Revr-1360/2015-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 1360/15-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Dragana Katića, člana vijeća, Darka Milkovića, člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja F. B. iz P., kojega zastupa punomoćnik N. K., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske – Ministarstvo …, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u K., radi isplate, odlučujući o revizijama stranaka protiv presude Županijskog suda u Karlovcu, poslovni broj Gž-538/15-2 od 11. ožujka 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P-580/12-18 od 19. siječnja 2015., u sjednici održanoj 6. prosinca 2016.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženice odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o j e:

Revizija tužitelja odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja tuženici je naloženo tužitelju isplatiti razliku plaće u bruto iznosu od 28.528,28 kn s pripadajućim zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose, kao i naknaditi mu troškove parničnog postupka u iznosu od 8.500,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama (t. I. izreke), dok je u ostalom dijelu do zatraženog iznosa od 59.100,38 kn (za iznos od 30.572,10 kn) tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan (t. II. izreke).

Drugostupanjskom presudom žalbe stranaka odbijene su kao neosnovane i potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je odbijena njegova žalba i potvrđena prvostupanjska presuda, tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13- dalje: ZPP). Predlaže da ovaj sud ukine drugostupanjsku presudu i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tuženica je protiv dijela presude kojom je tužbeni zahtjev prihvaćen također podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. ZPP. Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju, preinači ili da ukine drugostupanjsku presudu i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Stranke na revizije nisu odgovorile.

Revizija tuženice nije osnovana, a revizija tužitelja nije dopuštena.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP, u slučajevima u kojima ne može reviziju podnijeti prema odredbi stavka 1. istog članka, stranka može podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP).

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev za isplatu naknade za prekovremeni rad, za rad noću, za rad subotom i nedjeljom, blagdanom i za rad u smjenama, a koji je tužitelj kao djelatna vojna osoba obavljao u sklopu dežurstva i stražarske službe u razdoblju od 1. prosinca 2008. do rujna 2009.

Prvostupanjski sud je djelomično prihvatio tužbeni zahtjev, a drugostupanjski je sud potvrdio takvu presudu u odluci o glavnoj stvari, utvrđujući da je kroz utuženo razdoblje tužitelj ostvario prekovremene sate rada zbog rada noću, subotom i nedjeljom i blagdanima. Utvrđeno je da je tužitelj na ime takvog rada uvijek nakon obavljene službe koristio slobodne dane, ali ne za ukupno ostvarene prekovremene sate za koje zato u postupku traži naknadu.

Tužitelju je tako prema presudi suda prvog stupnja, koju je potvrdio sud drugog stupnja, dosuđen iznos od 28.528,28 kn, a preko tog iznosa za iznos od 30.572,10 kn tužbeni zahtjev je odbijen, jer su sudovi smatrali da pravo na naknadu za prekovremeni rad tužitelju pripada na temelju odredbi propisa o državnim službenicima i namještenicima te općih propisa o radu koji su u supsidijarnoj primjeni na osnovi odredbe iz čl. 14. Zakona o službi u oružanim snagama („Narodne novine“, broj 33/02, 58/02, 175/03, 136/04 i 76/07 - dalje: ZSOSRH/07) za odnose koji nisu regulirani tim zakonom. Tako je osnovanost tužbenog zahtjeva prosuđivana primjenom Zakona o radu ("Narodne novine" 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 68/05 - dalje: ZR), Zakona o državnim službenicima i namještenicima "Narodne novine" 27/01) i Zakona o državnim službenicima ("Narodne novine" 27/05) te čl. 39. st. 1. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike sklopljenog 2. srpnja 2004. ("Narodne novine", broj 92/04) i čl. 44. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine", broj 93/08).

Pri tome je drugostupanjski sud u odnosu na dežurstvo koje je tužitelj vršio kontinuirano u trajanju od 24 sata, rad od osam sati tretirao redovnim radom, daljnjih osam sati prekovremenim radom, a daljnjih osam sati je računao kao dnevni odmor. U dane vršenja službe vikendom drugostupanjski sud tužitelju je obračunao naknadu za prekovremeni rad od 16 sati te opet daljnjih osam sati računao kao dnevni odmor.

Tuženica osporavajući shvaćanja nižestupanjskih sudova, kao važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, u bitnom navodi pitanja:

Ima li djelatna vojna osoba, i nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o službi u oružanim snagama ("Narodne novine", broj 76/07), pravo na uvećanje plaće s osnove dežurstva, kao za prekovremeni rad?

Je li životno prihvatljivo da prekovremeni rad traje dvadeset četiri sata?

Ima li u situaciji kad nije donesen provedbeni propis djelatna vojna osoba pravo na naknadu za rad dulji od punog radnog vremena prema općim propisima?

Obrazlažući važnost prva dva pitanja ukazuje na odluku ovog suda broj Revr-753/09 od 17. studenoga 2009. u kojoj da je "zauzeto stajalište da je za prekovremeni rad bitno postojanje sile, izvanredno povećanje opsega rada i prijeke potrebe, odnosno izvanrednost nastale situacije i privremeno trajanje nastale situacije" te shvaćanje da se " prekovremenim radom ne može se smatrati stalni rad", kao i da "životno nije prihvatljivo da prekovremeni rad traje 24 sata dnevno". Nadalje, obrazlažući važnost trećeg pitanja ukazuje na odluku ovog suda broj Revr-791/07 u kojoj da je "izraženo stajalište da nepostojanje pravnog propisa daje pravo tužiteljima po propisu koji je prestao važiti do donošenja novog, niti se novi propis- pravilnik može primjenjivati retroaktivno".

U odnosu na reviziju tuženice, na temelju odredbe čl. 392. a st. 2. ZPP, ovaj sud je ispitao pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koja su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojih pitanja je revizija podnesena.

Potraživanje tužitelja odnosi se na razdoblje nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o službi u oružanim snagama („Narodne novine“, broj 76/07), koji je propisao da se u čl. 97. iza stavka 6. dodaje stavak 7., a koji određuje da će se dežurstvo kao rad dulji od punog radnog vremena koji se ne smatra prekovremenim radom urediti rasporedom tjednog i dnevnog radnog vremena, a dodaci za dežurstvo odredit će se posebnim propisima kojima se uređuju dodaci na plaću.

Prema tome, a slijedom propisa koji uređuju rad djelatnih vojnih osoba, postoje kategorija prekovremenog rada, te rada u dežurstvu i na straži.

Navedeno proizlazi iz odredaba sljedećih propisa:

Odredbom iz čl. 97. st. 1. ZSOSRH/07 propisano je da rad dulji od punoga radnog vremena (u daljnjem tekstu: prekovremeni rad) djelatna vojna osoba, službenik i namještenik obvezan je obavljati

- kad su zapovjeđene mjere pripravnosti,

- u slučaju uzbune u vojnoj postrojbi,

- tijekom vojne vježbe,

- tijekom elementarnih nepogoda i drugih opasnosti.

U st. 2. propisano je da se na rad iz st. 1. ne primjenjuju vremenska ograničenja propisana općim propisima.

U st. 3. propisano je da su prekovremeni rad djelatna vojna osoba službenik i namještenik obvezni obavljati i zbog drugih neodgodivih poslova čije bi prekidanje dovelo do štetnih posljedica.

U st. 4. je propisano da rad iz st. 3. ovog članka može trajati najdulje 30 radnih dana tijekom kalendarske godine.

U st. 5. je propisano da djelatnoj vojnoj osobi službeniku i namješteniku pripada povećana plaća za prekovremeni rad pod uvjetima i u iznosu koji su uređeni općim propisima.

U st. 6. određeno je da se pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad ne ostvaruje ako je moguće organizirati preraspodjelu radnog vremena.

U st. 7. propisano je da će se dežurstvo kao rad dulji od punog radnog vremena koji se ne smatra prekovremenim radom urediti rasporedom tjednog i dnevnog radnog vremena, a dodaci za dežurstvo uredit će se posebnim propisom kojim se uređuju dodaci na plaću.

Odredbama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće pripadnika Oružanih snaga Republike Hrvatske ("Narodne novine" 6/03, 175/03, 34/05 i 50/08) propisani su dodaci na plaću i način isplate plaće za pripadnike Oružanih snaga Republike Hrvatske.

Odlukom o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika ("Narodne novine" 9/03) propisana je duljina tjednog radnog vremena od 40 sati tjedno koje se raspoređuje u pravilu od ponedjeljka do petka, s time da dnevno radno vrijeme u pravilu se raspoređuje od 8,00 do 16,00 sati, a u dnevno radno vrijeme uključen je i dnevni odmor od 30 minuta koji se u pravilu koristi između 11,00 do 14,00 sati. Propisano da djelatnim vojnim osobama raspoređenim u Ministarstvu obrane dnevno radno vrijeme iznimno traje od 8,30 do 16,30 sati za koji koriste dnevni odmor na isti način kao prije naveden.

Prije navedenom odredbom čl. 97. ZSOSRH/07 propisana su prava za djelatne vojne osobe koje oni imaju s osnove prekovremenog rada, te posebno prava s osnove dežurstva. Prema tome, za zaključiti je da se radi o različitim kategorijama koje podrazumijevaju različitu regulaciju prava koja djelatnim vojnim osobama pripadaju za rad dulji od punog radnog vremena kada oni rade prekovremeno, od onih prava koje oni imaju kad rade u dežurstvu. Naime, iz odredbe čl. 97. st. 7. ZSOSRH/07 nedvojbeno proizlazi da se dežurstvo ne smatra prekovremenim radom o kojem govori ta odredba zakona, dok će se dodaci za dežurstvo odrediti posebnim propisima kojima se uređuju dodaci na plaću.

Međutim, taj posebni propis nije donesen za ovdje utuženo sporno razdoblje već je donesen tek Pravilnikom o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće ("Narodne novine" 118/09) koji je stupio na snagu 1. listopada 2009. Tim je pravilnikom raniji pravilnik izmijenjen tako da su dodane u čl. 4. nove točke i to dodatak za dežurstvo i dodatak za obavljanje stražarske službe, kao što su dodani i novi članci 17.a do 17.b koji pobliže propisuju način određivanja naknade djelatnoj vojnoj osobi u stražarskoj službi.

Dakle, u spornom razdoblju, a sukladno čl. 97. st. 7. ZSOSRH/07, nije postojao posebni provedbeni propis koji bi regulirao pitanje naknade plaće za dežurstvo odnosno za obavljanje stražarske službe.

Budući da se provedbeni propis (izmjene Pravilnika) ne mogu retroaktivno primjenjivati, nižestupanjski sudovi su pravilno u spornom razdoblju primijenili odredbe čl. 7. i čl. 41. ZR kao i čl. 14. ZSOSRH/07, kao i odredbu čl. 39. Kolektivnog ugovora iz 2004., odnosno čl. 44. Kolektivnog ugovora iz 2008. Naime, ne može činjenica da država nije donijela provedbeni propis ići na štetu tužitelja, već naprotiv, u takvoj situaciji se primjenjuju opći propisi na čiju supsidijarnu primjenu upućuje i čl. 14. ZSOSRH/07. Tako je i Europski sud za ljudska prava u presudi Gashi protiv Republike Hrvatske od 13. prosinca 2007. (paragraf 40.) naveo da rizik svake greške što ju napravi državno tijelo trebala snositi država, a propusti države se ne smiju ispravljati na štetu građana.

Tuženica je tužitelju u spornom razdoblju samo djelomično na ime prekovremenog rada, pa tako i za dežurstva ili stražu, priznavala slobodne dane, te nije sporno da tužitelju u navedenom razdoblju nije u cijelosti omogućila korištenje slobodnih dana niti mu je isplatila naknadu.

U odnosu na pitanja koja postavlja u podnesenoj reviziji tuženica zapravo ističe da smatra pogrešnim pravno stajalište nižestupanjskih sudova koji su tužitelju u utuženom spornom razdoblju za dežurstva i obavljanje stražarske službe kao prekovremeni rad priznali 16 sati rada dnevno.

Prema ocjeni ovog suda, u situaciji kad je tužitelj višednevno obavljao poslove dežurstva ili straže, životno je i logično da kao djelatna vojna osoba koja zbog same činjenice izvršavanja takve vrste rada ne može napustiti mjesto rada, ima pravo na slobodno vrijeme, u kojem se odmara po osam sati dnevno. Tako provedeno vrijeme, izvan stvarno odrađenih sati rada, unatoč obveznoj prisutnosti tužitelja na mjestu rada, ne može se smatrati prekovremenim radom, te se stoga i prilikom isplate plaće ne može vrednovati kao neprekidan rad u trajanju od 24 sata.

Stoga se, uzimajući u obzir sve navedeno, rad djelatne vojne osobe za vrijeme službe dežurstva i stražarske službe prilikom isplate plaće ne može, u spornom razdoblju, vrednovati kao neprekidan rad u trajanju od 24 sata, odnosno kao prekovremeni rad, a pod koji prekovremeni rad bi se računao i dnevni odmor u trajanju od osam sati. Pravno stajalište da nije fizički moguće te da nije životno da bi djelatnik obavljao rad 24 sata dnevno i u kontinuitetu od sedam dana uzastopno ovaj sud je već zauzeo u odluci ovoga suda broj Revr- 753/09 od 17. studenoga 2009.

S obzirom na to da drugostupanjski sud u ovoj pravnoj stvari rad djelatne vojne osobe za vrijeme dežurstva i stražarske službe nije vrednovao kao neprekidan rad u trajanju od 24 sata već je od cjelodnevnog rada oduzimao po osam sati odmora i na taj način prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka, pravilno je primijenio materijalno pravo iz čl. 14. i čl. 97. st. 6. ZSOSRH/07, kao i čl. 39., odnosno čl. 44. Kolektivnog ugovora.

Slijedom navedenog, revizija tuženice nije osnovana pa ju je valjalo odbiti na temelju odredbe iz čl. 393. ZPP.

Tužitelj je u reviziji postavio sljedeće materijalnopravno pitanje:

„Da li se vrijeme odmora od 2 sata između smjena straže može smatrati prekidom rada, odnosno dnevnim odmorom kako to zaključuje drugostupanjski sud ili to vrijeme treba uračunati u ukupno radno vrijeme koje čini osim efektivnog rada tužitelja i vrijeme obvezne prisutnosti na radu kako to zaključuje prvostupanjski sud?“

Odlučujući o dopuštenosti predmetne revizije ovaj sud je ocijenio da revizija nije dopuštena u smislu odredbe čl. 382. st. 3. ZPP.

Prema ocjeni ovog suda tužitelj u reviziji nije izložio razloge zbog kojih bi postavljeno pravno pitanje bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Naime, iako je tužitelj određeno naznačio pravno pitanje, revizija je sastavljena kao redovna revizija podnesena zbog revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava u kojoj su izneseni i činjenični navodi, a koje sud nije mogao uzeti u razmatranje, jer se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja revizija ne može podnijeti (čl. 385. st. 1. ZPP).

Ni revizijski navod da se pred sudovima vodi veći broj sporova sa identičnim tužbenim zahtjevom kao u ovom sporu, nema značaj određeno iznesenog razloga važnosti postavljenog pitanja, jer činjenica eventualnog vođenja većeg broja sporova sama po sebi ne znači da postoje razlozi važnosti nekog pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Kada revident kao razlog važnosti postavljenog pravnog pitanja navodi različitu praksu drugostupanjskih sudova dužan je određeno navesti koje su to odluke u kojima o istom pravnom pitanju postoji različito pravno shvaćanje, a što u konkretnom slučaju tužitelj nije naveo.

Budući da podnesena revizija tužitelja ne sadrži razloge iz čl. 382. st. 3. ZPP koji moraju biti određeno izloženi, nisu ispunjene pretpostavke za dopuštenost izvanredne revizije, koje prema odredbi čl. 382. st. 2. i 3. ZPP moraju biti kumulativno ispunjene.

Slijedom navedenog, radi se o nedopuštenoj reviziji tužitelja koju je valjalo odbaciti na temelju odredbe čl. 392. b st. 2. ZPP.

Zagreb, 6. prosinca 2016.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.