Court dismisses appeal confirming employer's right to extraordinary dismissal without defense rights for unauthorized absence.
Legislator summary
AI generatedThe Court of Appeal dismissed the employer's appeal against the first-instance judgment confirming the legality of an extraordinary dismissal. The employer argued that employees failed to provide a defense for their absence, yet the lower court found the employer had not properly invited them to explain their situation. The appellate court upheld the dismissal, ruling that the employer's failure to invite a defense was a procedural error that justified the termination without prior notice.
Legislator headnote
AI generatedZakon o radu čl. 116., 119. st. 2.; Zakon o parničnom postupku čl. 365. st. 2., 368. st. 1.: An employer may not sanction an employee with extraordinary dismissal without the right to present a defense if the employer fails to invite the employee to explain their absence.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
Republika Hrvatska
Županijski sud u Splitu
Split, Gundulićeva 29a
Poslovni broj: 22 Gž R-166/19-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda mr. sc. Dražana Penjaka, kao predsjednika vijeća, te Svjetlane Vidović, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Arijane Bolanča, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. I. T., iz N.
V., OIB: ... i 2. S. P. iz V. B. OIB: ..., oboje zastupani po punomoćniku D. B., odvjetniku u R., protiv tuženika M. a. d.o.o. iz R., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku A. P., odvjetnici u R., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci broj 31 Pr-72/2016-17 od 17. prosinca 2018., u sjednici vijeća održanoj dana 15. travnja 2020.,
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci broj 31 Pr-72/2016-17 od 17. prosinca 2018.
Obrazloženje
Pobijanom presudom utvrđeno je da otkaz Ugovora o radu od 1. listopada 2008. i uz njega zaključenih aneksa od 11. siječnja 2011. i 3. rujna 2012. koji su zaključeni između prvotužiteljice i tuženika koji je otkaz tuženik uručio prvotužiteljici 22. veljače 2016. Odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 19. veljače 2016. nije dopušten, pa da stoga radni odnos prvotužiteljici nije prestao, te je obvezan tuženik da istu vrati na posao (točka I. izreke).
Nadalje, utvrđeno je da otkaz Ugovora o radu kojim za drugotužitelja radni odnos započinje 1. lipnja 2011. i uz njega zaključenih aneksa od 3. rujna 2012. i 1. listopada 2012. koji su zaključeni između drugotužitelja i tuženika, koji je otkaz tuženik uručio drugotužitelju 22. veljače 2016. Odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 19. veljače 2016. nije dopušten, pa da stoga radni odnos drugotužitelju nije prestao, te je obvezan tuženik da drugotužitelja vrati na posao (točka II. izreke).
Ujedno je tuženik obvezan naknaditi tužiteljima parnični trošak u iznosu od 2.750,00 kn sa pripadajućom zateznom kamatom od presuđenja do isplate (točka III. izreke).
Protiv ove presude tuženik je podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14; dalje: ZPP) koji propis se primjenjuje temeljem odredbe članka 117. stavak 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 70/19), s prijedlogom da se presuda preinači.
Na žalbu nije odgovoreno.
Žalba je neosnovana.
Predmet spora je ne/dopuštenost izvanrednog otkaza ugovora o radu od 19. veljače 2016. te povratak na posao, za oba tužitelja.
Prvostupanjski je sud prihvatio tužbene zahtjeve pri čemu se pozvao na odredbe članka 116., 119. stavak 2. i 135. stavak 3. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14; dalje: ZR).
Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).
Nije ostvaren ni razlog žalbe pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sporne odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8. ZPP te je na isto pravilno primijenio materijalno pravo.
Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi:
- da je tužiteljica pod 1. bila zaposlena na poslovima na razradi projektne dokumentacije i uredskog posla, temeljem ugovora o radu od 1. listopada 2008. s aneksima od 11. siječnja 2011. i 3. rujna 2012.;
- da je tužitelj pod 2. bio zaposlen na poslovima razrade nacrta, temeljem ugovora o radu od 1. lipnja 2011. s aneksima od 3. rujna 2012. i 1. listopada 2012.;
- da je tuženik utemeljio odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 19. veljače 2016., koje je tužiteljima dostavio 22. veljače 2016., na činjenici da tužitelji nisu pristupili na radno mjesto dana 15. veljače 2016. usljed čega da je poslodavac izgubio povjerenje u njih te da radni odnos više nije moguć i da su radnici time počinili osobito tešku povredu radne obveze pri čemu da je tužiteljica pod 1. drsko odgovorila SMS-om poslodavcu, dok je tužitelj pod 2. odbio doći na posao uz obrazloženje da ima isplanirane privatne obveze; nadalje se u odluci navodi da je sa svim radnicima bilo dogovoreno da će 15. veljače 2016. - ponedjeljak imati slobodan dan budući su isti pristali u petak 12. veljače 2016. raditi prekovremeno sve do završetka poslova koje je poslodavac odredio a bili su nužni radi preseljenja ureda; da tuženik u obilasku navečer tog dana nije zatekao radnike te da je u nedjelju utvrdio da radnici nisu obavili sve dogovorene poslove zbog čega je zaključio da isti nisu ispunili svoj dio dogovora te da je opozvao svoju odluku o slobodnom danu;
- da iz iskaza tužitelja pod 1. i pod 2. te svjedoka I. V. i T. B. proizlazi da su oni smatrali da su obavili sve dogovorene poslove, da tuženik nije najavio još jedan obilazak jer da bi ga u protivnom oni sačekali, negirali su da bi poslovi koji su navedeni u dopisu na listu 60 spisa bili poslovi koji su se trebali obaviti predmetnog dana;
- da iz iskaza svjedokinja I. V., koja je bila zadužena za organizaciju preseljenja, i T. B., proizlazi da je tuženik u dva navrata u petak obišao novi prostor, ukazao na određene poslove koje još treba obaviti te u zadnjem obilasku u 18,30 naveo da samo još trebaju maknuti tepih i očistiti;
- da iz iskaza zz tuženika proizlazi da je isti najavio obilazak za oko 20,30 i da ga radnici nisu sačekali ali da je on u nedjelju ponovno obišao prostor i detaljno vidio što sve isti nisu napravili te je opozvao odluku o neradnom ponedjeljku;
- da su tužitelji u zakonskom roku podnijeli zahtjeve za zaštitu prava, te potom tužbu.
Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud je prvog stupnja zaključio da nije uvjerljiv iskaz zz tuženika o tome da su ga radnici trebali sačekati u petak jer je isti tek u subotu naručio police u „Primi“ pa stoga da ne stoji tvrdnja da su ih tužitelji trebali montirati u petak, a nije kontaktirao niti voditeljicu preseljenja I. V. niti same tužitelje tijekom subote niti tijekom dana u nedjelju, nego tek u večernjim satima u nedjelju 14. veljače 2016.; nadalje, da nakon što je primio SMS od oboje tužitelja, na iste nije odgovorio niti je pojasnio radnicima zašto traži da dođu raditi, a niti ih je upozorio na sankcije ukoliko ne dođu.
Nadalje taj sud navodi da, sve kada bi ponašanje tužitelja bilo neopravdano, da se ne bi ostvarile pretpostavke za izvanredni otkaz budući su tužitelji bili dugogodišnji radnici tuženika koji su uredno izvršavali radne obveze, redovito dolazili na posao i nedolazak na rad jedan dan koji je prethodno dogovoren kao slobodan, da ne predstavlja takvu povredu radne obveze da bi uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka izvanredni otkaz kao krajnja sankcija za nedopušteno ponašanje, bio opravdan.
Kako su tužitelji 16.-og došli na radno mjesto i nastavili uobičajeno obavljati poslove te im zz tuženika ničim nije ukazao na problem što 15.-og nisu došli raditi, nije od istih tražio očitovanje (obranu) pa oni nisu ni bili svjesni da bi počinili povredu radne obveze, čime da poslodavac nije postupio prema obvezi iz odredbe članka 119. stavak 2. ZR. Konačno, taj sud zaključuje da postupanjem tužitelja dana 14. veljače 2016. kada su poslali tuženiku SMS-ove i 15. veljače 2016. kada nisu pristupili na radno mjesto budući su taj dan trebali biti slobodni, nisu ispunjeni uvjeti iz odredbe članka 116. ZR u vezi s odredbom članka 119. stavak 2. ZR budući tužitelji nisu počinili osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa niti iz okolnosti cijelog događaja proizlazi da uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju stranaka nastavak radnog odnosa ne bi bio moguć jer tuženik nije dokazao niti da je nedolaskom tužitelja za istoga nastupila bilo kakva šteta ili da je došlo do poremećaja procesa rada.
Pravilna je odluka prvostupanjskog suda.
Naime, nedvojbeno je utvrđeno da radnici tuženika nakon prekovremenog rada u petak 12. veljače 2016., nisu trebali doći raditi u ponedjeljak 15. veljače 2016., da je tuženik opozvao tu svoju odluku u nedjelju 14. veljače 2016. navečer, da svoju odluku u tom trenutku nije opravdao nikakvim a posebice ne dostatnim razlozima.
Uistinu, poslodavac je taj koji organizira proces rada ali ne na način da mijenja svoje odluke o slobodnom danu nepravovremeno i bez opravdanja hitnosti donošenja takove odluke odnosno, prema rezultatima dokaznog postupka takvo što nije dokazano a na tuženiku je teret dokaza opravdanosti razloga za izvanredni otkaz ugovora o radu.
Odredbom članka 116. stavak 1. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14 i 127/17; dalje: ZR) propisano je da poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljen na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.
Prije redovitog ili izvanrednog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac je dužan omogućiti radniku da iznese svoju obranu osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini (članka 119. stavak 2. ZR).
U odnosu na žalbene navode glede sadržaja odluke o otkazu, okolnost da kompjuteri nisu bili spojeni te žalbeni navodi da su zbog toga tek u srijedu počeli funkcionirati, ustvari bi ukazivalo na to da se radilo o poslu preseljenja koji se i nije mogao završiti u petak obzirom na količinu posla, ali to je irelevantno jer to nije razlog otkaza već odbijanje dolaska na posao u ranije dogovoreni slobodni ponedjeljak.
Uostalom, očito je i organizatorica preseljenja I. V. smatrala da su izvršili za petak dogovoreni posao jer o suprotnom nije obavijestila poslodavca a zaista nije za očekivati da baš nitko od radnika nije razumio što su trebali napraviti u petak a što u daljnjem razdoblju preseljenja. Ovo posebice jer je zz tuženika već u petak navečer mogao vidjeti da npr. kompjuteri nisu spojeni i dr.
Nadalje, nije zz tuženika taj koji je uputio SMS-ove tužiteljima već I. V. koja istima, kako proizlazi iz predmeta spisa nije nadređena pa su se tužitelji obratili zz tuženika prijepornim SMS-ovima.
Međutim, iz predmeta spisa ne proizlazi da bi zz tuženika uopće i odgovorio na te poruke a posebice ne da bi tužitelje upozorio na posljedice nedolaska na posao u ponedjeljak, niti je po povratku na posao u utorak išta poduzimao, nije tražio očitovanje niti iznošenje obrane već je, prema vlastitom iskazu "čekao" da se oni sami njemu obrate što nije ponašanje koje bi bilo dopuštenom citiranim odredbama ZR.
Pravilno je sud zaključio da je tuženik propustio postupiti prema odredbi članka 119. stavak 2. ZR i da je trebao pozvati tužitelje na iznošenje obrane, a ne navodni propust sankcionirati izvanrednim otlazom bez prava na iznošenje obrane.
Naime, tuženik u žalbi navodi da je omogućio tužiteljima da u dodatnom roku opravdaju svoj izostanak; međutim, to ne proizlazi iz predmeta spisa.
Sud je prvog stupnja proveo potpuno i svestrano dokazni postupak te je dao uvjerljivu ocjenu svih izvedenih dokaza pa se radi nepotrebnog ponavljanja, upućuje i na opširne razloge suda prvog stupnja.
Konačno, ovaj sud ima empatiju prema privatnim životnim okolnostima zz tuženika ali to nije predmet spora i ne može se i ne smije dovesti u vezu s funkcioniranjem tuženika i odlukama koje je zz tuženika morao i trebao donositi u organizacijskom i ekonomskom smislu, a za koje je da bi izbjegao bilo kakve posljedice, trebao potražiti i pravni savjet. Stoga je sud prvog stupnja, prihvativši tužbeni zahtjev, nakon što je proveo dokazni postupak sukladno dokaznim prijedlozima stranaka, na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo pri čemu se pozvao na odgovarajuće materijalnopravne propise te o svemu dao jasne razloge.
Pravilna je i odluka o parničnom trošku jer je ista utemeljena na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP.
Kako ispitujući pobijanu presudu u okviru odredbe članka 365. stavak 2. ZPP, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio povrede postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, to je žalbu tuženika valjalo odbiti te potvrditi presudu temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP.
U Splitu, 15. travnja 2020.
Predsjednik vijeća:
mr. sc. Dražan Penjak, v. r.