I Kž-862/2005-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 862/05-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr. sc. Marijana Svedrovića, kao predsjednika vijeća, te Senke Klarić- Baranović, Ranka Marijana, Ileane Vinja i Miroslava Šovanja, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Zdravka Stojanovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. D. B. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 79. st. 2. KZRH, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženih D. B. i Z. K. izjavljenim protiv presude Županijskog suda u Osijeku br. K-39/03 od 17. svibnja 2005. godine, u sjednici održanoj dana 25. listopada 2007. godine, u nazočnosti branitelja opt. D. B., B. K., odvjetnika iz O. i zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Milorada Cuculića,

p r e s u d i o j e :

I. Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se presuda suda prvog stupnja u odluci o kazni, pa se optuženici D. B. i Z. K. za kazneno djelo iz čl. 79. st. 2. KZRH za koje su tom presudom proglašeni krivima, na temelju čl. 79. st. 2. KZRH osuđuju i to: opt. D. B. na kaznu zatvora u trajanju od tri (3) godine i šest (6) mjeseci, a opt. Z. K. na kaznu zatvora u trajanju od tri (3) godine, u koju kaznu im se na temelju čl. 45. st. 1. OKZRH uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 27. kolovoza 1997. do 19. rujna 1997. godine.

II. Žalbe opt. D. B. i opt. Z. K. odbijaju se kao neosnovane te se u pobijanom i nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja, donesenom u ponovljenom postupku, opt. D. B. i opt. Z. K. proglašeni su krivima da su na način i pod okolnostima opisanim u izreci te presude počinili kazneno djelo silovanja iz čl. 79. st.2. KZRH, pa su za isto, na temelju tog zakonskog propisa i uz primjenu propisa o ublažavanju kazne iz čl. 38. i 39. st. 1. toč. 1. OKZRH đeni i to: opt. D. B. na kaznu zatvora u trajanju od dvije (2) godine a opt. Zorislav osu

Kovačević na kaznu zatvora u trajanju od jedne (1) godine, u koju im se na temelju čl. 45. st. 1. OKZRH uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 27. kolovoza 1997. do 19. rujna 1997. godine.

I Kž 862/05-5

Protiv te presude žalbe su podnijeli optuženici i državni odvjetnik. Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni i predlaže da se optuženicima za presuđeno kazneno djelo izreknu kazne zatvora u duljem trajanju.

Optuženik D. B. se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te predlaže da se žalba prihvati i presuda preinači tako da se on oslobodi od optužbe odnosno, da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Optuženik Z. K. se žali zbog svih žalbenih razloga te predlaže da se presuda preinači i on oslobodi od optužbe odnosno, da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Na žalbu državnog odvjetnika odgovor je podnio osobno opt. D. B. te je predložio da se ta žalba odbije, jer da djelo nije počinio.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske nakon razgledanja spisa na temelju čl. 373. st. 1. ZKP pismeno je predložio da se žalbe optuženih odbiju kao neosnovane a žalba državnog odvjetnika prihvati i postupi sukladno tom žalbenom prijedlogu.

Kod takovog je prijedloga na sjednici vijeća ostao i zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Milorad Cuculić.

Sjednici je nazočio branitelj opt. D. B., B. K. odvjetnik iz O., dok branitelj opt. Z. K., T. M., odvjetnik iz O. nije pristupio, kao ni optuženici D. B. i Z. K., iako su o sjednici uredno izvješteni, pa je sjednica održana u njihovoj odsutnosti, sukladno čl. 374. st. 4. ZKP.

Žalbe optuženih nisu osnovane, dok je žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni osnovana.

Nisu u pravu optuženici kada tvrde da je u presudi ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP. Presuda je razumljiva i sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama o kojima ovisi opstojnost kaznenog djela za koje su optuženici proglašeni krivima kao i njihova kaznena odgovornost za to djelo.

Osobito nije u pravu opt. Z. K. da je sud prvog stupnja prekoračio optužbu i tako ostvario bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 9. ZKP, jer je opis djela iz optužnice neovlašteno izmijenio tako što je ubacio riječ "ponovno" čime je povećao kriminalnu aktivnost opt. D. B., i sugerirao da je djelo počinio uz izrazitu upornost i drskost. Upravo suprotno, činjenica je, kada je riječ o postupanju opt. D. B. prema oštećenici, da je optužnica sadržavala riječ "ponovno" (list 98 spisa) kako bi naglasila da je ovaj optuženik oštećenicu silom odnio iz dvorane u kojoj su se održavali svatovi, a zatim je "ponovno" odnio u unutrašnjost kuće ovog optuženika, dakle, kako bi se naglasilo da je ovaj optuženik dva puta oštećenicu silom odnio, što je i utvrđeno, a ne da bi optuženik "ponovno", dakle dva puta oštećenicu odnosio u unutrašnjost kuće, kao što je to očito (pogrešno) shvatio sud prvog stupnja kada je navedeni izričaj iz presude izostavio. Time, međutim, ni na koji način nije niti

I Kž 862/05-5

umanjena a kamoli povećana kriminalna aktivnost opt. B., a poglavito ne u odnosu na opt. Z. K. kao žalitelja.

Nisu u pravu optuženici ni kada tvrde da je činjenično stanje ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno.

Optuženici, naime, i dalje tvrde, da su imali spolne odnose sa oštećenicom, ali da je to bilo dragovoljno, najprije u dogovoru sa opt. D. B. u automobilu svjedoka Š., a zatim, kasnije i sa opt. D. B. i opt. Z. K. u kući opt. D. B. koja je bila u izgradnji time, da je spolni odnos sa svjedokom Š. koji je cijelo vrijeme događaja nazočio, odbila "jer je on debeo". Radi potvrde takovih svojih navoda i polemizirajući sa utvrđenjima i zaključcima suda prvog stupnja, optuženici ukazuju na odjeću oštećenice koja nije oštećena, nedostatak ozljeda kod oštećenice, selektivno terećenje samo opt. D. B. a ne i opt. Z. K., prigovaraju na rezultate provedenog psihijatrijskog vještačenja oštećenice tvrdeći, da su vještaci "presudili" kako je iskaz oštećenice vjerodostojan a ne sud, a prigovaraju i selektivnom i neravnopravnom izvođenju dokaza od strane suda prvog stupnja, koji je saslušavao rodbinu oštećenice a ne i optuženika. Konačno, oštećenica je prijavila djelo kako bi se u selu unaprijed opravdala za svoje ponašanje kada bi se za isto doznalo.

Takovi se prigovori optuženika ne mogu prihvatiti. Da je oštećenica silom od strane opt. D. B. iznesena iz sale u kojoj se održavala svadba nema nikakve dvojbe. To proizlazi ne samo iz iskaza oštećenice koji je tijekom trajanja ovog postupka višekratno ponovila, kako u tom segmentu, tako i u odnosu na daljnje ponašanje obojice optuženih, a to su potvrdili i svjedoci T. P. i H. V.. Oni su iskazali da se nisu miješali i sprječavali opisano ponašanje opt. D. B., znajući da je isti vičniji u tučama, a "bio je i pijan". Stoga nereagiranje ovih svjedoka, pa i drugih "50-tak" osoba za koje se u žalbi navodi da su bili nazočni takvom ponašanju opt. B., nije iznenađujuće i ne otklanja vjerodostojnost iskaza oštećenice, da je silom iznesena iz sale i ugurana u vozilo svjedoka Š., kako bi opt. B. sa istom izvršio obljubu.

Nadalje, oštećenica je iskazala, da je u strahu, pod utjecajem sile i prijetnje od strane opt. D. B. nakon što je ugurana u vozilo, sama skinula svoju odjeću, pa nakon što se taj optuženik u vozilu nad istom najprije oralno zadovoljio a zatim obavio i spolni odnos, što su djelom izvan vozila promatrali opt. Z. K. i svjedok Š., nakon čega su i oni ušli u vozilo, nagu je, ne samo silom prebacio na mjesto suvozača, nego je takovu i čvrsto držao u svom krilu i to tijekom cijele vožnje do kuće opt. B. koja je bila u gradnji, i ponovno je silom prebacio u kuću, bacio na krevet, obavio spolni odnos a potom natjerao da njegov spolni organ stavi u usta i proguta spermu, što su sve promatrali opt. Z. K. i svjedok Š., zapovjedivši da njezinu odjeću oni donesu u kuću. Prema tomu, navedena okolnost također ne otklanja iskaz oštećenice jer ona nije ni tvrdila da joj je odjeća poderana odnosno, da je silom razodjevena. Isto tako okolnost, što pregledom oštećenice nije nađeno ozljeda, također ne utječe na vjerodostojnost njezinog iskaza. Žalitelji gube iz vida da je djelo izvršeno i silom i prijetnjom, da oštećena nije ni iskazivala da su je optuženici radi obljube i pri obljubi tukli tako da bi joj pri tome zadavali ozljede. Sila se, kako ju je ona opisala, kada je u pitanju postupanje opt. D. B. sastojala u tome da ju je uhvatio za noge i prebacio preko svog ramena, ugurao u vozilo, hvatao za glavu kako bi joj gurnuo svoj spolni organ u usta, a potom i u njezin spolni organ, zatim, kada ju je čvrsto obuhvativši oko struka posjeo i držao u vozilu cijelo vrijeme trajanja vožnje, čvrsto je držeći unio u svoju kuću, bacio na krevet čemu se ona cijelo fizički i verbalno opirala, dok se sila, kada je u pitanju postupanje opt. Z. K. sastojala u tome da joj je

I Kž 862/05-5

silom, i to nakon što je već dva puta silovana od strane opt. B., rukama raširio noge i spolni organ ugurao u nju i takav spolni akt je trajao pola sata, a ona je cijelo vrijeme vrištala, boljelo ju je, a optuženik je prestao tek kada je i sam uočio na plahti krv (kasnije se ispostavilo da to nije bila krv od oštećenice, već vjerojatno njegova). Evidentno je, da od ovako upotrijebljene sile nije moralo ostati fizičkih ozljeda koje bi bile uočljive prilikom pregleda oštećenice drugog dana od događaja, poglavito nije moralo biti uočljivo crvenilo na rukama i nadlakticama, o kojima je iskazivao svjedok M. K., ali je jasno, da je i takova sila uz prijetnju, te nazočnost treće osobe itekako bila dovoljna da slomi otpor oštećenice, već pri prvoj nasilnoj obljubi, a kamoli kasnije, kada se pridružio opt. Z. K..

Točno je, da je oštećenica opisujući događaj svjedoku M. K. i svojoj teti, svjedokinji M. K., spominjala samo opt. D. B. a ne i opt. Z. K., jer su to iskazivali i ovi svjedoci a i sama oštećenica. Međutim, oštećenica je objasnila da je to bilo jednostavno zato, što se njega prvog sjetila (opt. D. B.) i takovo postupanje oštećenice neposredno nakon događaja nije iznenađujuće, kada se ima u vidu što je netom doživjela. Osim toga, iz iskaza spomenutih svjedoka proizlazi, da im oštećenica nije uopće spominjala događaj u vozilu, nego samo u kući opt. B. iako se nesporno silovanje od strane opt. B. dogodilo i u vozilu, pa i ta okolnost ukazuje, da "selektivno" sjećanje oštećenice nije posljedica njezine zlonamjernosti u terećenju optuženih, odnosno dokaz kako silovanje nije počinjeno, makar ne od strane opt. Z. K., kako se to u žalbama sugerira, već je očito posljedica netom doživljene traume. Nije sporno, da je oštećenica nekoliko dana nakon događaja liječena na psihijatrijskom odjelu Kliničkog bolničkog centra u Osijeku pod dijagnozom akutne reakcije na stres i da je isto, sa takovom dijagnozom, nakon 10-tak dana samovoljno prekinula, iako liječenje nije bilo završeno. Kod takovog stanja stvari, ta okolnost što je oštećenica nezadovoljna liječenjem isto samovoljno prekinula "jer je doktorica htjela okrenuti da se to nije dogodilo", nije relevantna a poglavito nema onaj značaj koji se u žalbi pridaje i ne dovodi u pitanje uzročnu povezanost između inkrimiranog događaja kao doživljene traume i psihičkog stanja oštećenice, a niti dovodi u pitanje vjerodostojnost njezinog iskaza, kako se to u žalbama prigovara. Stoga je, sud prvog stupnja ispravno postupio kada je činjenicu liječenja oštećenice zbog seksualnog zlostavljanja inkrimiranog događaja i rezultate kombiniranog psihijatrijskog psihologijskog vještačenja oštećenice prema kojima ona nije osvetoljubljiva niti sklona optuživanju, uzeo kao relevantnu pri ocjeni vjerodostojnosti iskaza oštećenice u cjelini, pa nije bilo potrebno dokazni postupak dopunjavati saslušanjem kao svjedoka liječnika koji je oštećenicu primio pri hospitalizaciji.

Nadalje, kada se ima u vidu da je svjedok M. Š. vlasnik vozila u kojem je silovanje izvršeno, da je to silovanje promatrao, sa vozilom upravljao do kuće opt. B. pa i tamo promatrao dok optuženici, jedan po jedan siluju oštećenicu, a da ništa nije poduzeo da to spriječi, onda je ocjena iskaza ovog svjedoka kada podržava obranu optuženih da silovanja nije bilo i da je oštećenica njega odbila samo zato što je debeo, kao krajnje neprihvatljivog i očito involviranog u događaj, posve ispravna.

Slijedom svega naprijed iznijetog proizlazi, da je činjenično stanje potpuno i pravilno eno, pa nije bilo potrebno, a nema ni sada za provođenjem drugih dokaza u ovom utvrđ

postupku, slijedom čega je sud prvog stupnja pravilno postupio kad je daljnje dokazne prijedloge odbio i to je valjano obrazložio. Sud je valjano obrazložio i iz kojih razloga nalazi da su optuženici počinili kvalificirano kazneno djelo silovanja iz čl. 79. st. 2. KZRH i to uz dvije kvalifikatorne okolnost budući da je na naročito ponižavajući način počinjeno više

I Kž 862/05-5

silovanja prema istoj oštećenice od dva počinitelja i te razloge i ovaj sud prihvaća, pa se optuženici na iste upućuju.

Zbog svih iznijetih razloga, žalbe optuženih zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona nisu mogle biti prihvaćene.

Nisu osnovane ni žalbe optuženika zbog odluke o kazni, već je osnovana žalba državnog odvjetnika.

Naime, s pravom se u žalbi državnog odvjetnika ukazuje da su izrečene kazne optuženicima preblage odnosno, da su precijenjene olakotne okolnosti a podcijenjene otegotne, posebice stupanj krivnje, jačina ugrožavanja zaštićenog dobra i pogibeljnost djela.

Konkretno kazneno djelo počinjeno je od strane dvojice počinitelja na naročito ponižavajući način, a sam tijek počinjenog djela očituje se u višesatnom seksualnom zlostavljanju i iskorištavanju tada maloljetne osobe, teške svega 45 kg a visoke 157 cm.

Optuženik D. B. i tijekom radnje počinjenja kaznenog djela, od bahatog iznošenja iz svatovske dvorane do "velikodušnog" prepuštanja žrtve drugom počinitelju, iskazao osobitu drskost i upornost u seksualnom iskorištavanju ali i ponižavanju V. B.. Izvršenjem čitavog niza oralnih i vaginalnih spolnih odnosa u nazočnosti drugih osoba, uz iskazan odnos prema žrtvi ukazuje na visok stupanj krivnje ovog optuženika. Stoga, bez obzira na olakotne okolnosti koje je sud prvog stupnja našao na strani ovog optuženika, kao što su primjereno držanje pred sudom, da je aktivni učesnik rata, da je djelo počinio sa tek navršenih 21 godinom života, a danas ima obitelj u kojoj je malodobno dijete, te značajan protek vremena od izvršenja djela, nije bilo osnova da se prema istom primjene odredbe o ublažavanju kazne i izrekne mu kazna zatvora ispod zakonskog minimuma od tri godine propisanog za ovo kazneno djelo.

Jednako tako, iako je kriminalna količina koju je opt. K. ispoljio pri izvršenju djela, nešto manja u odnosu na opt. B., te iako i na njegovoj strani uz protek vremena, postoje olakotne okolnosti u vidu dosadašnje neosuđivanosti, primjerenog držanja pred sudom i što je

đer nije bilo osnovano da se u do počinjenja djela bio aktivni pripadnik Hrvatske vojske, tako

odnosu na ovog optuženika primjene odredbe o ublažavanju kazne. Naime, i ovaj optuženik je iskazao upornost i odlučnost pri ostvarenju ovako teškog kaznenog djela, koje je počinio nakon višesatnog zlostavljanja oštećenice, kojemu je bio nazočan.

Budući da je državni odvjetnik u pravu i kada ukazuje i na jačinu ugrožavanja zaštićenog dobra – dostojanstva osobe, tjelesnog integriteta i spolne slobode pojedinca, koja je snažna i očituje se u ostvarenju čak dvije kvalifikatorne okolnosti koje počinjeno kazneno djelo silovanja čine još težim, trebalo je prihvaćajući žalbu državnog odvjetnika a ne optuženika, prvostupanjsku presudu preinačiti i optuženicima izreći kazne kao u izreci ove presude, smatrajući da se samo tako izrečenim kaznama mogu postići zakonom propisane svrhe specijalne i generalne prevencije i doći do izražaja društveni prijekor zbog počinjenog kaznenog djela odnosno biti postignuta pravednost kažnjavanja.

I Kž 862/05-5

Kako ispitivanjem pobijane presude u smislu čl. 379. st. 1. ZKP nije nađeno povreda zakona na koje ovaj sud, kao sud drugog stupnja, pazi po službenoj dužnosti, to je sa žalbama državnog odvjetnika i optuženih postupljeno kao u izreci ove drugostupanjske presude, na temelju čl. 390. st. 1. i čl. 387. ZKP.

U Zagrebu, 25. listopada 2007. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Zdravko Stojanović, v. r.

mr. sc. Marijan Svedrović, v. r.