Revr-727/2002-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske
Legislator summary
AI generatedVrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ivana Kaladića, kao predsjednika vijeća, te Jakoba Miletića, Gordane Matasić-Špoljarić, mr. Andrije Erakovića i Ljubice Munić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ž. G. iz Z., kojega zastupa punomoćnik G. K., odvjetnica u Z., protiv tuženika T. d.o.o. Z., kojega zastupaju punomoćnici A. Ž. i V. P., odvjetnici iz Z., radi zaštite prava, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Zagrebu od 27. veljače 2001. godine, br. Gž-224/00., ispravljenom rješenjem od 27. studenoga 2001. godine, kojim je odbijena žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 7. srpnja 1999. godine, br. Pr-1682/95. i Pr-777/97., u sjednici održanoj dana 9. lipnja 2004. godine,
Legislator headnote
AI generatedRevr-727/2002-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske: Pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tužitelja sud prvog stupnja je dostavio, primjenom čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 53/91, 91/92, 112/99 – dalje ZPP) na odgovor tuženiku i na izjašnjenje nadležnom državnom odvjetništvu.
Full text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revr 727/02-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ivana Kaladića, kao predsjednika vijeća, te Jakoba Miletića, Gordane Matasić-Špoljarić, mr. Andrije Erakovića i Ljubice Munić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ž. G. iz Z., kojega zastupa punomoćnik G. K., odvjetnica u Z., protiv tuženika T. d.o.o. Z., kojega zastupaju punomoćnici A. Ž. i V. P., odvjetnici iz Z., radi zaštite prava, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Zagrebu od 27. veljače 2001. godine, br. Gž-224/00., ispravljenom rješenjem od 27. studenoga 2001. godine, kojim je odbijena žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 7. srpnja 1999. godine, br. Pr-1682/95. i Pr-777/97., u sjednici održanoj dana 9. lipnja 2004. godine,
p r e s u d i o j e:
Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
Presudom i rješenjem Općinskog suda u Zagrebu od 7. srpnja 1999. godine, br. Pr- 1682/95 i Pr-777/97. odlučeno je:
"Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
Tuženik T. d.o.o. Z., dužan je tužitelju Ž. G., s naslova neisplaćene plaće isplatiti iznos od ukupno 17.442,29 kn sa zakonskim zateznim kamatama.
Utvrđuje se kao nezakonita Odluka tuženika od 7. ožujka 1997. godine, br. 23/97., te se nalaže tuženiku da tužitelja vrati u radni odnos, a prema zaključenom ugovoru o radu."
"I. Odbacuje se tužba tužitelja u djelu koji glasi:
Utvrđuje se kao nezakonita Odluka tuženika T. d.o.o. Z. od 30. lipnja 1995. godine.
II. Tužitelju se nalaže da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.830,00 kn u roku od 8 dana."
Presudom i rješenjem Županijskog suda u Zagrebu od 27. veljače 2001. godine, br. Gž-224/00 ispravljenim rješenjem od 27. studenoga 2001. godine, br. Gž-224/00 odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i navedena prvostupanjska presuda i rješenje potvrđeno. Protiv ove pravomoćne presude i rješenja suda drugog stupnja reviziju je izjavio tužitelj zbog svih revizijskih razloga i predložio da sud reviziju prihvati i pobijane presude ukine te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.
Pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tužitelja sud prvog stupnja je dostavio, primjenom čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 53/91, 91/92, 112/99 – dalje ZPP) na odgovor tuženiku i na izjašnjenje nadležnom državnom odvjetništvu.
U odgovoru tuženika na izjavljenu reviziju tužitelja tuženik je pobijao osnovanost revizijskih navoda i predložio da sud reviziju odbije kao neosnovanu.
Državni odvjetnik Republike Hrvatske nije se izjasnio o izjavljenoj reviziji.
Revizija nije osnovana.
Ispitujući pravilnost pobijane presude i rješenja ovaj je sud ocijenio da ne postoji bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP-a na koju bitnu povredu revizijski sud pazi, primjenom čl. 386. spomenutog zakona, po službenoj dužnosti.
Tvrdnja revidenta da drugostupanjski sud nije odlučio o žalbi tužitelja protiv presude već da je odlučeno samo o žalbi protiv rješenja protivna je razlozima drugostupanjske presude iz kojih se može sa sigurnošću zaključiti da je drugostupanjski sud ocijenio i osnovanost žalbe protiv presude dok je rješenjem od 27. studenoga 2001. godine, ispravljena pobijana presuda u izreci tako da je prema ispravljenoj izreci pobijanom presudom odbijena tužiteljeva žalba protiv prvostupanjske presude i prvostupanjskog rješenja.
Prvostupanjski sud je utvrdio, a drugostupanjski sud je ocijenio pravilnima utvrđenja prvostupanjskog suda iz kojih proizlazi:
- da je tuženik donio 30. lipnja 1995. godine, odluku o prestanku radnog odnosa tužitelju (odluka o prekidu radnog odnosa pripravnika – list 2 spisa),
- da je navedena odluka dostavljena tužitelju istog dana,
- da navedena odluka nije sadržavala uputu o pravnom lijeku,
- da je tužitelj tužbom od 12. srpnja 1995. godine zahtijevao poništenje odluke o prestanku radnog odnosa (odluke od 30. lipnja 1995. godine), a da prethodno nije podnio tuženiku prigovor protiv navedene odluke,
- da je tužitelj podnio prigovor protiv navedene odluke tek 3. ožujka 1997. godine, koji je prigovor tuženik odbacio kao nepravovremen odlukom od 7. ožujka 1997. godine, br. 23/97.
Na tako utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kad su ocijenili da nisu ostvarene pretpostavke za sudsku zaštitu prava iz radnog odnosa.
Prije svega valja navesti da je čl. 83. st. 1. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa (“Narodne novine”, broj 34/91 – dalje ZOPRO) bilo propisano da radnik može podnijeti prigovor u roku od 15 dana od dana kada je saznao za povredu nekog svog prava. Kraj izričite zakonske odredbe kojom je propisan prekluzivni rok za podnošenje prigovora posve je pravno neodlučno što u pobijanoj odluci nije bilo upute o pravnom lijeku.
Člankom 83. st. 1. ranijeg ZOPRO-a je propisano da radnik koji nije zadovoljan konačnom odlukom nadležnog organa u organizaciji ili ako taj organ ne donose odluku u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva odnosno prigovora ima pravo u idućem roku od 15 dana tražiti zaštitu svojih prava pred nadležnim sudom.
U ovoj pravnoj stvari tužitelj nije prije sudske zaštite (tužbe) tražio pravovremeno zaštitu prava pred nadležnim tijelom poslodavca pa je pravilno primijenjeno materijalno pravo kad je tužba tužitelja protiv odluke od 30. lipnja 1995. godine, odbačena kao nedopuštena. Ovo iz razloga što se nije ostvarila procesna pretpostavka za dopustivost tužbe.
Kada je tužitelj protiv odluke od 30. lipnja 1995. godine, podnio nepravovremeni prigovor koji je poslodavac (tuženik) odbacio odlukom od 7. ožujka 1997. godine, tada je sud pravilnom primjenom materijalnog prava odbio tužbeni zahtjev na poništenje te odluke jer je prigovor tužitelja pravilno pobijanom odlukom odbačen s obzirom da je podnesen po proteku roka iz čl. 83. st. 1. ZOPRO-a.
Pritom na navode revizije valja odgovoriti da revident neosnovano smatra da radniku pripada pravo na sudsku zaštitu iako prethodno nije tražio zaštitu kod poslodavca jer je ustaljena sudska praksa tumačila odredbu čl. 83. ZOPRO-a, kasnije i odredbu čl. 126. Zakona o radu upravo na način naveden u obrazloženju ove presude, s time da je sadržaj takvog tumačenja sudova u čl. 43. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu (“Narodne novine”, broj 17/01.) izričitom odredbom čl. 126. st. 3. ZR propisani kao procesna pretpostavka za dopustivost tužbe.
S obzirom da je tužitelju prestao radni odnos odlukom poslodavca – tuženika od 30. lipnja 1995. godine, to ne postoji pravni osnov po kojem bi tuženik bio dužan tužitelju naknaditi plaću za vrijeme poslije datuma označenog kao dan prestanka radnog odnosa.
Zbog navedenih je razloga primjenom čl. 393. ZPP-a revizija tužitelja odbijena kao neosnovana.
U Zagrebu, 9. lipnja 2004.
Predsjednik vijeća:
dr. Ivan Kaladić, v. r.