Revr-1056/2011-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 1056/11-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Gordane Matasić-Špoljarić članice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja J. J. iz C., zastupanog po punomoćniku S. R., odvjetniku u Odvjetničkom društvu R. & O. iz K., protiv tuženika D. d.d. iz K., zastupanog po punomoćniku M. G., odvjetniku iz Z., radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu, vraćanja na rad te isplate plaće i otpremnine, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Karlovcu posl. br. Gž-766/11-2 od 23. veljače 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Karlovcu posl. br. P-2729/04-70 od 29. studenoga 2010., u sjednici od 9. travnja 2013.,

p r e s u d i o j e :

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda:

- u dijelu stavka I. izreke, kojim je odbijen tužbeni zahtjev na utvrđenje da je nedopuštena Odluka od 16. srpnja 2004. kojom je tuženik otkazao s tužiteljem sklopljeni ugovor o radu na temelju poslovno uvjetovanih razloga - i Odluka od 30. srpnja 2004. kojom je odbijen prigovor tužitelja (u biti odluka donesena povodom zahtjeva tužitelja za zaštitu prava), te na obvezivanje tuženika vratiti tužitelja na poslove radnog mjesta „slaganja samica u pogonu pilane“ i isplatiti mu naknadu plaće u bruto iznosima za razdoblje od 1. travnja

ni trošak,

2005. do srpnja 2005. u iznosima određenim izrekom presude te naknaditi mu parnič

- u dijelu stavka II. izreke, kojim je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju na ime otpremnine 18.801,80 kuna s odgovarajućom kamatom, te odbijen zahtjev tužitelja po istoj osnovi „u preostalom dijelu“,

- u dijelu stavka III. izreke, kojim je tužitelju naloženo isplatiti tuženiku na ime naknade parničnog troška 96,75 kn.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju „zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka zbog kojih se sukladno odredbi članka 385. stavak 1. točka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku može izjaviti revizija“ i pogrešne primjene materijalnog prava. Prijedlog tužitelja je da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

Revizija nije osnovana.

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 - dalje: ZPP-a), a u svezi s odredbom čl. 53. st. 4. i odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11), samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP-a.

Suprotno tvrdnji revidenta, pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a), s jasnim razlozima - iz kojih se može provjeriti i koji proizlaze iz sadržaja zapisnika priloženih spisu, a kako je njome drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

Navodi kojima revident dovodi u pitanje činjenična utvrđenja drugostupanjskog suda o razlozima zbog kojih mu je otkazan ugovor o radu i na temelju kojih je donesen Program zbrinjavanja viška radnika, i to sve uz tvrdnju da je iz provedenih dokaza valjalo zaključiti da za njegovim radom kod tuženika nije prestala potreba i da je tuženik propustio voditi računa o svim pretpostavkama za otkazivanje ugovora i izradu pravilnog Programa (glede načina donošenja i sadržaja), u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te prigovori o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu i primjeni materijalnog prava, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a) - dok se povodom prigovora o pogrešnoj primjeni materijalnog prava ne može suditi o postupovnim povredama, te navode ne može razmatrati ni ovaj sud u okvirima revizijskog razloga ostvarene bitne povrede iz odredaba čl. 354. st. 1. i st. 2. t. 11. ZPP-a.

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje nedopuštenom Odluke od 16. srpnja 2004. kojom je tuženik otkazao s njime sklopljeni ugovor o radu na temelju poslovno uvjetovanih razloga - s Odlukom od 30. srpnja 2004. kojom je odbijen njegov prigovor na Odluku od 16. srpnja 2004. (u biti odlukom donesenom povodom zahtjeva tužitelja za zaštitu prava), kumuliran s zahtjevom na obvezivanje tuženika vratiti tužitelja na poslove radnog mjesta „slaganja samica u pogonu pilane“ i isplatiti mu naknadu plaće u bruto iznosima za razdoblje od 1. travnja 2005. do srpnja 2005. s pripadajućim iznosom otpremnine.

Sporno je u revizijskom stadiju: postoje li opravdani razlozi za poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužitelju, te pripada li tužitelju dvostruki iznos otpremnine.

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

- da je tužitelj radio kod tuženika na poslovima radnog mjesta „slaganja samica“ u pogonu pilana, a prema Ugovoru o radu sklopljenom 15. travnja 1996. na neodređeno vrijeme,

- da je 5. srpnja 2004., kada je kod tuženika uz ostalo i zbog „nedostatka sirovine“ došlo do pada proizvodnje i realizacije, sve i uz povećane troškove poslovanja, a nakon savjetovanja sa sindikatom i Zavodom za zapošljavanje, tuženik pozivom na gospodarske (ekonomske) razloge i „negativne učinke poslovanja“ donio Program zbrinjavanja viška radnika (dalje: Program) - na kojeg se Zavod za zapošljavanje „pozitivno očitovao“ i koji je oglašen na oglasnoj ploči tuženika,

- da je na temelju donesenog Programa te razloga i njegovog donošenja, a uz utvrđenje da mjerama zbrinjavanja viška radnika nije moguće osigurati zaposlenje tužitelja - za čijim je radom „trajno prestala potreba“, tuženik 16. srpnja 2004. donio Odluku o redovitom otkazu ugovora o radu sklopljenog s tužiteljem (dalje: Odluka o otkazu), i to zbog poslovno uvjetovanih („gospodarskih“) razloga i (prema obrazloženju Odluke) kada je bio u mogućnosti ostvariti samo 58% godišnjeg plana („plan za 2003. bilo je 26.000 m3 trupaca, a prepiljeno je svega 15.000 m3“) - i trpio gubitke u poslovanju, naznačujući u Odluci da je pri njezinom donošenju vodio računa o „trajanju radnog odnosa radnika, njegovoj starosti i obvezama uzdržavanja“,

- da je tužitelj protiv Odluke o otkazu pravovremeno izjavio zahtjev za zaštitu prava, kojeg je tuženik djelomično prihvatio tako da je preinačio Odluku o otkazu i odlučio o pravu tužitelja na otpremninu od 18.801,80 kn - te odredio da tužitelju radni odnos prestaje istekom otkaznog roka od 3 mjeseca „računajući po prestanku privremene nesposobnosti za rad (bolovanja)“, a u preostalom dijelu odbio,

- da su na temelju istoga Programa i zbog „ekonomskih razloga“ otkazani ugovori o radu većem broju radnika tuženika (50), s time da tuženik nakon toga nije primao nove radnike, a tužitelja nije mogao premjestiti na drugo, lakše radno mjesto - jer takvog kod tuženika nije bilo,

- da je tužitelju radni odnos prestao 30. ožujka 2005., nakon prestanka privremene nesposobnosti za rad (bolovanja) i istekom otkaznog roka (koji je „počeo teći nakon zaključenog bolovanja“),

- da se tuženik, a budući da kod njega nije bilo osnovano Radničko vijeće, o namjeri donošenja Odluke o otkazu savjetovao sa sindikalnim povjerenikom, a ovaj se suglasio s otkazivanjem ugovora o radu sklopljenog s tužiteljem,

- da je tužitelj 1997. zadobio ozljedu na radu kod tuženika: komplicirani višestruki prijelom donjeg dijela potkoljenice uz zgnječenje dijelova mekih tkiva, u svezi koje je ostvario i pravo na naknadu štete (na temelju presude Općinskog suda u Karlovcu od 5. ožujka 2003., te presude Županijskog suda u Karlovcu od 2. lipnja 2004. i presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske), ali nije utvrđen invalidom rada i nije mu priznato pravo na naknadu s osnova invalidnosti - već je rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 2. kolovoza 1999. utvrđeno da kod njega postoji neposredna opasnost od nastanka invalidnosti,

- da se tužitelj nakon zadobivene ozljede na radu i nakon što je njegovo liječenje u svezi s tom ozljedom završeno uz trajnu posljedicu „smanjeni opseg pokreta u gornjem nožnom zglobu“ (prema nalazu od 31. svibnja 1999.), a obzirom „se radilo o privremenoj nesposobnosti za rad zbog liječenja i oporavka“, vratio na rad, ali je potom u više navrata „odlazio na bolovanja“ zbog posljedica koje je imao u svezi ozljede na radu,

Na temelju takvih utvrđenja, koja u revizijskom stadiju ne mogu biti predmetom preispitivanja (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), drugostupanjski sud je zahtjeve tužitelja na utvrđenje da je nedopuštena Odluka o otkazu te za vraćanje na rad i isplate naknade plaće ocijenio neosnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) odbio, uz osnovni i odlučan zaključak da je tuženik, kao poslodavac tužitelja, u konkretnom slučaju imao opravdani razlog za poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu: uslijed loših poslovnih rezultata tuženik je smanjio broj radnika, a osporena odluka o otkazu ugovora o radu rezultat je samo takvih okolnosti.

Shvaćanje drugostupanjskog suda je pravilno.

Naime, nižestupanjski sudovi pravilno su zaključili da je poslovanje tuženika, u uvjetima nedostatka sirovina za rad te pada proizvodnje i realizacije, sve i uz povećanje troškova poslovanja i rada s gubicima - te budući je utvrdio da u tim uvjetima poslove može obavljati s manjim brojem radnika, rezultiralo gospodarskim i organizacijskim promjenama, te da je tužitelju ugovor o radu otkazan samo zbog smanjenja obujma posla i slijedom toga nastale potrebe za reorganizacijom svoga poslovanja, tako da je otkaz ugovora o radu tužitelju dat u okviru takvih promjena, a sve jer tuženik nije ni bio u mogućnosti tužitelja zaposliti na drugom radnom mjestu.

Odredbama čl. 113. (ili 106., prema prvotnom tekstu) Zakona o radu ("Narodne novine", br. 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04, 137/04 - pročišćeni tekst - dalje: ZR-a) propisano je: (u stavku 1. podstavak 1.) „Poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz) ako za to ima opravdani razlog“, između ostalog i u slučaju „ako prestane potreba za obavljanje određenog posla zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacionih razloga (poslovno uvjetovani otkaz)“ ; (u stavku 2.) „Poslovno i osobno uvjetovani otkaz dopušten je samo ako poslodavac ne može zaposliti radnika na nekim drugim poslovima.“ ; (u stavku 3.) „Pri odlučivanju o poslovno i osobno uvjetovanom otkazu, poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika.“ ; (u stavku 4.) „Poslovno ili osobno uvjetovani otkaz dopušten je samo ako poslodavac ne može obrazovati ili osposobiti radnika za rad na nekim drugim poslovima, odnosno ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da obrazuje ili osposobi radnika za rad na nekim drugim poslovima.“

Postojanje opravdanog razloga za otkaz u smislu odredbe čl. 119. st. 1. ZR-a mora dokazati poslodavac.

Prema shvaćanju i ovog suda, opravdan razlog za poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu u smislu odredbe čl. 113. st. 1. podstavak 1. ZR-a postoji i u slučaju kada poslodavac radi ekonomski uspješnijeg poslovanja i planirane uštede izvrši reorganizaciju rada tako da smanji broj radnika ili ukine određena radna mjesta, a sve budući je autonomno pravo poslodavca da određuje sistematizaciju radnih mjesta te da organizira proces rada ili organizaciju svoga poslovanja prema svojim potrebama i mogućnostima.

Sukladno izloženom, a kako svaki slučaj otkazivanja ugovora o radu valja individualizirati - jer odluka o dopuštenosti otkaza ugovora o radu ovisi o okolnostima konkretnog slučaja, budući je prema navedenom činjeničnom stanju tuženik dao tužitelju otkaz ugovora o radu upravo u cilju ekonomski uspješnijeg poslovanja i planirane uštede, dakle jer je u postojećim (pa i općepoznato) složenim uvjetima u gospodarstvu, kada je njegovo poslovanje, u utvrđenim (opisanim) prilikama, moralo rezultirati gospodarskim i organizacijskim promjenama i shvaćanju da je ekonomski opravdano i svrsishodno smanjiti broj radnika ili ukinuti određena radna mjesta, imao opravdani razlog za redoviti - poslovno uvjetovani otkaz, nižestupanjski sudovi su u okolnostima konkretnog slučaja pravilno zaključili da je tuženik u smislu odredbe čl. 119. st. 1. ZR-a dokazao opravdanost razloga za odluku koju je donio primjenom odredaba čl. 113. stavka 1. podstavak 1. te st. 3. i 4. ZR-a, s time da je pri izradi Programa zbrinjavanja viška radnika i odlučivanju o poslovno uvjetovanom otkazu vodio računa i o svemu što je za taj Program i tu odluku relevantno - pa i o trajanju radnog odnosa, starosti i obavezama uzdržavanja koje su teretile tužitelja.

Valja pritom imati na umu da je tuženik u Odluci o otkazu naveo i da u vrijeme donošenja te Odluke ne može tužitelja zaposliti na nekim drugim poslovima i da je vodio računa o prethodno navedenim okolnostima, a obzirom je za prihvatiti da tuženik nije morao niti mogao dokazivati negativne činjenice u smislu citiranih odredaba čl. 113. st. 3. i 4. ZR-a, na tužitelju je ležao teret dokazivanja suprotnog.

Budući tužitelj primjenom pravila o teretu dokazivanja (u smislu odredaba čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a, prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika) suprotno nije dokazao, navod tuženika iz Odluke o otkazu ugovora o radu nižestupanjski sudovi pravilno su prihvatili i kao činjenicu.

Pravilno je i pravno shvaćanje da je tuženik (prema činjeničnom utvrđenju) postupio u smislu odredaba čl. 152. i 155. st. 3. ZR-a i ispunio obvezu savjetovanja s sindikalnim povjerenikom.

Konačno, prema odredbi čl. 80. st. 1. ZR-a „Dok je radnik koji je pretrpio ozljedu na radu ili je obolio od profesionalne bolesti privremeno nesposoban za rad zbog liječenja ili oporavka, poslodavac mu ne može otkazati“.

Međutim, obzirom na utvrđenje da je liječenje tužitelja zbog ozljede zadobivene … na radu završeno do ..., nakon čega se vratio na posao i do donošenja Odluke o otkazu uz česta bolovanja ipak obavljao poslove radnog mjesta oko 3 godine i 3 mjeseca, činjenica da je tužitelj u vrijeme donošenja Odluke o otkazu ugovora o radu bio na bolovanju nije za odluku o predmetu spora odlučna činjenica: odredba čl. 80. st. 1. ZR-a podrazumijeva primarnu nesposobnost za rad, onu koja je uslijedila i imala svoj kontinuitet u liječenju ili oporavku neposredno nakon pretrpljene ozljede na radu i do završetka liječenja zbog te ozljede, a ne i svako bolovanje koje bi uslijedilo nakon povratka radnika na rad.

U svezi prethodnog, dakle jer se nakon primarne nesposobnosti za rad i završenoga liječenja i oporavka vratio na rad, pravilno je odbijen i zahtjev kojeg tužitelj temelji na odredbi čl. 86. st. 1. ZR-a prema kojoj: „Radnik koji je pretrpio ozljedu na radu, odnosno koji je obolio od profesionalne bolesti, a koji nakon završenoga liječenja i oporavka ne bude vraćen na rad, ima pravo na otpremninu najmanje u dvostrukom iznosu od iznosa koji bi mu inače pripadao“.

Stoga, a kako iz izloženog proizlazi da nije osnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti osporene Odluke tuženika o otkazu ugovora o radu kojeg je sklopio s tužiteljem - a s time u svezi niti zahtjev na obvezivanje tuženika vratiti tužitelja na radno mjesto na kojem je radio prije otkazivanja ugovora o radu, valjalo je uz pravilnu primjenu materijalnog prava odbiti reviziju tužitelja (prema odredbi čl. 393. ZPP-a).

U Zagrebu, 9. travnja 2013.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.