Revr-225/2012-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 225/12-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća te Gordane Matasić-Špoljarić, članice vijeća, Aleksandra Peruzovića, člana vijeća, Viktorije Lovrić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Branka Medančića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. M. iz K., zastupanog po punomoćniku V. B., odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu V. B. i J. B. K. u K., protiv tuženika Š. d.o.o. K., zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu R. & O. K., radi utvrđenja nedopuštenim otkaza ugovora o radu, vraćanja na posao i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-636/2011-2 od 12. listopada 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P- 905/10-4 od 25. studenoga 2010., ispravljena rješenjem poslovni broj P-905/10-6 od 28. prosinca 2010., u sjednici održanoj dana 12. lipnja 2012.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž- 636/2011-2 od 12. listopada 2011. odbija se kao neosnovana.

Tuženiku se ne dosuđuje trošak odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Općinski sud u Karlovcu presudom poslovni broj P-905/10-14 od 25. studenog 2010. ispravljenom rješenjem poslovni broj P-905/10 od 28. prosinca 2010. odbio je tužbeni zahtjev tužitelja da sud utvrdi nedopuštenim izvanredni otkaz ugovora o radu koji je tuženik Š. d.o.o. … K., … dao tužitelju R. M. iz K., … svojom Odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 9. travnja 2010. i da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao te da sud naloži tuženiku vratiti tužitelja na poslove automehaničara.

Odbijen je i zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati naknadu plaće za razdoblje od 10. travnja 2010. do 30. rujna 2010. u bruto iznosu od 30.971,00 kunu sa zateznim kamatama po stopi od 14 % prema razdobljima navedenim u presudi (točka I izreke).

Tužitelju je naloženo naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 6.667,50 kuna (točka II izreke).

Županijski sud u Karlovcu presudom poslovni broj Gž-636/2011-2 od 12. listopada 2011. odbio je djelomično žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrdio točku I prvostupanjske presude. Žalba je djelomično usvojena u odnosu na parnične troškove pa je tužitelju naloženo naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 4.197,50 kuna.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju po čl. 382. st. 2. točka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08, 57/11 - dalje: ZPP) navodeći da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog i postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnost građana te ukazujući na bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešnu primjenu odredaba materijalnog prava. Predložio je da Vrhovni sud Republike Hrvatske ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a tuženiku naloži naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka uključivši troškove revizije u iznosu od 1.845,00 kuna.

Tuženik je odgovorio na reviziju i predložio odbiti reviziju kao neosnovanu, a tužitelju naložiti da tuženiku naknadi trošak odgovora na reviziju u iznosu od 1.230,00 kuna.

Revizija je neosnovana.

Drugostupanjska presuda je donesena u sporu kojega je pokrenuo radnik protiv odluke o prestanku radnog odnosa i zaštite prava povrijeđenih takvom odlukom, pa je protiv te presude dopuštena (redovna) revizija iz čl. 382. st. 2. točka 1. ZPP i samim time nije dopuštena (izvanredna) revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP. Podredno se napominje da je tužitelj naznačio da podnosi izvanrednu reviziju, iako podnesena revizija po svom sadržaju ne ispunjava uvjete za izvanrednu reviziju u smislu odredbe čl. 382. st. 2. i 3. ZPP.

Zato je revizijski sud ispitao pobijanu drugostupanjsku presudu povodom revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP, odnosno vodeći računa o odredbi čl. 392. a. st. 1. ZPP u svezi s odredbom čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“, broj 57/11) ispitavši presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, dakle u okviru revizijskih razloga bitnih povreda odredaba postupka i pogrešne primjene odredaba materijalnog prava.

Nije ostvaren revizijski razlog apsolutno bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju se sadržajno ukazuje u reviziji jer suprotno tvrdnji tužitelja pobijana presuda sadrži neproturječne razloge o svim žalbenim razlozima odlučnim za rješenje spora (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a), pa je presudu moguće ispitati.

Premda tuženik u reviziji navodi da presuda ima nedostataka zbog proturječnih i nejasnih navoda o odlučnim činjenicama, iz sadržaja revizije proizlazi da se revizijom dovode u pitanje činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova u odnosu na postojanje opravdanih razloga za izvanredni otkaz, poglavito onih koji se tiču osobito teških povreda radnih obveza obavljanjem poslova za tuđi račun iz djelatnosti koju obavlja poslodavac (zakonska zabrana natjecanja), iako po čl. 385. ZPP pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje nije dopušten revizijski razlog. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP). Revizijski sud u donošenju odluke o reviziji polazi od činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova.

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava na koji ukazuje tužitelj. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

Sporna je u revizijskom stadiju postupka pravilna primjena odredaba Zakona o radu („Narodne novine“, broj 139/09 – dalje u tekstu ZR) u odnosu na opravdani razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu te pravo poslodavca otkazati ugovor o radu u vrijeme dok traje bolovanje zaposlenika.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika na radnom mjestu automehaničara na temelju Ugovora o radu na neodređeno vrijeme sklopljenog 1. kolovoza 1996. (dalje: Ugovor),

- da je tuženik 9. travnja 2010. donio Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelja (dalje: Odluka) zbog osobito teške povrede radne obveze iz radnog odnosa bez prava na otkazni rok,

- da je kao razlog otkaza navedeno kako je tužitelj neopravdano izostao s posla dana 26., 27., 28., 29., 30. i 31. ožujka 2010., te da je tuženik zatekao tužitelja dana 30. ožujka 2010. kako obavlja automehaničarske poslove na kamionu treće osobe u naselju M. Š. i time da krši zakonom zabranjenu konkurenciju poslodavcu i to za radnog vremena,

- da je tužitelj prije spornog razdoblja u cijelosti iskoristio godišnji odmor u trajanju od 21 dan za 2009. godinu, a neposredno prije izostanka s posla da je bio na bolovanju u vremenu od 1. prosinca 2009. do 25. ožujka 2010., s time što je ponovno otvorio bolovanje 7. travnja 2010.,

- da je tužitelj pravovremeno podnio zahtjev poslodavcu za zaštitu prava te pravovremeno podnio tužbu sudu za sudsku zaštitu.

Polazeći od navedenih utvrđenja sudovi su ocijenili da neopravdani izostanak tužitelja s posla u trajanju od šest dana predstavlja osobito tešku povredu obveza iz radnog odnosa zbog kojih nastavak radnog odnosa više nije moguć i koja predstavlja opravdani razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu.

Tužitelj revizijom dovodi u pitanje pravilnu primjenu materijalnog prava navodeći da je odluka o otkazu donesena dok je tužitelj bio na bolovanju te da je u donošenju odluke poslodavac postupio protivno odredbi čl. 93. ZR jer da okolnost što je radnik za vrijeme radnog vremena obavljao privatni posao nije opravdani razlog za izvanredni otkaz ukoliko to nije utjecalo na izvršavanje posla njegovog radnog mjesta. U reviziji se navodi pravno shvaćanje izraženo u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revr- 403/2008 od 30. prosinca 2008. u odnosu na konkuriranje poslodavcu, uz zaključak da je pravno shvaćanje zauzeto u pobijanoj presudi u odnosu na zabranu konkurencije suprotno onomu u zauzetom u navedenoj presudi.

Po ocjeni ovoga suda odbijanjem tužbenog zahtjeva nisu pogrešno primijenjene odredbe materijalnog prava na koje je ukazano u reviziji.

Prema odredbi čl. 108. st. 1. Zakona o radu („Narodne Novine“ broj 149/09 - dalje: ZR) poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili zbog neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.

U ovom slučaju poslodavac je izvanredno otkazao ugovor o radu zbog dva razloga, od kojih već i sam neopravdani višednevni izostanak s posla, odnosno okolnost da se tužitelj nakon zaključenja bolovanja više dana nije javio poslodavcu niti je došao na radno mjesto sama po sebi predstavlja osobito tešku povredu obveza iz radnog odnosa zbog koje je u smislu odredbe čl. 108. st. 1. ZR dopušteno izvanredno otkazati ugovor o radu. Zato za zakonitost pobijane odluke o otkazu nije odlučno što je radnik radio za vrijeme izostanka s posla, odnosno neovisno o tome je li radnik u vrijeme neopravdanog izostanka izvodio poslove koji ulaze u predmet poslovanja poslodavca i time nezakonito konkurirao poslodavcu na tržištu.

Zato se ovaj sud nije upuštao u ocjenu je li tužitelj zaista nezakonito konkurirao poslodavcu obavljajući u radnom vremenu automehaničarske poslove popravka kamiona za S. P., jer to za rješenje spora nije odlučno.

Okolnost što se tužitelj nalazio na bolovanju nakon 6. travnja 2010., dakle nakon što su nastupili razlozi zbog kojih je otkazan ugovor o radu ne isključuje mogućnost donošenja odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu, odnosno ne čini odluku o otkazu nedopuštenom. Naime, zakonska zaštita radnika od otkaza za vrijeme bolovanja iz članka 74. st. 1. ZR odnosi se na radnika koji je pretrpio ozljedu na radu ili je obolio od profesionalne bolesti te je privremeno nesposoban za rad zbog liječenja ili oporavka, jer u tom slučaju poslodavac ne može otkazati ugovor o radu u razdoblju privremene nesposobnosti za rad zbog liječenja ili oporavka. Nadalje zakonska zabrana iz čl. 74. ZR ne znači apsolutnu zabranu donošenja odluke o otkazu.

Slijedi da sama okolnost što je u vrijeme donošenja odluke o otkazu radnik bio na bolovanju, ne čini odluku o otkazu nedopuštenom.

Zato nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava na koji se pozvao tužitelj.

S obzirom na to da nisu ostvareni revizijski razlozi na koje je ukazao tužitelj, a na druge revizijske razloge ovaj sud ne pazi po službenoj dužnosti, valjalo je reviziju odbiti kao neosnovanu po čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 12. lipnja 2012.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.