Rev-1099/2011-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev 1099/11-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Đure Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Mirjane Magud članice vijeća i Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. d.o.o. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik D. L., odvjetnik u Z., protiv prvotuženika C. d.o.o. iz Č., i drugotuženika M. K. iz R., kojeg zastupa punomoćnik M. M., odvjetnik u R., radi isplate, odlučujući o reviziji drugotuženika protiv presude Županijskog suda u Požegi poslovni broj Gž-787/08-2 od 8. lipnja 2010., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-3537/05 od 18. rujna 2007., u sjednici održanoj 4. lipnja 2014.,

p r e s u d i o j e:

I. Prihvaća se revizija drugotuženika M. K. te se slijedom toga preinačavaju presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-3537/05 od 18. rujna 2007. i presuda Županijskog suda u Požegi poslovni broj Gž-787/07-2 od 8. lipnja 2010. i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja prema drugotuženiku M. K. kojom tužitelj od drugotuženika potražuje isplatu 105.000,00 kuna solidarno s prvotuženikom „C.“ d.o.o. R. s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi od 15% godišnje koje teku od 22. srpnja 2005. pa do isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

II. Nalaže se tužitelju isplatiti drugotuženiku na ime troškova postupka iznos od 31.862,50 kuna, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

„I. Nalaže se I. tuženiku C. d.o.o. R. i I.. tuženiku M. K. da tužitelju V. d.o.o. Z. solidarno isplate iznos od 105.000,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom u visini od 15% godišnje koje teku od 22. srpnja 2005.g. pa do isplate, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

II. Odbija se tužitelj sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva do sveukupnog iznosa od 140.000,00 kn.

III. Nalaže se I. tuženiku C. d.o.o. i II. tuženiku M. K. da tužitelju V. d.o.o. solidarno naknade prouzročeni parnični trošak u visini od 31.457,50 kn, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.“

Presudom suda drugog stupnja presuda suda prvog stupnja djelomično je potvrđena i djelomično je preinačena tako da je presuđeno:

„Žalba II. tuženika M. K. odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci od 18. rujna 2007. godine broj P-3537/05-34, u pobijanom dosuđujućem dijelu (stavak I. izreke presude).

Žalba II. tuženika M. K. se uvažava te se preinačava presuda Općinskog suda u Rijeci od 18. rujna 2007. godine broj P-3537/05-34, u odluci o troškovima (stavak III. izreke presude), tako da isti sada glasi:

„Nalaže se I. tuženiku C. d.o.o. i II. tuženiku M. K. da tužitelju V. d.o.o. solidarno naknade prouzročeni parnični trošak u visini od 24.595,00 kuna, u roku od 15 dana.“

Protiv presude suda drugog stupnja reviziju podnosi drugotuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija nije osnovana.

Ovaj sud kao revizijski sud ispituje pobijanu presudu u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom u granicama određeno navedenih razloga pazeći po službenoj dužnosti na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 - dalje: ZPP) sukladno odredbi čl. 392.a ZPP-a u svezi s čl. 52. st. 4. i čl. 53. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 84/08 - dalje: ZID ZPP/08) i to stoga što je odluka suda drugog stupnja donesena nakon stupanja na snagu ZID ZPP-a.

Drugotuženik ne navodi određeno u čemu bi se sastojala bitna povreda odredaba parničnog postupka počinjena pred sudovima nižeg stupnja pa stoga taj izneseni revizijski razlog nije od značaja.

Predmet ove parnice je regresni zahtjev tužitelja upravljen protiv prvotuženika i drugotuženika jer tužitelj smatra da su za štetu koju je pretrpio radnik tužitelja i kojem je ovaj zbog posljedica pretrpljenih ozljeda na radu isplatio naknadu štete odgovorni solidarno oba tuženika.

U ovoj fazi postupka sporna je jedino odgovornost drugotuženika.

Nije niti sporno postojanje suodgovornosti radnika tužitelja nastanku štete u omjeru od 30%, pa kako nije sporno da je tužitelj svom radniku isplatio na ime štete iznos od 150.000,00 kuna nije sporna niti visina štete u ovoj fazi postupka u dosuđenom iznosu od 105.000,00 kuna.

U postupku pred sudovima nižeg stupnja utvrđeno je:

- da se tužiteljev djelatnik, oštećeni A. T. 28. listopada 2002. nalazio u predjelu L. kraj P. zajedno sa kolegama D. J. i N. B. te drugotuženikom M. K. kao vozačem specijalnog vozila koje je upotrijebljeno za mjerenje jačine GSM signala,

- da je predmetnog datuma oštećeni A. T. obavljao mjerenja jačine GSM signala, a za potrebe istog mjerenja se nalazio u specijalnom vozilu kojeg je unajmio tužitelj od strane prvotuženika kao osobe koja ima u vlasništvu takvo specijalno vozilo, a prvotuženik je poslove upravljanja takvim vozilom povjerio drugotuženiku, kao osobi osposobljenoj za upravljanje takvim vozilom,

- da se štetni događaj dogodio na način da se oštećeni A. T. popeo u košaru zajedno sa antenama, imao je na sebi svu potrebnu zaštitnu opremu i davao upute drugotuženiku u smislu podizanja ljestvi te upravljanja istih lijevo-desno, a da je prethodno oštećenikov kolega D. J. utvrdio na koje je mjesto najpovoljnije staviti specijalno vozilo te je to mjesto utvrdio, a na istom mjestu je drugotuženik postavio i stabilizirao vozilo.

Također iz utvrđenih činjenica tijekom postupka proizlazi da je specijalno vozilo u vlasništvu prvotuženika bilo postavljeno ispod visokonaponskog električnog voda i dijelom na neravnom terenu uslijed čega je, a i zbog nepropisno stabiliziranog vozila došlo do nastanka štetnog događaja na način da su prvotno ljestve počele propadati, a potom se je kompletno specijalno vozilo sa ljestvama i košarom u kojoj se nalazio oštećeni A. T. prevrnulo u desno na bok, uslijed čega je oštećeni zadobio višestruke teške tjelesne ozljede. Do štetnog je događaja došlo zbog loše organizacije rada (vozilo je postavljeno ispod visokonaponskog električnog voda, dijelom na neravnom terenu, nije određen voditelj radova i radovi su izvođeni bez nadzora) i zbog nepropisnog stabiliziranja vozila (dijelom neravan, mekan teren, a dijelom kamenit, zbog čega je došlo i do prevrnuća vozila).

Kako je u postupku utvrđeno da su prvotuženik i drugotuženik bili u pravnom odnosu temeljem ugovora o djelu u kojem je prvotuženik bio naručitelj, a drugotuženik izvođač ugovorenog posla, a sve sukladno odredbi čl. 600. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/03, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01- dalje: ZOO), to se ima smatrati da se glede odgovornosti za štetu trećima, a to su u ovom slučaju radnik tužitelja i tužitelj sam da se glede odgovornosti drugotuženika imaju primijeniti odredbe čl. 170. ZOO-a temeljem koje treća osoba ima pravo tražiti naknadu štete od poslodavca kod kojeg je radnik radio u trenutku nastanka štete ako je radnik trećoj osobi uzrokovao štetu, ali i od radnika ako je ovaj štetu prouzročio namjerno (čl. 171. st. 2. ZOO-a).

Sukladno odredbi čl. 12. ZPP-a sud je glede postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti vezan premoćnom presudom kaznenog suda.

Pravomoćnom presudom Općinskog suda u Puli broj K-890/03 od 19. studenog 2004. utvrđeno je da je drugotuženik M. K. oglašen krivim što je 28. listopada 2002. u jutarnjim satima u blizini prometnice P. - M. - L. na neravnom, te zemljano-kamenitom terenu, angažiran ugovorom o djelu od strane C. d.o.o. R., kao vozač i upravitelj auto dizalice s okretnim ljestvama s košarom postavljenoj na radno vozilo marke M. L. ... registarske oznake ..., prilikom postavljanja i stabiliziranja takvog vozila na opisan teren, nije dovoljno pažnje posvetio njegovom stabiliziranju s obzirom na konfiguraciju i sastav terena, olako držeći da do destabilizacije neće doći kao i prevrtanja opisanog vozila prilikom izvlačenja i manipulacije okretnim ljestvama s košarom i tako ugrožavanja života i tijela djelatnika V. d.o.o. A. T. koji je na podignutim i izvučenim ljestvama nalazeći se u za njih pričvršćenoj košari, trebao uporabom dvije antene svaka težine 50 kg vršiti mjerenje jačine GSM signala, pa je uslijed opisanog u trenutku kada su ljestve bile izvučene 27 m[2] , pod kutom od 60 stupnjeva, a košara sa A. T. na visini od 18 m okomito od tla, prilikom pomicanja ljestava sa košarom u desno i dijagonalno u odnosu na opisano vozilo, došlo do zanašanja vozila i njegovog prevrtanja u stranu, te do pada ljestava i košare, uslijed čega je A. T. zadobio teške tjelesne ozljede (prijelom gornje strane lijeve stidne kosti, prijelom desne natkoljenične kosti, iščašenje lijevog lakta, te natuknuće bubrega s krvarenjem), dakle, iz nehaja, opće opasnim sredstvom izazvao opasnost za život i tijelo ljudi čime je prouzročena teška tjelesna ozljeda neke osobe, pa je počinio kazneno djelo protiv opće sigurnosti ljudi i imovine i sigurnosti prometa-teškim djelom protiv opće sigurnosti iz čl. 271. st. 3., a vezi sa kaznenim djelom iz čl. 263. st. 1. i 4. KZ-a, pa mu je temeljem tih propisa uz primjenu čl. 53. KZ-a izrečena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, a temeljem čl. 67. KZ-a primijenjena je uvjetan osuda, kojom je određeno da se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ukoliko optuženi u roku od dvije godine ne počini novo kazneno djelo.

Kako namjera u građanskopravnom smislu kao najteži stupanj krivnje koji slijedom toga pretpostavlja i postojanje odgovornosti za štetu znači da štetnik želi uzrok (štetnu radnju), ali želi i posljedicu (štetu), to bi sukladno odredbi čl. 171. st. 2. ZOO-a odgovornost drugotuženika prema tužitelju kao trećoj osobi postojala samo onda ako bi štetu počinio namjerno.

Iz citirane presude kaznenog suda slijedi da je drugotuženik iz nehaja, općeopasnim sredstvom izazvao opasnost za život i tijelo ljudi, jer nije dovoljno pažnje posvetio stabiliziranju opasnog vozila s obzirom na konfiguraciju i sastav terena, olako držeći da neće doći do stabilizacije i prevrtanja opasnog vozila prilikom izvlačenja i manipulacije okretnim ljestvama i košarom, pa je razvidno da se u ponašanju drugotuženika kao štetnika u okolnostima konkretnog slučaja ne može govoriti da je on postupao s namjerom kao najtežim oblikom krivnje.

Stoga, kako se sukladno odredbi čl. 170. st. 2. ZOO-a drugotuženik koji je u ovom slučaju izjednačen s radnikom prvotuženika, može solidarno s prvotuženikom obvezati na naknadu štete tužitelju kao trećoj osobi samo onda ako je štetu počinio namjerno, a o tome se iz gore navedenih razloga ne radi, to ne postoji niti solidarna odgovornost drugotuženika naknaditi štetu tužitelju zajedno s prvotuženikom kao poslodavcem.

Slijedom navedenog valjalo je reviziju drugotuženika prihvatiti i preinačiti presude sudova prvog i drugog stupnja sukladno odredbi čl. 395. st. 1. ZPP-a.

Drugotuženik je u cijelosti uspio u ovom sporu te mu stoga pripada pravo na naknadu troškova u smislu odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi s odredbom čl. 166. st. 2. ZPP-a koje je određeno zatražio tijekom postupka i to sukladno vrijednosti predmeta spora (140.000,00 kn) koji se odnosi na trošak zastupanja po odvjetniku za sastav odgovora na tužbu (Tbr. 8/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika - „Narodne novine“, broj 91/04, 37/05 i 59/07, u nastavku: OT) 2.500,00 kuna, za zastupanje na ročištima od 11. travnja 2006., 18. listopada 2006., 6. veljače 2007. i 4. rujna 2007. po 2.500,00 kn za svako ročište (Tbr. 9/1 OT), za zastupanje na ročištima od 14. prosinca 2006., 16. travnja 2007. i 5. lipnja 2007. po 1.250,00 kn za svako ročište (Tbr. 9/2 OT) i za sastav podneska od 29. svibnja 2007. iznos od 2.500,00 kn (Tbr. 8/1 OT), uvećano za 22% poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 4.125,00 kn, sudske pristojbe za odgovor na tužbu u iznosu od 875,00 kn i sudske pristojbe za žalbu u iznosu od 1.750,00 kn ili ukupno 25.500,00 kn. Nadalje, drugotuženiku je valjalo dosuditi i trošak sastava revizije na temelju Tbr. 10/5 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 149/09) u iznosu od 3.750,00 kn uvećano za 23% poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 862,50 kn i sudske pristojbe za reviziju u iznosu od 1.750,00 kn. Stoga je drugotuženiku dosuđen parnični trošak u iznosu od ukupno 31.862,50 kn, kako je to navedeno u točki II. izreke ove presude.

U Zagrebu, 4. lipnja 2014.

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.