UsIrs-24/2019-9 · Upravni sud u Splitu

Poslovni broj: 3 UsIrs-24/19-9

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Put Supavla 1

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sucu tog suda Leandri Mojtić te Ljiljani Lijić zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja S. C. iz S., protiv tuženika Republike Hrvatske, Državnog inspektorata, Zagreb, Šubićeva 29 (ranije: Ministarstva rada i mirovinskog sustava, Zagreb, Ulica grada Vukovara 78), radi prava prednosti pri zapošljavanju , nakon usmene i javne rasprave, zaključene 23. svibnja 2019., a objavljene 31. svibnja 2019.,

p r e s u d i o j e

Odbija se tužbeni zahtjev kojim tužitelj predlaže poništenje rješenja Ministarstva rada i mirovinskog sustava, Povjerenstvo za žalbe Inspektorata rada, Zagreb, KLASA: UP/II-116-01/18-01/57, URBROJ: 524-10-01/18-03 od 20. prosinca 2018., kao neosnovan.

Obrazloženje

Osporavanim rješenjem tuženika Ministarstva rada i mirovinskog sustava, Povjerenstva za žalbe Inspektorata rada, KLASA: UP/II-116-01/18-01/57, URBROJ: 524-10- 01/18-03 od 20. prosinca 2018. odbijena je žalba S. C., ovdje tužitelja, izjavljena protiv Rješenja više inspektorice – specijalistice Ministarstva rada i mirovinskog sustava, Inspektorata rada, Područnog ureda S., KLASA: UP/I-116-02/18-01/41, URBOJ: 524-10-04- 01/14-18-9 od 25. rujna 2018.

Citiranim prvostupanjskim rješenjem Ministarstva rada i mirovinskog sustava, Inspektorata rada, Područnog ureda S., Službe za nadzor radnih odnosa KLASA: UP/I-116- 02/18-01/41, URBOJ: 524-10-04-01/14-18-9, od 25. rujna 2018. odbijen je zahtjev S. C. iz S., za ostvarivanjem prava prednosti pri zapošljavanju kod poslodavca C. „S. R.“ sa sjedištem u S.

Protiv osporavanog rješenja tužitelj je pravodobno podnio tužbu osporavajući zakonitost rješenja, navodeći kako je tuženik u obrazloženju osporenog rješenja u bitnom točno iznio činjenično stanje, ali da je pogrešno primijenio materijalno pravo. Tužitelj ističe kako je tužitelju uskraćeno ostvarivanje prava prednosti pri zapošljavanju kod poslodavca C.„S. R.“ S., a da bi tužitelj to pravo imao temeljem odredbe članka 35. st 3. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji (Narodne novine, broj: 174/04, 92/05, 2/07, 107/07, 65/09, 137/09, 146/10, 55/11,140/12,19/13, 33/13, 148/13 i 92/14) koji je bio na snazi u vrijeme raspisivanja natječaja. Da je poslodavac tu zakonom propisanu prednost pri zapošljavaju izigrao time što je izbor kandidata na natječaju s kojim će sklopiti ugovor o radu za obavljanje poslova tajnika C. proveo temeljem testiranja i intervjua. Tužitelj naglašava da je poslodavac javna ustanova, da je odredbom čl. 3. st. 2. Zakona o ustanovama (NN br. 76/93, 29/9, 47/99 i 35/08) propisano da ustanova obavlja djelatnost radi koje je osnovana pod uvjetima i na način određen zakonom, na zakonu utemeljenom propisu, aktom o osnivanju, statutom i drugim općim aktom ustanove te sukladno suvremenim znanstvenim postignućima i pravilima struke. Da u niti jednom od izvora prava koje taj poslodavac navodi (Zakon o socijalnoj skrbi, Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama, Kolektivni ugovor za djelatnost socijalne skrbi, Statut poslodavca, Pravilnik o unutarnjem ustroju, načinu rada i sistematizaciji radnih mjesta poslodavca), a koje tuženik citira u obrazloženju osporavanog rješenja, testiranje i intervju kao metode izbora kandidata na natječaju nisu propisani, pa da je takvo postupanje protivno navedenoj odredbi čl. 3. st. 2. Zakona o ustanovama. Da su u konkretnom slučaju testiranje i intervju provedeni da bi se izigrale odredbe zakona koji određenim kategorijama građana (tzv. braniteljska populacija i osobe s invaliditetom) temeljem pozitivne diskriminacije omogućuju prednost pri zapošljavanju.

Da poslodavac i tuženik namjerno izbjegavaju navesti konkretnu odredbu navedenih izvora prava koja bi poslodavcu davala pravo da izbor na natječaju provodi temeljem testiranja i intervju već da se pozivaju na neko „mišljenje“ Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, a da navedenom odredbom članka 3. st. 2. Zakona o ustanovama „mišljenja“ nisu propisana kao „uvjet i način“ na koji ustanova obavlja svoju djelatnost.

Da su testiranje i intervju, kao metode odabira kandidata, propisane za sada isključivo odredbama članaka 50 a i 51. važećeg Zakona o državnim službenicima i odredbama članka 22. Zakona o službenicima i namještenicima u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi, a da odredbe tih dvaju Zakona poslodavac nije bio ovlašten primjenjivati, a da je očito da ih je primijenio u opsegu koji je njemu odgovarao (bez prava kandidata na žalbu protiv odluke o izboru), kako bi izigrao zakonsku prednost pri zapošljavanju koju ima tužitelj, a zaposlio kandidatkinju koju je favorizirao.

Tužitelj navodi da je u tada važećem Zakonu o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji zakonodavac pravio jasnu razliku između ostvarivanja prava prednosti pri zapošljavanju kod tijela koja su navedena u članku 35. st. 1. toga Zakona, s jedne strane i poslodavaca navedenih u članku 35. st. 3. toga Zakona, s druge strane. Da je za tijela koja zakonodavac u odredbi spomenutog članka 35. st. 1. skupno naziva „tijela javne uprave“, u istoj odredbi propisana obveza davanja prednosti pri zapošljavanju „pod jednakim uvjetima“. Da su te riječi „pod jednakim uvjetima“ sadržane u toj odredbi toga Zakona baš zato što ta tijela javne uprave imaju zakonsku obvezu pri izboru kandidata na natječaju provoditi testiranje i intervju kao metode odabira kandidata, sukladno odredbama članaka 50.a i 51. važećeg Zakona o državnim službenicima ili odredbama članka 22. Zakona o službenicima i namještenicima u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi. Nasuprot tome, da za poslodavce navedene u odredbi članka 35. st. 3. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji nije u toj odredbi propisana obveza davanja prednosti pri zapošljavanju „pod jednakim uvjetima“ iz jednostavnog razloga što nisu postojali propisi koji bi tim poslodavcima određivali način izbora kandidata na natječaju. Stoga, da poslodavac C. „S. R.“ iz S., kao javna ustanova nije imao pravo provoditi izbor kandidata metodama testiranja i intervjua, te na taj način tužitelju uskratiti Zakonom osigurano pravo prednosti pri zapošljavanju u toj javnoj ustanovi. Tek da se novim Zakonom o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji (NN br. 121/17) koji je stupio na snagu nakon objave natječaja od strane C. „S. R.“, u odredbama članka 101. st. i članka 102. st. 1., izjednačavaju tijela javne uprave s javnim ustanovama pa da se u odredbi članka 102. st. 1. također nalaze riječi „pod jednakim uvjetima“. Da je tek sada u tijeku donošenje podzakonskih akata kojima će se način izbora kandidata na natječaju pravno regulirati i za javne ustanove kao i za druge pravne osobe koje imaju obvezu davanja prednosti pri zapošljavanju.

Tužitelj se nadalje poziva na odredbe Ustava navodeći da prema članku 115. alineja 3. Ustava Sudovi sude na temelju Ustava, zakona, međunarodnih ugovora i drugih važećih izvora prava, dakle da ne sude na temelju slobode mišljenja koja je proklamirana u članku 38. Ustava.

Ističe da Drugostupanjsko tijelo samovoljno daje C. „S. R.“ pravo da po svojoj diskrecijskoj (slobodnoj) ocjeni donese odluku o provedbi postupka testiranja, a da prema članku 5. st. 2. Zakona o općem upravnom postupku (NN br 47/09) u upravnim stvarima u kojima je javnopravno tijelo zakonom ovlašteno rješavati po slobodnoj ocjeni odluka mora biti donesena u granicama dane ovlasti i sukladno svrsi radi koje je ovlast dana. Konačno, tužitelj ističe da je „testiranju“ pristupio baš zato da poslodavac ne bi u skladu s napomenom koju je iznio u tekstu natječaja smatrao da je tužitelj odustao od natječaja, međutim da time što je „testiranju“ pristupio, da se tužitelj nipošto nije odrekao prava na prednost pri zapošljavanju. Da je testiranje prošla samo favorizirana kandidatkinja Ć., koja je tada već radila kod poslodavca kao zamjena, a samo da je ona, kao jedina radnica koja je osoba pravne struke, mogla sastaviti pitanja za „testiranje“ pa da je logično da je unaprijed znala i odgovore.

Tužitelj ističe da testiranje i intervju nisu bili uvjeti natječaja nego da su u tekstu oglasa navedeni samo kao sporedna metoda izbora kandidata, a u situaciji kad se na natječaj prijavila osoba koja ima zakonsku prednost pri zapošljavanju, da je poslodavac bio obvezan odustati od testiranja i zaposliti tu osobu, a ne je eliminirati nezakonitom primjenom prividnog odnosno lažnog testiranja i intervjua. Stoga predlaže da Sud poništi osporavano rješenje Ministarstva rada i mirovinskog sustava, Povjerenstva za žalbe Inspektorata rada, KLASA: UP/II-116-01/18-01/57, URBROJ: 524-10-01/18-03 od 20. prosinca 2018., podredno da sam riješi upravnu stvar

Tuženo tijelo u svom odgovoru na tužbu od 08. travnja 2019. izvijestilo je Sud da je Republika Hrvatska, Državni inspektorat, Zagreb, Šubićeva 29, od l. travnja 2019. u skladu s odredbama članka 18., 24., 33. i 34. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o ustrojstvu i djelokrugu ministarstva i drugih središnjih tijela državne uprave (Narodne novine, broj: 116/18) i Zakona o državnom inspektoratu (Narodne novine, broj: 115/18) Državni inspektorat preuzeo iz djelokruga Ministarstva rada i mirovinskog sustava inspekcijske poslove u području rada i zaštite na radu, slijedom čega Državni inspektorat stupa na mjesto tuženog tijela u predmetnom upravnom sporu.

Tuženo tijelo je u cijelosti osporilo navode tužbe, očitujući se na tužbene navode tužitelja, navodeći kako je netočan navod tužitelja da je tuženik pogrešno primijenio materijalno pravo i da mu je pravo prednosti pri zapošljavanju iz članka 35. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji (Narodne novine, broj: 174/04, 92/05, 2/07, 107/07, 65/09, 137/09, 146/10, 55/11, 140/12, 19/13, - pročišćeni tekst 33/13, 148/13 i 92/14, dalje u tekstu: Zakon) uskraćeno jer je poslodavac C. „S. R.“ S., (dalje u tekstu: poslodavac) izigrao ostvarivanje tog prava na način da je postupak zapošljavanja proveo temeljem testiranja i intervjua, koje po mišljenju tužitelja nije imao pravo provoditi jer je javna ustanova.

U odnosu na istaknuti tužbeni navod, tuženo tijelo je navelo da se nisu ostvarili Zakonom propisani uvjeti a na temelju kojih bi tužitelj ostvario pravo prednosti iz članka 35. Zakona, jer je u dokaznom postupku prvostupanjsko tijelo utvrdio da je poslodavac zbog mogućeg zaprimanja većeg broja prijava na natječaj za radno mjesto tajnika/ice po svojoj diskrecijskoj ocjeni odlučio da će provesti postupak testiranja (provjere znanja i sposobnosti ), što je naveo i u javnom natječaju, a tužitelj je u natječajnom postupku, ostvario manji broj bodova od izabrane kandidatkinje, odnosno broj bodova koji je bio nedovoljan za prolazak u drugi dio postupka, na razgovor (intervju). Dakle, da je tužitelj već u natječaju, kao i svi ostali kandidati bio upoznat s činjenicom da će se u cilju odabira kandidata koji u najvećoj mjeri odgovara potrebama poslodavca provesti testiranje i razgovor.

U odnosu na tužbene navode tužitelja da provedba testiranja i intervjua od strane poslodavca predstavlja postupanje protivno odredbi članka 3. stavka 2. Zakona o ustanovama (Narodne novine, broj: 76/93., 29/97., 47/99. i 35/08.), jer da te metode izbora kandidata nisu propisane ni jednim izvorom prava, tuženo tijelo je istaklo da se navedena odredba Zakona o ustanovama konkretno ne odnosi na postupak zapošljavanja koje provode javne ustanove već da se odnosi na djelatnost radi koje je ustanova osnovana te da je propisano da se ista obavlja pod uvjetima i na način određen zakonom, na zakonu utemeljenom propisu, aktom o osnivanju, statutom i drugim općim aktom ustanove te sukladno suvremenim znanstvenim postignućima i pravilima struke.

Također je navedeno kako je Statutom poslodavca određeno da je njegova djelatnost pružanje socijalnih usluga djeci i mlađim punoljetnim osobama s višestrukim oštećenjima te odraslim osobama sa višestrukim oštećenjima ukoliko se usluga može osigurati kod poslodavca i drugih pružatelja ustanova i u zdravstvenim ustanovama, a ne provođenje postupka zapošljavanja, radi čega tuženo tijelo smatra da je takav navod tužitelja promašen. Također, tuženo tijelo je istaklo da baš iz razloga što Zakonom, Zakonom o radu, Zakonom o ustanovama, Zakonom o socijalnoj skrbi, Temeljnim kolektivnim ugovorom za službenike i namještenike u javnim službama, Kolektivnim ugovorom za djelatnost socijalne skrbi niti drugim propisima koji su obvezujući za poslodavca nije propisan način provođenja postupka zapošljavanja tajnika/ice, da mu je ostavljena mogućnost da sam slobodno donese odluku koji je najprimjereniji način odabira kandidata koji u najboljoj mjeri udovoljava uvjetima za obavljanje posla tajnika/ce. Iz istog razloga da nije točan navod tužitelja da tuženo tijelo u pobijanom rješenju namjerno izbjegava navesti odredbu koja poslodavcu „daje pravo“ da izbor kandidata provede testiranjem i intervjuom. Stoga, da činjenica što niti jednim od navedenih pravnih izvora nije izričito propisan/utvrđen način provođenja javnih natječaja i izbora kandidata putem testiranja i intervjua, ne znači da je isto zabranjeno te je po mišljenju tuženog tijela neprihvatljiva tvrdnja tužitelja da bi se testiranje i intervju provodili u cilju izigravanja odredbi zakona koji određenim kategorijama građana daju prednost pri zapošljavanju pod određenim uvjetima, posebice iz razloga što je poslodavac već u natječaju naveo da će se provesti testiranje kandidata i razgovor, ne znajući hoće li se na isti javiti osobe koje ostvaruju prednost pri zapošljavanju u skladu s posebnim propisima. S obzirom na navedeno, da su se svi potencijalni kandidati, pa tako i tužitelj mogli pripremiti za testiranje i intervju budući da su natječajem bili obavješteni da će se isti provesti te pravni izvori iz kojih će se vršiti provjera znanja.

Tuženo tijelo nadalje navodi da je netočan navod tužitelja da odredbom članka 35. stavak 3. Zakona nije propisano da osobe iz stavka 1. toga članka Zakona prednost pri zapošljavanju ostvaruju pod „jednakim uvjetima" i da se stoga zapošljavanje pod jednakim uvjetima odnosi samo na zapošljavanje u javnoj upravi. Također, tuženo tijelo smatra da intencija tog propisa nije da se automatizmom prizna pravo prednosti pri zapošljavanju osobama iz članka 35. Zakona odnosno da se ostale kandidate automatski isključi, već je predviđeno da svi kandidati koji ispunjavaju uvjete iz natječaja ulaze u postupak izbora prilikom zapošljavanja (ako to pravna osoba koja provodi natječaj odredi), a tek po provedenom razgovoru, testiranju ili drugom prikladnom načinu odabira kandidata, pravo prednosti pri zapošljavanju „pod jednakim uvjetima" bi mogao imati hrvatski branitelj iz Domovinskog rata odnosno druga osoba iz članka 35. stavka 1. Zakona, prema propisanom redoslijedu, ako ostvari jednak ili veći broj bodova/glasova u odnosu na druge kandidate. U tom pogledu tuženik je u pobijanom rješenju konstatirao da su pravne osobe iz članka 35. stavak 3. Zakona obavezne dati pravo prednosti pri zapošljavanju osobama iz stavka 1. tog članka samo „pod jednakim uvjetima", jer drugačijim tumačenjem navedene odredbe, osobe iz stavka 1. članka 35. Zakona imale bi pravo prednosti pri zapošljavanju, iako ne ispunjavaju tražene uvjete nekog radnog mjesta, što bi bila diskriminacija u odnosu na druge kandidate, koji ne spadaju u krug osoba iz članka 35. Zakona. Slijedom navedenoga, tuženik smatra neosnovanim navod tužitelja da je tuženik razliku u tekstu zakonske odredbe iz članka 35. stavka 1. i stavak 3. tog članka Zakona („pod jednakim uvjetima") u svom rješenju proglasio diskriminacijom. Također, tuženik upućuje da su Upravni sudovi i Visoki upravni sud Republike Hrvatske u svojim mnogobrojnim presudama iskazali pravno shvaćanje da se pravo prednosti pri zapošljavanju kod pravnih osoba iz članka 35. stavak 3. Zakona ostvaruje pod jednakim uvjetima i da je provedba testiranja i intervjua dopuštena metoda odabira kandidata ako je poslodavac odluči primijeniti, primjerice u presudi Upravnog suda Republike Hrvatske, broj: Us -10508/2010-9 od 7. prosinca 2012.

Nadalje navodi da je rješavajući o zakonitosti prvostupanjskog rješenja u predmetu ostvarivanja prava prednosti pri zapošljavanju na temelju članka 35. Zakona, osporavajući tada žalbene navode tužitelja, tuženik naveo mišljenje resornog ministarstva kako bi potkrijepio svoje stavove, a što nema nikakve veze sa osobom tužitelja te da se u spornom mišljenju navodi da su pravne osobe iz članka 35. stavaka 3. Zakona obavezne prilikom zapošljavanja dati prednost osobi iz stavka 1. toga članka, po utvrđenom redoslijedu iz članka 35. stavka 1. Zakona, ukoliko ispunjava uvjete propisane odredbom članka 35. Zakona, te uvjete iz javnog natječaja odnosno oglasa. Dakle, tuženo tijelo smatra da iz mišljenja resornog ministarstva nedvojbeno proizlazi da osobe iz stavka 1. članka 35. Zakona i kod pravnih osoba iz stavka 3. navedenog članka Zakona imaju pravo prednosti pri zapošljavanju samo „pod jednakim uvjetima" te da odredba članka 35. stavka 3. Zakona nije primjenjiva bez odredbe stavka 1. tog članka Zakona, iako u navedenom stavku nije decidirano navedeno „pod jednakim uvjetima". Osim toga, tuženik je u pobijanom rješenju točno naveo oznaku predmeta i datum nastanka mišljenja iz kojeg razloga mu je neprihvatljiv navod da se radi o krivotvorenju i izmišljanju od strane tuženika. Također, tuženo tijelo naglašava da tužitelj pogrešno smatra da je resorno ministarstvo koje je donijelo sporno mišljenje Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade socijalnu politiku s obzirom da je u konkretnom slučaju resorno ministarstvo ono koje je nadležno za branitelje, kao nositelj pripreme nacrta prijedloga Zakona, zbog čega je takvo mišljenje relevantno. U vezi odredbi Ustava Republike Hrvatske koje citira tužitelj, tuženo tijelo navodi da iste nisu sporne, ali da mišljenje resornog ministarstva ne predstavlja slobodu mišljenja iz članka 38. Ustava.

Tuženo tijelo ističe da su u konkretnom slučaju mjerodavni rezultati testiranja te navodi da je poslodavac u tekstu natječaja naznačio da će kandidati koji ispunjavaju uvjete iz natječaja pristupiti testiranju, a da će se konačni izbor obaviti na temelju intervjua te je uz to naznačio popis propisa iz kojeg će se vršiti provjera znanja. Dakle, poslodavac je već u objavljenom natječaju naveo da će se provesti testiranje, a time i sve zainteresirane kandidate upozorio da se u stručnom dijelu pripreme za testiranje, odnosno svim zainteresiranim kandidatima, koji su ispunjavali formalne uvjete za to radno mjesto dana je jednaka mogućnost sudjelovanja u natječajnom postupku.

Također smatra da tužitelj sam sebi proturječi kada navodi da je poslodavac bio dužan odustati od postupka testiranja u trenutku kad se na natječaj prijavila osoba koja ostvaruje pravo prednosti pri zapošljavanju na temelju Zakona te da je istu odmah trebao zaposliti, s obzirom da bi u toj situaciji poslodavci na koje se odnose članak 50.a i 51. Zakona o državnim službenicima i članak 22. Zakona o službenicima i namještenicima u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi, bili prisiljeni kršiti navedene odredbe. S tim u vezi tuženo tijelo ističe da zakonodavac odredbom članka 35. Zakona nije bezuvjetno dao pravo prednosti pri zapošljavanju osobama iz stavka 1. tog članka Zakona, iz kojeg razloga tuženo tijelo smatra taj navod apsolutno netočnim.

Slijedom navedenog tuženo tijelo je predložilo da Sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja.

Na ročištu koje je pred ovim sudom održano 23. svibnja 2019. stranke su ustrajale u svojim do sada iznesenim navodima, kako u tužbi, tako i odgovoru na tužbu.

Sud je izveo dokaze pregledom i čitanjem isprava priloženih spisu, kao i dostavljenog spisa tuženog tijela te svih isprava koje su istome priložene, uključujući i cjelokupnu dokumentaciju koja je dostavljena u postupku predmetnog natječaja, a koje isprave su priložene spisu tuženog tijela koji je ovom Sudu dostavljen uz odgovor na tužbu te je zaključio raspravljanje u predmetnoj upravnoj stvari.

Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, ocjenom svakog dokaza posebno te svih dokaza zajedno, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan Među strankama je sporno je li u konkretnom slučaju i predmetnoj upravnoj stvari povrijeđeno pravo prednosti pri zapošljavanju S. C., ovdje tužitelja, jer je po provedenom postupku javnog natječaja za slobodno radno mjesto tajnika/ice u C. „S. R.“ S., za 1 izvršitelja/icu, sklopljen ugovor o radu na neodređeno vrijeme s kandidatkinjom J. Ć.dana 10. 01.2018.

Među strankama je sporno je li tužitelj kao javna ustanova zakonito proveo postupak javnog natječaja za zasnivanje radnog odnosa na neodređeno vrijeme na temelju suglasnosti Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, za radno mjesto u sjedištu c., na adresi S., za radno mjesto tajnika/tice -1 izvršitelj/ica, a koji javni natječaj je objavljen u Narodnim Novinama, broj: 119/2017 i na web stranici ustanove, odnosno je li postupio po Zakonu kada je u postupku javnog natječaja proveo testiranje kandidata i intervju. Među strankama je sporno je li javna ustanova C. „S. R.“ S., zakonito postupila kada je u tekstu oglasu javnog natječaja, pored propisanih uvjeta natječaja, propisala i da će kandidati koji ispunjavaju sve propisane uvjete natječaja i čije su prijave potpune i pravovremene, pristupiti testiranju kod poslodavca, a konačni izbor kandidata da će se obaviti na temelju razgovora (intervjua), te u oglasu ujedno i navela pravne izvore iz kojih područja će se provoditi testiranje.

Dakle, među strankama je sporno je li javna ustanova u postupku javnog natječaja imala ovlasti provesti pisano testiranje i intervju.

Odredbom čl. 35. st. 1. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji (Narodne novine, broj: 174/04., 92/05., 02/07., 107/07., 65/09., 137/09., 146/10., 55/11., 140/12., 19/13. i 33/13., u daljnjem tekstu: ZPHBDR-a), propisano je da tijela državne uprave, tijela sudbene vlasti, tijela državne vlasti i druga državna tijela, upravna tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave (u daljnjem tekstu: tijela javne uprave), obvezna su prilikom zapošljavanja na neodređeno vrijeme službenika i namještenika temeljem javnog natječaja i prilikom zapošljavanja na određeno vrijeme temeljem oglasa, dati prednost pod jednakim uvjetima nezaposlenom i to slijedećim redoslijedom:

- djetetu smrtno stradaloga, zatočenoga ili nestaloga hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata bez oba roditelja i djetetu smrtno stradaloga, zatočenoga i nestaloga hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata bez roditeljske skrbi,

- HRVI iz Domovinskog rata,

- članu obitelji smrtno stradaloga zatočenoga ili nestaloga hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata,

- dragovoljcu iz Domovinskog rata,

- hrvatskom branitelju iz Domovinskog rata.

Odredbom čl. 35. st. 3. Zakona propisano je da javne službe, javne ustanove, kojima je osnivač ili jedan od osnivača Republika Hrvatska, općina, grad, županija, izvanproračunski i proračunski fondovi, pravne osobe u vlasništvu ili pretežitom vlasništvu jedinica lokalne područne (regionalne) samouprave i pravne osobe s javnim ovlastima koje su prilikom zapošljavanja obvezne raspisati javni natječaj ili oglas temeljem zakona, drugog propisa ili kolektivnog ugovora, obvezne su prilikom tog zapošljavanja dati prednost osobi iz stavka 1. ovoga članka, po utvrđenom redoslijedu, ukoliko ispunjava uvjete propisane ovim člankom Zakona, te uvjete iz javnog natječaja.

Iz navedene zakonske odredbe proizlazi da osobe koje imaju svojstvo osoba iz članka 35. stavka 1. ZOPHBDR-a mogu ostvariti prednost pri zapošljavanju ukoliko ispunjavaju uvjete propisane tim člankom ZOPHBDR-a, te uvjete iz javnog natječaja odnosno oglasa. U konkretnom slučaju i predmetnoj upravnoj stvari nije sporno da je tužitelj nezaposleni hrvatski branitelj iz Domovinskog rata te da stoga ima svojstvo osobe iz naprijed citirane zakonske odredbe čl. 35. st. 1. ZOPHBDR-a.

Među strankama nije sporno da tužitelj ispunjava uvjete propisane natječajem. Među strankama nije sporno da je tužitelj kao kandidat koji se prijavio na natječaj, te koji je ispunjavao sve propisane uvjete natječaja, te čija je prijava bila potpuna i pravovremena, pristupio testiranju kod poslodavca koje se obavilo dana 15. prosinca 2017. Među strankama nije sporno da je ravnateljica C. na temelju odredbe čl. 85. Statuta donijela Odluku o provođenju pismenog testiranja; praktične provjere znanja, sposobnosti i vještina bitnih za obavljanje poslova radnog mjesta te intervjua od strane poslodavca temeljem javnog natječaja na neodređeno vrijeme u sjedištu C. „S. R.“, S., URBROJ:2181- 82-01/01-17-1190 od 30.11.2017.

Među strankama nije sporno da je ravnateljica C. „S. R.“ Split, na temelju odredbe čl. 85. Statuta KLASA:550-01/17-01/01, URBROJ: 2181-82-01/01-17-795 od 25.08.2017. donijela Odluku o imenovanju članova Povjerenstva za odabir kandidata za zapošljavanje 8 radnika temeljem javnog natječaja Broj:1168/17 na neodređeno vrijeme u sjedištu C.“S. R.“, S., između ostalog i za radno mjesto tajnika/ice-1 izvršitelja, URBROJ:1210/17 od 4.12.2017. Među strankama nije sporno da je Povjerenstvo donijelo Obavijest - Poziv na testiranje za radno mjesto tajnika/ice C.-neodređeno puno radno vrijeme- 1 izvršitelj/ica , u kojoj Obavijesti je navedeno kada i gdje će se održati pismena provjera znanja kandidata, od čega se sastoji pismeni ispit te kako se pitanja boduju ( pismeni ispit se sastoji od 40 pitanja - 10 po svakom području, a boduju se na sljedeći način: potpuno točno - 1 bod, djelomično točno – 0,5 boda, pogrešno ili nije odgovorio -0 bodova; pravila testiranja; da će kandidati koji uspješno polože pismeno testiranje pristupiti intervjuu (razgovoru) s članovima Povjerenstva, o čemu će biti pravovremeno obavješteni putem elektronske pošte, a da se rezultati intervjua vrednuju bodovima od 0 do 10; kao i upozorenje ukoliko kandidat ne pristupi testiranju da će se smatrati da je povukao prijavu na natječaj; a o čemu su kandidati pravovremeno obaviješteni na web stranici C. za odgoj i obrazovanje „S. R.“ S.. Među strankama nije sporno da je nakon provedenog pismenog testiranja Povjerenstvo sastavilo Izvješće o rezultatima testiranja kandidata URBROJ:2181-82-01/01-18-4 od 2.01.2018. iz kojeg je razvidno koliko je svatko od prijavljenih kandidata koji su pristupili pismenom testiranju ostvario bodova, pa je tako razvidno i kao nesporno utvrđeno da je S. C. iz navedenih područja testiranja ostvario 3 boda, 4 boda, 4.5 bodova i 4 boda, dok je kandidatkinja J. Ć. ostvarila preko 5 bodova za svaki dio provjere.

Među strankama nije sporno da je od svih kandidata koji su pristupili pismenom testiranju jedino kandidatkinja J. Ć. ostvarila najveći broj bodova te da je jedina ostvarila pravo pristupa intervjuu, te da je nakon provedenog intervjua Povjerenstvo podnijelo prijedlog ravnateljici C. o izboru kandidata, te da je ravnateljica C. donijela Odluku o odabiru kandidata za zapošljavanje na radnom mjestu tajnika/ice C.-neodređeno puno radno vrijeme u sjedištu C. URBOROJ:2181-82-01/01-18-19 od 5. siječnja 2018., a na temelju koje Odluke je s izabranom kandidatkinjom i sklopljen Ugovor o radu na neodređeno vrijeme dana 10.012018., a da je o navedenom izboru prijavljenim kandidatima poslana obavijest, pa tako i S. C..

Naprijed navedena utvrđenja su kao nesporna utvrđena uvidom u spis tuženog tijela, kao i u sve isprave koje su istome priložene, uključujući i u natječajnu dokumentaciju, a koji spis je ovom Sudu dostavljen uz odgovor na tužbu.

Slijedom naprijed navedenih nespornih utvrđenja razvidno je i kao nesporno utvrđeno da S. C., ovdje tužitelj, nije prošao bodovni prag na pismenom testiranju, slijedom čega nije ostvario pravo pristupa na intervju, a koju činjenicu ne spori ni sam tužitelj. Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja, po ocjeni ovog Suda u konkretnom slučaju i predmetnoj upravnoj stvari nije povrijeđen Zakon na štetu tužitelja kako to isti neosnovano smatra već je na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenjeno materijalno pravo.

Ovo stoga što je Poslodavac u cijelosti postupio po Zakonu te je po ocjeni ovog Suda imao ovlasti provesti pismeno testiranje i intervju u postupku provedbe predmetnog javnog natječaja obzirom na očekivani veliki broj prijava kandidata za oglašeno predmetno radno mjesto, a sve u svrhu i s ciljem odabira najboljeg kandidata.

Pored nesporne činjenice da je u oglašenom tekstu javnog natječaja za predmetno radno mjesto tajnika/ice-1 izvršitelj, pored propisanih uvjeta, bilo propisano da će se provesti i pismeno testiranje i intervju, te da su oglašeni i pravni izvori iz kojih će se provoditi pismeno testiranje, to je postupak javnog natječaja u cijelosti proveden u skladu sa Zakonom, a svim prijavljenim kandidatima koji su ispunjavali formalne uvjete za to radno mjesto dana je jednaka mogućnost sudjelovanja u natječajnom postupku.

Stoga pored nesporne činjenice da tužitelj nije prošao bodovni prag na pismenom testiranju, slijedom čega nije ostvario pravo pristupa na intervju, u konkretnom slučaju nije povrijeđeno pravo prednosti pri zapošljavanju kod navedenog Poslodavca, a kako to neosnovano smatra tužitelj. Pravo prednosti pri zapošljavanju bi bilo povrijeđeno da je tužitelj na provedenom pismenom testiranju i intervjuu ostvario jednaki broj bodova kao i izabrana kandidatkinja, a što u konkretnoj upravnoj stvari nije slučaj.

Pravilno tuženo tijelo navodi da osobe iz stavka 1. članka 35. Zakona i kod pravnih osoba iz stavka 3. navedenog članka Zakona imaju pravo prednosti pri zapošljavanju samo „pod jednakim uvjetima" te da odredba članka 35. stavka 3. Zakona nije primjenjiva bez odredbe stavka 1. tog članka Zakona, iako u navedenom stavku nije decidirano navedeno „pod jednakim uvjetima", a koje obrazloženje kao pravilno i zakonito u cijelosti prihvaća i ovaj Sud.

Ovaj Sud u potpunosti prihvaća pravno shvaćanje da intencija tog propisa nije da se automatizmom prizna pravo prednosti pri zapošljavanju osobama iz članka 35. Zakona odnosno da se ostale kandidate automatski isključi, već je predviđeno da svi kandidati koji ispunjavaju uvjete iz natječaja ulaze u postupak izbora prilikom zapošljavanja (ako to pravna osoba koja provodi natječaj odredi), a tek po provedenom razgovoru, testiranju ili drugom prikladnom načinu odabira kandidata, pravo prednosti pri zapošljavanju „pod jednakim uvjetima" bi mogao imati hrvatski branitelj iz Domovinskog rata odnosno druga osoba iz članka 35. stavka 1. Zakona, prema propisanom redoslijedu, ako ostvari jednak ili veći broj bodova/glasova u odnosu na druge kandidate.

Navedeno pravno shvaćanje da se pravo prednosti pri zapošljavanju kod pravnih osoba iz članka 35. stavak 3. Zakona ostvaruje pod jednakim uvjetima i da je provedba testiranja i intervjua dopuštena metoda odabira kandidata ako je poslodavac odluči primijeniti, izraženo je u brojnoj upravno sudskoj praksi Upravnih sudova te Visokog upravnog suda, pa tako primjerice i u presudi Upravnog suda Republike Hrvatske, broj: Us -10508/2010-9 od 7. prosinca 2012., a kako je to pravilno navelo i tuženo tijelo.

Stoga nisu osnovani prigovori ni tužbeni navodi da bi provođenje pismenog testiranja i intervjua kao metode izbora kandidata na natječaju bilo protivno odredbi čl. 3. st. 2. Zakona o ustanovama.

Nisu ostvareni niti razlozi ništavosti osporavanog rješenja iz članka 128. stavak 1. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj: 47/09) na koje ovaj Sud sukladno odredbi članka 31. stavak 2. ZUS-a pazi po službenoj dužnosti, radi čega je valjalo pozivom na odredbu članka 57. stavak 1. (Narodne novine, broj: 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17 ) odbiti tužbeni zahtjev tužitelja te odlučiti kao u izreci.

U Splitu 31. svibnja 2019.

S U D A C

Leandra Mojtić, v. r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda za Visoki upravni sud, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje presude.

Za točnost otpravka – ovlašteni službenik

Ljiljana Lijić