Rev-1059/1991-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1059/1991-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Radomire Felicijan-Maoduš kao predsjednika vijeća, te Stanislava Plazonića, Borisa Guttmanna, Stanka Jesenkovića i Stanka Hautza, kao članova vijeća u građansko-pravnoj stvari tužitelja: 1) B. D., udove S., 2) mldb. Đ. D., pok. S., 3) mldb. I. D. pok. S., 4) R. D. i 5) Đ. D., svih iz Z., mldb. tužitelji pod 2) i 3) zastupani po majci i zakonskoj zastupnici B. D., a ova i ostali tužitelji po punomoćniku N. S., odvjetniku iz S., protiv tužene Države SFRJ

-V.P. Split, zastupane po Vojnom pravobraniocu JNA, radi naknade štete, rješavajući reviziju tužene protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Splitu od 7. prosinca 1990. br. Gž- 2794/90, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu od 23. svibnja 1990. br. P-505/82, u sjednici održanoj dana 16. svibnja 1991. godine,

p r e s u d i o je:

Odbija se revizija kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e :

Drugostepenom presudom odbijena je žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u dijelu, kojim je naloženo tuženoj da je dužna platiti tužiteljima s osnova duševnih boli zbog smrti supruga tužiteljice pod 1), oca tužitelja pod 2) i 3), te sina tužitelja pod 4) i 5) iznos od 14.000,00 dinara s kamatom koja teče od 23.V.1990. (od dana donošenja presude), pa do isplate, i to u visini prema Zakonu o visini stope zatezne kamate, te mldb. tužiteljima pod 2) i 3) s osnova rente za izgubljeno uzdržavanje isplatiti svakome za 1982. i 1983. godinu po 4,50 dinara, za 1984. po 7,50 dinara, za 1985. i po 12,50 dinara, za 1986. po 23,10 dinara, za 1987. po 37,00 dinara, za 1988. po 111,80 dinara, za vrijeme od 1.I.1989. do 30.VI.1989. godine po 225,40 dinara,.od 1.VII.1989. do 31.XII.1989. godine po. 2.991,10 dinara, a od 1.I. 1990. godine pa dalje po 546,50 dinara mjesečno, sve s kamatom pobliže navedenoj u izreci, i da tužiteljima nadoknadi parnični trošak u iznosu od 4.004,40 dinara.

Protiv drugostepene presude reviziju je izjavila tužena, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predloživši da ovaj sud prihvaćanjem revizije preinači pobijanu presudu na način da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev uz dosuđivanje joj cjelokupnih troškova parničnog postupka, a podredno da ukine obje nižestepene presude i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen, niti se Javni tužilac Hrvatske izjasnio o reviziji.

Revizija nije osnovana.

Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka zato, jer po ocjeni ovog revizijskog suda ne postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju ukazuje revident i jer ne postoji ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP) na koju povredu revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP).

Revident neosnovano ukazuje na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP kada općenito navodi da su razlozi prvostepene presude o odlučnim činjenicama proturječni. To zato jer u prvostepenoj presudi ne postoje proturječnosti o odlučnim činjenicama koje bi predstavljale takav nedostatak zbog kojeg se presuda ne bi mogla valjano ispitati.

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Revident neosnovano osporava pravilnost zaključka nižestepenih sudova da postoji njegova isključiva odgovornost za predmetnu štetu zato jer je utvrđeno, da šteta potječe od njegove opasne djelatnosti (unutarnji zemljani radovi), jer je smrt navedenog prednika tužitelja (oštećenika) u uzročnoj vezi s tom djelatnošću i jer revident nije dokazao da postoji neka od pretpostavki iz čl. 177. Zakona o obveznim odnosima (dalje: Z00) za isključenje njegove odgovornosti. Naime, revident neosnovano ponavlja tvrdnje da je poginuli radnik (oštećenik) sam odgovoran za štetni događaj kada navodi da su mu bile poznate opasnosti pri obavljanju navedene djelatnosti, tj. da je znao da postoji mogućnost odronjavanja tla, i da su bile poduzete sve mjere zaštite na radu.

To zato jer iz utvrđenja sudova ne proizlazi da bi prednik tužitelja bilo čime doprinio štetnom događaju.

Prema utvrđenjima sudova proizlazi i pravilan njihov zaključak da u ovom slučaju postoji isključiva odgovornost revidenta za predmetnu štetu. Naime, ovaj sud nalazi da su sudovi revidentovu navedenu odgovornost za predmetnu štetu utemeljili na pravilnoj primjeni materijalnog prava (čl. 174. st. 1. u vezi s čl. 173. ZOO).

Ispitujući pobijanu presudu u pogledu tužiteljima dosuđenih iznosa pravične novčane naknade za pretrpljene duševne bolove i iznosa rente mldb. tužiteljima zbog izgubljenog uzdržavanja, čiji način utvrđenja i visinu revident određeno i ne osporava u reviziji, ovaj je sud ocijenio da se oni temelje na pravilnoj primjeni materijalnog prava (čl. 201. st. 1. u vezi s čl. 200., te čl. 194. ZOO).

Iz navedenih razloga odlučeno je kao u izreci temeljem odredbe čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 16. svibnja 1991. godine.

Predsjednik vijeća:

Radomira Felicijan-Maoduš, v.r.