/99. – dalje ZDZZ) kojim je Zakonu o zdravstvenoj zaštiti dodan novi čl. 60 b), dopisom od 19. travnja 2000. godine (l. 6 spisa) suzio tužitelju zdravstvenu zaštitu na opseg hitne medicinske pomoći zbog neplaćanja doprinosa za zdravstveno osiguranje, dok mu je dopisom od 11. svibnja 2000. godine to pravo ponovno uspostavio.

Utvrđeno je također da u spornom periodu unatoč pisanoj obavijesti od 19.4.2000. godine, tužitelju stvarno nije bio sužen opseg zdravstvene zaštite, jer je dana 23.4.2000. godine primao u Domu zdravlja D. M. odgovarajuću terapiju (injekcije 2x dnevno) s previjanjem rane, a da mu je liječnica opće prakse 26.4.2000. godine izdala uputnicu za bolničko liječenje na teret Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, dok mu je 9.5.2000 godine propisan antibiotik i sterilna gaza, a liječnica mu je preporučila korištenje andola i rivanol s previjanjem rane kod kuće.

S obzirom na navedena utvrđenja, pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev smatrajući da tužitelj za sporni period od 19.4.2000. – 11.5.2000. godine nije dokazao da bi tužitelj bio odgovoran za štetu tužitelju po osnovi protuzakonitog sužavanja zdravstvene zaštite. I po ocjeni ovoga suda, iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi zaključak da je tuženik zakonito u skladu sa čl. 1. u svezi sa čl. 60. b) ZDZZ tužitelju formalno suzio opseg pružanja zdravstvene zaštite, pa bez obzira na utvrđenu činjenicu da unatoč tome tužitelju stvarno nije bio sužen opseg pružanja zdravstvene zaštite, tužitelj ne bi imao pravo na naknadu štete po tom osnovu, sve da ju je i pretrpio, jer je neplaćajući doprinose za obvezno zdravstveno osiguranje sam kriv što mu je tuženik, makar formalno suzio opseg pružanja zdravstvene zaštite.

Iz navedenih je razloga, temeljem odredbe čl. 393, ZPP valjalo odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 20. veljače 2002. godine

Predsjednik vijeća:

Boris Guttmann, v.r.