I Kž-535/1991-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-535/1991-3

PRESUDA i RJEŠENJE

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Milana Gudelja kao predsjednika vijeća, te mr. Branka Zmajevića, mr. Rudolfa Frančule, Milivoja Mikora i Stanislava Plazonića, kao članova vijeća i stručnog suradnika Rajke Tomerlin-Almer, kao zapisničara u krivičnom predmetu protiv opt. B. N. i dr. zbog krivičnog djela iz čl. 245. st. 1. i 2. KZJ, odlučujući o žalbama optuženika i javnog tužioca podnesene protiv presude Okružnog suda u Puli od 20. rujna 1991. broj K-3/1991, u sjednici održanoj 11. veljače 1992.godine, saslušavši zamjenika javnog tužioca Hrvatske Hranjski Marijana

presudio je i riješio je:

I Uvažava se žalba javnog tužioca, ukida se prvostepena presuda u njenom oslobađajućem dijelu u odnosu na opt. R. D. i u tom dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II Uvažavaju se djelomično žalbe opt. B. N., opt. B. F., opt. O. F. i opt. S. N., preinačuje se prvostepena presuda u odluci o kazni, te se opt. B. N., B. F., O. F. i S. N. za krivično djelo iz čl. 245. st. 1. i 2. KZJ, zbog kojeg su prvostepenom presudom oglašeni krivima, temeljem čl. 245. st. 2. KZJ osuđuju: opt. O. F. na kaznu zatvora u trajanju od deset godina, a opt. B. N., opt. B. F. i opt. S. N. svaki na kaznu zatvora u trajanju od osam godina, te se u izrečene kazne optuženicima uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 17. listopada 1990. godine pa nadalje na temelju čl. 50. st.

1. KZJ.

III U ostalom dijelu odbijaju se kao neosnovane žalbe opt. B. N., opt. B. F., opt. O. F. i opt. S. N., te se u pobijanom a neukinutom i nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvoga stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Okružni sud u Puli pobijanom presudom oglasio je krivima opt. B. N., B. F., O. F. i S. N. zbog krivičnog djela iz čl. 245. st. 2. KZ SFRJ preuzetog na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Krivičnog zakona SFRJ ("Narodne novine" br. 53/91) kao zakon Republike Hrvatske (u odluci: KZJ) pobliže činjenično i pravno opisanog u izreci prvostepene presude, te im izrekao kazne zatvora i to opt. O. F. u trajanju od dvanaest godina, a opt. B. N., opt. B. F. i opt. S. N. svakome u trajanju od deset godina. U izrečene kazne optuženicima je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 18. listopada 1990. godine pa nadalje.

Temeljem čl. 70. KZJ opt. B. N. i opt. B. F. izrečena je mjera sigurnosti protjerivanja iz zemlje za uvijek.

Istom presudom temeljem čl. 350. toč. 3. Zakona o krivičnom postupku koji je preuzet na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o krivičnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91) kao zakon Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: ZKP) oslobodjen je optužbe R. D., da bi učinio krivično djelo iz čl. 245. st. 1. KZJ pobliže opisano u izreci te presude u njenom oslobađajućem dijelu.

Protiv te presude žalbe su podnijeli javni tužilac, opt. B. N., opt. B. F., opt. O. F. i opt. S. N..

Javni tužilac se žali na oslobađajući dio presude u odnosu na opt. R. D. zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i predlaže da se taj dio presude ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Opt. B. N. i B. F. žale se zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni i predlažu da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje, odnosno da se preinači i optuženici oslobode optužbe podredno da im se izreknu blaže kazne.

Opt. O. F. i S. N. žale se zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, te predlažu da se pobijana presuda preinači i optuženici oslobode optužbe, odnosno da se ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

U svom odgovoru na žalbu javnog tužioca opt. R. D. predložio je da se žalba javnog tužioca odbije kao neosnovana.

Iako su optuženici u smislu čl. 371. ZKP u žalbama stavili zahtjev da o sjednici vijeća budu obaviješteni oni i njihovi branitelji, sjednica je održana u njihovoj odsutnosti na temelju odredbe čl. 20. Uredbe o primjeni Zakona o krivičnom postupku u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske, prema kojoj se u postupku žalbi ne primjenjuju odredbe Zakona o krivičnom postupku o obavezi obavješćivanja stranaka o sjednici vijeća (čl. 371. st. 1, 2. i 4. ZKP).

Javni tužilac Republike Hrvatske (čl. 370. st. 2. ZKP), podržao je žalbu javnog tužioca, a u odnosu na žalbu optuženika je predložio da kao neosnovane budu odbijene.

Žalba javnog tužioca je osnovana, dok su žalbe optuženika djelomično osnovane.

Optuženici nisu u pravu kada ističu žalbeni osnov bitne povrede odredaba krivičnog postupka.

Bitnu povredu odredaba krivičnog postupka opt. B. N. i opt. B. F. nalaze u tome što je u istražnom postupku prilikom njihovog saslušanja prevodio sa turskog na hrvatski jezik D. E., koji nije kvalificiran za prevođenje, niti upisan u popis stalnih sudskih prevodioca, pa da je povrijeđeno njihovo pravo obrane,budući je bio otežan kontakt između njih i suda. Nadalje, saslušanju svjedoka V. M. u T. po istražnom sucu bio je prisutan javni tužilac, dok branitelji i optuženici nisu bili obaviješteni te da je i na taj način povrijeđeno pravo obrane, iako su optuženici pristali u toku glavne rasprave da se taj iskaz čita. Predsjednik vijeća, koji je odlučivao o prigovoru protiv optužnice bio je i predsjednik raspravnog vijeća, pa da se već tada on opredijelio za osudu optuženika. Pojedini pribavljeni dokazi nisu se nalazili u spisu prije rasprave, pa stranke u njih nisu imale uvida. Prepoznavanje optuženika po svjedoku R. M. nije izvršeno na propisan način, ona je optuženike prepoznala sa svega pet fotografija koje su joj predočene, te se postavlja pitanje da li joj je to bilo sugerirano. Nema obrazloženja za zaključak da je droga dovezena iz Turske, tvrde ovi žalitelji.

Nadalje, prema navodu te žalbe, postoji proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju iskaza optuženika i tih iskaza upisanih u zapisnik glavne rasprave. U presudi se tvrdi da su optuženici poricali svoj dolazak u P. 13. listopada 1990. godine, a oni na te okolnosti nisu bili niti pitani.

U odnosu na ove navode žalbe treba u prvom redu istaći da je ispitivanje optuženika preko tumača u istražnom postupku obavljeno nakon što je tumač bio po sudu propisno zaklet (zapisnik od 21. listopada 1990.godine, str. 124 i 225 spisa),pa je postupljeno u smislu st. 3. čl. 224. ZKP. Na rad toga tumača optuženici nisu imali nikakovih primjedbi, oni su poslije saslušani uz prisustvo drugog stalnog tumača za turski jezik i bez osnova je tvrdnja iz žalbe da su bili prikraćeni u svojim obranama, a posebno u kontaktu sa sudom.

Saslušanju svjedoka M. V. nisu bili u T. prisutni branitelji optuženika niti optuženici, ali su se na glavnoj raspravi složili da se iskaz toga svjedoka čita, pa je očito da pravo obrane time nije bilo povrijeđeno. Nadalje, nema nikakove zapreke da predsjednik vijeća koji odlučuje o prigovoru protiv optužnice bude i predsjednik raspravnog vijeća. Sudjelovanje u rješenju o prigovoru protiv optužnice nije osnov za izuzeće suca.

Svjedok R. M. prepoznala je optuženike sa fotografija, pa i ta činjenica još više ukazuje, koliko dobro ih je uočila na terasi upitne večeri. U konkretnom slučaju nije se radilo o utvrđivanju istovjetnosti lica prepoznavanjem zajedno sa drugim nepoznatim licima, već utvrđivanju te istovjetnosti putem fotografija. Bez osnova žalitelji nastoje osporiti dokaznu vrijednost ovakvog identificiranja optuženika.

Preostali navodi ovog žalbenog osnova na strani ovih optuženika svode se na parafraziranje zakonskog teksta, bez da su ti navodi obrazloženi.

Optuženi O. F. i S. N. pod tim žalbenim osnovom navode takodjer da nisu bili prisutni saslušanju svjedoka V. M.. Nadalje tvrde da je izreka presude nerazumljiva i da ne sadrži sve potrebne elemente. Postoji nadalje znatna proturječnost u odlučnim činjenicama jer kada se zbroji količina nadjenog heroina i usporedi sa količinom koja se optuženicima stavlja na teret dolazi do razlike u količinama i to na štetu optuženika.

U odnosu na te tvrdnje žalitelja, treba reći, da se obzirom na količine heroina što se stavljaju na teret optuženicima ne radi o proturječnosti u odlučnim činjenicama. Naime, kod nesporno nađene količine heroina od preko 50 kg, bez odlučnog je pravnog značaja da li se radi o jednom kilogramu više ili manje. Žalitelji ne obrazlažu u čemu je to izreka presude prvostepenog suda nerazumljiva, te što nedostaje u njoj od "potrebnih elemenata". Nasuprot toj paušalnoj tvrdnji izreka je potpuna i razumljiva. U odnosu na saslušanje svjedoka M. V. u T. to je već ranije obrazloženo, time da se ovdje dodaje i to bi ova, povreda mogla eventualno egzistirati tek onda kada bi bila učinjena u toku glavne rasprave(čl. 364. st. 2. ZKP), a ne u fazi istrage.

Stoga nisu počinjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka na koje se pozivaju optuženici u svojim žalbama, kao ni bilo koje druge postupovne povrede čije postojanje drugostepeni sud ispituje po službenoj dužnosti na temelju čl. 376. st. 1. toč. 1. ZKP.

Nisu u pravu optuženici ni kada se žale zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Na temelju rezultata glavne rasprave prvostepeni sud je izveo pravilan zaključak da su optuženici učinili krivično djelo koje im se stavlja na teret. Za svoja činjenična utvrđenja sud je naveo iscrpne i razumljive razloge, koje kao valjane i potkrijepljene izvedenim dokazima prihvaća i ovaj drugostepeni sud.

Žalbenim navodima protiv prvostepene presude optuženici nisu doveli u sumnju pravilnost utvrđenih činjenica, odlučnih za donošenje zakonite i valjane presude.

U vezi s ovom žalbenom osnovom optuženi B. N. i B. F. prije svega tvrde da za cjelokupnu količinu nađene materije nije utvrđeno da se radi o heroinu, jer je vještačena samo jedna nadjena kesica. Takodjer da nije utvrđeno da je droga, koja je nađena kod M. V. povezana sa drogom nađenom kod R. D.. Nema dokaza, tvrdi se nadalje, da bi tu drogu dovezli ovi optuženici iz Turske.

U vezi s ovim žalbenim tvrdnjama treba istaći, da je prvostepeni sud, obzirom na potpunu podudarnost nađenih vrećica heroina kod R. D., sa vrećama koje su zaplijenjene kod V. M., pravilno utvrdio da se radi o heroinu istoga porijekla. Nadalje, sud je s osnovom odbio da se vještaci svaki paketić heroina. Vještačeni su uzorci i nije bilo nikakve potrebe da se vještače ostale količine koje su nađene na istom mjestu i jednako pakovane. Da je zemlja porijekla heroina Turska osnovano sud utvrđuje iz okolnosti da su njegovo dovoženje organizirali optuženici koji su turski državljani.

Optuženici, nadalje, tvrde da je svjedok R. M., koja ih tereti, bila u svome svjedočenju neprecizna i neuvjerljiva, posebno kada je kazala da kroz restoran u kojem radi prolazi 20 do 100 ljudi, pa je nevjerojatno da je mogla zapamtiti lica optuženika. Takodjer račun od restorana M. koji je pronađen nije njihov račun.

U odnosu na te navode treba istaći da je račun od restorana M. nađen u automobilu koji su unajmili opt. B. i B.. Svjedokinja R. M. potvrdila je da ga je ona napisala i to za pet osoba. Sjeća se da je bila subota i da su na terasi bili optuženici, te M. V., osim opt. R. D.. Osnovano prvostepeni sud zaključuje da je iskaz svjedokinje uvjerljiv, posebno kada je vrlo precizno opisala M. V., navodeći da je on bio taj koji je vodio razgovor i davao joj narudžbe.Nadjeni račun u kolima optuženika u cijelosti potkrjepljuje iskazivanje ove svjedokinje. Izjava koju ista svjedokinja piše (7. studenog 1991. godine) ovom drugostepenom sudu o tome kako joj je bilo od strane policije sugerirano da "prepozna optuženike" bez značaja je, jer njeni raniji iskazi u cijelosti su potkrijepljeni nadjenim računom restorana M. kod optuženika, za koji račun je svjedokinja izjavila da ga je pisala. Pravilno je dakle prvostepeni sud utvrdio da su te večeri prvo do četvrto optuženi bili na večeri sa M. V..

Nadalje, u svojoj žalbi isti optuženici tvrde da je od njih oduzeto samo 1.000 turskih lira, što dokazuje da novaca nisu imali, pa je protivno životnom iskustvu da bi bili organizatori trgovine ovako velike količine droge. Prvostepeni sud takodjer nije navodno razjasnio zbog čega opt. O. F., ako su već oni svi jedna grupa, ne ide s njima automobilom u K., već se vozi autobusom. Zatim da nije dovoljno ispitano da li su optuženici lišeni slobode po dojavi M. V., te kako je to moguće kada su uhapšeni ranije nego što je isti prelazio talijansku granicu, a da nema dokaza da bi iz hotela P. telefonski razgovarali sa P. ili Italijom.

U odnosu na navedeno treba reći da činjenica što je kod optuženika nađeno samo 1.000 turskih lira još ne dokazuje da inače nisu imali novaca. Opt. O. F., koji se ukazuje kao vodeća ličnost ovoga "posla", očito je bio oprezniji nego njegovi suoptuženici, pa je na put prema K. izabrao autobus, međutim vrijeme kretanja toga autobusa u cijelosti se podudara sa vremenom kretanja osobnog automobila u kojim su bili ostali suoptuženici.

Okolnost da optuženici nisu razgovarali telefonskim putem iz hotela P. sa P. i Italijom ukazuje samo na krajnji oprez koji je prisutan kod ljudi što se bave ovom vrstom krivičnih djela.

Optuženi O. F. i S. N. pod ovim žalbenim osnovom tvrde kako krug indicija u konkretnom slučaju nije zatvoren i ponavljaju tvrdnje opt. B. i opt. B. da heroin sav nije vještačen,te da nije dokazana povezanost heroina pronađenog kod M. V. i onog kod R. D., ukazuju da je pronađeni račun restorana M. podmetnut od radnika policije i da se iskazu svjedokinje M. R. ne može vjerovati, jer prema njenom iskazu ona "sama" ne može optuženike na glavnoj raspravi prepoznati, dakle potreban joj je još netko da ih prepozna.

Na sve ove tvrdnje već je naprijed navedeno kako nisu uspjele dovesti niti u sumnju pravilnost po prvostepenom sudu utvrđenog činjeničnog stanja.

Daljnji navodi ovih optuženika da iz presude nije vidljivo kako se oni i zbog čega dovode u vezu sa transportom droge neosnovani su. Prvostepeni sud je vrlo detaljno, analizirajući i cijeneći svaki indicij posebno, utvrdio da postoji zatvoren krug indicija i da su se optuženici (zajedno sa M. V.) udružili radi prijenosa heroina iz Turske u Italiju, te se u tu svrhu sastali u P. (restoran M."). Nakon toga sastanka M. V. kupuje automobil kojim pokušava prebaciti drogu, a sva četvorica optuženih uhapšeni su na putu pratnje droge prema K.. Nedvojbeno je utvrđeno, dakle, da su se oni udružili radi vršenja inkriminiranog krivičnog djela iz čl. 245. st. 2. u vezi sa st. 1. KZJ.

Stoga nisu osnovane žalbe optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

U pravu su optuženici kada se žale zbog povrede krivičnog zakona budući im nije u izrečenu kaznu zatvora uračunato točno vrijeme od lišenja slobode. Optuženici su lišeni slobode 17. listopada 1990. godine, a ne 18. listopada, pa im je ovaj drugostepeni sud u izreku presude uračunao i to vrijeme provedeno u pritvoru.

Budući da žalba izjavljena zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja sadrži u sebi i žalbu zbog mjere sigurnosti, to je ovaj sud ispitao izrečenu mjeru iz čl. 70. KZJ u odnosu na opt. B. N. i B. F. i našao da je mjera pravilno izrečena, posebno kada se imaju u vidu pobude iz kojih je krivično djelo učinjeno,te okolnosti koje nedvojbeno ukazuju da su takove osobe nepoželjne na teritoriju Republike Hrvatske.

U pravu su optuženici kad se žale zbog odluke o kazni.

Uz sve okolnosti koje je prvostepeni sud cijenio potrebno je bilo kod odmjeravanja kazne imati u vidu, da iako se radi o velikoj količini droge - ipak je sva droga zaplijenjena i oduzeta, pa cijeneći tu okolnost, trebalo je optuženicima izreći nešto blaže kazne. Okolnosti da nema dokaza da su opt. B. i B. osuđivane osobe, te da B. imade malodobno dijete, a da je opt. B. jedini hranitelj obitelji su takodjer olakotne okolnosti, koje sud mora cijeniti. Obzirom na sve te okolnosti po nalaženju ovog drugostepenog suda kazne zatvora od osam godina opt. B. N., B. F. i S. N., te kazna zatvora u trajanju od deset godina opt. O. F. primjerene su društvenoj opasnosti djela, ličnosti optuženika i te kazne ostvarit će svrhu kažnjavanja iz čl. 33. KZJ.

Žalba javnog tužioca u odnosu na oslobađajući dio presude i opt. R. D. je osnovana, kako je to već iznijeto.

Naime, s pravom javni tužioc ukazuje da je nesumnjivo opt. R. D. odrastao i obrazovan čovjek,te dovodi u pitanje zaključak prvostepenog suda glede njegove krivične odgovornosti.

Osnovano se u žalbi navodi da je optuženik znao da policija vrši pretres stana M. V., znao je da je M. nešto sakrio u prostoriji koju mu je on dao na raspolaganje. Optuženik je dapače otišao tamo i našao torbe sa heroinom, da bi ih prenio i sakrio u stan svoga brata.

On je pregledao sadržaj torbi, vidio svjetli prah koji je i pomirisao, pa se zasada teško može zaključiti da je vjerovao kako se radi o kiselini vlasništvo F. A.. Bio je siguran da te stvari nisu vlasništvo F. A., jer mu je ona sama to saopćila, time da je njen suprug ustvrdio da se može raditi o drogi, zasada se ne može vjerovati da i nakon toga optuženik nije shvatio o čemu se radi.

Usprkos toga optuženik je torbe iz P. prenio u P. u stan brata, pa s pravom ukazuje žalitelj, da za taj postupak nije imao nikakvog razlog. Zasada je teško prihvatiti da je optuženik postupao u namjeri da zaštiti M. V.. Ako je cilj bio optuženika da torbe ne dodju u ruke policije, kako se onda može tvrditi da nije znao što torbe sadrže.

Sud mora postaviti pitanje zbog čega, nakon što su mu F. A. i A. rekli da stvari nisu njihove, a A. posumnjao da se radi o drogi, on uzima torbe u kojima je heroin i prenosi ih i sakriva u stanu. Potrebno je cijeniti tvrdnje žalitelja da li se optuženikov odnos prema djelu mogao formirati tek kada je spoznao što se nalazi u torbama.

Radi svega navedenog trebalo je pobijanu presudu u odnosu na opt. Rajko Dragana ukinuti.

U ponovljenom postupku prvostepeni sud će sa više pažnje cijeniti obranu ovog optuženika, te iskaze svjedoka i utvrditi pravno relevantne činjenice, te donijeti novu odluku koju je dužan valjano obrazložiti u smislu čl. 357. st. 7. ZKP.

Zbog svega navedenog temeljem čl. 384, 385. st. 1. i čl. 387. st. 1. ZKP odlučeno je kao u izreci ove drugostepene presude, odnosno rješenja.

U Zagrebu, 11. veljače 1992. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Tomerlin-Almer Rajka, v.r.

Milan Gudelj, v.r.