I Kž-744/1990-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 744/1990-5

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Horvatinović mr Ružice kao predsjednika vijeća, te Svedrović Marijana, Potrebica Ante, Primorac Vladimira i Milošević Vesne kao članova vijeća i stručnog suradnika Tomerlin-Almer Rajke kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. H. F. zbog krivičnog djela iz čl. 35. st. 1. KZH u vezi čl. 19. st. 1. Krivičnog zakona SFRJ preuzetog na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju krivičnog zakona SFRJ ("Narodne novine" br. 53/91) kao zakona Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu KZJ), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Okružnog suda u Zagrebu od 29. svibnja 1990. K-403/89 u sjednici održanoj 10. listopada 1991., u prisutnosti zamjenika javnog tužioca Hrvatske Papac Balda, optuženika i njegova branitelja R. D., odvjetnika iz Z.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se kao neosnovana žalba opt. H. F., te se potvrđuje prvostepena presuda.

Obrazloženje

Pobijanom prvostepenom presudom Okružni sud u Zagrebu oglasio je opt. H. F. krivim, da je u vrijeme i na način opisan u izreci te presude učinio krivično djelo ubojstva u pokušaju i u prekoračenju granica nužne obrane iz čl. 35. st. 1. KZH u vezi čl. 19. st. 1. i čl. 9. st. 3. KZJ za koje mu je na temelju čl. 35. st. 1. KZH uz primjenu čl. 42. t. 1. i čl. 43. st. 1. t. 1. KZJ izrekao kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine.

Protiv te presude podnio je žalbu optuženik po branitelju R. D., odvjetniku iz Z.. Optuženik se žali zbog povrede krivičnog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje ili da se preinači i optuženik oslobodi optužbe ili pak da se preinači na način da se optuženik oslobodi od kazne.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Javni tužilac Hrvatske vraćajući spise, stavio je u smislu čl. 370. st. 2. ZKP prijedlog, da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Na zahtjev stavljen u optuženikovoj žalbi o sjednici vijeća na temelju čl. 371. ZKP osim zamjenika javnog tužioca

I Kž 744/1990-5

Hrvatske obaviješten je optuženik i njegov branitelj, te je drugostepenoj sjednici uz zamjenika javnog tužioca Hrvatske Papac Balda, prisustvovao optuženik i njegov branitelj R. D., odvjetnik iz Z..

Žalba optuženika nije osnovana.

Obrazloženje žalbe u pogledu zakonskog osnova povrede krivičnog zakona i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja sadrže potpuno istu argumentaciju, što je i razumljivo, jer obrana inzistira da je optuženik postupao u nužnoj obrani, što je u prvom redu činjenično pitanje.

Osnovno što se u žalbi tvrdi jest, da je optuženik bio kontinuirano provociran od oštećenika, da je očit nesrazmjer fizičke snage na štetu optuženika, zbog čega je morao upotrijebiti nož bez kojega nije mogao odbiti napad oštećenika, a zadavanje slabijeg udarca na drugom dijelu tijela, još bi više izazvalo alkoholiziranog i agresivnog oštećenika.

Također se u žalbi ističe, da optuženikov cilj nije bio lišiti života oštećenika, nego suzbiti njegov napad.

Ove osnovne postavke žalbe rezultat su stava, da je obrana optuženika istinita u svim svojim dijelovima i da ju je prvostepeni sud trebao u cijelosti, prihvatiti.

Međutim, izvedeni dokazi nisu obranu optuženika potvrdili u cijelosti.

U ovom krivičnom postupku, jedino su povrede koje je zadobio oštećenik, te njihov karakter i težina objektivno utvrđene na osnovu medicinske dokumentacije i nalaza i mišljenja vještaka za sudsku medicinu G. dr. S.. Sve ostale činjenice utvrđivao je prvostepeni sud na osnovu iskaza saslušanih svjedoka, posebno svjedoka B. D., S. S., H. F. i oštećenog Š. D.. S obzirom na iskaze tih svjedoka utvrđeno je kao nesporno da su optuženik i oštećenik bili alkoholizirani i da su kartali u gostionici C. a dobitniku je drugi partner trebao platiti večeru. Isto tako je kao nesporno utvrđeno da je oštećenik posumnjavši u način igre optuženika, ovog obijedio da ga vara na kartama, zbog čega je došlo do napete i prijeteće situacije s obzirom na ispoljenu verbalnu agresivnost oštećenika i opasnosti za fizički napad na optuženika.

Prema iskazu svjedoka B., oštećenik je zamahnuo rukom prema optuženiku dok su bili u lokalu, ali ga nije uspio udariti. Ovaj promašaj je prema mišljenju ovog svjedoka rezultat jače alkoholiziranosti oštećenika. Prema svjedoku S., oštećenik je za vrijeme svađe s optuženikom jednom snažno udario šakom po stolu, ali ovaj svjedok nije vidio da je oštećenik udario optuženika, no imao je utisak da bi ga mogao udariti, dok svjedok H. tvrdi da je oštećenik primio optuženika za šešir i "malo ga rukom kuckao po glavi".

I Kž 744/1990-5

Ispred lokala gdje su optuženik i oštećenik bili izvedeni po svjedocima B. i S. s namjerom da ih razdvoje i spriječe, prijeteći fizički sukob, optuženik je prema iskazu ovih svjedoka zadao udarac nožem oštećeniku, što optuženik i ne poriče. Međutim, ovi svjedoci nisu vidjeli da bi prije učinjenog djela oštećenik udarao optuženika. Svjedok S. jedino zna da je optuženik upotrijebio nož nakon što je oštećenik krenuo ili kako on to kaže "poletio" na optuženika.

Prema tome obrana optuženika, da je oštećenik u lokalu udario dva puta šakom po glavi i jednom u bradu, a pred lokalom da ga je udario nogom.u lijevu natkoljenicu, pa zatim ponovno nogom u predjelu lijeve strane želuca, nije potkrijepljena iskazima ovih svjedoka, kojima prvostepeni sud nije imao razloga nevjerovati.

Tvrdnja iznesena u žalbi, da ovi svjedoci nisu mogli pred gostionicom vidjeti što se sve događa zbog slabog svjetla, te da su saslušavani 13 dana nakon događaja, za razliku od optuženika, koji je ispitivan po istražnom sucu 24 sata nakon događaja, pa se optuženik morao više sjećati za razliku od svjedoka, nije prihvatljiva. Jest da je pred lokalom bilo slabo svjetlo, no da se oštećenik dva puta zaletavao i dva puta udario nogom optuženika, te da se i treći put zaletio na optuženika nakon čega ga je optuženik udario nožem kako on to tvrdi u svojoj obrani, svjedoci bi to svakako vidjeli i pored slabog svjetla, a što se. tiče termina u kojima je istražni sudac saslušavao svjedoke i ispitivao optuženika, ovaj žalbeni navod je potpuno neprihvatljiv i protivi se elementarnom životnom iskustvu.

Iz svega navedenog jasno proizlazi, da je prvostepeni sud ispravno utvrdio kako je oštećenik samo jednom udario optuženika i to nogom u njegovu nogu, a da je optuženik istovremeno da bi suzbio njegov napad upotrijebio nož i zadao mu ubodnu ranu na lijevoj strani grudnog koša. Kod toga prvostepeni sud ispravno ističe jačinu udarca nožem, pa da stoga obrana optuženika nije bila u srazmjeru sa napadom oštećenika. 0 snazi udarca najrječitije govori činjenica, da je IV. rebro s lijeve strane kod oštećenika bilo slomljeno. Optuženik je dakle, očigledno prekoračio granice nužne obrane. Ispravno je utvrdio prvostepeni sud i to, da je optuženik postupao s direktnim umišljajem, dakle da je imao namjeru lišiti života oštećenika. Prema tome, prvostepeni je sud pravilno utvrdio sve odlučne činjenice kako one koje se odnose na namjeru i oblik krivnje optuženika, a isto tako i na one koje se odnose na napad oštećenika i prekoračenje nužne obrane od strane optuženika.

Prvostepeni sud je na tako pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio krivični zakon, pa stoga nije u pravu optuženik kada tvrdi u svojoj žalbi da je prvostepeni sud trebao iz utvrđenih činjenica izvesti zaključak da je on postupao u nužnoj obrani, ili da bi se u konkretnom slučaju radilo o krivičnom djelu teške tjelesne povrede iz čl. 41. st. 1. i 4. KZH, tj. da je to djelo izvršeno na mah obzirom da niti jedan element tog oblika ovog krivičnog djela nije u postupku utvrđen, a posebno nije utvrđena jaka razdraženost kod

I Kž 744/1990-5

optuženika. Istina optuženik je u svojoj obrani naveo, da je bio uzbuđen i u strahu, no takvo stanje je još daleko od stanja jake razdraženosti koja je potrebna za postojanje ovog oblika krivičnog djela teške tjelesne povrede.

Nije osnovana žalba optuženika niti zbog odluke suda o kazni.

Prvostepeni sud je vodio računa o svim onim okolnostima o kojima ovisi visina kazne (čl. 41. KZ SFRJ), tj. o utvrđenim olakotnim okolnostima i ostalim okolnostima djela, te je optuženiku izrekao najmanju moguću kaznu koja se po zakonu može izreći.

Prvostepeni sud nije mogao optuženika osloboditi od kazne u smislu čl. 9. st. 3. KZJ, jer nije utvrdio da bi optuženik bio u stanju jake razdraženosti, kako je to već navedeno, a niti u stanju jake prepasti izazvane napadom oštećenika.

Zbog svih ovih razloga trebalo je ha temelju čl. 384.

ZKP odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 10. listopada 1991.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Tomerlin-Almer Rajka, v. r.

Horvatinović mr Ružica, v.r.