Pž-5170/2010-4 · Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

28. Pž-5170/10-4

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u ime Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivice Omazića, predsjednika vijeća, te Vesne Buljan, suca izvjestitelja i Tatjane Kujundžić Novak, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja- protutuženika K. d.o.o. iz S., P. , protiv tuženika-protutužitelja B. B., vl. obrta E. iz S., M. B. , kojeg zastupa punomoćnik S. S., odvjetnik u O. društvu B. i P. u Z., S. , radi isplate po tužbi iznosa od 56.680,24 kn i po protutužbi iznosa od 1,287.266,27 kn, odlučujući o tužiteljevoj-protutuženikovoj i tuženikovoj-protutužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj P-464/08-60 od 17. veljače 2010., u sjednici vijeća održanoj 25. rujna 2013.

p r e s u d i o j e

I. Odbija se tuženikova-protutužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj P-464/08-60 od 17. veljače 2010. u točki 1. izreke.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj P-464/08-60 od 17. veljače 2010. u točki 3. izreke u dijelu u kojem je tužitelju- protutuženiku naloženo da isplati tuženiku-protutužitelju iznos od 101.923,86 kn s pripadajućim zateznim kamatama i sudi:

Odbija se kao neosnovan protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja koji glasi:

Tužitelj-protutuženik je dužan naknaditi tuženiku-protutužitelju štetu u iznosu od 101.923,86 kn zakonskom zateznom kamatom po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. do isplate uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena i to:

- na iznos od 384,00 kn od 22. listopada 2006. do isplate,

- na iznos od 14.924,26 kn od 22. studenog 2007. do isplate i

- na iznos od 86.615,60 kn od 17. listopada 2008. do isplate.

III. Odbija se tuženikova-protutužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj P-464/08-60 od 17. veljače 2010. u točki 4. izreke.

r i j e š i o j e

I. Ukida se presuda Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj P-464/08-60 od 17. veljače 2010. u točki 3. izreke u dijelu u kojem je tužitelju-protutuženiku naloženo da isplati tuženiku-protutužitelju iznos od 68.556,11 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. do isplate uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena i to:

- na iznos od 12.864,00 kn od 1. siječnja 2006. do isplate,

- na iznos od 28.525,47 kn od 1. siječnja 2007. do isplate i

- na iznos od 27.166,64 kn od 1. siječnja 2008. do isplate i u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. Ukida se presuda Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj P-464/08-60 od 17. veljače 2010. u točki 5. izreke i u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

III. O zahtjevu tuženika-protutužitelja za naknadom troška drugostupanjskog postupka sud će odlučiti u konačnoj odluci, dok se zahtjev tužitelja-protutuženika za naknadom troška drugostupanjskog postupka odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

Pobijanom presudom označenom u izreci ove presude i rješenja prvostupanjski sud je održao na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika G. F. poslovni broj Ovrv-454/07 od 31. prosinca 2007. kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 53.249,23 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 12. prosinca 2007. do isplate i iznos od 3.441,01 kn te kojim je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi troškove ovršnog postupka u iznosu od 1.191,70 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 31. prosinca 2007. do isplate (točka 1. izreke presude).

Istom presudom prvostupanjski je sud djelomično ukinuo navedeni platni nalog u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da tužitelju isplati zakonske zatezne kamate na obračunate kamate u iznosu od 3.431,01 kn te je u tom dijelu odbio tužbeni zahtjev (točka 2. izreke presude). Nadalje, prvostupanjski je sud naložio tužitelju-protutuženiku da tuženiku-protutužitelju naknadi štetu u iznosu od 170.479,97 kn s pripadajućim zateznim kamatama tekućima od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa navedenima u izreci presude pa do isplate (točka 3. izreke presude) te je odbio protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja u dijelu kojim je on potraživao iznos od 450.536,09 kn s pripadajućim zateznim kamatama tekućima od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa navedenima u izreci presude pa do isplate (točka 4. izreke presude), dok je rješenjem o troškovima postupka sadržanim u izreci presude naložio tužitelju-protutuženiku da tuženiku-protutužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 35.250,22 kn (točka 5. izreke presude).

Tako je sud prvog stupnja presudio jer je ocijenio da tužitelj-protutuženik osnovano potražuje na ime neplaćene zakupnine iznos od 53.249,23 kn s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 12. prosinca 2007. do isplate, kao i iznos od 3.431,01 kn na ime obračunatih zateznih kamata dok je (nepobijanom točkom 2. izreke) odbio tužbeni zahtjev kojim je tužitelj- protutuženik potraživao zatezne kamate na obračunati iznos zateznih kamata tekuće od utuženja do isplate. Nadalje, sud prvog stupnja je ocijenio da je tuženiku- protutužitelju nastala šteta uslijed prokišnjavanja krova na poslovnom prostoru kojeg je držao u zakupu i to u iznosu od 384,00 kn (na ime razlike između štete koju je i tužitelj-protutuženik priznao tuženiku-protutužitelju i iznosa kojeg je kompenzirao na ime dijela zakupnine), iznos od 14.924,26 kn (na ime materijalne štete koja je tuženiku-protutužitelju nastala uslijed tužiteljeva-protutuženikova isključenja dovoda vode u studenom 2007.), u iznosima od 12.864,00 kn, 28.525,47 kn i 27.166,64 kn (na ime naknade štete zbog izgubljene dobiti za 2005., 2006. i 2007. godinu) i iznosa od 86.615,60 kn (od čega na ime ulaganja u prostor za izvršene građevinsko obrtničke radove iznos od 85.985,00 kn te štetu na električnim instalacijama iznos od 630,00 kn).

Sud prvog stupnja je odbio protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja kojim je potraživao naknadu štete u iznosima od 11.803,70 kn i 45.000,00 kn jer premda je tu štetu tužitelj-protutuženik priznao svojim odlukama, ti iznosi štete su prebijeni s tužiteljevim-protutuženikovim potraživanjem zakupnine (koja nije predmet ovog spora). Jednako tako, prvostupanjski je sud odbio zahtjeve tuženika- protutužitelja za naknadom štete na uništenom mesu u iznosima od 11.198,65 kn i 4.740,77 kn i za oštećeni LCD monitor u iznosu od 1.999,58 kn jer tu štetu tuženik- protutužitelj nije dokazao, dok je štetu na ime izgubljene dobiti u iznosima od 65.660,81 kn i 44.738,97 kn tuženik-protutužitelj neosnovano potraživao budući da je tu štetu potraživao za razdoblje od tužiteljeva-protutuženikova opravdanog otkaza ugovora o zakupu poslovnog prostora (studeni 2007. godine) do 4. svibnja 2009. (do kada bi inače ugovor o zakupu obvezivao stranke budući da je sklopljen do tog datuma).

Sud prvog stupnja je odbio i protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja u dijelu kojim je potraživao iznos od 200.000,00 kn na ime naknade vrijednosti rashladne opreme jer taj oblik štete tuženik-protutužitelj nije dokazao, kao i iznos od 65.393,61 kn na ime povrata ½ plaćene zakupnine budući da tuženik-protutužitelj niti jedan dan tijekom razdoblja za koje se odnosi plaćena zakupnina nije obustavio obavljanje djelatnosti mesnice. Odluku o troškovima postupka sud prvog stupnja je donio primjenom odredbi članka 154. stavak 1. i 2.

Zakona o parničnom postupku. Protiv te presude žalbu su izjavile obje stranke. Tuženik-protutužitelj pobija točke 1., 4. i 5. izreke presude zbog pogrešne primjene materijalnog prava, bitne povrede odredaba Zakona o parničnom postupku i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kao i radi odluke o troškovima postupka. Obrazlažući žalbene razloge žalitelj u žalbi u bitnom navodi da je i dalje upitna tužiteljeva-protutuženikova aktivna legitimacija jer on nije vlasnik poslovnog prostora. Nadalje, iz provedenog postupka, ali i iz provedenog postupka osiguranja dokaza pred Općinskim sudom u Samoboru koji je vođen pod poslovnim brojem R1-171/08 proizlazi da je tužitelj- protutuženik svojim neodržavanjem krovišta na objektu Tržnica u Samoboru uzrokovao štetu tuženiku-protutužitelju zbog procurivanja oborinskih voda u objekt mesnice, a tu je štetu utvrdio i sam tužitelj-protutuženik svojom Odlukom broj 1050-3/06 od 28. travnja 2006., no ta šteta nije nadoknađena.

Nadalje, tužitelj- protutuženik je svojom odlukom broj 3121/06 od 13. listopada 2006. priznao tuženiku-protutužitelju daljnju štetu u iznosu od 45.384,00 kn, a koju nije isplatio. Žalitelj se poziva na odredbu članka 13. Zakona o zakupu poslovnog prostora prema kojem on nije u obvezi plaćati zakupninu za razdoblje u kojem je bio onemogućen u korištenju zakupljenog prostora. Zbog navedenog, žalitelj predlaže preinačiti točku 1. izreke presude u cijelosti. U odnosu na dio protutužbenog zahtjeva za koji je tuženik- protutužitelj odbijen, žalitelj smatra da zapisnici u postupku osiguranja dokaza precizno definiraju uzročno-posljedičnu vezu, opseg i visinu materijalne štete koju je tuženik-protutužitelj pretrpio.

Zbog toga, tuženik-protutužitelj osnovano potražuje po osnovi ulaganja u predmetni poslovni prostor, a koje nije moglo biti amortizirano uslijed nemogućnosti rada tuženika-protutužitelja u predmetnom zakupljenom prostoru uslijed krivnje tužitelja-protutuženika. U odnosu na potraživanje iznosa od 65.393,61 kn na ime povrata ½ plaćene zakupnine, žalitelj ponovno ukazuje na odredbu članka 13. stavak 2. Zakona o zakupu poslovnog prostora te smatra da je i taj dio protutužbenog zahtjeva trebalo usvojiti. Žalitelj posebno ukazuje na dvojben stav prvostupanjskog suda da je šteta nastala u ožujku 2006., a kompenzacije su zaključene u rujnu i listopadu 2006. godine, da je tuženik-protutužitelj uopće bio dužan plaćati zakupninu, a k tome i da prema odredbi članka 200.

Zakona o obveznim odnosima prijeboj ne bi bio dopušten. Žalitelj smatra da je dokazao štetu u iznosu od 200.000,00 kn po osnovi sredstava uloženih u mesnicu (opremanje mesnice rashladnim uređajima) i to vještačkim nalazom vještaka strojarske struke M. C.. Sud prvog stupnja je neosnovano odbio dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na izmaklu dobit za razdoblje od 15. studenog 2007. do 4. svibnja 2009. uz obrazloženje da je Ugovor o zakupu poslovnog prostora raskinut s danom 15. studenog 2007. Taj je ugovor raskinut krivnjom tužitelja-protutuženika te žalitelj smatra da ga je dužan obeštetiti.

Žalitelj pobija i odluku o troškovima postupka koju je prvostupanjski sud dosudio razmjerno uspjehu u sporu te predlaže da se prvostupanjska presuda u pobijanim dijelovima ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje; tuženik-protutužitelj potražuje i naknadu troška sastava žalbe s porezom na dodanu vrijednost u iznosu od 12.023,25 kn.

Tužitelj-protutuženik žalbom pobija točke 3. i 5. izreke prvostupanjske presude zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Obrazlažući žalbene razloge žalitelj u žalbi u bitnom navodi da prvostupanjski sud nije ocijenio suglasnost od 13. studenog 1996. koju je dostavilo društvo S. d.d. iz kojeg je razvidno da je poslovni prostor bio uređen za obavljanje trgovine mesom i mesnim prerađevinama, a niti zahtjev društva E. d.o.o. od 26. veljače 1997. u kojem izjavljuje da neće preinačavati poslovni prostor već će u sklopu istog postaviti samo jednu vitrinu za meso. Sud je kao dokazanu činjenicu uzeo nalaz vještaka D. Š. u postupku osiguranja dokaza kod Općinskog suda u Samoboru poslovni broj R1-171/08 u kojem je utvrđena vrijednost izvršenih radova, ali ne i tko je te radove izvršavao budući da tuženik-protutužitelj na tu okolnost nije priložio niti jedan dokaz kojim bi potvrdio da je on naručio i platio izvedene radove čime je pogrešno primijenjena odredba članka 8. Zakona o parničnom postupku. Žalitelj pobija i odluku o troškovima postupka te predlaže da se prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje uz naknadu troška žalbe.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Tuženikova-protutužiteljeva žalba nije osnovana, dok je tužiteljeva- protutuženikova žalba osnovana.

Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbe članka 365. stavak 1. i 2., Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 25/13) u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je sud prvog stupnja djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo, djelomično je iz činjenica što ih je utvrdio izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica na kojima je utemeljena presuda, a djelomično je pogrešno ocijenio isprave na kojima je utemeljio odluku; sud prvog stupnja je također prilikom odlučivanja o visini štete u obliku izmakle dobiti počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku.

U ovom parničnom predmetu između stranaka je nesporno da su one 4. svibnja 2004. sklopile Ugovor br. 145/04 o zakupu poslovnog-prodajnog prostora s rokom važenja tog ugovora pet godina, to jest do 4. svibnja 2009. (list 20.-21. spisa). Tim se ugovorom tuženik-protutužitelj kao zakupnik obvezao tužitelju-protutuženiku kao zakupodavcu plaćati ugovorenu mjesečnu zakupninu u iznosu od 4.329,60 kn uvećanu za porez na dodanu vrijednost (članak 3. Ugovora), a tužitelj-protutuženik se obvezao predati tuženiku-protutužitelju u zakup poslovno-prodajni prostor (lokal) na tržnici u Samoboru, poslovni naziv H/1 površine 39,36 m². Nadalje, između stranaka nije sporno da je taj ugovor tužitelj-protutuženik otkazao dopisom od 1. listopada 2007. budući da tuženik-protutuženik nije platio zakupninu više mjeseci uzastopno (list 22. spisa) te da je isti prestao vrijediti istekom otkaznog roka 15. studenog 2007.; činjenicu da tuženik-protutužitelj nije platio zakupninu niti tuženik- protutužitelj u dopisu kojeg je tužitelj-protutuženik zaprimio 16. listopada 2007. nije osporio (list 77.-78. spisa). Između stranaka također nije sporno da neplaćena zakupnina (glavnica) iznosi 53.249,23 kn, kako to uostalom proizlazi iz dopisa tužitelja-protutuženika od 22. studenog 2007. (list 170. spisa) i tuženikova- protutužiteljeva odgovora na taj dopis u kojem on ne osporava visinu svog dugovanja (list 171. spisa); štoviše, visinu tog dugovanja zakupnine tuženik-protutužitelj nije osporavao niti tijekom cijelog prvostupanjskog postupka. Osim toga, tuženik- protutužitelj je u svom iskazu danom na ročištu za glavnu raspravu održanom 8. prosinca 2008. naveo da je radio u mesnici do kraja 11. mjeseca 2007. godine (list 157. spisa). S obzirom na to da je tuženik-protutužitelj isticao da mu je nastala šteta uslijed neodržavanja krovišta zakupljenog prostora, a za što je odgovoran tužitelj- protutuženik, u ovom parničnom predmetu je sporno je li uslijed nastanka štete tuženik-protutužitelj u obvezi isplatiti tužitelju-protutuženiku predmetnu zakupninu te je li tužitelj-protutuženik u obvezi podmiriti tuženiku-protutužitelju običnu materijalnu štetu i štetu u vidu izmakle koristi, kao i polovinu plaćene zakupnine što tuženik- protutužitelj potražuje protutužbenim zahtjevom.

Prvostupanjski je sud u dijelu u kojem je održao na snazi platni nalog iz rješenja o ovrsi kojim je tuženiku-protutužitelju naloženo da isplati tužitelju- protutuženiku na ime neplaćenog dijela zakupnine iznos od 53.249,23 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 12. prosinca 2007. do isplate, kao i zatezne kamate obračunate na taj neplaćeni iznos zakupnine u iznosu od 3.431,01 kn (za razdoblje od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa zakupnine pa do 12. prosinca 2007.) donio pravilnu i zakonitu odluku. Naime, upravo zbog činjenice da je tuženik-protutužitelj u svom iskazu danom na ročištu za glavnu raspravu održanom 8. prosinca 2008. izjavio da je do kraja studenog 2007. godine koristio predmetni poslovni prostor, ali nije predložio izvođenje niti jednog dokaza iz kojeg bi proizašlo da je podmirio predmetnu utuženu zakupninu tužitelju- protutuženiku, sud prvog stupnja je pravilno ocijenio da je tuženik-protutužitelj u obvezi isplatiti tu zakupninu čija visina (glavnica) uostalom između stranaka nije ni sporna. Prema tome, tuženik-protutužitelj kao zakupnik je u obvezi platiti ugovorom utvrđeni iznos zakupnine tužitelju-protutuženiku kao zakupodavcu sukladno odredbi članka 3. Ugovora br. 145/04 o zakupu poslovnog-prodajnog prostora od 4. svibnja 2004. i članka 17. stavak 1. ranije važećeg Zakona o zakupu i prodaji poslovnog prostora („Narodne novine” broj 91/96, 124/97, 174/04 i 38/09) koji je vrijedio u vrijeme zaključenja tog Ugovora i u vrijeme donošenja prvostupanjske presude odnosno članka 16. stavak 1. Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora („Narodne novine” broj 125/11 od 7. studenog 2011.) kojeg ovaj sud mora primijeniti u ovom sporu budući da je člankom 44. tog Zakona propisano da svi parnični i ovršni postupci koji nisu pravomoćno okončani do stupanja na snagu tog Zakona dovršit će se po odredbama tog Zakona. Slijedom navedenog, sud prvog stupnja je pravilno obvezao tuženika-protutužitelja na ispunjenje preuzete ugovorne obveze.

U odnosu na tuženikovo-protutužiteljevo osporavanja tužiteljeve- protutuženikove aktivne legitimacije, ovaj sud napominje da je tuženik-protutužitelj kao zakupac s tužiteljem-protutuženikom kao zakupodavcem sklopio ugovor o zakupu pa je stoga tuženik-protutužitelj u obvezi njemu isplatiti ugovorenu zakupninu - na tu tuženikovu-protutužiteljevu ugovornu obvezu nema nikakav utjecaj tko je vlasnik predmetnog (iznajmljenog) poslovnog prostora, a kako to pogrešno smatra tuženik-protutužitelj.

Neosnovano je tuženikovo-protutužiteljevo pozivanje u žalbi na odredbe članka 13. stavak 1. i 2. Zakona o zakupu i prodaji poslovnog prostora (sada članka 12. stavak 1. i 3. Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora) kojima je propisano da za vrijeme trajanja popravka radi održavanja poslovnog prostora u stanju u kojeg ga je zakupodavac dužan održavati i koji padaju na teret zakupodavca zbog kojih zakupnik nije mogao koristiti poslovni prostor zakupnik nije dužan plaćati zakupninu odnosno ako se radi o djelomičnoj ograničenosti u obavljanju poslovne djelatnosti zakupnik je dužan plaćati razmjerni dio zakupnine. Naime, iz iskaza tuženika-protutužitelja (list 157.-158. spisa) ne proizlazi da se on za cijelo vrijeme važenja ugovora o zakupu određeni vremenski period nije koristio predmetnim poslovnom prostorom odnosno da bi on uslijed tužiteljevih-protutuženikovih radova sanacije krovišta djelomično bio ograničen u obavljanju poslovne djelatnosti u predmetnom objektu. Naprotiv, iz iskaza svjedokinje Ljiljane Šaban proizlazi da je „vidjela da je (tuženik) svaki dan dolazio na posao, da je mesnica radila te nikada nisam vidjela da bi pisalo da ne radi” odnosno da je tužitelj „sanirao i postavio nove pločice, a to se radilo poslije radnog vremena mesnice, tako da je gospodin B. normalno radio i u to vrijeme kada se dogodilo i ovo drugo prokišnjavanje” (list 156. spisa). Prema tome, iz iskaza navedene svjedokinje (kojeg tuženik-protutužitelj niti na tom ročištu, a niti do zaključenja glavne rasprave nije osporio) proizlazi da je tužitelj-protutuženik obavljao radove sanacije oštećenog krovišta poslije radnog vremena tuženika-protutužitelja tako da je tuženik-protutužitelj nesmetano u poslovnom prostoru obavljao svoju djelatnost. Upravo zbog toga, neosnovano tuženik-protutužitelj smatra da nije dužan platiti zakupninu odnosno da je dužan platiti manji dio zakupnine.

Slijedom navedenog, u dijelu u kojem je održao na snazi platni nalog iz rješenja o ovrsi kojim je tuženiku-protutužitelju naloženo da isplati tužitelju- protutuženiku na ime neplaćene zakupnine iznos od 53.249,23 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 12. prosinca 2007. do isplate prvostupanjski je sud pravilno obvezao tuženika-protutužitelja na ispunjenje njegove ugovorne obveze plaćanja neplaćenog iznosa zakupnine. Jednako tako, budući da je tuženik-protutužitelj nesporno dospio u zakašnjenje s ispunjenjem svoje novčane obveze, to je sukladno odredbi članka 29. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima u obvezi isplatiti tužitelju-protutuženiku zatezne kamate koje teku od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do dana obračuna 12. prosinca 2007., a koje obračunate u iznosu iznose 3.431,01 kn (tuženik-protutužitelj visini tog obračuna zateznih kamata nije prigovorio, pa stoga ovaj sud smatra tu visinu zateznih kamata između stranaka nespornom). Stoga je tuženikovu-protutužiteljevu žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu sukladno odredbi članka 368. stavak 1.

Zakona o parničnom postupku.

Međutim, u dijelu u kojem tuženik-protutužitelj potražuje naknadu štete zbog izgubljene dobiti u iznosima od 12.864,00 kn (za 2005.), od 28.525,47 kn (za 2006.) i od 27.166,64 kn (za 2007.) ovaj sud nalazi da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Naime, između stranaka je nesporno da je u svibnju 2005. i u ožujku 2006. godine došlo do procurivanja krova zgrade za što je odgovoran tužitelj-protutuženik budući da je njegova dužnost kao zakupodavca bila održavanje poslovnog prostora pogodnim za korištenje te da sanacija krovišta ne spada u troškove tekućeg održavanja koje sukladno odredbi članka 7. sklopljenog Ugovora od 4. svibnja 2004. i članka 19. stavak 1. ranijeg Zakona o zakupu i prodaji poslovnog prostora odnosno članka 18. stavak 1. Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora snosi zakupnik. Prema tome, tužiteljeva-protutuženikova je ugovorna obveza, između ostalog, bila da sukladno odredbi članka 13. Ugovora u vezi članka 9. ranijeg Zakona o zakupu i prodaji poslovnog prostora odnosno (sada) članka 8. Zakona o zakupu i kupoprodaji održava poslovni prostor prikladnim za obavljanje djelatnosti prodaje mesa i mesnih prerađevina predviđenih člankom 2. Ugovora. Međutim, tužitelj-protutuženik je svojim propuštanjem održavanja krovišta poslovno-prodajnog prostora kojeg je dao u zakup povrijedio tu svoju ugovornu obvezu i time počinio štetnu radnju tuženiku-protutužitelju kao zakupcu.

Nadalje, između te protupravne štetne radnje tužitelja-protutuženika i štete kao posljedice te radnje nesumnjivo postoji uzročna veza. Naime, upravo zbog toga što tužitelj-protutuženik nije održavao krovište iznajmljenog prodajno-poslovnog prostora došlo je do prodora vode u taj objekt i to u dva navrata (u svibnju 2005. i ožujku 2006. godine), a što je nesumnjivo imalo utjecaja na pad prodaje mesa i mesnih prerađevina (djelatnosti koje je tuženik-protutužitelj obavljao u tom prostoru) budući da je županijski veterinarski inspektor Zagrebačke županije 5. rujna 2006. naredio zabranu prodaje namirnica animalnog podrijetla koje zahtijevaju poseban temperaturni režim (svježe meso svih vrsta u polovicama i četvrtima) - ovo proizlazi iz javne isprave, Zapisnika od 5. rujna 2006. s lista 92.-93. spisa.

Slijedom navedenog, u odnosu na izmaklu korist (dobitak kojeg bi tuženik- protutužitelj ostvario prodajom mesa i mesnih prerađevina u poslovnom prostoru da nije došlo do prodora oborinskih voda u taj prostor) nesumnjivo su ispunjene pretpostavke odgovornosti tužitelja-protutuženika za nastanak te štete: a) postojanje štetnika, b) protupravna radnja štetnika, c) šteta i d) uzročna veza između protupravne radnje štetnika i štete kao posljedice te radnje. Upravo zbog navedenog, i ovaj sud, kao i sud prvog stupnja smatra da tužitelj-protutuženik mora naknaditi tuženiku-protutužitelju štetu koja mu je nastala uslijed smanjenja prodaje mesa i mesnih prerađevina u iznajmljenom objektu i to za razdoblje od nastanka štete pa do otkaza ugovora o zakupu.

Međutim, ovaj sud smatra da je prilikom ispitivanja visine te štete koju je sud prvog stupnja utvrdio izvođenjem dokaza knjigovodstveno-financijskim vještačenjem putem vještaka Z. R. (list 247.-254. i 324.-330. spisa) prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku jer u tom djelu pobijana odluka ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Naime, iz iskaza samog tuženika-protutužitelja B. B. proizlazi da je on (nakon što je u svibnju 2005. godine došlo do prodiranja vode u pomoćnoj prostoriji uslijed čega je izgorjela elektronika pa rashladna komora nije mogla raditi) „bio prisiljen voziti iz pogona manje količine mesa za svakodnevnu prodaju, koji je bio udaljen oko 5 km od mesnice” (list 157. spisa).

Prema tome, iako već nakon prvog prodiranja oborinskih voda u poslovni prostor u svibnju 2005. godine nesumnjivo tuženiku-protutužitelju nastala šteta jer u tom prostoru nije mogao držati niti prodavati veće količine mesa, on je sukladno odredbi članka 266. stavak 4. ranijeg Zakona o obveznim odnosima odnosno odredbi članka 346. stavak 4. sada važećeg Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj 35/05 i 41/08) u razdoblju od svibnja 2005. pa do 5. rujna 2006. (kada mu je županijski veterinarski inspektor zabranio prodaju svježeg mesa) poduzimao mjere potrebne da bi se smanjila šteta izazvana povredom tužiteljeve-protutuženikove ugovorne obveze; podredno, ovaj sud napominje da je tuženik-protutužitelj ne samo dovozio određene količine svježeg mesa u iznajmljeni poslovni prostor, već je to svježe meso do 5. rujna 2006. i skladištio radi prodaje u tom prostoru, iako za to nije imao uvjete budući da rashladna komora još od svibnja 2005. nije radila (o ovome više u kasnijem dijelu odluke).

Međutim, tuženikove-protutužiteljeve radnje za smanjenje štete sudski vještak nije uzeo u obzir prilikom izrade svog nalaza i mišljenja. Naime, s obzirom na to da je tuženik-protutužitelj u navedenom razdoblju poduzimao mjere potrebne za smanjenje štete, visina štete u obliku izmakle koristi koja je tuženiku-protutužitelju nastala uslijed smanjenja obima prodaja mesa u iznajmljenom poslovnog objektu nije mogla biti gotovo identična u tom razdoblju (dakle, do 5. rujna 2006.) i u razdoblju kada tuženik-protutužitelj zbog zabrane prodaje mesa naređene naredbom županijskog inspektora to više nije mogao činiti.

Prema tome, s obzirom na to da je tuženik-protutužitelj u većem periodu 2006. godine (od 1. siječnja do 5. rujna 2006.) poduzimao razumne mjere za smanjenje štete u obliku izmakle koristi jer je dovozio u poslovni prostor određene količine svježeg mesa radi prodaje, visina izmakle koristi koju je sudski vještak Z. R. utvrdio za tu godinu u iznosu od 28.525,47 kn nije mogla biti gotovo identična utvrđenoj visini izmakle koristi za 2007. (od 1. siječnja do 15. studenog 2007.) u iznosu od 27.166,64 kn jer u toj godini tuženik-protutužitelj zbog zabrane prodaje mesa županijskog veterinarskog inspektora nesumnjivo nije mogao poduzimati razumne mjere za smanjenje štete.

Osim toga, sam sudski vještak Z. R. je u dopuni nalaza i mišljenja naveo da je za potrebe dopune knjigovodstveno-financijskog vještačenja od tuženika- protutužitelja zatražio određenu dodatnu dokumentaciju o poslovanju obrta „E.”, no tuženik-protutužitelj mu je tu dokumentaciju samo djelomično dostavio (list 325. spisa). Slijedom navedenog, sudski vještak Z. R. je svoj nalaz i mišljenje (zapravo, dopunu nalaza i mišljenja) izradio na temelju nepotpune dokumentacije pa je stoga sud prvog stupnja prilikom ocjene provedenog dokaza trebao uzeti u obzir tu činjenicu, a što je propustio učiniti. Prema tome, iako je sudski vještak Z. R. nesumnjivo izradio stručan nalaz i mišljenje, taj je nalaz izrađen na temelju nepotpune dokumentacije uslijed čega sud prvog stupnja taj nalaz nije mogao u potpunosti uzeti u obzir prilikom utvrđivanja visine štete izmakle dobiti.

Upravo zbog navedenog, pobijana presuda u dijelu u kojem je sud prvog stupnja obvezao tužitelja-protutuženika da tuženiku-protutužitelju naknadi štetu u vidu izmakle koristi za 2005., 2006. i 2007. godinu u iznosima od 12.864,00 kn, 28.525,47 i 27.166,64 kn (svaki s pripadajućim zateznim kamatama) ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku.

Slijedom navedenog, u tom je dijelu tužiteljevu-protutuženikovu žalbu valjalo uvažiti kao osnovanu, ukinuti dio točke 2. izreke prvostupanjske presude i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje na temelju odredbe članka 369. stavak 1. Zakona o parničnom postupku.

U nastavku postupka sud prvog stupnja će radi utvrđivanja visine štete koja je tuženiku-protutužitelju nastala u obliku izmakle koristi zbog smanjenog obujma prodaje mesa u iznajmljenom poslovnom prostoru ponovno izvesti dokaz vještačenjem po sudskom vještaku za računovodstvo i financije s time da će prethodno pozvati tuženika-protutužitelja da dostavi navedenom sudskom vještaku svu potrebnu dokumentaciju koju ranije nije dostavio vještaku - knjigu primitaka i izdataka za poslovnu jedinicu mesnica na tržnici u Samoboru za 2004., 2005., 2006. i 2007. i kalkulacije za robu na temelju kojih je prodavaonica zadužena s prikazanim nabavnim i maloprodajnim cijenama robe za navedene godine. Jednako tako, sud prvog stupnja će sudskom vještaku naložiti da prilikom ispitivanja visine izmakle dobiti uzme u obzir i radnje koje je tuženik-protutužitelj poduzimao u razdoblju od svibnja 2005. kad je prvi put došlo do prodora oborinskih voda pa do 5. rujna 2006. kada je tuženiku-protutužitelju zabranjena prodaja svježeg mesa. Ovisno o navedenom, sud prvog stupnja će donijeti novu na zakonu osnovanu odluku kojom će odlučiti o visini štete koju je tužitelj-protutuženik u obvezi naknaditi tuženiku- protutužitelju.

U odnosu na preostalu štetu koju je prvostupanjski sud dosudio tuženiku- protutužitelju točkom 2. izreke prvostupanjske presude, ovaj sud smatra da je sud prvog stupnja djelomično pogrešno ocijenio isprave na kojima je utemeljio odluku, a djelomično je iz činjenica što ih je utvrdio izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica na kojima je utemeljena presuda. Naime, sud prvog stupnja je dosudio tuženiku-protutužitelju iznos od 384,00 kn, smatrajući da se taj iznos odnosi na razliku između Odlukom tužitelja-protutuženika od 13. listopada 2006. priznatog iznosa štete i štete koju je tužitelj-protutuženik podmirio tuženiku-protutužitelju kompenzacijom broj 437 (list 152. spisa). Upravo suprotno ocjeni prvostupanjskog suda, iz tužiteljeve-protutuženikove Odluke broj 3121/06 od 13. listopada 2006. (list 40.-41. spisa) jasno proizlazi da je tužitelj-protutuženik priznao tuženiku-protutužitelju štetu u iznosu od 45.000,00 kn, a upravo je taj iznos tuženikova-protutužiteljeva potraživanja prebijen kompenzacijom broj 437 pa se stoga ne radi o razlici između iznosa priznate štete od strane tužitelja-protutuženika i iznosa kojeg je tužitelj- protutuženik kompenzacijom podmirio tuženiku-protutužitelju.

Naprotiv, iz obrazloženja navedene odluke tužitelja-protutuženika od 13. listopada 2006. proizlazi da, premda je tuženik-protutužitelj prijavio tužitelju- protutuženiku štetu u iznosu od 45.384,00 kn, sam tuženik-protutužitelj je uz prijavu štete dostavio tužitelju-protutuženiku (osim računa broj 75/06 od 14. srpnja 2006.) nalaz i mišljenje vještaka J. M. od 19. rujna 2006. iz kojeg proizlazi da je tuženiku- protutužitelju uslijed prokišnjavanja nastala šteta na opremi u iznosu od 45.000,00 kn (list 44.-47. spisa). Prema tome, budući da je tuženiku-protutužitelju tužiteljevom- protutuženikovom Odlukom 3121/06 od 13. listopada 2006. priznata šteta u iznosu kojeg je tužitelj-protutuženik kasnije podmirio kompenzacijom, a tuženik-protutužitelj do zaključenja glavne rasprave nije predložio sudu izvođenje niti jednog dokaza iz kojeg bi proizlazilo da mu je na stvarima navedenima u toj Odluci nastala šteta u većem iznosu od 45.000,00 kn, protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja u dijelu u kojem potražuje iznos od 384,00 kn nije osnovan.

Sud prvog stupnja je pogrešno priznao tuženiku-protutužitelju materijalnu štetu na rashladnoj komori u iznosu od 14.924,24 kn koje mu je nastala uslijed tužiteljeva- protutuženikova isključenja vode u poslovnom prostoru što je tužitelj-protutuženik učinio nakon otkaza ugovora o zakupu. Naime, prvostupanjski sud smatra da tužitelj- protutuženik nije mogao isključiti dovod vode neovisno od toga što je prethodno zbog neplaćanja zakupnine tuženiku-protutužitelju otkazao ugovor o zakupu jer je takvim postupanje tužitelj-protutuženik kao dobar gospodarstvenik mogao, s obzirom na specifičnu opremu za mesnicu, predvidjeti da će time tuženiku-protutužitelju nastati šteta. Međutim, premda se u načelu slaže s tim pravnim shvaćanjem suda prvog stupnja, ovaj sud smatra da tužitelj-protutuženik u konkretnom predmetu nije odgovoran za nastanak štete na rashladnoj komori tuženika-protutužitelja.

Naime, između stranaka nije sporno da je ugovor o zakupu otkazan tužiteljevim-protutuženikovim dopisom od 1. listopada 2007. upućenim tuženiku- protutužitelju te da je isti prestao vrijediti istekom otkaznog roka 15. studenog 2007. (list 22. i 172. spisa); premda je tuženik-protutužitelj u svom iskazu naveo da mu taj dopis nikada nije dostavljen već mu je ostavljen u mesnici kod djelatnika i vidio ga je tek nakon što mu je isključena voda (list 158. spisa), taj njegov iskaz nije istinit jer iz njegova dopisa od 15. listopada 2007. (u dopisu je pogrešno naveden datum pisanja tog dopisa 15. rujna 2007.; list 77. spisa) kojeg je tužitelj-protutuženik zaprimio slijedećeg dana jasno proizlazi da je još u vrijeme pisanja tog dopisa (dakle, 15. listopada 2007.) tuženik-protutužitelj bio upoznat s tužiteljevim-protutuženikovim otkazom ugovora o zakupu.

Nadalje, premda je tužitelj-protutuženik svojim dopisima od 21. studenog 2007. (list 94. spisa) i od 4. prosinca 2007. (list 154. spisa) pravovremeno obavještavao tuženika-protutužitelja da je prestao važiti ugovor o zakupu i da će u roku od tri dana zatvoriti dovod vode i napajanje električnom energijom te mu napominje „da najozbiljnije shvatite upozorenje, te se za navedeni postupak pripremite kako ne bi nastala bilo kakova dodatna šteta” (posljednja rečenica oba dopisa), tuženik-protutužitelj se na ta tužiteljeva-protutuženikova upozorenja oglušio.

Slijedom navedenog, prema mišljenju ovog suda tužitelj- protutuženik nije odgovoran zbog toga što je kasnijim isključenjem dovoda vode tuženiku-protutužitelju prouzročena šteta na rashladnoj komori. Naprotiv, mišljenje je ovog suda da si je upravo tuženik-protutužitelj svojom štetnom radnjom nečinjenja (nepoduzimanja mjere pravodobnog ispuštanja vode iz rashladne komore) sam prouzročio štetu pa je stoga upravo on odgovoran za nastanak te štete. Podredno, iako je ovaj sud u tom dijelu preinačio prvostupanjsku presudu, skreće se pozornost sudu prvog stupnja da se u ovom dijelu radi o naknadi izvanugovorne štete (što uostalom i sam prvostupanjski sud pravilno smatra pozivajući se u obrazloženju svoje odluke na odredbe članka 1045. i 1089.

Zakona o obveznim odnosima). Zbog toga, čak i kada bi protutužbeni zahtjev u ovom dijelu bio osnovan, tuženik-protutužitelj ne bi mogao potraživati zatezne kamate propisane prema stopi tih kamata za novčana potraživanja kao da se radi o odnosu iz trgovačkog ugovora, a što je izrekom svoje presude tuženiku-protutužitelju dosudio sud prvog stupnja.

Sud prvog stupnja je pogrešno ocijenio i da je tužitelj-protutuženik dužan naknaditi tuženiku-protutužitelju iznos od 86.616,60 kn, a koji se „sastoji” od vrijednosti građevinsko obrtničkih radova na uređenju predmetnog poslovnog prostora u iznosu od 85.985,60 kn i troškova zamjene oštećenih kabela i utičnica u iznosu od 630,00 kn. Ovo iz razloga jer spisu nije priložen niti jedan dokaz da je upravo tuženik-protutužitelj o svom trošku izveo građevinsko obrtničke radove na uređenju predmetnog poslovnog prostora u iznosu od 85.985,60 kn. Naime, iako je sudski vještak D. Š. u svom nalazu i mišljenju koji je rađen u postupku osiguranja dokaza pred Općinskim sudom u Samoboru pod poslovnim brojem R1-171/08 naveo da je (ovdje) tuženik-protutužitelj „uložio u uređenje predmetnog poslovnog prostora znatna sredstva, izvršio uređenje lokala koji je bio u roh bau stanju, dao izraditi električne i vodovodne instalacije, dao izraditi opločenje podova, zidova i plafona u prostoru, dao po mjeri izraditi rashladne vitrine, prodajno-izložbene vitrine, rashladnu komoru za meso i ostalu ugradbenu opremu” (list 273. spisa), činjenicu da su ti radovi izvršeni o trošku tuženika-protutužitelja navedeni sudski vještak je utvrdio prema navodu samog tuženika-protutužitelja kao predlagatelja u tom postupku (list 279. spisa). Tu je činjenicu nekritički prihvatio i sud prvog stupnja premda o tome spisu ne prileže niti jedan dokaz na što tužitelj-protutuženik u svojoj žalbi osnovano ukazuje navodeći da tuženik-protutužitelj na okolnost da je upravo on izvršio, naručio i platio izvedene radove nije priložio niti jedan dokaz.

Osim toga, odredbom članka 7. stavak 2. Ugovora br. 145/04 o zakupu poslovno-prodajnog prostora od 4. svibnja 2004. ovdje parnične stranke su izričito ugovorile da se eventualne preinake mogu vršiti samo po odobrenju zakupodavca i pod uvjetima posebnog ugovora. Međutim, činjenicu da je ishodio tužiteljevo- protutuženikovo odobrenje za preinake poslovnog prostora tuženik-protutužitelj nije niti iznio tijekom cijelog prvostupanjskog postupka. Naprotiv, spisu je priložena samo suglasnost tužitelja-protutuženika od 26. veljače 1997. (list 224. spisa) koja je izdana ranijem zakupcu, trgovačkom društvu E. d.o.o. da postavi rashladno-prodajnu vitrinu za meso umjesto dijela staklenog izloga. Podredno, premda to nema utjecaja na ovaj spor, ovaj sud napominje da čak ni trgovačko društvo E. d.o.o., čiji je osnivač tuženik-protutužitelj što proizlazi iz izvatka iz sudskog registra s lista 217. spisa, ne može osnovano od tužitelja-protutuženika potraživati naknadu za uređenje poslovnog prostora jer prema stanju spisa niti to društvo nije izvodilo građevinsko obrtničke radove na uređenju predmetnog poslovnog prostora već je taj poslovni prostor uređen za obavljanje djelatnosti prodaje mesa i mesnih prerađevina i prije nego što je to trgovačko društvo s tužiteljem-protutuženikom sklopilo prvi ugovor o zakupu 29. studenog 1996. – ovo proizlazi upravo iz zamolbe direktora E. d.o.o. (ovdje tuženika- protutužitelja) upućene tužitelju-protutuženiku u kojoj se navodi da je poslovni prostor „uređen za obavljanje djelatnosti prodaje mesa i mesnih prerađevina”, te „želi za navedeni poslovni prostor sklopiti ugovor o zakupu”, ali i da (još raniji) zakupnik S. d.d. prema njemu „nema nikakvih potraživanja s naslova uređenja poslovnog prostora” (list 220. spisa).

Jednako tako, tuženik-protutužitelj radi utvrđivanja činjenice da je upravo on izvodio određene elektro-instalacijske radove nije predložio sudu izvođenje niti jednog dokaza, premda je na njemu u smislu odredbe članka 219. Zakona o parničnom postupku bio teret dokaza te činjenice. Naime, tuženik-protutužitelj je prvostupanjskom sudu dostavio samo nalaz i mišljenje sudskog vještaka V. V. koji je izrađen u postupku osiguranja dokaza pred Općinskim sudom u Samoboru pod poslovnim brojem R1-171/08 (list 302.-303. spisa) prema kojem proizlazi da je šteta na električnim instalacijama 630,00 kn, no ne i to da je tuženik-protutužitelj umjesto tužitelja-protutuženika izvršio popravak tih instalacija.

Slijedom navedenog, sud prvog stupnja je pogrešno usvojio protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja u dijelu u kojem on potražuje naknadu štete u iznosima od 384,00 kn, 14.924,26 kn i 86.615,60 kn (s pripadajućim zateznim kamatama), pa je u tom dijelu tužiteljevu-protutuženikovu žalbu valjalo uvažiti i na temelju odredbe članka 373. točke 1. i 2. Zakona o parničnom postupku u tom dijelu preinačiti pobijanu točku 3. izreke prvostupanjske presude.

Međutim, u dijelu u kojem je prvostupanjski sud odbio preostali protutužbeni zahtjev kojim tuženik-protutužitelj radi naknade štete s više osnova potražuje iznos od 450.536,09 kn s pripadajućim zateznim kamatama, ovaj sud nalazi da je prvostupanjska presuda pravilna i zakonita. Iz tuženikova-protutužiteljeva podneska koji je zaprimljen na prvostupanjski sud 6. svibnja 2009. (list 262. spisa) proizlazi da iznose od 11.803,70 kn i 45.000,00 kn tuženik-protutužitelj potražuje navodeći da je te iznose tužitelj-protutuženik priznao svojom Odlukom broj 1050-3/06 od 28. travnja 2006. (iznos od 11.803,70 kn) i Odlukom broj 3121/06 od 13. listopada 2006. (iznos od 45.384,00 kn), ali iako je „sam sebi naložio isplatu iste tuženiku-protutužitelju … to do danas nije ispunio”.

Međutim, tuženikov-protutužiteljev navod da mu tužitelj- protutuženik nije naknadio štetu koju mu je priznao navedenim odlukama nije istinit, jer je tužitelj-protutuženik to učinio Izjavom o prijeboju (kompenzaciji) broj 389 od 11. rujna 2006. u odnosu na iznos štete od 11.803,70 kn (list 153. spisa) i Izjavom o prijeboju (kompenzaciji) broj 437 od 18. listopada 2006. u odnosu na iznos štete od 45.000,00 kn (list 152. spisa), a i sam tuženik-protutužitelj je u svom iskazu danom na ročištu za glavnu raspravu od 8. prosinca 2008. izjavio „da je bio pozvan od strane tužitelja, te su mu uručene izjave o prijeboju koje je on potpisao” (list 157. spisa).

Prema tome, tužitelj-protutuženik je prijebojem s u ovom postupku neutuženim iznosima zakupnine podmirio tuženiku-protutužitelju štetu koju mu je priznao Odlukama od 28. travnja 2006. u iznosu od 11.803,70 kn i od 13. listopada 2006. u iznosu od 45.000,00 kn (a ne u iznosu od 45.384,00 kn kako je to tuženik- protutužitelj tvrdio, a što je ovaj sud u ovoj odluci ranije obrazložio). U odnosu na pozivanje tuženika-protutužitelja u žalbi na odredbu članka 200. Zakona o obveznim odnosima (članak 341. ranijeg Zakona o obveznim odnosima) kojim je, između ostalog, propisano da prijebojem ne može prestati tražbina nastala namjernim prouzročenjem štete, ovaj sud napominje da tuženik-protutužitelj tijekom cijelog prvostupanjskog postupka nije iznio niti jednu činjenicu koja bi ukazivala na to da je tužitelj-protutuženik postupao s namjerom da tuženiku-protutužitelju prouzroči štetu; upravo zbog navedenog, taj žalbeni navod tuženika-protutužitelja je neosnovan.

Nadalje, tuženik-protutužitelj neosnovano potražuje naknadu štete zbog uništenog mesa u iznosima od 11.198,65 kn i 4.740,77 kn, kao i štetu zbog uništenog LCD monitora u iznosu od 1.999,58 kn. Sud prvog stupnja je pravilno ocijenio da, iako je svježe meso navedeno u otpremnicama s lista 84. i 85. spisa bilo neispravno za ljudsku upotrebu, do štete na mesu je došlo „zbog nemogućnosti čuvanja u hladnjači”. Međutim, budući da je tuženik-protutužitelj očito i čuvao meso u poslovnom prostoru (a ne samo dovozio manje količine mesa za svakodnevnu prodaju, kako je to naveo u svom iskazu) u kojem još od svibnja 2005. godine nije radila hladnjača (što je tuženik-protutužitelj također naveo u svom iskazu), upravo uslijed neadekvatnog čuvanja mesa nastala je šteta na mesu.

Prema tome, iako je tužitelj-protutuženik odgovoran zbog neodržavanja krova, ne postoji uzročno posljedična veza između neodržavanja krova od strane tužitelja-protutuženika i štete na mesu nastale tuženiku-protutužitelju, a što je pravilno ocijenio i prvostupanjski sud.

Jednako tako, tuženik-protutužitelj nije dokazao da mu je nastala šteta na LCD monitoru. Naime, premda je tuženik-protutužitelj u svom iskazu s lista 157. spisa naveo da mu je prilikom prvog prokišnjavanja (dakle, u svibnju 2005. godine) uništen Samsung LCD monitor u iznosu od 1.999,58 kn, radi utvrđivanja činjenice da mu je tada uslijed prokišnjavanja krova uništen LCD monitor tuženik-protutužitelj nije predložio sudu izvođenje niti jednog dokaza. Upravo zbog navedenog, prvostupanjski je sud pravilnom primjenom pravila o teretu dokazivanja zaključio da je i u tom dijelu protutužbeni zahtjev neosnovan.

Sud prvog stupnja je pravilno odbio i protutužbeni zahtjev kojim tuženik- protutužitelj potražuje na ime izmakle dobiti iznose od 65.660,81 kn (za 2008.) i od 44.738,97 kn (za 2009.). Ugovor br. 145/05 o zakupu poslovno prodajnog prostora od 4. svibnja 2004. je prestao važiti istekom otkaznog roka 15. studenog 2007., a zbog toga što tuženik-protutužitelj nije ispunjavao svoju ugovornu obvezu plaćanja zakupnine; uostalom, činjenicu da više mjeseci nije podmirio zakupninu tuženik- protutužitelj je i sam priznao u dopisu upućenom tužitelju-protutuženiku s lista 77.-78. spisa, a i u dopisu od 26. studenog 2007. (list 171. spisa) priznaje činjenicu da duguje tužitelju-protutuženiku. Prema tome, upravo zbog toga što tuženik- protutužitelj više mjeseci nije podmirio ugovorenu zakupninu, tužitelj-protutuženik je sukladno članku 5. navedenog Ugovora pravilno otkazao ugovor. Zbog toga, tužiteljev-protutuženikov otkaz ugovora o zakupu ne predstavlja protupravnu štetnu radnju pa zbog toga tuženik-protutužitelj ne može potraživati naknadu štete u obliku izmakle koristi zbog smanjene prodaje mesa za razdoblje od prestanka važenja tog ugovora 15. studenog 2007. pa do 4. svibnja 2009. do kada bi ugovor o zakupu vrijedio budući da je sklopljen na vrijeme od pet godina.

Neosnovano je i tuženikovo-protutužiteljevo potraživanje iznosa od 200.000,00 kn na ime uloženih sredstava u mesnicu (opremanje mesnice rashladnim uređajima). Naime, prvostupanjski je sud pravilno zaključio da taj dio protutužbenog zahtjeva tuženik-protutužitelj nije dokazao niti po osnovi niti po visini. Taj dio zahtjeva tuženik-protutužitelj je nastojao dokazati samo nalazom i mišljenjem sudskog vještaka M. C. koji je rađen u postupku osiguranja dokaza pred Općinskim sudom u Samoboru pod poslovnim brojem R1-171/08 (list 235.-237. spisa). Međutim, uvidom u taj nalaz i mišljenje proizlazi da ukupna nabavna vrijednost opreme iznosi 264.200,00 kn, dok je u vrijeme izrade tog nalaza i mišljenja ta vrijednost opreme iznosila 110.070,00 kn, no iz tog nalaza i mišljenja ne proizlazi da bi vrijednost opreme bila smanjena uslijed prokišnjavanja krova ili tužiteljeva-protutuženikova otkaza ugovora o zakupu. Naprotiv, a kako to i prvostupanjski sud u obrazloženju svoje presude pravilno navodi, tuženik-protutužitelj se člankom 10. Ugovora br. 145/04 o zakupu poslovno-prodajnog prostora obvezao „nakon prestanka važenja ugovora u roku od tri dana na vlastiti teret osloboditi prostor od ljudi i stvari i vratiti prostor u stanju u kojem ga je primio”. Prema tome, tužiteljevim-protutuženikovim otkazom ugovora (kao niti propuštanjem održavanja krovišta iznajmljenog prostora) nije tuženiku-protutužitelju pričinjena nikakva šteta na pokretnim stvarima navedenima u točki 2. nalaza i mišljenja sudskog vještaka M. C., već je tuženik- protutužitelj trebao nakon otkaza ugovora o zakupu isprazniti iznajmljeni prostor zajedno s tim stvarima – dakle, tuženik-protutužitelj se i u nekom drugom prostoru mogao služiti tom opremom. Slijedom navedenog, tužiteljevim-protutuženikovim otkazom ugovor o zakupu (kao niti uslijed prokišnjavanja krova) nije došlo do umanjenja tuženikove-protutužiteljeve imovine na pokretnim stvarima – opremi koja je navedena u nalazu i mišljenju vještaka M. C..

Prvostupanjski je sud pravilno odbio i protutužbeni zahtjev u iznosu od 65.393,61 kn na ime povrata ½ plaćene zakupnine. Ovo stoga, jer (kako je ovaj sud ranije naveo u ovoj odluci) tuženik-protutužitelj nije dokazao da je on bilo koji dan tijekom razdoblja za koje se odnosi isplaćena zakupnina uslijed prokišnjavanja krova odnosno uslijed tužiteljevih-protutuženikovih radova na sanaciji krova obustavio obavljanje djelatnosti mesnice, a za koju svrhu je i sklopljen Ugovor br. 145/05 o zakupu poslovno prodajnog prostora od 4. svibnja 2004.

Slijedom navedenog, tuženikovu-protutužiteljevu žalbu izjavljenu protiv točke 4. izreke prvostupanjske presude kojom je (djelomično) odbijen protutužbeni zahtjev je valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu suda prvog stupnja u tom dijelu, a na temelju odredbe članka 368. stavak 1. Zakona o parničnom postupku.

Budući da je prvostupanjska presuda djelomično ukinuta, za sada nije moguće ispitati uspjeh stranaka u sporu, pa je iz tog razloga valjalo ukinuti odluku o troškovima postupka sadržanu u točki 5. izreke prvostupanjske presude i u tom dijelu predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovan postupak, a na temelju odredbe članka 380. točka 3. Zakona o parničnom postupku.

U odnosu na zahtjeve stranaka za naknadom troškova sastava žalbi, ovaj sud prvenstveno ukazuje na to da tužitelj-protutuženik u smislu odredbe članka 164. stavak 2. Zakona o parničnom postupku nije određeno postavio zahtjev za naknadom troška drugostupanjskog postupka. Naime, tužitelj-protutuženik je u žalbi naveo da potražuje „naknadu troškova ove žalbe” bez navođenja svote troška kojeg potražuje, a što nije određeno postavljen zahtjev za naknadom troška postupka prema odredbi članka 164. stavak 2. Zakona o parničnom postupku. Upravo zbog navedenog, a uzimajući u obzir i načelo ekonomičnosti postupka, ovaj sud unatoč djelomično ukinutoj prvostupanjskoj presudi nalazi da su ti tužiteljevi-protutuženikovi troškovi postupka neosnovani pa je stoga primjenom odredbe članka 166. u vezi članka 164. stavak 2. Zakona o parničnom postupku odbio zahtjev tužitelja- protutuženika za naknadom troška žalbe.

Međutim, u odnosu na trošak sastava žalbe tuženika-protutužitelja, ovaj sud nalazi da je taj zahtjev određeno postavljen u smislu odredbe članka 164. stavak 2. Zakona o parničnom postupku. Slijedom navedenog, sukladno odredbi članka 166. stavak 4. Zakona o parničnom postupku o tuženikovim-protutužiteljevim troškovima postupka u povodu pravnog lijeka, sud će odlučiti u konačnoj odluci.

U Zagrebu 25. rujna 2013.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

IVICA OMAZIĆ, v.r.