Rev-1953/2000-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1953/00-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vlatke Potočnjak-Radej kao predsjednice vijeća, te Ivana Mikšića, Marijana Ramušćaka, Petra Milasa i Gordane Gasparini, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Š. B. iz R., zastupanog po T. D., odvjetniku u P., protiv tuženika O. d. d., zastupanog po N. Š., dipl. pravniku, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Puli od 21. lipnja 1999. broj Gž-552/99-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli od 15. prosinca 1998. broj P-921/98, u sjednici održanoj dana 29. listopada 2003. godine

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda drugog stupnja odbijena je kao neosnovana žalba tuženika, te je potvrđena prvostupanjska presuda, kojom je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 293.700,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 04. prosinca 1996. godine do isplate i naknaditi mu parnične troškove u iznosu od 55.098,80 kn.

Protiv te drugostupanjske presude reviziju je izjavio tuženik, a zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da nižestupanjske presude budu ukinute i predmet da bude vraćen na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen, a Državni odvjetnik Republike Hrvatske o reviziji se nije izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Predmet spora u ovoj parnici predstavlja zahtjev za isplatu osigurane svote po osnovi ugovora o osiguranju od posljedica nesretnog slučaja, sklopljenog dana 04. rujna 1995. između tužitelja kao ugovaratelja osiguranja i osiguranika, i tuženika kao osiguratelja. Na temelju činjenica da je ugovorena osigurana svota u iznosu od 400.000 DEM, da se dana 02. studenog 1995. dogodio nesretni slučaj u kojem je tužitelj ozlijeđen, zadobivši natuk glave, potres mozga, uganuće vratne kralježnice, natuk desne strane prsnog koša i natuk desnog koljena, da su te ozljede ostavile trajni invaliditet od 20,5%, sudovi su materijalno pravo pravilno primijenili kada su prihvatili zahtjev za isplatu dijela osigurane svote u utuženom iznosu od 293.700,00 kn, koji iznos predstavlja protuvrijednost svote od 82.000 DEM i nesporno odgovara navedenom postotku invaliditeta.

Osporavajući pravilnost utvrđenja činjenice invaliditeta koju su sudovi utvrdili vještačenjem, tuženik tijekom postupka pred nižestupanjskim sudovima, te nastavno i sada u reviziji osporava pravilnost nalaza i mišljenja liječničkih vještaka B. M. i M. P., na temelju kojih je invaliditet utvrđen i ukazuje na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. Zakona o parničnom postupku – ZPP (“Narodne novine” broj 53/91 i dr.), za koju tvrdi da je počinjena time što je odbijen tuženikov prijedlog za izvođenje dokaza po drugim vještacima.

Prvo vještačenje tužiteljevog invaliditeta izvedeno je po liječničkom vještaku B. M., koji je dao mišljenje da je ozljeda potres mozga ostavila kod tužitelja trajni invaliditet od 5%, što tuženik nije osporavao, da je ozljeda vratne kralježnice ostavila trajni invaliditet od 15% po točki 80.b. tuženikovih Tablica za određivanje postotka trajnog gubitka opće radne sposobnosti (invalidnosti) kao posljedice nesretnog slučaja (nezgode), uz obrazloženje da je došlo do smanjenja pokretljivosti vratne kralježnice u srednjem stupnju iz razloga jer je ozljeda vrata imala za posljedicu fekciju priležećih neuroloških struktura, koja je objektivno dokazana MMG-om, te da je kao posljedica ozljede koljena zaostao tzv. sinovitis, koji po točki 199. Tablica daje trajni invaliditet 5%.

Nakon ukidanja ranije prvostupanjske presude koja je temeljena na tom vještačenju, a koju je drugostupanjski sud ukinuo po žalbi tuženika prihvativši tuženikov prijedlog za izvođenje dokaza o drugom vještaku, izveden je dokaz vještačenjem po liječničkom vještaku M. P.

Potonji vještak suglasio se s vještakom M. glede težine ozljeda i njihovih trajnih posljedica, s tim da je drugačije ocijenio postotak invaliditeta nastalog kao posljedica ozljede vratnog segmenta.

Prema mišljenju vještaka P. taj invaliditet iznosi ukupno 10,5% i to 8% po točki 126.

Tablica i 2,5% po točki 89.a.

U svezi ocjene tog invaliditeta revident smatra da je trebalo izvršiti novo vještačenje, navodeći da je navedena "najnovija kombinacija točaka Tablica i ocjena invaliditeta od ukupno 10,5% nepravilna i medicinski neutemeljena", jer da nigdje u medicinskoj dokumentaciji nije evidentirana paraliza brahijalnog pleksusa koja se opisuje u točki 126 Tablica.

Prema toj točki Tablica djelomična paraliza brahijalnog pleksusa daje trajni invaliditet od 33%, s tim da je točkom 1. Posebne odredbe, na koju se vještak poziva, određeno da se za parezu živca određuje maksimalno do ⅔ invalidnosti određenog za paralizu tog živca.

Dakle, tuženikove Tablice priznaju trajni invaliditet ne samo u slučaju djelomične paralize brahijalnog pleksusa, koja kod tužitelja ne postoji, već i u slučaju njegove pareze, čije postojanje su potvrdili oba vještaka, samo što je u slučaju pareze postotak invaliditeta manji.

Prema tome, u reviziji se neodlučno navodi da u medicinskoj dokumentaciji nije evidentirana paraliza brahijalnog pleksusa, te se u svezi s tim neosnovano osporava pravilnost nalaza i mišljenje vještaka.

Budući da ne postoje okolnosti koje bi dovodile u sumnju pravilnost nalaza i mišljenje vještaka P., sudovi su pravilnom primjenom odredbe iz čl. 261. st. 3. ZPP odbili prijedlog tuženika za izvođenje dokaza vještačenjem po drugim vještacima.

Nadalje, u reviziji se neosnovano ističe da su sudovi pogrešno utvrdili tijek zakonskih zateznih kamata od dana podnošenja tužbe, jer da se prema odredbama tuženikovih Uvjeta za osiguranje osigurana svota isplaćuje u roku 8 dana nakon što osiguratelj nedvojbeno utvrdi svoju obvezu i njezinu visinu, a da je visina obveze utvrđena u ovoj parnici danom donošenja pravomoćne presude.

Prema odredbi čl. 11. toč. 1. Uvjeta za osiguranje na koje se revident poziva, osiguratelj isplaćuje osiguranu svotu ili njezin odgovarajući dio osiguraniku, odnosno korisniku osiguranja u roku 8 dana nakon što obveza osiguratelja i njezina visina bude utvrđena, a ako osiguratelj ne izvrši isplatu u predviđenom roku korisnik ima pravo na zakonske zatezne kamate.

Na osnovi činjenica da se tužitelj prije podnošenje predmetne tužbe, koja je podnesena 06. prosinca 1996., obratio tuženiku sa zahtjevom za isplatu osigurane svote i priložio odgovarajuću medicinsku dokumentaciju (na temelju iste dokumentacije je dao nalaz i mišljenje B. M.), te da je tuženik dana 18. studenog 1996. otklonio isplatu, smatrajući da kod tužitelja nije nastupio invaliditet, sudovi su osnovano zaključili da je u trenutku donošenja takve odluke tuženik imao saznanje o svim relevantnim činjenicama na temelju kojih je mogao utvrditi svoju obvezu plaćanja osigurane svote i njezinu visinu, pa stoga navedeni dan donošenja tuženikove odluke kojom je odbijen tužiteljev zahtjev za plaćanje osigurane svote predstavlja dan od kojeg počinje teći rok od 8 dana za ispunjenje te obveze.

Budući da je taj rok protekao prije podnošenja tužbe, sudovi su materijalno pravo pravilno primijenili kada su prihvatili zahtjev za plaćanje zakonskih zateznih kamata tekućih od dana tužbe.

Slijedom navedenog proizlazi da nisu ostvareni u reviziji istaknuti revizijski razlozi bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP i pogrešne primjene materijalnog prava, pa budući da nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju, sukladno odredbi iz čl. 386. ZPP, revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju odredbe iz čl. 393. ZPP revizija je odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 29. listopada 2003. godine

Predsjednik vijeća:

Vlatka Potočnjak-Radej, v. r.