Rev-737/2002-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 737/02-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Petra Milasa, kao predsjednika vijeća, te Ivana Mikšića, Marijana Ramušćaka, Vlatke Potočnjak- Radej i Branka Hrvatina, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, koju zastupa Državno odvjetništvo Republike Hrvatske, Građansko-upravni odjel, protiv tuženika „R. p.“ d.d. K. I., kojeg zastupa punomoćnik D. K., odvjetnik u Z., radi stjecanja bez osnove, rješavajući o revizijama tužiteljice i tuženika, te dopuni revizije tuženika izjavljenih protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Požegi od 23. siječnja 2002., br. Gž-372/01, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Pakracu od 8. lipnja 2001., br. P-146/01-24, u sjednici vijeća održanoj 21. rujna 2005. godine,

p r e s u d i o j e:

I. Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

II. Revizija tuženika djelomično se prihvaća i djelomično se preinačuje odluka o parničnim troškovima sadržana u presudi Općinskog suda u Pakracu od 8. lipnja 2001., br. P- 146/01-24 i odlučuje:

Odbija se tužiteljica Republika Hrvatska sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u iznosu od 300.000,00 kn.

III. Revizija tuženika u ostalom dijelu odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o j e:

Dopuna revizije tuženika od 28. srpnja 2004. odbacuje se kao nepravovremena.

Tuženiku se ne dosuđuje trošak revizije.

Obrazloženje

Županijski sud u Požegi, kao drugostupanjski sud je svojom presudom od 23. siječnja 2002., br. Gž-372/01 potvrdio presudu Općinskog suda u Pakracu od 8. lipnja 2001., br. P- 146/01-24 kojom je naloženo tuženiku platiti tužiteljici iznos od 9.654.383,36 kn sa zakonskim zateznim kamatama počam od 27. prosinca 1999. do isplate i naknaditi parnični trošak u iznosu od 607.600,00 kn (stavak I), dok je tužiteljica odbijena sa dijelom zahtjeva za isplatu zateznih kamata koje teku od 25. siječnja 1996. (stavak II).

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude reviziju su izjavili tužiteljica i tuženik pobijajući je, svaki u onom dijelu u kojem nisu uspjeli u sporu, dok je tuženik podnio i dopunu revizije.

Tužiteljica je reviziju izjavila zbog pogrešne primjene materijalnog prava koju nalazi u pogrešnoj primjeni odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 71/92, 3/94, 7/96, 112/99, -u nastavku teksta: ZPP) zbog čega su po njezinoj ocjeni sudovi nižeg stupnja pogrešno odbili tužiteljicu sa zahtjevom za platež zateznih kamata od dana kada je tuženik primio isplatu, zbog čega predlaže da ovaj sud preinači pobijanu presudu.

Tuženik je reviziju izjavio zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Bitnu povredu odredaba parničnog postupka obrazlaže time što sudovi nižeg stupnja nisu primijenili odredbu čl. 12. u vezi sa čl. 213. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92 i 112/99 – u nastavku teksta: ZPP) jer su trebali odrediti, a nisu, prekid postupka u ovom predmetu do pravomoćnog završetka postupka pred Općinskim sudom u Pakracu broj P-16/00 jer da je odluka u ovom predmetu radi naknade štete između istih stranaka predhodno pitanje u odnosu na odluku o tužbenom zahtjevu u ovoj pravnoj stvari, a što je utjecalo na donošenje pravilne odluke u ovoj pravnoj stvari. Zbog toga i zbog pogrešne primjene materijalnog prava predlaže da ovaj sud prihvati reviziju i preinači nižestupanjske presude, podredno da ih ukine i predmet vrati na ponovno suđenje. Tuženik je zatražio i trošak revizije.

Tuženik je 28. srpnja 2004. podnio i dopunu revizije.

Primjerak pravovremenih, potpunih i dopuštenih revizija dostavljen je protivnim strankama na odgovor i Državnom odvjetniku Republike Hrvatske na izjašnjenje.

Odgovori na revizije nisu podneseni, a Državni odvjetnik Republike Hrvatske nije se izjasnio o podnesenim revizijama.

Revizija tužiteljice je neosnovana, a revizija tuženika je djelomično osnovana – samo u dijelu kojim se pobija odluka o parničnom trošku. Dopuna revizije tuženika nije pravovremena.

Na temelju odredbe čl. 382. st. 1. ZPP stranke reviziju mogu izjaviti u roku od 30 dana od dana dostave prijepisa presude.

Punomoćnik tuženika prijepis drugostupanjske presude primio je 18. veljače 2002. Tuženik je dopunu revizije predao putem pošte 28. srpnja 2004., pa je dopuna revizije sudu dostavljena nakon proteka roka od 30 dana od dana dostave prijepisa presude.

Stoga je dopunu revizije trebalo odbaciti kao nepravovremenu temeljem odredbe čl. 392. ZPP zbog čega je odlučeno kao u izreci rješenja.

Nije se ostvario revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Revizijski sud po službenoj dužnosti pazi samo na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, dok ostale povrede može ispitati samo ako revident određeno ukazuje na te povrede, sukladno čl. 386. ZPP – koji se ovdje primjenjuje na temelju odredbe čl. 284. st. 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 117/03). U skladu s odredbom čl. 385. st. 1. toč. 2. ZPP zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP revizija se može izjaviti samo ako je ta povreda učinjena pred drugostupanjskim sudom.

Konkretna bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP na koju ukazuje revizija tuženika, do koje bi došlo neprimjenjivanjem odredbe čl. 12. u vezi sa čl. 213. ZPP, mogla bi eventualno biti počinjena u prvostupanjskom postupku, ali ne i u drugostupanjskom postupku, zbog čega tu povredu ovaj revizijski sud nije ispitivao već je po službenoj dužnosti pazio samo na bitnu povredu odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, te kako je već ukazano nije našao da bi ta povreda bila učinjena.

Nije se ostvario niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na odluku o glavnoj stvari, te odluku o zateznim kamatama na iznos glavnog duga.

Predmet spora jest zahtjev tužiteljice da joj tuženik na temelju odredbe čl. 210. st. 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 3/94, 7/96, 112/99 – u nastavku teksta ZOO), dakle zbog stjecanja bez osnove, plati iznos od 9.654.383,36 kn, a koji je iznos isplaćen tuženiku u ovršnom postupku na temelju ovršne isprave koje je nakon provedene ovrhe ukinuta.

U postupku je utvrđeno:

- da je presudom Okružnog privrednog suda u Bjelovaru od 3. studenoga 1993., br. P- 2163/89-39 koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 13. prosinca 1994., br. Pž-1259/93-2, naloženo Republici Hrvatskoj (ovdje tužiteljici) da ovdje tuženiku isplati iznos od 89.380,00 kn sa zateznim kamatama tekućima od 20. lipnja 1992. pa do isplate;

- da je u ovršnom postupku, u predmetima Općinskog suda u Zagrebu br. IPL-855/95 i IPL-3016/95, na temelju gore označene ovršne isprave određena i provedena ovrha radi namirenja novčane tražbine, ovdje tuženika i to na novčanim sredstvima Republike Hrvatske;

- da je 25. siječnja 1996. provedbom ovrhe izvršen prijenos novčanih sredstava sa računa Republike Hrvatske na račun ovdje tuženika u ukupnom iznosu od 9.654.838,36 kn;

- da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, odlučujući o reviziji – ovdje tužiteljice, protiv pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 13. prosinca 1994., istu prihvatio i rješenjem od 6. srpnja 1999., br. II Rev-92/1995-2 ukinuo obje presude nižih sudova – dakle i ovršnu ispravu, te predmet vratio sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Na tako utvrđeno činjenično stanje sudovi nižeg stupnja pravilno su primijenili materijalno pravo sadržano u odredbi čl. 210. st. 3. i čl. 214. ZOO-a, kada su tužbeni zahtjev tužiteljice prihvatili u cijelosti u odnosu na utuženi iznos glavnog duga od 9.654.838,36 kn, kao i u odnosu na zakonske zatezne kamate koje teku na ovaj iznos počam od 27. prosinca 1999. pa do isplate.

Naime, osnov stjecanja iznosa od 9.654.838,36 kn na strani tuženika je u konkretnom slučaju, u vrijeme stjecanja, pravomoćna i ovršna presuda Okružnog privrednog suda u Bjelovaru od 3. studenoga 1993., br. P-2163/89-39, jer je upravo na temelju te presude kao ovršne isprave doneseno rješenje o ovrsi i u ovršnom postupku prisilno ispunjena tražbina prijenosom navedenog iznosa sa računa Republike Hrvatske na račun ovdje tuženika.

Pravila o stjecanju bez osnove sadržana su u odredbama čl. 210. do 219. ZOO. Prema odredbi čl. 210. st. 3. ZOO stjecanje bez osnove znače stjecanje neke koristi na štetu drugoga, kada za takvo stjecanje ne postoji pravni osnov ili pravni osnov ima neku manu zbog koje nije valjan ili je njegova valjanost kasnije prestala.

Dakle, stjecanje bez pravnog osnova postoji i u slučaju kada je u vrijeme ispunjenja činidbe postojao valjani pravni osnov, ali je isti naknadno otpao. Stoga zahtjev za povrat postoji uvijek kad ne postoji pravni osnov za određeno ispunjenje (čl. 210. st. 1. i 3. ZOO).

U konkretnom slučaju kada je Vrhovni sud Republike Hrvatske ukinuo navedene presude nižih sudova, znači i ovršnu ispravu na temelju koje je u ovršnom postupku – ovdje tuženik, prisilno naplatio tražbinu, tada je prestao i pravni osnov (titulus) za takvo stjecanje zbog čega je osnovan zahtjev tužiteljice za vračanje onoga što je stečeno na strani tuženika u ovršnom postupku jer je ovršna isprava, na temelju koje je doneseno rješenje o ovrsi i samo stjecanje na strani tuženika provedeno, ukinuta.

Sama činjenica da između istih stranaka traje postupak povodom zahtjeva za naknadu štete, što je bio činjenični temelj na kojemu je donesena ranije – sada ukinuta – ovršna isprava nema značaj za drugačiju odluku o ovom pismenom zahtjevu.

Pravilna je odluka sudova nižeg stupnja i u odnosu na utužene zakonske zatezne kamate jer se iste temelje na odredbi čl. 214. ZOO prema kojoj kada se vraća ono što je stečeno bez osnove mora se platiti kamata i to ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Kako je do prijenosa novčanih sredstava došlo na temelju, tada pravomoćne i ovršne presude, tuženik je prema pravilnoj ocjeni nižih sudova u trenutku stjecanja bio savjestan i tek su se podnošenjem zahtjeva – tužbe u ovom predmetu stekli u uvjeti za početak tijeka zateznih kamata.

Zbog svih navedenih razloga u ovim su dijelovima revizije tuženika i tužiteljice neosnovane, zbog čega je odlučeno kao u izreci ove presude (čl.393. ZPP).

Revizija tuženika, međutim, djelomično je osnovana u odnosu na pobijanu odluku o troškovima parničnog postupka.

Sudovi nižeg stupnja prihvatili su zahtjev za naknadu parničnog troška tužiteljice u skladu sa popisanim troškovima koje je tužiteljica dostavila u spis 11. lipnja 2001. Pri tome drugostupanjski sud pogrešno tumači odredbu čl. 164. st. 3. ZPP zaključujući da je tužiteljica pravovremeno stavila određeni zahtjev za naknadu parničnih troškova jer je troškovnik podnijela 11. lipnja 2001. (glavna rasprava zaključena je u ovom predmetu 8. lipnja 2001.) – dakle pravovremeno jer da je prvostupanjska presuda otpremljena 15. lipnja 2001. Zahtjev za naknadu troškova stranka je dužna staviti najkasnije do završetka raspravljanja koje je prethodilo odlučivanju o troškovima (čl. 164. st. 3. ZPP). U konkretnom slučaju to je trenutak zaključenja glavne rasprave, dakle 8. lipnja 2001.

Tužiteljica je određeni zahtjev za naknadu troškova postupka doista dostavila 12. lipnja 2001. (list 57 spisa), dakle taj zahtjev za naknadu parničnog troška nije stavila u roku koji predviđa odredba čl. 164. st. 3. ZPP.

Međutim, iako tužiteljica nije do završetka raspravljanja priložila navedeni popis troškova, ipak se ne može uzeti da uopće nije zatražila naknadu troškova, jer je trošak djelomice već popisala tijekom postupka i to u tužbi (100.000,00 kn), žalbi od 9. ožujka 2000. (7.600,00 kn), žalbi od 8. veljače 2001. (100.000,00 kn), kao i za pristup na ročište 27. siječnja 2001. (100.000,00 kn) koji je trošak opisan na troškovniku od 27. siječnja 2001. (na listu 21 spisa).

Stoga je trošak za te parnične radnje bio pravilno i pravovremeno popisan i zahtjevan, te u tom dijelu zahtjev za naknadu parničnog troška i osnovan.

Naprotiv, preko ovog iznosa od ukupno 307.600,00 kn, zahtjev za daljnji trošak od ukupno 300.000,00 kn nije stavljen u skladu sa odredbom čl. 164. st. 3. ZPP, a kako je već i ranije ukazano, zbog čega je u tom dijelu valjalo preinačiti odluku o trošku i odbiti zahtjev tužiteljice za parnični trošak u iznosu od 300.000,00 kn (dakle, preko 307.600,00 kn do 607.600,00 kn), zbog čega je odlučeno kao u izreci.

Kako je tuženik u revizijskoj fazi (pa s tim i u žalbenom postupku) uspio samo u odnosu na dio sporednog traženja (djelomice je uspio u pobijanoj odluci o troškovima postupka) to mu ne pripada pravo na naknadu troška revizije, zbog čega je odlučeno kao u izreci rješenja.

U Zagrebu, 21. rujna 2005. godine

Predsjednik vijeća:

Petar Milas, v.r.