I Kž-116/1997-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-116/1997-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Katice Jelić, Ane Garačić, mr. Branka Zmajevića i Vesne Vrbetić, kao članova vijeća i više savjetnice Zlate Lipnjak-Bosanac, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. M. R. i dr., zbog kriv. djela iz čl. 120. st. 1. OKZRH, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i opt. M. R. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Požegi od 13. siječnja 1997. br. K-20/96, u sjednici održanoj 15. svibnja 1997. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Vladimira Turka,

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i opt. M.R. i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom suda prvog stupnja opt. M.R. i D.L., u odsutnosti, oglašeni su krivima zbog kriv. djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH, činjenično opisanog u njenoj izreci, i po istoj pravnoj oznaci osuđeni na kazne zatvora u trajanju od po petnaest godina.

Protiv te presude podnijeli su žalbe državni odvjetnik i opt. M.R. po braniteljima V.G. i I.D., odvjetnicima iz P.

Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni i predlaže da se pobijanu presudu preinači i optuženicima izreknu najstrože kazne.

Opt. M.R. se žali zbog povrede krivičnog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a slijedom toga i zbog odluke o kazni i predlaže da se pobijanu presudu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske, na temelju čl. 360. st. 2. ZKP, predložio je da se uvaži žalba državnog odvjetnika, a optuženikova žalba odbije kao neosnovana.

Žalbe nisu osnovane.

Nije u pravu opt. R. kada pobija prvostupanjsku presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i s tim u svezi ni zbog povrede krivičnog zakona (pogrešne primjene krivičnog zakona).

Sumarno obrazloženje žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja svodi se samo na tvrdnju da opt. R. kriminalna djelatnost nije dokazana, pri čemu se prigovara ocjeni iskaza svjedoka N.D., koji nije očevidac inkriminiranog događaja, već se njegovo saznanje (o djelu i počiniteljima) temelji na čuvenju, a što onda - po žalitelju - može biti samo osnov za sumnju, a ne dokaz da je opt. R. zaista počinio terećeno krivičo djelo.

Žalbena osnova povrede krivičnog zakona se ne obrazlaže niti se iz obrazloženja žalbe u cjelini može razabrati koju to povredu žalitelj ima u vidu, a sve su taksativno navedene u odredbi čl. 355. ZKP.

Međutim, suprotno tvrdnji žalitelja, sud prvog stupnja je na temelju provedenog postupka i izvedenih dokaza i potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice i ispravno zaključio da su upravo optuženici - M.R. i D.L. - počinili krivično djelo iz izreke prvostupanjske presude.

U stvari, nije sporno ni vrijeme ni mjesto ni način usmrćenja ošt. R.I. i P.S., kao ni to da su oni bili civili. Zapravo, ništa nije sporno iz činjeničnog i pravnog opisa djela već je, ali samo po stanovištu ovog žalitelja, sporno tko je počinitelj (ili počinitelji) tog teškog djela.

No, sud prvog stupnja je opravdano zaključio da su počinitelji optuženici i to na temelju iskaza svjedoka N.D., bez obzira što on nije očevidac događaja, već je o istom čuo, ali dobro čuo i to od N.R., sestre opt. R., pri čemu nije odlučno to što je ona o inkriminiranom događaju pričala nekim drugim osobama, kada je u gostionici bio prisutan i svjedok D. i to dobro čuo. Naime, svjedok N.D. (l. 48-49, 61, 82) poznavao je i opt. R. i opt. L., time da je opt. R. bio i u sastavu 2. bataljuna kojemu je svjedok bio zapovjednik, a poznavao je i N.R., koja je radila u gostionici na G. Upravo u toj gostionici je N.R. pričala, nekoliko dana po inkriminiranom događaju, za koji je svjedok već bio čuo, da su "njen brat M. .L.D. ubili onu dvojicu Hrvata na traktoru, koji se kretao cestom prema centru P., a iz pravca F. ".

Kada se ima u vidu da su oštećenici odista išli s traktorom u pravcu centra P. i da su tada ubijeni, što sve proizlazi iz zapisnika o uviđaju (l. 2-5), zapisnika o obdukcijama (l. 6-8, 11-13) i vidljivo iz dokumentacije očevida (l. 37), onda je sasvim sigurno da je N.R. bilo dobro poznato i djelo i njegovi počinitelji. Jer, ne bi bilo nikakvog razloga da ona određeno navodi imena počinitelja djela, tim više što je jedan od njih njen brat, kada to ne bi pouzdano znala. Pri tome nije odlučno to što je kasnije, na upit svjedoka D., opt. R. zanijekao da bi sudjelovao u izvršenju djela. Ovo napose iz razloga što su optuženici "kritične zgode prešli na slobodni teritorij Republike Hrvatske samoinicijativno", iako je bilo "strogo zabranjeno prelaziti liniju razgraničenja i izazivati incidente", a D. je bio komandant bataljuna, kako je to već navedeno.

Stoga je sud prvog stupnja i potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i kriminalnu djelatnost optuženika ispravno pravno označio kada ih je oglasio krivim zbog kriv. djela iz čl. 120. st. 1. OKZRH, za što je sve dao i valjane razloge.

Žalbe i državnog odvjetnika i opt. R. (čl. 369. ZKP) nisu osnovane zbog odluke o kazni.

Istina, optuženici su počinili jedno od najtežih krivičnih djela, ali je sud prvog stupnja vodio dovoljno računa o svim okolnostima konkretnog slučaja, pa kada se ima u vidu i činjenica da su optuženici bili vrlo mlade osobe, a opt. L. i mlađa punoljetna osoba, onda su kazne zatvora u trajanju od po petnaest godina, na koje su osuđeni, u svemu primjerene i njima se može postići svrha kažnjavanja iz čl. 31. u svezi sa čl. 4. st. 2. OKZRH.

I Kž 116/97.

Stoga je trebalo presuditi kao u izreci na temelju čl. 374. ZKP.

U Zagrebu, 15. svibnja 1997. godine,

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Zlata Lipnjak-Bosanac, v.r.

Senka Klarić-Baranović, v.r.