I Kž-870/2005-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 870/05-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Marijana Svedrovića, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Ranka Marijana, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Zdravka Stojanovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. P. M. zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ-a i dr., odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 15. lipnja 2005. godine, broj K-25/04, u sjednici održanoj dana 21. prosinca 2006. godine, u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Dubravka Palijaša,

p r e s u d i o j e:

Djelomično se prihvaća žalba opt. P. M., preinačuje se prvostupanjska presuda u dijelu odluke o kazni, tako da se optuženik zbog učina kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ-a u vezi čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama KZ-a, za koje je po sudu prvog stupnja oglašen krivim, temeljem tog zakonskog propisa, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, u koju mu se, na temelju čl. 63. st. 1. KZ-a, uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 15. kolovoza do 25. kolovoza 2004. godine.

U ostalom dijelu žalba opt. P. M. odbija se kao neosnovana i u nepreinačenom dijelu potvrđuje se presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom oglašen je krivim opt. P. M. zbog učina kaznenog djela zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 2. KZ-a u vezi čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama KZ-a i čl. 61. KZ-a, pa je za to kazneno djelo osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 15. kolovoza do 25. kolovoza 2004. godine.

Optuženiku je vraćen mobitel marke "Nokia" s pripadajućom VIP karticom, koji mu je tijekom obrade privremeno oduzet.

Temeljem čl. 122. st. 4. ZKP-a, optuženik je u cijelosti oslobođen dužnosti snašanja troškova kaznenog postupka.

I Kž 870/05-3

Protiv te presude žali se optuženik po svojoj braniteljici N. L., odvjetnici iz V., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se prvostupanjska presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a podredno da se ta presuda preinači i optuženik osudi na blažu kaznu.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Prije održavanja sjednice vijeća, sukladno čl. 373. st. 1. ZKP-a, spis je dostavljen Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske na dužno razgledanje, a isti je vraćen s prijedlogom da se žalba optuženika kao neosnovana odbije, a pobijana presuda u cijelosti potvrdi.

Žalba je djelomično osnovana.

Nije u pravu optuženik, kada tvrdi, da su u obrazloženju prvostupanjske presude izostali razlozi o odlučnim činjenicama, niti su ti razlozi nejasni i proturječni u mjeri da se obrazloženje te presude ne bi moglo s uspjehom ispitati. Također, nije zamijećena proturječnost između razloga presude i izvedenih dokaza, pogotovo ne ona znatnije kvalitete.

Žalitelj ne prihvaća zaključke suda prvog stupnja vezano za telefonski poziv koji je s mobilnog aparata R. C. bio upućen optuženiku dana 15. kolovoza 2004. godine u 19,29 sati. Ističe da je svjedok u to vrijeme bio na kriminalističkoj obradi u policijskoj postaji, te mu je bio oduzet mobilni aparat, zbog čega nije mogao osobno uputiti poziv optuženiku, kako to tvrde djelatnici policije. Žalitelj smatra da se radi o neprofesionalnom ponašanju djelatnika policije u smislu podmetanja dokaza, slijedom čega proizlazi da se prvostupanjska presuda temelji na nezakonitom dokazu u smislu čl. 9. st. 2. ZKP-a.

Nasuprot tome, ovaj Vrhovni sud ocjenjuje da istaknuta apsolutno bitna povreda iz čl. 367. st. 2. ZKP-a, nije počinjena jer se prvostupanjska presuda ne temelji na nezakonitom dokazu.

Prije svega treba reći da žalitelj ne navodi o kojem bi se konkretno nezakonitom dokazu ovdje radilo, a koji bi proizašao neposredno iz spomenutog telefonskog poziva upućenog optuženiku. U tijeku postupka korišteni su ispisi telefonskih poziva za razdoblje od gotovo dva mjeseca, koji dokazuju međusobnu komunikaciju optuženika i svjedoka R. C. u inkriminirano vrijeme, a taj je dokaz u potpunosti pribavljen sukladno odredbama zakona.

U vrijeme spornog telefonskog poziva, inkriminirana djelatnost optuženika već je bila dovršena budući da se odvijala kontinuirano tijekom mjeseca srpnja i kolovoza 2004. godine. Stoga teza žalbe o navodno podmetnutom telefonskom pozivu ne samo da nije utvrđena, već tako prikupljeni podatak nije niti od utjecaja na relevantno činjenično stanje koje je, međutim, utvrđeno temeljem drugih dokaza.

Pobijajući činjenična utvrđenja suda prvog stupnja, optuženik smatra da njegova kriminalna djelatnost nije dokazana. Sud prvog stupnja neopravdano otklanja žaliteljevu obranu iako je ona potvrđena iskazom svjedoka M. Š., te iskazom svjedoka R. C. s glavne rasprave. Pobija se vjerodostojnost iskaza svjedoka R. C. iz istrage, te se ukazuje na

I Kž 870/05-3

proturječnosti s obranom optuženika, zbog čega je potrebno provesti međusobno suočenje. Stoga optuženik predlaže ukidanje prvostupanjske presude i ponovno suđenje.

Nasuprot tome, ovaj Vrhovni sud ocjenjuje da je sud prvog stupnja, na temelju valjano provedenog dokaznog postupka, činjenično stanje potpuno i pravilno utvrdio, te je osnovano zaključio da je optuženik počinio kazneno djelo zlouporabe opojnih droga, na način kako ga tereti državni odvjetnik.

Naime, i po uvjerenju ovog Vrhovnog suda, iz prikupljenih dokaza u spisu nedvojbeno proizlazi da je optuženik tijekom ljeta 2004. godine višekratno prodavao manje količine opojne droge heroina svjedoku R. C. i M. Š., a posljednji puta na dan 15. kolovoza 2004. godine je prodao 1 gram heroina svjedoku R. C. koji je konzumacijom te droge ozbiljno ugrozio svoje zdravlje, tako da mu je život spašen samo zahvaljujući hitnoj medicinskoj pomoći.

Naime, svjedok R. C. je ubrzo nakon kritičnih događaja dao iskaz istražnom sucu u kojem detaljno i okolnosno tereti optuženika kao preprodavača droge. Izričito tvrdi da mu nitko nije sugerirao da optuženika tereti, već iskazuje slobodno u želji da se sazna istina. Također, svjedok pred istražnim sucem tvrdi da optuženik i svjedok M. Š. ne govore istinu, za razliku od njega koji nema motiva za lažno terećenje. Kada se takav iskaz svjedoka dovede u vezu s činjenicom da je u kritično vrijeme postojala učestala telefonska komunikacija između svjedoka i optuženika, kako je to vidljivo iz prikupljenih ispisa telefonskih poziva, sud prvog stupnja s pravom smatra dokazanom inkriminiranu djelatnost.

Iako je svjedok R. C. na glavnoj raspravi odustao od terećenja optuženika navodeći da je svoj raniji iskaz dao pod pritiskom djelatnika policije, sud prvog stupnja s pravom ovu izmjenu iskaza otklanja kao nevjerodostojnu, jer je ocjenjuje nelogičnom, a djelom i kontradiktornom sa iskazom svjedoka J. K., koja je kao djevojka spomenutog svjedoka drugačije iskazivala o njihovim međusobnim kontaktima i zbivanjima na dan 15. kolovoza 2004. godine.

Promašeno se žalbom optuženika nastoji umanjiti kredibilitet svjedoka R. C. uz isticanje njegove ranije osuđivanosti i narkomanske ovisnosti. Takovim navodima žalbe žalitelj, u stvari, upada u kontradikciju budući da se isticanjem loših karakternih osobina spomenutog svjedoka ne ruši samo vjerodostojnost onog što je svjedok rekao u istrazi, već se istovremeno dovodi u dvojbu i istinitost njegovog iskaza sa glavne rasprave, iako žalitelj smatra da bi upravo taj izmijenjeni iskaz trebalo prihvatiti kao vjerodostojan. S druge strane, sud prvog stupnja pravilno uočava da svjedok M. Š. ima motiva iskazivati u korist optuženika, budući da bi u suprotnom, defacto, priznao vlastito učešće u kriminalnoj djelatnosti kao posrednika između optuženika i svjedoka R. C..

Stoga je, dakle, činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, te je primijenjena i odgovarajuća odredba materijalnog prava, slijedom čega nije ostvaren niti daljnji žalbeni osnov povrede kaznenog zakona.

Međutim, u pravu je optuženik da mu je za počinjeno kazneno djelo izrečena prestroga kazna.

I Kž 870/05-3

Naime, optuženik do sada nije osuđivan, mlađe je životne dobi, a radi se o preprodaji relativno malih količina opojne droge. Zbog toga, a neovisno o činjenici da je kriminalna djelatnost opetovano trajala kroz dva mjeseca, te da je došlo do predoziranja svjedoka R. C., ovaj Vrhovni sud smatra primjerenim osuditi optuženika na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Tako odmjerena kazna, po uvjerenju ovog Vrhovnog suda, u svemu odgovara okolnostima konkretnog slučaja i ličnosti optuženika koji je u međuvremenu stekao diplomu Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, te se bavi dobrovoljnim humanitarnim radom, kako je to vidljivo iz priloga žalbe.

Kako su slijedom izloženog navodi žalbe optuženika djelomično osnovani, dok ispitivanjem prvostupanjske presude nisu nađene povrede na koje ovaj Vrhovni sud, u smislu čl. 379. st. 1. ZKP-a, pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, na temelju čl. 390. i čl. 387. ZKP-a, odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 21. prosinca 2006. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Zdravko Stojanović, v.r.

Marijan Svedrović, v.r.