Revr-969/2011-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 969/11-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu po sutkinji Marini Paulić u pravnoj stvari tužiteljice D. Š. iz V., koju zastupa punomoćnik T. F., odvjetnik u O., protiv tuženika B. d.d., V., radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Vukovaru, poslovni broj Gž-82/11-3 od 10. svibnja 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Vukovaru, poslovni broj P-3219/08-11 od 13. listopada 2010., dana 28. siječnja 2014.,

r i j e š i o j e :

Odbacuje se revizija tužitelja kao nedopuštena.

Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju, kao neosnovan.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda, kojom je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži utvrđenje da su odredbe sadržane u toč. II. st. 6., toč. III. st. 2. i toč. IV. Sporazuma o uređenju radno-pravnog statusa bivših radnika B. d.d. od 18. svibnja 2007. ništetne i isplatu iznosa od 45.000,00 kuna s pripadajućom zateznom kamatom kao neosnovan (toč. 1. i 2. izreke) i kojom je naloženo tužiteljici naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 400,00 kuna (toč. 2. st. 2. izreke).

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku. Predlaže ukinuti drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tuženik je podnio odgovor na reviziju. Predlaže odbaciti reviziju kao nedopuštenu, odnosno odbiti reviziju kao neosnovanu te traži naknadu parničnih troškova za odgovor na reviziju.

Revizija nije dopuštena.

Prema čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08 – dalje: ZPP), koji se u ovom postupku primjenjuje na temelju čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 57/11) stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

Prema st. 3. tog članka u izvanrednoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela i izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

Nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev na utvrđenje djelomične ništetnosti predmetnog sporazuma utvrđujući u bitnome da je sklapanje tog pravnog posla bila stvar slobodne volje ugovornih strana, odnosno da osporeni sporazum nije djelomično ništetan budući sklapanje različitih sporazuma kojima se uređuju prava drugačijih skupina radnika ne dovodi do diskriminacije, tj. do nezakonitog (različitog) uređenja prava radnika u odnosu na druge takve osobe u usporedivoj situaciji.

Glede dužnosti da određeno naznači pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena, revident je postavio četiri određena materijalnopravna pitanja i jedno postupovnopravno pitanje.

Međutim, iako je određeno naznačio pravna pitanja zbog kojih podnosi izvanrednu reviziju, u sadržaju revizije nisu izloženi razlozi o tome zašto revident smatra da su postavljena pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana (što je jedna od temeljnih postupovnopravnih pretpostavki dopustivosti ovakve revizije – čl. 382. st. 3. ZPP).

Naime, revident u tom smislu ističe da su sva navedena pravna pitanja od izrazite važnosti kako za osiguranje jedinstvene primjene zakona, tako i za ravnopravnost građana jer da u sudskoj praksi Vrhovnog suda nikada nije zabilježen ovakav slučaj, odnosno ovakvo rješavanje pitanja koja su usko povezana s radnim statusom radnika kod određenog poslodavca.

Pritom se revident izrijekom poziva na odredbe čl. 2. i čl. 14. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01 i 137/04 – pročišćeni tekst) te čl. 54. Ustava Republike Hrvatske.

Ovakav sadržaj revizije ne može se podvesti pod slučaj u kojem bi postojali razlozi za podnošenje izvanredne revizije. To je zato jer se u ovom predmetu očigledno ne radi o pitanju o kojem postoji različita praksa drugostupanjskih sudova, a niti bi se moglo očekivati da bi u praksi drugostupanjski sudovi mogli o postavljenim pitanjima imati različita shvaćanja (jer u predmetima neupitno uvijek postupao isti županijski sud). Konačno, s obzirom da revizijski sud o postavljenim pitanjima još uvijek nije zauzeo shvaćanje, pobijana odluka drugostupanjskog suda ne može ni biti utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno sa shvaćanjem revizijskog suda, a po mišljenju revizijskog suda, u konkretnom slučaju ne postoji niti mogućnost da drugostupanjski sudovi različito tumače (inače jasne) zakonske odredbe na koje se poziva revident.

Revident u podnesenoj reviziji zapravo osporava pravilnost primjene materijalnog prava, a dijelom i činjeničnog utvrđenja, međutim, revizijski sud u ovakvom slučaju ispituje pobijanu presudu samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana zbog kojeg je podnesena (čl. 392.a ZPP).

Revizija tužitelja zbog toga ne ispunjava zakonom propisane pretpostavke za dopustivost izvanredne revizije koje prema odredbi iz čl. 382. st. 2. i 3. ZPP moraju biti kumulativno ispunjene.

Zbog toga je, na temelju čl. 392. st. 1. ZPP, odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

Odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovara na reviziju, jer se radi o trošku koji nije bio potreban za ovaj postupak (čl. 155. ZPP).

U Zagrebu, 28. siječnja 2014.

Sutkinja:

Marina Paulić, v.r.