Rev-3028/1998-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-3028/1998-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna, kao predsjednika vijeća, te Vlatke Potočnjak Radej, Marijana Ramušćaka, Ljubice Munić i Gordane Gasparini, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. M. iz S., koju zastupa A. K., odvjetnik iz S., protiv tuženika B. T. d. o. o., S., koju zastupa Z. V., odvjetnik iz S., radi poništenja ugovora, rješavajući reviziju tužiteljice izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Splitu od 03. srpnja 1998. broj Gž-1271/98, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu od 08. prosinca 1997. broj IV P-979/96, u sjednici održanoj dana 08. svibnja 2002.,

p r e s u d i o j e :

Revizija tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž-1271/98 od 03. srpnja 1998. odbija se.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Splitu broj Gž-1271/98 od 03. srpnja 1998. odbijena je žalba tužiteljice i potvrđena je prvostupanjska presuda Općinskog suda u Splitu broj IV P-979/96 od 08. prosinca 1997., kojom je odbijen tužbeni zahtjev za poništenje ugovora o radu na određeno vrijeme od 03. svibnja 1996. i tužbeni zahtjev da se tuženiku naloži da s tužiteljicom zaključi ugovor o radu na neodređeno vrijeme.

Protiv te pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je izjavila tužiteljica zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže da se ista preinači i tužbeni zahtjev usvoji ili da se prvostupanjska i drugostupanjska presuda ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tužena nije odgovorila na reviziju, niti se o reviziji izjasnio Državni odvjetnik Republike Hrvatske.

Revizija nije osnovana.

Ovaj revizijski sud ispitao je osporenu presudu u granicama razloga iz čl. 386. ZPP i utvrdio da je ista donesena u postupku u kojem nije učinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP i uz pravilnu primjenu materijalnog prava.

U ovom radnom sporu, sporno je pravno pitanje, je li tužiteljici, temeljem odluke tuženika o prestanku radnog odnosa, broj: 64/95 od 30. studenog 1995., prestao radni odnos zasnovan na neodređeno vrijeme, te slijedom toga, je li zakonit ugovor o radu na određeno vrijeme od 03. svibnja 1996.

Za odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva utvrđeno je kao relevantno ovo činjenično stanje:

1. tužena je dana 30. studenog 1995. donijela odluku broj: 64/95 o prestanku radnog odnosa tužiteljice, koji je bio zasnovan na neodređeno vrijeme, i prema toj odluci tužiteljici je radni odnos trebao prestati po istoku otkaznog roka, tj. 29. ožujka 1996.;

2. protiv te odluke tužiteljica je pravodobno uložila prigovor i u istom navela da je trudna;

3. o prigovoru tužiteljice protiv odluke o prestanku radnog odnosa, broj: 64/95 od 30. studenog 1995. tužena nikada nije odlučila, a tužiteljica protiv iste odluke nije pokrenula sudski postupak;

4. dana 03. svibnja 1996. stranke su zaključile ugovor o radu na određeno vrijeme, zakonitost kojeg tužiteljica osporava u ovom sudskom postupku.

Na tako utvrđeno činjenično stanje, pravilno su sudovi primijenili materijalno pravo kada su zauzeli pravni stav da je tužiteljici radni odnos na neodređeno vrijeme prestao 29. ožujka 1996., temeljem odluke tužene, broj: 64/95 od 30. studenog 1995. i da je za prestanak radnog odnosa po citiranoj odluci neodlučno što je tužiteljica u vrijeme donošenja te odluke bila trudna.

Odluka o prestanku radnog odnosa broj: 64/95 od 30. studenog 1995., koju tužiteljica nije osporavala u sudskom postupku sukladno čl. 83. st. 1. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa (ZOPRO), postala je konačna i pravomoćna.

Za prestanak radnog odnosa tužiteljice po konačnoj i pravomoćnoj odluci neodlučna je okolnost što je još za trajanja radnog odnosa stupio na snagu Zakon o radu (ZR), koji u odredbi čl. 70. propisuje zabranu otkaza ugovora o radu trudnici. U slučaju kada je odluka o prestanku radnog odnosa postala konačna i pravomoćna i radnik nije tražio zaštitu pred nadležnim sudom, kao što je to u konkretnom slučaju, za prestanak radnog odnosa mjerodavni su propisi koji su važili u vrijeme donošenja odluke o prestanku radnog odnosa. Kako je u vrijeme donošenja odluke o prestanku radnog odnosa tužiteljice broj: 64/95 od 30. studenog 1995. važio ZOPRO, koji nije propisivao zabranu otkaza trudnici, a ne ZR, to se odredbe iz čl. 70. ZR ne mogu primijeniti.

Odredbe čl. 70. ZR na konkretan slučaj ne mogu se primijeniti ni pozivom na odredbu čl. 240. st. 1. ZR, i to stoga što primjena te odredbe pretpostavlja da je radnik tražio zaštitu svog povrijeđenog prava pred nadležnim sudom, a ta pretpostavka u konkretnom slučaju ne predleži.

Neosnovano se u reviziji ističe da otkaz dat za vrijeme trudnoće postaje nevažeći “ipso lege”.

Otkaz dat suprotno zabrani iz čl. 70. ZR jest nevažeći, ali on pravno postoji i može postati konačan i pravomoćan ukoliko se u sudskom postupku za zaštitu povrijeđenog prava, pokrenutom na zakonom propisani način i u propisanim rokovima (prije čl. 83. ZOPRO, sada član 126. ZR), presudom ne utvrdi da je nevažeći.

U konkretnom je slučaju propušteno ostvarivanje sudske zaštite povrijeđenog prava i presudom nije utvrđeno da je otkaz nevažeći, odnosno da je nezakonita odluka o prestanku radnog odnosa broj: 64/95.

Ocjenjujući iz ovih razloga da revizija nije osnovana, istu je, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, valjalo odbiti.

U Zagrebu, 08. svibnja 2002. godine

Predsjednik vijeća:

Boris Guttmann, v. r.