Rev-2789/1991-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2789/1991-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Đorđa Bjegovića, Radomire Felicijan-Maoduš, Borisa Guttmanna i Stanislava Plazonića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H.S. i K.R. oboje iz Z., . br. ., oboje zastupani po punomoćnicima B.M. i N.V., odvjetnicima iz Z., protiv tužene Stambene zadruge N.d. .Z., . br. ., koju zastupa punomoćnik P.L., odvjetnik iz Z., radi isplate, rješavajući reviziju tužitelja izjavljenu protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od dana 19. ožujka 1991. godine pod posl. br. Gž 2142/91 kojom je djelomično potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od dana 6. lipnja 1990. godine pod posl. br. P 4792/84, u sjednici održanoj dana 14. listopada 1993.,

r i j e š i o j e :

I. Revizija tužitelja se prihvaća pa se ukida presuda Okružnog suda u Zagrebu od dana 19. ožujka 1991. godine pod posl. br. Gž 2142/91 i presuda Općinskog suda u Zagrebu od dana 6. lipnja 1990. godine pod posl. br. P 4792/84 i predmet se vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. O troškovima postupka koji su nastali u povodu izjavljene revizije odlučiti će se u konačnoj odluci.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom Općinskog suda obvezana je tužena Stambena zadruga N.. . da tužitelju isplati iznos od 8.555,90 tadašnjih dinara na ime naknade za umanjenu vrijednost stana (8.539,98 dinara) zbog određenih nedostataka koji su se javili poslije 23. II. 1983. godine te iznos od 15,90 dinara na ime isplate zbog manje kvadrature stana. Istom presudom Općinskog suda odbijeni su tužitelji sa zahtjevom u preostalom iznosu od 90.285 dinara na ime isplate za uklanjanje nedostataka (12.768,95 dinara), te na ime isplate te za preostali iznos naknadu za manju kvadraturu stana.

Odlučujući o žalbi sud drugog stupnja je potvrdio presudu prvostupanjskog suda u odbijajućem dijelu, dok je u dosuđujućem dijelu presuda suda prvog stupnja ukinuta i predmet vraćen na ponovno suđenje.

Protiv pravomoćne presude Okružnog suda reviziju su izjavili tužitelji zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

U smislu odredbe iz čl. 390. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91 i 91/92, u daljnjem tekstu: ZPP) sud prvog stupnja je reviziju tužitelja dostavio tuženoj i nadležnom državnom odvjetniku.

Tuženi u odgovoru na reviziju osporava revizijske navode uz prijedlog da revizija bude odbijena kao neosnovana, dok se Državni odvjetnik Republike Hrvatske o reviziji nije izjasnio. Revizija je osnovana.

I u ovoj revizijskoj fazi postupka spornim se ukazalo pitanje da li su tužitelji zbog proteka roka od jedne godine izgubili pravo da sudskim putem od tužene stambene zadruge traže naknade zbog učinjenih nedostataka na spornom stanu.

Sudovi odluku o ovom spornom pitanju temelje na odredbama Zakona o obveznim odnosima i to onim odredbama koje reguliraju odnose među strankama kroz ugovor o građenju.

U smislu odredbe iz čl. 616. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 53/91 i 73/91, u daljnjem tekstu: ZOO) naručilac koji izvođača na vrijeme obavijesti o nedostacima izvršenog posla ne može svoje pravo ostvarivati sudskim putem nakon isteka godine dana od učinjene obavijesti, a prema st. 2. iste zakonske odredbe i nakon isteka tog roka naručilac može, ako je o nedostacima pravodobno obavijestio izvođača, prigovorom protiv izvođačevog zahtjeva za isplatu naknade ističe svoje pravo na sniženje naknade i na naknadu štete.

Sud prvog stupnja je utvrdio, a sud drugog stupnja prihvatio utvrđenje da su o nedostacima na svom stanu tužitelji obavijestili tuženu zadrugu dana 7. V. 1982. godine te naknadno dana 23. II. 1983. godine. Tužbom kojom traže naknadu štete za reklamirane nedostatke na predmetnom stanu, a kojom je pokrenuta ova parnica, podnesena je dana 10. VII. 1984. godine.

Kao što je već rečeno sudovi su primjenom materijalno-pravne odredbe iz čl. 616. st. 1. ZOO odbili zahtjev tužitelja zbog prekluzije prava na naknadu za uočene i pravovremeno reklamirane nedostatke. Prema stavu sudova tužbu su tužitelji morali podnijeti sudu najkasnije posljednjeg dana jednogodišnjeg roka. U protivnom gube pravo da sud po njoj postupi, zbog čega su tužitelje sudovi odbili.

Zauzeti pravni stav sudova za sada nije moguće prihvatiti.

Ugovorom o građenju (čl. 630. ZOO) je ugovor o djelu u kojem se izvođač obvezuje prema određenom projektu sagraditi u ugovorenom roku određenu građevinu na određenom zemljištu, ili na takvom zemljištu odnosno na već postojećem objektu izvršiti kakve druge građevinske radove, a naručilac se obavezuje da mu za to isplati određenu cijenu.

Međutim, spornim se u prvom redu ukazuje pitanje da li su stranke u konkretnom slučaju zaključile ugovor o građenju te da li je tužena stambena zadruga izvođač odnosno graditelj koji se tužiteljima obavezao prema određenom projektu sagraditi građevinu i slično ili stambena zadruga s trećom osobom, kao izvođačem zaključuje ugovor o građenju (čl. 630. - 647. ZOO), u kom slučaju je odnos stranaka koji je reguliran navedenim ugovorom, a koji predstavlja ugovor između člana zadruge i stambene zadruge međusobnim imovinskim pravima i obvezama u vezi sa sticanjem vlasništva građevine - stambenog objekta, po svojoj naravi je obvezni odnos. Ali, u tom slučaju na zasnivanje i ostvarivanje međusobnih prava primjenjuju se odredbe općeg dijela ZOO (čl. 1. - 453. ZOO). U tom slučaju tužena kao sudionik naplatnog ugovora odgovara za materijalne nedostatke svog ispunjenja u smislu odredbe iz čl. 121. st. 1. ZOO, a ne kroz odredbe ugovora o građenju.

Međutim, kako su sudovi nižeg stupnja pogrešno pravno ocijenili odnose stranaka smatrajući da se radi o ugovoru o građenju pa su na taj odnos primijenili materijalno-pravne odredbe iz čl. 616. ZOO, a zbog čega se u dosadašnjem postupku nisu upustili u utvrđenje svih odlučnih činjenica relevantnih u prvom redu za razjašnjenje samog ugovornog odnosa među strankama pa stim u vezi i za postojanje eventualne prekluzije prava tužitelja na način kako je to naprijed izloženo. Stog razloga je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno pa osnova za preinaku presude nije bilo (čl. 395. ZPP). Stoga je reviziju tužitelja valjalo prihvatiti, ukinuti presude suda prvog stupnja i suda drugog stupnja i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje (čl. 395. st. 2. ZPP).

U ponovljenom postupku taj će sud nakon što utvrdi sve odlučne činjenice, razmotriti posebno ugovorom preuzeta prava i obveze svake od ugovornih sudionika i ponovno valjanom primjenom materijalnog prava odlučiti o zahtjevu tužitelja.

Stoga je odlučeno kao pod I. izreke rješenja.

Odluka o parničnom trošku koji je nastao u povodu izjavljene revizije temelji se na odredbi iz čl. 166. st. 3. ZPP.

U Zagrebu, 14. listopada 1993.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.