Jž-787/2020-0 · Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Jž-

787/2020

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sutkinja Gordane Korotaj kao predsjednice vijeća, te Goranke Ratković i Kristine Gašparac Orlić kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić kao zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okr. R.R., zbog prekršaja iz čl. 22. st. 2. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj: 70/17.), odlučujući o žalbi okr. R.R. podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu od 26. ožujka 2020., broj: 88. Pp J-271/2020-9, u sjednici održanoj 4. svibnja 2020.,

p r e s u d i o j e:

I. Odbija se kao neosnovana žalba okr. R.R. i potvrđuje prvostupanjska presuda.

II. Na temelju čl. 138. st. 2. toč. 3. c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj 107/07., 39/13.,157/13., 110/15., 70/17. i 118/18.) okr. R.R. je obvezan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka u iznosu od 200,00 (dvjesto) kuna, u roku 15 dana od primitka ove presude.

Obrazloženje

Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu od 26. ožujka 2020., broj: 88. Pp J-271/2020-9, okr. R.R. proglašen je krivim da je na način činjenično opisan u izreci presude počinio prekršaj iz čl. 22. st. 2. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, za koji mu je izrečena kazna zatvora od 30 dana, u koju će se uračunati vrijeme lišenja slobode u vezi s počinjenim prekršajem 25. ožujka 2020. u 00,40 sati kao 16 dana zatvora, tako da okrivljeniku preostaje 14 dana zatvora.

Na temelju čl. 16. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji i čl. 50. Prekršajnog zakona okrivljeniku je izrečena zaštitna mjera zabrane približavanja, uznemiravanja i uhođenja žrtve nasilja supruge M.R., rođ. 20. ožujka 1968., s prebivalištem u xx, xx, na bilo kojem mjestu na području Republike Hrvatske, na udaljenosti manjoj od 50 metara, u trajanju od 6 mjeseci.

Na temelju čl. 17. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji i čl. 50. Prekršajnog zakona okrivljeniku je izrečena zaštitna mjera udaljenja iz zajedničkog kućanstva u xx,u trajanju od 6 mjeseci, te je okrivljenik upoznat sa posljedicama ne postupanja po izrečenim zaštitnim mjerama.

Istom presudom okrivljenik je oslobođen naknade troškova prekršajnog postupka.

Protiv te presude okr. R.R. osobno je pravodobno podnio žalbu u kojoj ne navodi zakonske žalbene osnove, a iz čijeg sadržaja proizlazi da je podnesena zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zaštitne mjere udaljenja iz zajedničkog kućanstva.

Žalba nije osnovana.

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj: 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17. i 118/18.), ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i to iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom i po službenoj dužnosti, te je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

Okrivljenik u žalbi navodi da se njegova supruga M.R. služi neistinom i lažima koje navodi na sudu, ističe da M.F. 24. ožujka 2010. nije bio u njegovoj kući, već neka druga osoba, da je alkotestiranjem kod njega utvrđena koncentracija od 0,28 g/kg alkohola, opisuje okolnosti života sa suprugom i njeno ponašanje u braku, te ističe da on odgovara za svoja djela što je okrivljen, a ona neka odgovara za svoje neistine.

Međutim, suprotno navodima žalbe, sud prvog stupnja je utvrdio sve odlučne činjenice koje čine zakonsko obilježje prekršaja koji se okrivljeniku stavlja na teret. U odnosu na žalbene navode kojima okrivljenik osporava vjerodostojnost iskaza svjedokinje M.R., supruge okrivljenika, ističe se da je prvostupanjski sud opravdano u cijelosti prihvatio iskaz svjedokinje M.R. i njezin je iskaz kao dokaz, sukladno odredbi čl. 88. st. 2. Prekršajnog zakona slobodno cijenio, pri čemu nije bio ograničen i vezan nikakvim dokaznim pravilima, a za svoju odluku je dao razloge koji su, po mišljenju ovog suda, opravdani, logični i pravno utemeljeni, a navodi žalbe nisu doveli u sumnju činjenično stanje niti pravilnost provedenog prekršajnog postupka. Neosnovano okrivljenik osporava iskaz navedene svjedokinje, jer je dan jasno, okolnosno i uvjerljivo i nema niti jedne konkretne okolnosti koja bi dovela u pitanje vjerodostojnost njezinog iskaza, a svjedokinja je, sukladno odredbi čl. 288. st. 3. ZKP/08, između ostalog, upozorena da je dužna govoriti istinu i da je davanje lažnog iskaza kazneno djelo. Žalbeni navod „da se M.R. služi neistinom i lažima i navodi to na sudu“ nisu doveli u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u prvostupanjskom postupku, budući su, po ocjeni ovog suda, izneseni na razini paušalne tvrdnje, bez valjanog dokaza, a osim toga, ovaj sud ukazuje okrivljeniku, da se navedena okolnost može dokazivati samo pravomoćnom presudom kojom je navedena osoba proglašena krivom za davanje lažnog iskaza. Za napomenuti je da, okrivljenik, nazočan ispitivanju svjedokinje, nije imao primjedbi, niti ikakvih pitanja na iskaz svjedokinje.

Bezuspješan je pokušaj okrivljenika da obezvrijedi iskaz svjedokinje i ujedno opravda svoje ponašanje pokušajem da „ocrni“ svjedokinju opisujući je kao osobu koja je uvijek ljuta i pritom neradnica, budući ga možebitne takve okolnosti, i pod pretpostavkom točnosti njegovih tvrdnji, ne mogu osloboditi prekršajne odgovornosti za počinjeni prekršaj, jer nasilje nije način rješavanja možebitnih problema u bračnoj zajednici.

U odnosu na alkoholiziranost okrivljenika, ističe se da je, prema zapisniku o ispitivanju alkoholiziranosti, okrivljenik alkotestiran 25. ožujka 2020. u 00,40 sati, pri čemu je izjavio da je zadnji alkohol konzumirao 24. ožujka oko 18,00 sati, pa činjenica da je utvrđena alkoholiziranost od 0,28 g/kg, ne dovodi u sumnju iskaz svjedokinje da se okrivljenik 24. ožujka oko 14,00 sati vratio kući u jako alkoholiziranom stanju, te da je svaki drugi dan „namazan kao demon“.

Ostali žalbeni navodi nisu od značaja i ne dovode u sumnju pravilnost odluke prvostupanjskog suda.

Iz navedenih razloga nije osnovana žalba zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Kako žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede materijalnog prekršajnog prava podnesena u korist okrivljenika sadrži u sebi i žalbu odluke o prekršajnopravnoj sankciji, ovaj sud je temeljem čl. 202. st. 5. Prekršajnog zakona ispitao pobijanu presudu i u odnosu na izrečenu kaznu zatvora, te nalazi da je okrivljeniku za počinjeni prekršaj izrečena primjerena kazna, koja nije prestroga.

Cijeneći sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja, kao i cijeneći težinu i značaj prekršaja i stupanj odgovornosti okrivljenika, ovaj sud smatra da je kazna zatvora u trajanju od 30 dana, a koja kazna mu je izrečena prvostupanjskom presudom, primjerene stupnju njegove krivnje, težini djela i svrsi kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona.

Naime, za prekršaj iz čl. 22. st. 2. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji propisana je novčana kazna od najmanje 6.000,00 kuna ili kazna zatvora od najmanje 30 dana, a prvostupanjski je sud, pravilno cijeneći dosadašnju osuđivanost okrivljenika za nasilje u obitelji( dva puta pravomoćno osuđen) kao otegotnu okolnost, izrekao težu vrstu propisane kazne, i to u propisanom posebnom minimumu, kazna zatvora u trajanju izrečenom po prvostupanjskom sudu za predmetni prekršaj primjerena je i dostatna kako svim okolnostima počinjenog prekršaja, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja, te ovaj sud ne nalazi opravdanje za ublažavanjem izrečene kazne zatvora ili izricanjem blaže vrste propisane kazne.

Osim toga, okrivljeniku su pravilno izrečene zaštitna mjera zabrane približavanja, uznemiravanja i uhođenja žrtve nasilja supruge M.R. i zaštitna mjera udaljenja iz zajedničkog kućanstva, prvostupanjski sud je za primjenu istih dao valjane i logične razloge, koje prihvaća i ovaj sud. Navodi žalbe okrivljenika da nema gdje živjeti i da supruga od njega radi socijalni slučaj, nisu od značaja, budući je svrha zaštitnih mjera propisanih Zakonom o zaštiti od nasilja u obitelji spriječiti nasilje u obitelji, osigurati zaštitu zdravlja i sigurnosti žrtve nasilja u obitelji, te otkloniti okolnosti koje pogoduju ili poticajno djeluju na počinjenje novog prekršaja, te je njihovo izricanje, cijeneći dosadašnju osuđivanost okrivljenika, u ovoj situaciji potrebno radi otkčanjanja ugroženosti žrtve nasilja, supruge M.R..

Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. toč. 3. c Prekršajnog zakona, koji propisuje da se troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena krivnja okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi tužitelja i okrivljenika ili samo o žalbi okrivljenika. Paušalna je svota, sukladno čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima određenim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka ("Narodne novine", broj: 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, a s obzirom na složenost i trajanje postupka, te imovno stanje okrivljenika. Naime, u spisu nema podataka da bi okrivljenik bio nesposobna za rad, pa ovaj sud smatra da plaćanjem troška žalbenog postupka u iznosu 200,00 kuna, dakle doista vrlo blizu minimalno mogućeg iznosa paušalne svote, neće biti dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje.

Iz navedenih razloga, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 4. svibnja 2020.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Emina Bašić, v.r.

Gordana Korotaj, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Osijeku u 5 ovjerenih prijepisa: za spis, okrivljenika, oštećenicu i tužitelja.