Gž-4602/2007-2 · Županijski sud u Rijeci

Poslovni broj Gž-4602/07-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Helene Vlahov Kozomara, predsjednice vijeća, Milene Vukelić Margan i Alena Perhata, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. B. iz Nj., koju zastupa punomoćnik Ž. P., odvjetnik iz R., protiv tuženika H. NJ. d.d. Nj., kojeg zastupa punomoćnik B. M., odvjetnik iz Z., radi poništenja odluke o prestanku radnog odnosa, rješavajući žalbu tužiteljice, izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P- 1684/06-89 od 17. travnja 2007. godine, u sjednici vijeća 24. veljače 2010. godine,

p r e s u d i o j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice i p o t v r đ u j e presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1684/06-89 od 17. travnja 2007. godine, ispravljena rješenjem istog suda posl.br. P-1684/06-92 od 11. srpnja 2007. godine.

r i j e š i o j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice i p o t v r đ u j e rješenje Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1684/06-89 od 17. travnja 2007. godine.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila poništenje odluke Disciplinske komisije tuženika od 4. studenoga 1994. godine broj 3183, potvrđene odlukom Upravnog odbora tuženika broj … od 2. prosinca 1994. godine kojom je tužiteljici izrečena disciplinska mjera prestanka radnog odnosa te je odbijen zahtjev da se tužiteljicu vrati na radno mjesto recepcionara u hotelu B. K. u Nj., dok je rješenjem naloženo tužiteljici nadoknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 4.983,50 kn, u roku od 8 dana.

Rješenjem istog suda od 11. srpnja 2007. godine je ispravljena narečena presuda u dijelu kojim se odnosi na vraćanje na rad, sukladno tužbenom zahtjevu. Protiv presude i rješenja žalbu podnosi tužiteljica te se poziva na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN, 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08, dalje: ZPP).

U žalbi ukazuje na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, jer da nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama te da postoji proturječnost između razloga presude i sadržaja isprava i zapisnika. Navodi da tužbeni zahtjev kojeg je sud prvog stupnja odbio nije istovjetan zahtjevu koji je postavljen u pisanom podnesku od 9. ožujka 2004. godine, u odnosu na vraćanje na rad. Osim toga navodi da je presudu donio sud u nepravilnom sastavu, jer da je presudu donio sudac pojedinac.

Ponavlja tvrdnju da je nastupila zastara vođenja disciplinskog postupka, jer da je direktor tuženika A. B. već 23. srpnja 1994. godine imao saznanja o navodno učinjenoj težoj povredi radnih obveza, a da do dana zaključenja glavne rasprave nije dostavio dokaz iz kojeg bi bilo razvidno da je podnio pisani zahtjev za pokretanje disciplinskog postupka. Ističe da niti najširim tumačenjem Zapisnik kontrole koja je obavljena 23. srpnja 1994. godine ne može predstavljati zahtjev za pokretanje disciplinskog postupka, a smatra da je tuženik, svjestan propusta, na ročištu održanom 24. listopada 1994. godine dostavio zahtjev za pokretanje disciplinskog postupka koji da je očigledno antidatiran sa danom 25. srpnja 1994. godine, što se može zaključiti, između ostalog, i iz činjenice da taj dokument nema oznake i datuma primitka, za razliku od svih drugih dokumenata koji su dostavljeni u spis. Smatra da ni dopis direktora tuženika od 11. kolovoza 1994. godine koji je upućen Upravom odboru tuženika ne može predstavljati sadržajno zahtjev za pokretanje disciplinskog postupka. Naglašava da je ovaj zahtjev podnesen tijelu koje može pokrenuti disciplinski postupak, ali ga ne može voditi i donijeti odluku, a kako joj taj dopis nikad nije dostavljen, smatra da je time počinjena povreda iz čl. 62. st. 1. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa (NN 53/91, 19/92, 26/93; dalje ZOPRO).

Glede merituma spora, smatra da Pravilnikom o radnim odnosima tuženik nije odredio okolnosti i uvjete koji moraju postojati da bi se u slučaju izvršenja teže povrede mogla izreći mjera prestanka radnog odnosa, zbog čega smatra odluku nezakonitom. Pored toga navodi da u disciplinskom postupku nisu saslušani svjedoci G. B. i P. D., da Disciplinska komisija nije donijela odluku o tome da se dokaz saslušanjem ovih svjedoka neće provesti pa zaključuje da je i u tom dijelu počinjena povreda postupka. Glede navodne zlouporabe bolovanja, navodi da nije bila hospitalizirana ili nepokretna, da se stoga mogla kretati, između ostalog, i do kuće svoje majke, što se ne može nikako podvesti pod pojam zlouporabe bolovanja. Ponavlja i to da je Odlukom o prestanku radnog odnosa utvrđeno da joj radni odnos prestaje 25. srpnja 1994. godine, dakle prije konačnosti pobijane odluke, što da bi bilo protivno odredbi čl. 58. st. 1. t. 9. ZOPRO-a. Osporava pravilnost ocjene iskaza saslušanih svjedoka te navodi da su generalni direktor i direktor hotela zasigurno zainteresirani za ishod ovog spora, no da se njihovom iskazu ne može pokloniti vjera, posebice stoga što je svjedok A. P. prvotno izjavio da je disciplinski postupak vodio bez pisanog zahtjeva za pokretanje tog postupka, da bi naknadno izjavio da je to činio na temelju zahtjeva od 25. srpnja 1994. godine, zbog čega taj iskaz smatra nevjerodostojnim. Za razliku od toga, da iskazi svjedoka G. B. i P. D. nisu identični, što da samo dokazuje da tijekom postupka ti iskazi nisu bili usklađivani, već da su svjedoci iskazivali ono što su vidjeli i čega se sjećaju. Osim toga navodi da je prvostupanjski sud propustio provjeriti zbog čega je bila na bolovanju u razdoblju od 26. travnja do 30. srpnja 1994. godine te da li je njezino zdravstveno stanje bilo takvo da je uopće mogla raditi u restoranu svog brata. Osporava i odluku o parničnom trošku.

Predlaže presudu preinačiti i prihvatiti tužbeni zahtjev, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje.

Tuženik u odgovoru na žalbu uzvraća da je disciplinski postupak proveden sukladno zakonu, da je sud prvog stupnja pravilno ocijenio sve provedene dokaze, pa tako i iskaze svjedoka, a glede navoda o tome da je tužiteljica kada je zatečena u restoranu bila u posjetu svojoj majci, uzvraća da je tužiteljica imala toga dana na sebi opremu poslužitelja, a u ruci pladanj na kojem je nosila piće gostima restorana. Predlaže stoga žalbu odbiti i prvostupanjsku presudu potvrditi.

Žalba nije osnovana.

Protivno tvrdnjama žalitelja, sud prvog stupnja je potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice, pravilno je primijenio materijalno pravo kada je odbio tužiteljici pružiti sudsku zaštitu te nije počinio neku od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti pa tako povredu na koju ukazuje žaliteljica, jer su razlozi presude potpuni i jasni pa je presudu moguće ispitati.

Sud prvog stupnja utvrđuje da je protiv tužiteljice vođen disciplinski postupak koji je okončan donošenjem odluke kojom je tužiteljica oglašena odgovornom što je 23. srpnja 1994. godine za vrijeme bolovanja radila u restoranu svoga brata M. u Nj., čime da je počinila težu povredu radne obveze propisanu čl.

40. Pravilnika o radnim odnosima hotela Njivice te joj je pozivom na odredbu čl.

42. istog Pravilnika izrečena disciplinska mjera prestanka radnog odnosa. Utvrđuje da je direktor tuženika saznao za ovu povredu 23. srpnja 1994. godine, da je uputio dopis Upravom odboru tuženika 11. kolovoza 1994. godine kojim predlaže imenovanje disciplinske komisije i provođenje disciplinskog postupka protiv tužiteljice, da je nakon održane rasprave pred disciplinskom komisijom 22. kolovoza 1994. godine donesena Odluka o prestanku radnog odnosa tužiteljice, no tu odluku je Upravni odbor tuženika ukinuo povodom prigovora tužiteljice te je u ponovnom postupku održana nova rasprava 24. listopada 1994. godine kada je Odluka o prestanku radnog odnosa ponovno donesena, a povodom prigovora tužiteljice, Upravni odbor tuženika je prvostupanjsku odluku potvrdio 2. prosinca 1994. godine.

Nadalje utvrđuje da je na ročištu 24. listopada 1994. godine u tom postupku tužiteljici uručen zahtjev za pokretanje disciplinskog postupka na kojem stoji datum 25. srpnja 1994. godine te je na toj raspravi saslušan svjedok, A. P., direktor hotela, a na raspravu su pozvani svjedoci G. B. i P. D., s tim što je ovaj potonji svjedok uredno primio poziv za raspravu, dok je svjedok G. B. u to vrijeme bio na ratištu, zbog čega poziv nije uredno primio. Nadalje utvrđuje da je na tu raspravu pristupila tužiteljica osobno sa svojim punomoćnikom, odvjetnikom, jednako kao i na raspravu koja je održana 22. kolovoza 1994. godine, na kojoj raspravi su se iznosili argumenti jedne i druge strane u svezi povrede koja je tužiteljici stavljena na teret.

Sud prvog stupnja je u ovom postupku saslušao kao svjedoke A. P., direktora hotela te A. B. generalnog direktora tuženika te iz njihovih iskaza utvrđuje da su povodom prijave nekolicine radnika hotela o tome da tužiteljica zlouporabljuje bolovanje, jer istovremeno radi u restoranu svog brata, G. B., osobno htjeli provjeriti ove navode te su u večernjim satima 23. srpnja 1994. godine došli u restoran G. B. i vidjeli tužiteljicu odjevenu kao konobaricu kako poslužuje goste, što da je potvrdio konobar koji je također posluživao goste na terasi P. D..

Nasuprot ovim iskazima, da stoje iskazi tužiteljice koja osporava da bi ikad radila u restoranu svoga brata, čak štoviše tvrdi da sa njim nije u dobrim odnosima, te iskaz njezinog brata G. B. koji je naglasio da kod njega rade samo konobari koji su uredno prijavljeni, dakle za koje plaća potrebne doprinose.

Na temelju ovih činjeničnih utvrđenja, a ocjenom provedenih dokaza sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, sud prvog stupnja zauzima stajalište da dopis direktora tuženika od 11. kolovoza 1994. godine koji je upućen Upravom odboru tuženika, kojim se predlaže imenovanje disciplinske komisije, sadržajno predstavlja zahtjev za pokretanje disciplinskog postupka protiv tužiteljice, zbog čega ne prihvaća prigovor zastare pokretanja disciplinskog postupka, koji je bio temeljni prigovor tužiteljice. Prigovor da tužiteljici nije dostavljen zahtjev za pokretanje disciplinskog postupka, sud prvog stupnja otklanja, uz obrazloženje da je tužiteljici zahtjev uručen na raspravi pred Disciplinskom komisijom 24. listopada 1994. godine. Glede merituma spora, utvrđuje da je tužiteljica počinila povredu koja joj je stavljena na teret, jer je za vrijeme bolovanja radila u restoranu M. svoga brata G. B., pri čemu okolnost što u tom postupku nisu saslušani svjedoci G. B. i P. D. ne smatra povredom koja bi utjecala na zakonitost takve odluke, tim više što su ovi svjedoci saslušani u ovom parničnom postupku. Sud prvog stupnja u cijelosti prihvaća iskaze svjedoka A. P. i A. B. o njihovim zapažanjima prilikom dolaska u restoran G. B., kada su uočili tužiteljicu odjevenu u konobarsku uniformu kako sa velikim pladnjem poslužuje goste na terasi, s tim što ocjenjuje da su njihovi iskazi i u disciplinskom postupku i u ovom parničnom postupku dosljedni, da su događaj opisali okolnosno te su međusobno neproturječni. Istovremeno ne poklanja vjeru iskazima svjedoka G. B. i P. D., ocjenjujući da je svjedok G. B. zbog rodbinske veze s tužiteljicom zainteresiran za ishod ovog postupka, ali i zbog toga što bi u suprotnom i sebe teretio s obzirom na rad tužiteljice „na crno“.

Dakle, stajalište je suda da je Disciplinska komisija objektivno utvrdila činjenično stanje, da je disciplinski postupak proveden zakonito te da je u konačnici izrečena mjera koja je kao takva propisana odredbom čl. 58. st. 1. t. 9. ZOPRO-a te odredbom čl. 40. Pravilnika o radnim odnosima, odnosno čl. 41. istog Pravilnika.

Ovaj sud prihvaća sva činjenična utvrđenja suda prvog stupnja i stajalište o zakonitosti provedenog disciplinskog postupka te zakonitosti Odluke o prestanku radnog odnosa tužiteljice.

Tužiteljica u žalbi ponavlja prigovore koje je isticala tijekom postupka, a koje je sud prvog stupnja, iznoseći valjanu argumentaciju, s osnovom otklonio. Prigovor koji bi se odnosio na izreku koja nije istovjetna tužbenom zahtjevu je otklonjen donošenjem pravomoćnog rješenja o ispravku presude od 11. srpnja 2007. godine. Nije osnovan prigovor o nepravilnom sastavu suda. Naime prema odredbi čl.

7. Zakona o sudovima (NN 3/94, 100/96, 131/97, 129/00, 67/01, 5/02, 101/03; dalje ZS) u pravnim stvarima iz sudske nadležnosti u prvom stupnju sudi sudac, a u kojim slučajevima sudovi u prvom stupnju sude u vijeću određuje se zakonom. U konkretnom slučaju za suđenje u radnim sporovima nije propisano da bi za vođenje postupka i donošenje odluke bilo nadležno vijeće, pa je utoliko neosnovan prigovor koji se u tom smislu ističe. Isto tako su bez osnove ponavljane tvrdnje o nastupanju zastare pokretanja disciplinskog postupka. Naime, prema odredbi čl.

67. st.

1. ZOPRO-a pokretanje disciplinskog postupka zastarijeva za tri mjeseca od dana saznanja za povredu radne obveze i za počinitelja, odnosno u roku od 6 mjeseci od kada je povreda učinjena. Pravilno je stajalište suda prvog stupnja da je disciplinski postupak pokrenut dopisom direktora tuženika Upravnom odboru od 11. kolovoza 1994. godine (list 40 spisa) kojim se predlaže pokretanje disciplinskog postupka i imenovanje disciplinske komisije. U prilog takvom zaključku se izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju Revr-45/03 od 26. veljače 2003. godine.

Kako je povreda koja se tužiteljici stavila na teret u disciplinskom postupku počinjena 23. srpnja 1994. godine, proizlazi da je disciplinski postupak pokrenut unutar zakonskog roka. U odnosu na tvrdnju da je dopis generalnog direktora tuženika od 11. kolovoza 1994. godine upravljen članovima Upravnog odbora hotela Njivice d.d., a ne tijelu nadležnom za provođenje disciplinskog postupka, valja odgovoriti da iz isprava koje su priložene u spisu proizlazi da je povodom narečenog dopisa Upravni odbor tuženika imenovao članove disciplinske komisije 12. kolovoza 1994. godine te je 22. kolovoza 1994. godine održan sastanak Disciplinske komisije na kojem je bila nazočna tužiteljica i njezin odvjetnik te su iznijeli svoje stajalište u svezi povrede radne obveze koja je tužiteljici stavljena na teret.

Iz narečenog proizlazi da je upravo sukladno dopisu generalnog direktora tuženika od 11. kolovoza 1994. godine Upravni odbor imenovao članove disciplinske komisije koja je, kao ovlašteno tijelo, provela disciplinski postupak i donijela odluku.

Glede navodne povrede u vođenju disciplinskog postupka koja bi se odnosila na propuštanje dostavljanja zahtjeva za pokretanje disciplinskog postupka tužiteljici, valja odgovoriti da je pravilno utvrđenje suda prvog stupnja da je takav zahtjev dostavljen najkasnije na raspravi održanoj 24. listopada 1994. godine, što tužiteljica priznaje i u tužbi, iako bi proizlazilo da je i na raspravi održanoj 22. kolovoza 1994. godine punomoćniku tužiteljice predočen Zapisnik kontrole od 23. srpnja 1994. godine koji sadrži više detalja o povredi radne obveze tužiteljice od samog zahtjeva za pokretanje disciplinskog postupka, a na obje rasprave je tužiteljica aktivno sudjelovala pa je pravilan zaključak suda prvog stupnja da je postupak proveden sukladno odredbi čl. 61.,62. i 67. ZOPRO-a, pri čemu valja istaći da okolnost što svjedoci G. B. i P. D. nisu saslušani pred članovima Disciplinske komisije ne utječe na zakonitost tog postupka, kako to s osnovom utvrđuje i sud prvog stupnja.

Kako je već rečeno, ovaj sud prihvaća kao pravilnu ocjenu provedenih dokaza pa tako i ocjenu iskaza saslušanih svjedoka, pri čemu valja navesti da je sud prvog stupnja dao razložnu analizu iskaza i naveo uvjerljive argumente za prihvaćanje iskaza svjedoka A. P. i A. B.. Ovim razlozima koje sud navodi u potkrijepu zaključka o istinitosti iskaza ovih svjedoka, valja dodati da i iz iskaza svjedokinje V. B. proizlazi da je i ona osobno imala saznanja da tužiteljica radi u restoranu svoga brata, jer svi žive u malom mjestu gdje su ove činjenice poznate, što posredno podupire i navode svjedoka B. i P. o motivima, odnosno razlozima odlaska u restoran G. B., brata tužiteljice, u večernjim satima 23. srpnja 1994. godine.

I po stajalištu ovog suda ponašanje tužiteljice u konkretnom slučaju predstavlja zlouporabu bolovanja, što je prema odredbi čl. 58. st. 1. t. 9. ZOPRO-a teža povreda dužnosti i radnih obveza zbog koje se izriče mjera prestanka radnog odnosa. Prema odredbi čl. 67. Zakona o radnim odnosima (NN 25/92; dalje ZRO) disciplinske mjere se primjenjuju uzimajući u obzir stupanj odgovornosti radnika, uvjete pod kojima je radnik počinio povredu radne obveze, prijašnji rad i ponašanje odnosno izvršenje radnih obveza radnika, težinu povreda i njezine posljedice, značenje djelatnosti u kojoj radnik radi, materijalne i socijalne prilike radnika i druge okolnosti. Imajući u vidu okolnosti konkretnog događaja, pravilno je stajalište suda prvog stupnja da je tužiteljica doista počinila težu povredu radne obveze time što je za vrijeme bolovanja, za drugu osobu, radila poslove za koje je inače registriran tuženik, s tim što valja naglasiti da bi to bio i samostalan razlog za prestanak radnog odnosa prema odredbi čl. 40. Pravilnika o radu tuženika i to teža povreda za koju se prema odredbi čl. 41. istog Pravilnika izriče mjera prestanka radnog odnosa.

Pravilno je i stajalište suda prvog stupnja da na zakonitost pobijane odluke o prestanku radnog odnosa ne utječe okolnost što je kao dan prestanka radnog odnosa naveden datum prije konačnosti te odluke.

Kako je tužiteljica izgubila ovaj spor, to je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo, odredbu čl. 154. st. 1. ZPP-a kada joj je naložio nadoknaditi tuženiku parnični trošak, uz napomenu da je trošak pravilno obračunat, sukladno Tarifi koja je bila na snazi u vrijeme poduzimanja svake pojedine radnje punomoćnika. Ovdje valja ukazati sudu prvog stupnja da u situaciji kada meritorno odlučuje o tužbenom zahtjevu presudom, tada i o trošku odlučuje presudom, a ne rješenjem, kako bi to proizlazilo iz odredbe čl. 167. ZPP-a, što međutim u konačnici nije utjecalo na zakonitost odluke o parničnom trošku.

Zbog izloženog je valjalo žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu te presudu i rješenje suda prvog stupnja potvrditi na temelju odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 380. toč. 2. ZPP-a.

e 2010. godine

U Rijeci, 24. veljač

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Helena Vlahov Kozomara, v.r.