Rev-1997/1996-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1997/1996-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Vlatke Potočnjak-Radej, dr. Ivana Kaladića, Damira Mratovića i Davorke Lukanović- Ivanišević, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice N. Š. iz S., zastupane po punomoćniku B. V., odvjetniku iz S., protiv tuženika 1. C. " d.d. Z., F. S. i 2. D. J. iz S., zastupanog po punomoćniku D. B., odvjetniku iz S., radi naknade štete, rješavajući reviziju tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Splitu od 31. siječnja 1996. godine br. Gž-1925/95 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu od 10. travnja 1995. godine br. IP-1363/92, u sjednici održanoj dana 1. veljače 2000. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužiteljice kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženicima 1. i 2. da solidarno tužiteljici na ime nematerijalne štete isplate iznos od 44.779,00 kn, a na ime materijalne štete iznos od 2.375,00 kn, sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, dok se s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva tužiteljica odbija.

Ujedno je naloženo tuženicima da solidarno tužiteljici na ime parničnog troška isplate iznos od 4.234,88 kn.

Drugostupanjskom presudom djelomično je, a povodom žalbi stranaka preinačena prvostupanjska presuda na način da je naloženo tuženicima da tužiteljici isplate na ime nematerijalne štete iznos od 52.250,00 kn, na ime materijalne štete 950,00 kn, a odbijen je zahtjev po tom osnovu za 600,00 kn. Rješenjem drugostupanjskog suda je ukinuta prvostupanjska presuda u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev iz osnova materijalne štete za iznos od 950,00 kn, kao u odluci o trošku pa je u tom dijelu predmet vraćen na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.

Protiv presude drugostupanjskog suda reviziju je izjavila tužiteljica u dijelu kojim je odbijena s tužbenim zahtjevom (38.350,00 kn) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se pobijana presuda preinači u smislu revizijskih navoda.

Na reviziju nije odgovoreno niti se o reviziji izjasnio Državni odvjetnik Republike Hrvatske.

Revizija je neosnovana.

U provedenom postupku nije učinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, a na temelju čl. 386. ZPP.

Nije utvrđena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP na koju revidentica ukazuje, jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, budući da sadrži razloge o odlučnim činjenicama, razlozi međusobno ne proturječe, a niti su u suprotnosti sa sadržajem spisa, a činjenice su utvrđene savjesnom i brižljivom ocjenom provedenih dokaza.

U obrazloženju drugostupanjske presude ocijenjeni su žalbeni navodi koji su od odlučnog značenja.

Naime, kroz istaknutu bitnu povredu revidentica u stvari želi uputiti da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, a takav prigovor u ovoj fazi postupka nije dopušten temeljem izričite odredbe iz čl. 385. st. 3. ZPP.

Ni materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

I u ovoj fazi postupka sporna je odgovornost tužiteljice (utvrđena u omjeru od 5%), kao i dosuđena pravična naknada za nematerijalnu štetu, budući tužiteljica smatra da relevantne okolnosti dopuštaju prihvaćanje zahtjeva u cijelosti i to za fizičke bolove 30.000,00 kn za strah 8.000,00 kn, za duševne bolove zbog smanjenja životnih aktivnosti 40.000,00 kn i za naruženost 10.000,00 kn. Iz utvrđenih činjenica relevantnih za odluku o postojanju suodgovornosti za spomenutu nesreću u kojoj je tužiteljica sudjelovala kao pješak, sudovi su pravilno ocijenili da sporna nezgoda nije uzrokovana isključivom odgovornošću vozača automobila već i ponašanjem tužiteljice, dakako u najmanjoj mjeri.

Omjer odgovornosti 95% nasprama 5% u korist tužiteljice ima uporište u rezultatima parničnog postupka, posebice u prometnom vještačenju na kojeg se s osnovom u obrazloženju svoje odluke poziva drugostupanjski sud jer uz utvrđene činjenice da je vozač maloljetnik vozio bez vozačke dozvole u dijelu grada u kojem je promet nedopušten osim vozilima javnog prometa i vozilima s dozvolom, a koju ovaj nije imao, s obzirom na malu brzinu kretanja vozila (25 do 30 km/h) i pješakinja tj. tužiteljica se neoprezno kretala po kolniku i to na mjestu gdje ne postoji obilježen pješački prijelaz, a imala je mogućnost prometnicu prijeći pješačkim prijelazom udaljenim od mjesta udesa 50 metara.

Utvrđeno je, da je tužiteljica zadobila teške povrede (prijelome) u obje šake, a trajne posljedice očituju se u ograničenju pokreta i smanjenoj snazi, tako da postoji invaliditet na svakoj šaci oko 10%, što umanjuje životni aktivitet u tom omjeru, a posebice je otežavajuća okolnost što su povrijeđene obje šake tako da kao parni organ teže funkcionira.

Tužiteljica je uslijed zadobivenih ozljeda trpjela fizičke bolove u jačem stupnju oko deset dana, srednjem dva mjeseca, te u lakšem stupnju daljnjih dva mjeseca, dok je primarni strah bio jakog intenziteta kratkog trajanja, a sekundarni kao posljedica bojazni za ishod liječenja trajao je i to jaki tri dana, srednje jakosti oko dva mjeseca i lakog intenziteta u trajanju od još dva mjeseca.

Utvrđeno je nadalje da blaža deformacija lijevog ručnog zgloba kao i ožiljak na čelu predstavlja naruženost lakog stupnja.

Stoga gore navedena odlučna činjenična utvrđenja, uvažavajući osobitosti konkretnog slučaja kao što su jačina i trajanje fizičkih bolova, straha, stupnja naruženja i smanjenja životnih aktivnosti, te zanimanje tužiteljice (trgovac) i njezina životna dob (rođena je 1958. godine), po nalaženju i ovog revizijskog ne opravdavaju dosuđenje naknade za utužene vidove nematerijalne štete po navedenim osnovama u visini iznad onih kako je to ocijenio sud drugog stupnja (a to su za fizičke bolove 15.000,00 kn, za strah 5.000,00 kn, za duševne bolove zbog smanjenja životnih aktivnosti 30.000,00 kn, te za naruženje 5.000,00 kn).

Kako je sud tužiteljici dosudio pravičnu naknadu pravilnom primjenom čl. 192. st. 1. ZOO, to se revizijski razlozi ukazuju neosnovanim.

Valjalo je stoga temeljem odredbe iz čl. 393. ZPP odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 1. veljače 2000. godine,

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.