Gž-1401/2017-2 · Županijski sud u Splitu

Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: 22 Gž-1401/2017-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Arijane Bolanča, kao predsjednice vijeća, te Svjetlane Vidović, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Verice Franić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. n. d.o.o. Z., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima Z. I. i M. B., odvjetnicima u S., protiv tuženika: 1. K. Ž., iz S., OIB: …, 2. M. Ž., iz V., OIB: …, obje zastupane po Odvjetničkom društvu L., V. i M. iz S., 3. D. A., iz H., OIB: …, 4. A. A., iz H., OIB: …, tuženici pod 3. i pod 4. zastupani po Odvjetničkom društvu H. i p., 5. M. B., iz H., OIB: …, 6. S. M., iz H., OIB: …, i 7. P. Š., iz L., OIB: …, tuženici pod 5., pod 6. i pod 7. zastupani po punomoćniku I. K., odvjetniku u S., radi isplate i naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude i rješenja Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Starom Gradu broj P-4046/15 od 2. ožujka 2017., u sjednici vijeća održanoj 22. veljače 2018.,

p r e s u d i o j e

i

r i j e š i o j e

I. Djelomično se odbija kao neosnovana a djelomično uvažava žalba tužitelja i odluka Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Starom Gradu broj P-4046/15 od 2. ožujka 2017.: a) potvrđuje:

- u točki I. izreke presude u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje da je pok. N. A. na dan smrti 10. svibnja 2012. bio dužan tužitelju iznos od 21.601.106,80 kn, iznos od 36.427,74 €/kn te i preko iznosa od 213.265,30 kn do iznosa od 971.284,70 kn (za iznos od 758.019,40 kn) sve s pripadajućom zateznom kamatom;

- u točki III. izreke presude u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev usmjeren na obvezivanje tuženika pod 5., 6. i 7. da tužitelju solidarno isplate iznos od 21.601.106,80 kn, iznos od 36.427,74 €/kn te i preko iznosa od 213.265,30 kn do iznosa od 971.284,70 kn (za iznos od 758.019,40 kn) sve s pripadajućom zateznom kamatom;

- u točki V. izreke rješenja;

- u točki VI. izreke rješenja u odnosu na tuženike pod 1. i 2. u dijelu kojim je tužitelj obvezan istima naknaditi parnični trošak u iznosu od 1.549.625,00 kn, u odnosu na tuženike pod 3. i 4. u dijelu kojim je tužitelj obvezan istima naknaditi parnični trošak u iznosu od 1.000.000,00 kn i u odnosu na tuženike pod 5., 6. i 7. u cijelosti;

b) preinačuje:

- u točki I. izreke presude u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje da je pok. N. A. na dan smrti 10. svibnja 2012. bio dužan tužitelju iznos od 213.265,30 kn s pripadajućom zateznom kamatom,

- u točki II. izreke u cijelosti,

- u točki III. izreke presude u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev usmjeren na obvezivanje tuženika pod 5., 6. i 7. da tužitelju solidarno isplate iznos od 213.265,30 kn s pripadajućom zateznom kamatom,

- u točki VI. izreke rješenja u odnosu na tuženike pod 1. i 2. u dijelu kojim je tužitelj obvezan istima naknaditi parnični trošak preko iznosa od 1.549.625,00 kn do iznosa od 2.062.500,00 kn, i u odnosu na tuženike pod 3. i 4. u dijelu kojim je tužitelj obvezan istima naknaditi parnični trošak preko iznosa od 1.000.000 kn do iznosa od 1.125.000,00 kn,

te sudi:

„1. Utvrđuje se da je pok. N. A. na dan smrti 10. svibnja 2012. bio dužan solidarno s tuženicima pod 5., pod 6. i pod 7. tužitelju iznos od 213.265,30 kn s pripadajućom zateznom kamatom koja na pojedine iznose teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 19. srpnja 2004. prema Zakonu o kamatama (NN 28/96) i članku l. Uredbe o visini stope zakonske kamate (NN 76/96 te 72/02), od 20. srpnja 2004. do 31. prosinca 2007. prema Zakonu o kamatama (NN 94/04 i 35/05) i Uredbi o visini stope zatezne kamate (NN 72/02 te 153/04), od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje je prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, i koja teče na iznos od:

- 6.100,00 kn od 25. studenog 2003.,

- 73.810,00 kn od 12. studenog 2003.,

- 4.886,10 kn od 9. listopada 2003.,

- 14.347,20 kn od 16. srpnja 2003.,

- 10.858,00 kn od 4. lipnja 2004.,

- 100.946,00 kn od 15. rujna 2003., i

- 2.318,00 kn od 11. lipnja 2004., sve do isplate.

2. Nalaže se tuženicima pod 1., 2., 3. i 4., u roku od 15 dana, solidarno s tuženicima pod 5., 6. i 7., isplatiti tužitelju iznos od 157.907,85 kn s pripadajućom zateznom kamatom koja teče od 11. svibnja 2012. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje je prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena.

3. Nalaže se tuženicima pod 5., 6. i 7., u roku od 15 dana, solidarno s tuženicima pod 1., 2., 3. i 4. isplatiti tužitelju iznos od 157.907,85 kn s pripadajućom zateznom kamatom koja teče od 11. svibnja 2012. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje je prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a preko tog iznosa solidarno tuženici pod 5., 6. i 7. do iznosa od 213.265,30 kn s pripadajućom zateznom kamatom koja na pojedine iznose teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 19. srpnja 2004. prema Zakonu o kamatama (NN 28/96) i članku l. Uredbe o visini stope zakonske kamate (NN 76/96 te 72/02), od 20. srpnja 2004. do 31. prosinca 2007. prema Zakonu o kamatama (NN 94/04 i 35/05) i Uredbi o visini stope zatezne kamate (NN 72/02 te 153/04), od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje je prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, i koja teče na iznos od:

- 6.100,00 kn od 25. studenog 2003.,

- 73.810,00 kn od 12. studenog 2003.,

- 4.886,10 kn od 9. listopada 2003.,

- 14.347,20 kn od 16. srpnja 2003.,

- 10.858,00 kn od 4. lipnja 2004.,

- 100.946,00 kn od 15. rujna 2003., i

- 2.318,00 kn od 11. lipnja 2004., sve do isplate.

4. Odbija se zahtjev tuženika pod 1. i pod 2. za naknadu parničnog troška preko iznosa od 1.549.625,00 kn do iznosa od 2.062.500,00 kn (za iznos od 51.287,50 kn) kao i zahtjev tuženika pod 3. i pod 4. za naknadu parničnog troška preko iznosa od 1.000.000 kn do iznosa od 1.125.000,00 kn (za iznos od 125.000,00 kn) kao neosnovan.“

II. Nalaže se tuženicima pod 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. solidarno, u roku od 15 dana, tužitelju isplatiti na ime troška žalbenog postupka iznos od 15.625,00 kn.

Obrazloženje

Prvostupanjskom je presudom odbijen u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja kojim je isti tražio utvrditi da je pok. N. A. na dan smrti 10. svibnja 2012. bio dužan tužitelju iznos od 21.601.106,80 kn, iznos od 36.427,74 €/kn te i iznos od 971.284,70 kn sve s pripadajućom zateznom kamatom kako je to specificirano u izreci presude (točka I. izreke).

Nadalje, kojim je isti tražio obvezati tuženike pod 1., 2., 3. i 4. da tužitelju solidarno isplate iznos od 157.907,85 kn s pripadajućom zateznom kamatom kako je to specificirano u točki II. izreke presude; a tuženike pod 5., 6. i 7. da tužitelju solidarno isplate iznos od 21.601.106,80 kn, iznos od 36.427,74 €/kn te i iznos od 971.284,70 kn sve s pripadajućom zateznom kamatom kako je to specificirano u točki III. izreke presude; sve uz naknadu parničnog troška s pripadajućom zateznom kamatom (točka IV. izreke).

Rješenjem je odbijen prijedlog za određivanje privremene mjere (točka V. izreke) te je tužitelj obvezan naknaditi parnični trošak tuženicima pod 1. i 2. u iznosu od 2.062.500,00 kn, tuženicima pod 3. i 4. u iznosu od 1.125.000,00 kn te tuženicima pod 5., 6. i 7. u iznosu od 1.955.783,80 kn (točka VI. izreke).

Protiv ove odluke žali se tužitelj zbog svih zakonskih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje: ZPP) s prijedlogom da se ista ukine podredno, preinači.

Na žalbu nije odgovoreno.

Žalba je djelomično osnovana.

Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja za utvrđenje postojanja duga prednika tuženika od pod 1. do 4. na dan smrti 10. svibnja 2012. u iznosu od 21.601.106,80 kn zbog neostvarenja očekivane dobiti od kapitalnog ulaganja u projekt Starina, u iznosu od 36.427,74 €/kn i u iznosu od 971.284,70 kn na ime nužnih troškova koje da je tužitelj imao u svezi realizacije Preliminarnog ugovora o prodaji od 14. lipnja 2006. Nadalje, predmet spora u ovoj fazi postupka je i zahtjev tužitelja da mu tuženici pod 1., 2., 3. i 4. solidarno isplate iznos od 157.907,85 kn s naprijed navedene osnove a do visine naslijeđenog dijela iza pok. N. A., a tuženici pod 5. 6. i 7. solidarno iznos od 21.601.106,80 kn zbog neostvarenja očekivane dobiti od kapitalnog ulaganja u projekt Starina, iznos od 36.427,74 €/kn i 971.284,70 kn oba na ime nužnih troškova koje da je tužitelj imao u svezi realizacije Preliminarnog ugovora o prodaji od 14. lipnja 2006.

Prvostupanjski je sud odbio tužbeni zahtjev u cijelosti smatrajući da su parnične strane ugovorile kaparu kao odustatninu i da su tuženici izjavom o odustajanju i vraćanjem odustatnine u visini dvostruke kapare ispunili svoju ugovornu obvezu; a da tužitelj nije dokazao nužnost troškova koje potražuje u predmetnoj pravnoj stvari. Pri tome, sud se pozvao na odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01., dalje: ZOO) a kojega je ovdje za primijeniti temeljem odredbe članka 1163. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO/05).

Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

Nije ostvaren ni razlog žalbe pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sporne odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8. ZPP, ali je na isto dijelom pogrešno primijenio materijalno pravo. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda, a relevantno za razrješenje prijepora, proizlazi:

- da je prema rješenju Trgovačkog suda u Zagrebu upisana promjena tvrtke iz S. d.o.o. S. u S. n. d.o.o. Z. i to dana 3. svibnja 2006.;

- da su pok. N. A. i tuženici pod 5., 6. i 7. bili suvlasnici čest. zem. 814/1, 829, 825, 819, 816, 815 i 817 sve Z.U. 64 K.O. G.;

- da je Preliminarni ugovor o prodaji od 14. lipnja 2003. zaključen između N. A. (prednika tuženika pod 1-4) i tuženika pod 5., 6. i 7., kao prodavatelja, i tužitelja kao kupca glede nekretnina označenih kao čest. zem. 814/1, 829, 825, 819, 816, 815 i 817 sve Z.U. 64 K.O. G. s tim da je pretpostavljeno da je dio tih nekretnina u ukupnoj površini od 23.030 m[2] prijedlogom prostornog plana Grada H. utvrđen kao građevinsko zemljište (dalje: zemljište pod A), kao i dio u ukupnoj površini od 39.999 m[2] (dalje: zemljište pod B);

- da se člankom 2. Preliminarnog ugovora ugovorne strane obvezuju zaključiti glavni ugovor danom ishođenja pravovaljane građevinske dozvole za izgradnju turističkih vila na zemljištu A za što kupac pretpostavlja da je prijedlogom Prostornog plana Grada H. predviđena izgradnja vila, a koja dozvola da se ima pribaviti u roku od 9 mjeseci od dana stupanja na snagu prostornog plana Grada H.;

- da je za zemljište A i 1800/129097 dijela čest. zem. 814/1 što pripada zemljištu B ugovorena kupoprodajna cijena od 40,50 €/kn na dan isplate po 1 m[2] , da se tužitelj obvezao prodavateljima isplatiti iznos od 100.000 €/kn na ime kapare i odustatnine u roku od 5 dana od ovjere potpisa prodavatelja, nakon čega odnosno primitkom navedene isplate ugovor stupa na snagu i proizvodi pravne učinke, a preostali iznos u trenutku sklapanja glavnog ugovora kada će prodavatelji ispustiti tabularnu izjavu i uvesti kupca u posjed kupljenih nekretnina;

- da je za preostalo zemljište B ugovoreno korištenje i uporaba na 4 godine uz jednokratni iznos naknade od po 3 €/kn po 1 m[2] s dospijećem na dan sklapanja glavnog ugovora te i pravo prvokupa;

- da je člankom 4. ugovoreno „ugovorne stranke suglasno izjavljuju za slučaj da prodavatelji nakon ispunjenja svih uvjeta i rokova iz ovog ugovora odbiju zaključiti ugovor o kupoprodaji ili raspolažu nekretninama prema trećim osobama (prodaja, darovanja, zakup i dr.) kupac se ovlašćuje tražiti izvršenje ovog ugovora ili zatražiti od prodavatelja isplatu iznosa od 100.000 € sa svim nužnim troškovima koje je kupac imao u svrhu realizacije ovog ugovora a za slučaj da kupac ne pristupi sklapanju ugovora o prodaji ili u cijelosti ne izvrši isplatu kupoprodajne cijene, prodavatelji se ovlašćuju tražiti izvršenje ovog ugovora ili zadržati primljeni iznos dijela kupoprodajne cijene koje su stranke ujedno ugovorile i kao kaparu - odustatninu, da za slučaj da kupac u roku od 9 mjeseci od dana stupanja na snagu prostornog plana Grada H. ne pribavi pravovaljanu građevinsku dozvolu, i to iz bilo kojeg razloga prodavatelji se ovlašćuju zadržati 100.000 € kao odustatninu i naknadu štete, a ugovor se smatra raskinutim bez posebnih obavijesti, da za slučaj nastupa uvjeta iz stavka 1. ove točke, prodavatelji ovlašćuju kupca da temeljem ovog ugovora može po isplati kapare zatražiti i postići upis založnog prava na nekretninama; da prodavatelji ovlašćuju kupca na traženje izdavanja Građevinske dozvole;

- da je tužitelj uplatio na račun D. A. „kaparu“ dana 4. srpnja 2003. u iznosu od 754.500,00 kn;

- da su tuženici nakon Izjave o odustajanju „Zagreb, 15. 03. 2005.g.“ (list 327 spisa) odmah položili novčani iznos od 200.000 €/kn kod javnog bilježnika na ime povrata dvostrukog iznosa kapare, te jasno odredili da time plaćaju odustatninu;

- da je Priopćenjem od strane javnog bilježnika J. P. br. OU-27/05-5 U Starom Gradu 15.3.2005. (list 328 spisa), ista obavijestila društvo S. d.o.o. iz S. da su prodavatelji temeljem preliminarnog ugovora o prodaji od 14.6.2003.g. položili dana 15.3.2005. u tom javnobilježničkom uredu polog u iznosu od 1.503.000,00 kn kao kunsku protuvrijednost iznosa od 200.000,00 € na ime odustatnine uz poziv kupcu da u roku od 3 mjeseca obavijesti taj ured o postignutom sporazumu raskida preliminarnog ugovora o prodaji i broju bankovnog računa;

- da je tužitelj odbio primiti odustatninu sve do 2010. godine pa su tuženici ponovno 30. ožujka 2010. dali Izjavu o odustajanju i položili 1.452.336,60 kn kao dvostruki iznos kapare kao odustatnine što je tužitelj konačno i preuzeo 13. svibnja 2010.;

- da su isti prodavatelji s društvom H. g. d.o.o. Z. dana 31. svibnja 2005. zaključili Ugovor o kupoprodaji istih nekretnina kao i Dodatak, iz kojeg proizlazi da će kupac snositi sve eventualne troškove ove parnice; da su 23. veljače 2005. bili sklopili i Predugovor;

- da se nakon tog ugovora H. g. d.o.o. uknjižio u K.O. G. i to kao suvlasnik za 28560/129097 dijela čest. zem. 814/1 Z.U. 922; u cijelosti glede čest. zem. 815, 817 i 819 Z.U. 919; za 5010/5751 dijela glede čest. zem. 825 Z.U. 64; i za 28446/36096 dijela glede čest. zem. 816 Z.U. 63;

- da su spisu predmeta priloženi Izvještaji tvrtke Kleinwort Benson Ltd na listu 37-63 spisa o stanju salda tvrtke A. p. h. l. u razdoblju od 13. srpnja 2004. do 18. svibnja 2005.;

- da je spisu predmeta priložena i dokumentacija troškova (računi, uplate i dr.);

- da je nakon očevida na licu mjesta, vještak Z. R. dana 5. studenog 2009. sačinio nalaz i mišljenje iz kojeg proizlazi kako predmetne nekretnine u naravi predstavljaju neizgrađeno zemljište, zaraslo u travu, makiju, nisko raslinje i dijelom borovinu.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud je odbio tužbeni zahtjev u cijelosti.

Po već iskazanom stajalištu ovog drugostupanjskog suda, a koje je i stajalište prvostupanjskog suda, ponašanjem tuženika u smislu odustanka od Preliminarnog ugovora i sklapanja ugovora o prodaji s drugom pravnom osobom nastupio je uvjet iz Preliminarnog ugovora te je tužitelj kao kupac stekao pravo tražiti od prodavatelja isplatu odustatnine u iznosu od 200.000 €/kn i nužnih troškova koje je imao u svrhu realizacije ovog predugovora. Naime, prema rezultatima dokaznog postupka, iz Preliminarnog ugovora o prodaji od 14. lipnja 2003. proizlazi da je kapara ugovorena kao odustatnina; da su se tuženici kada su položili novčani iznos kod javnog bilježnika jasno odredili da time plaćaju odustatninu.

Odredbom članka 83. ZOO propisano je da, kad je uz kaparu ugovoreno pravo da se odustane od ugovora, onda se kapara smatra kao odustatnina i svaka strana može odustati od ugovora i da u tom slučaju, ako odustane strana koja je dala kaparu, ona je gubi, a ako odustane strana koja je kaparu primila, ona je vraća u dvostrukom iznosu.

Kako je prema odredbi članka 82. ZOO određeno da se sporazumom ugovornih strana može ovlastiti jedna ili svaka strana da za slučaj da odustane od ugovora da odustatninu, to je navedena ugovorna odredba valjana.

Tuženici su sačinili Izjavu o odustajanju te položili odustatninu u visini dvostrukog iznosa kapare dana 15. ožujka 2005. o čemu je javni bilježnik odmah izvijestila tužitelja, pa je od tog trenutka prestala mogućnost da tužitelj traži izvršenje ugovora ali mogao je postaviti zahtjev za podmiru nužnih troškova koje je imao u svezi realizacije Preliminarnog ugovora.

Posebice, jer je cijelo vrijeme od Prostornog plana Grada H. iz 1997. godine pa do Prostornog plana od 19. srpnja 2007., predviđeno za predmetne nekretnine da predstavljaju građevno područje (razvidno iz dopisa Grada H. od 7. lipnja 2010. i druge dokumentacije na listu 573-584 spisa) ali tužitelj je taj koji nije pokrenuo postupak niti je ishodio pravovaljanu građevinsku dozvolu pa tako u trenutku davanja izjave o odustajanju dana 15. ožujka 2005. nije nastupio niti neki ugovoreni uvjet niti je dospio neki ugovoreni rok. Kako prema odredbi članka 82. stavak 4. ZOO proizlazi da ako ugovaratelji nisu odredili rok do kojega ovlaštena strana može odustati od ugovora, ona to može učiniti sve dok ne protekne rok određen za ispunjenje njezine obveze, a kako je obveza prodavatelja iz Preliminarnog ugovora bila sklapanje glavnog ugovora u roku od 9 mjeseci po ishođenju pravovaljane građevinske dozvole, a kako ista nije ishođena, to pogrešno tužitelj drži da su prodavatelji „zakasnili“ s izjavom o odustajanju i plaćanjem odustatnine.

Nije jasno stajalište tužitelja da se ne bi radilo o odustatnini kod činjenice da je isti angažirao čitav tim odvjetnika, konzultanata, posrednika dakle, ljudi od struke koji su svi navodno sudjelovali u pripremi Preliminarnog ugovora i kasnije i koji su očito dopustili/savjetovali da se u predugovoru spominje riječ „odustatnina“ i „kapara kao odustatnina“ što potom nužno proizvodi određene pravne posljedice.

Postupajući sukladno općim načelima obveznopravnih odnosa prodavatelji su polaganjem odustatnine kod javnog bilježnika istodobno s davanjem izjave o odustajanju postupili u potpunosti i sukladno pravnom pravilu iz odredbe članka 82. stavak 3. ZOO. Posljedično, tužitelju pripada pravo na naknadu nužnih troškova učinjenih u svrhu realizacije Preliminarnog ugovora što po mnijenju ovog suda podrazumijeva troškove nastale nakon dana sačinjenja Preliminarnog ugovora koji se počinje realizirati s konačnim ciljem sklapanja glavnog ugovora i izgradnje turističkih vila.

Tuženici su prvi put položili kod javnog bilježnika odustatninu 2005. godine koju tužitelj nije želio preuzeti pa je oportuno da su istu predigli te je ponovno položili 2010. godine kada je tužitelj na to pristao. Netočno tužitelj smatra da je do odustanka od ugovora došlo tek 2010. godine kod nesporne činjenice da su tuženici sačinili Izjavu o odustanku još 2005. godine a navođenje u istoj traženja sporazuma po mnijenju ovog suda odnosi se isključivo na sporazum u svezi računa kojeg se traži dostaviti i načina prijenosa odustatnine što je sve samo pitanje tehničke realizacije odustanka.

Kod činjenice da je Preliminarni ugovor zaključen dana 14. lipnja 2003., to svi računi i uplate s naslova troškova do tog datuma (bez obzira na nužnost ili ne istih), nisu relevantni u ovoj pravnoj stvari jer plaćanje svih tih troškova nije posebno niti specificirano u tom predugovoru, niti proizlazi da su prodavateljima bili predočeni računi u trenutku sklapanja predugovora niti proizlazi da je ugovoreno koji se to troškovi u tom trenutku smatraju nužnim po mnijenju ugovornih strana pa bi takva eventualna ugovorna obveza bila i neodređena, slijedom čega proizlazi da tuženici nisu u obvezi isplate tužitelju novčanog iznosa s naslova naknade nužnih troškova u odnosu na trošak učinjen do dana sklapanja Preliminarnog ugovora.

Notorno je da su obje ugovorne strane imale određene troškove koji su prethodili sklapanju predugovora, ali po mnijenju i ovog suda, isti nisu obuhvaćeni predugovorom već su obuhvaćeni samo budući troškovi koji nastanu „u realizaciji“ predugovora kako je to izričito navedeno.

Ovo i posebice jer iz priložene dokumentacije proizlazi da se ista dijelom odnosi na istodobno traženje i kupnju nekretnina na području B. i P., za što su se sigurno koristile usluge istih konzultanata, knjigovođa i dr., pa stoga i ne proizlazi da bi se ti troškovi ticali upravo i samo predmetnog ugovornog odnosa stranaka.

Stoga, za razdoblje do 13. lipnja 2003. isplata po do tada dospjelim računima na listu 64-82, 86-87, 125-164 spisa u ukupnom iznosu od 242.603,21 kn (292,80 + 2.562,00 + 405,00 + 138.958,00 + 4.422,00 + 2.562,00 + 2.562,00 + 2.562,00 + 1.952,00 + 355,62 + 203,13 + 109,80 + 36,60 + 866,20 + 3.660,00 + 46.360,00 + 2.562,00 + 146,40 + 73,20 + 1.952,00 + 2.562,00 + 2.562,00 + 1.958,10 + 1.956,88 + 1.955,66 + 190,60 + 1.013,30 + 406,26 + 36,60 + 2.562,00 + 3.711,36 + 2.562,00 + 2 562,00 + 2.000,80 + 1.964,20 + 1.958,10 + 36,60 kn) ne pripada tužitelju iz naprijed iznijetog razloga.

Preostala dokumentacija odnosi se na razdoblje od dana sklapanja Preliminarnog ugovora 14. lipnja 2003. do dana posljednjeg računa s dospijećem 12. srpnja 2006.

Po mnijenju ovog suda, svi računi od davanja Izjave o odustajanju dana 15. ožujka 2005. pa do 12. srpnja 2006. također ne mogu ići na teret tuženika jer su isti sačinili Izjavu o odustajanju te platili odustatninu u visini dvostrukog iznosa kapare dana 15. ožujka 2005. o čemu je javni bilježnik odmah izvijestila tužitelja pa tužitelj nakon toga sukladno načelu dobrog gospodarenja i načelu savjesnosti i poštenja više nije trebao ulaziti u daljnji trošak u svrhu realizacije predugovora.

Stoga, isplata po računima dospjelim u razdoblju od 15. ožujka 2005. do 12. srpnja 2006. na listu 235-286 spisa u ukupnom iznosu od 115.031,45 kn (4.270,00 + 333,06 + 271,76 + 1.958,10 + 50.834,74 + 1.952,00 + 1.952,00 + 333,06 + 1.952,00 + 1.952,00 + 1.952,00 + 1.952,00 + 1.598,20 + 724,68 + 249,80 + 452,93 + 181,17 + 24,68 + 1.281,00 + 1.952,00 + 1.952,00 + 1.952,00 +1.952,00 + 1.952,00 + 16.007,63 + 7.218,44 + 1.952,00 + 1.964,20 + 1.952,00 + 1.952,00 kn) ne pripada tužitelju iz naprijed iznijetog razloga. Dopisom od 13. prosinca 2004. Odvjetničko društvo Š. & p., Z., obavještava N. A., a kao pravni zastupnici tvrtke S. d.o.o. S., da su zaprimili dopis od 2. prosinca 2004. u kojem isti izražava namjeru raskida preliminarnog ugovora s prijedlogom da tvrtki S. d.o.o. vrati primljeni iznos kapare - odustatnine te naknadi sve nužne troškove koje je tvrtka S. imala u svrhu realizacije ugovora; i navodi da prodavatelji nisu ovlašteni raskinuti taj ugovor; a dana 31. siječnja 2005. ponovno smatraju da nije predviđena mogućnost odustajanja prodavatelja od sklopljenog ugovora, ali da je u ime svoga klijenta spreman pregovarati o sporazumnom raskida predugovora pod uvjetom isplate pravične odštete.

Kod pravnog stava prvostupanjskog i ovog drugostupanjskog suda, da su tuženici imali pravo odustati od predugovora, to već od priopćenja namjere odustanka od strane prodavatelja tj. od 2. prosinca 2004., tužitelj kao savjesni gospodarstvenik više nije trebao poduzimati nikakve radnje niti prouzročiti daljnje troškove u svezi realizacije Preliminarnog ugovora a iz rezultata dokaznog postupka nije razvidna ni nužnost ni hitnost ni neizbježnost daljnjih troškova, pa tako tužitelju ni za razdoblje od 2. prosinca 2004. do 14. ožujka 2005. ne pripada pravo na naknadu eventualno nastalog troška.

Stoga, isplata po računima dospjelim u razdoblju od 2. prosinca 2004. do 14. ožujka 2005. na listu 217-219, 222-234 spisa u ukupnom iznosu od 42.095,74 kn (2.013,00 + 1.988,60 + 73,20 + 1.988,60 + 25.199,10 + 1.958,10 + 3.664,88 + 2.400,60 + 845,46 + 1.964,20 kn) ne pripada tužitelju iz naprijed iznijetog razloga.

Konačno, glede razdoblja od 14. lipnja 2003. do 1. prosinca 2004., a koje razdoblje je po ocjeni ovog suda jedino relevantno za ocjenu nastalih nužnih troškova, pravilno je sud prvog stupnja otklonio obvezu tuženika na plaćanje iznosa koje je tužitelj platio temeljem Ugovora o savjetodavnim uslugama na ime savjetnika E. R. i njegove tvrtke koji je ugovor općenitog karaktera (odnosno ne proizlazi da se odnosi samo i jedino i uopće, na prijeporni pravni posao) i iz razloga jer je taj potpisan dana 24. svibnja 2002. bez javnobilježničke ovjere, i znatno prije nego je tužitelj s tuženicima sklopio preliminarni ugovor i to, osim troškova koji su gore već obuhvaćeni u ostalim vremenskim razdobljima, i troškova najamnine i režija iz razdoblja od 14. lipnja 2003. do 1. prosinca 2004. u ukupnom iznosu od 26.596,00 kn (2.562,00 + 2.562,00 + 2.562,00 + 2.562,00 + 2.562,00 + 2.562,00 + 3.050,00 + 3.050,00 + 2.562,00 + 2.562,00 kn).

Također, u odnosu na račune temeljem Ugovora između društva S. d.o.o. i društva T. d.o.o. za vršenje svih računovodstvenih i poreznih poslova od 3. srpnja 2002. (godinu dana prije sklapanja predugovora), proizlazi da se radi o troškovima koje je tužitelj imao u svezi svog poslovanja a koje nije dokazano da je vezano samo za predmetni projekt (uostalom tužitelj i dandanas kao pravna osoba egzistira i ima troškove vođenja knjigovodstva), pa je pravilno sud prvog stupnja otklonio obvezu tuženika na plaćanje iznosa i to, osim troškova koji su gore obuhvaćeni u ostalim vremenskim razdobljima, i troškova iz razdoblja od 14. lipnja 2003. do 1. prosinca 2004. u ukupnom iznosu od 33.678,10 kn (1.952,00 + 3.940,60 + 1.952,00 + 1.952,00 + 1.952,00 + 1.988,60 + 1.988,60 + 1.970,30 + 1.952,00 + 2.025,20 + 2.013,00 + 1.988,60 + 1.982,50 + 1.988,60 + 2.037,40 + 1.994,70 kn).

Kada se ima u vidu, a prema tvrdnji tužitelja, da je osnivač istoga The Croatia capital partnership L.P. tj. fond osnovan radi kapitalnih ulaganja u Republiku Hrvatsku, to dodatno uvjerava ovaj sud da naprijed nastali troškovi nisu učinjeni samo i jedino u svezi predmetnog pravnog posla.

Nadalje, iz računa tvrtke C. e. ne bi proizlazilo da je tužitelj upućivao sve te pošiljke tuženicima ili drugim adresatima u svezi predmetnog pravnog posla niti su prijepisi ili preslike istih priloženi pa je tako pravilno sud otklonio i tu obvezu i to, osim troškova koji su gore obuhvaćeni u ostalim vremenskim razdobljima, i troškova iz razdoblja od 14. lipnja 2003. do 1. prosinca 2004. u ukupnom iznosu od 841,80 kn (73,20 + 109,80 + 73,20 + 36,60 + 73,20 + 146,40 + 109,80 + 36,60 + 36,60 + 73,20 + 36,60 + 36,60 kn).

Prema tvrdnji tužitelja za konzultantske usluge, posredničke i odvjetničke usluge vršena su plaćanja tvrtki P. s., posrednici M. S., i odvjetničkom društvu Š. i p., a nastao je i trošak boravka u Hrvatskoj S. R., i to u valuti € i kn o čemu spisu predmeta da prileži Izvještaj tvrtke K. B. L., te računi.

U odnosu na troškove odvjetničkog društva, iz spisa ne proizlazi da bi se isti odnosili na predmetni pravni posao, već se radi o honoraru za pravne usluge a koje nisu specificirane. Također nisu nužni troškovi ni troškovi noćenja u hotelu G. u S. za goste J. S. J. i K. M. M. jer nije razvidno tko su te osobe i zbog čega je to u vezi s predmetom spora i koja je nužnost istih troškova.

M. S. je vlasnica i direktorica tvrtke P. s. s kojom je tvrtka A. p. h. l. sklopila aneks ugovora o uslugama pa stoga nema mjesta obvezivanju tuženika na plaćanje ovih troškova posebice što se M. S. obvezala vratiti sve plaćeno ukoliko se ne ishodi građevinska dozvola (a koja se nije ishodila) i ako ne bude izgradnje (iz rezultata očevida proizlazi da je zemljište zapušteno). Troškovi plaćeni VIV studio usluge za snimanja u iznosu od 26.840,00 kn, dio su ugovora o uslugama u svezi posredništva, pa tako iste ne mogu snositi tuženici. Troškovi traženja lokacije, predrazgovora s prodavateljima i sve drugo što tužitelj navodi i što je u okviru posla posrednika, nikako ne može pasti na teret tuženika jer nije u svezi sklapanja glavnog ugovora.

Kontradiktorne tvrdnje tužitelja da su lokacije tražili i E. R., i M. S. i P. s., kao i da su svi oni savjetodavci i konzultanti tužitelja, za što se još dodatno tražio odvjetnički savjet i usluga društva R.-M.-V., i P., dodatno uvjerava ovaj sud da ti troškovi nisu nastali u svezi (i samo) realizacije Preliminarnog ugovora (u svrhu sklapanja glavnog ugovora) a ako i jesu, nisu nužni troškovi u smislu odredaba Preliminarnog ugovora.

Računi na ime konzultantskih poslova društvu B. S. d.o.o. (ili P. s. d.o.o.), temeljeni su na ugovorima o uslugama koje je odobrila i potpisala tvrtka „A. P. H. L.“ i M. S. a nije razvidan sadržaj niti opravdana ni nužna potreba tako dugotrajnih konzultacija a napose pa je pravilno sud prvog stupnja otklonio obvezu nakon sklapanja Preliminarnog ugovora

tuženika na plaćanje tih iznosa i to, osim troškova koji su gore obuhvaćeni u ostalim vremenskim razdobljima, i troškova iz razdoblja od 14. lipnja 2003. do 1. prosinca 2004. u ukupnom iznosu od 240.144,19 kn (25.464,45 + 25.464,45 + 25.464,45 + 25.665,14 + 25.665,14 + 25.665,14 + 6.100,00 + 25.665,14 + 25.665,14 + 25.665,14 + 3.660,00 kn). Osim toga, u podnesku od 2. travnja 2009. tužitelj sam navodi da je kupio tvrtku tek „A. P. H. L.“ u prosincu 2005. godine, a ugovor od 15. svibnja 2005. kojim je ta tvrtka tužitelju ustupila sva potraživanja naspram tuženika nije od značaja kod činjenice da APHL nije bila ni u kakvom obveznopravnom odnosu s tuženicima.

Troškovi plaćeni odvjetničkom društvu Š. i p. platila je tvrtka A. radi čega ih ne može tužitelj niti potraživati, a i radi se o troškovima oko odustanka od predugovora koji troškovi obzirom na protivljenje odustanku ne mogu pasti na teret tuženika, dok račun odvjetnika I. P. za izvršene odvjetničke usluga zasnivanja kupoprodajnog odnosa - predugovor u iznosu od 4.579,00 kn, obzirom da se za istog traže i dodatni troškovi u €/kn, nije jasno na što se odnose.

Na listu 91-92, 170, 209-211 spisa priležu računi troškova javnog bilježnika V. M. iz Z. u ukupnom iznosu od 9.589,20 kn (3.233,00 + 317,20 + 6.039,00 kn) ali nije razvidno u kakvoj su isti vezi s predmetnim pravnim poslom (eventualne ovjere u svezi registracije tužitelja i sl. nikako nisu u vezi s predmetnim pravnim poslom jer je tužitelj registriran godinu dana prije sklapanja predugovora i posluje i dandanas).

Na listu 165-166 spisa nalazi se podatak o isplati Studentskom centru iznosa od 15.830,51 kn ali nema svrhe isplate niti naziva usluge ili sl.

Tužitelj je u svrhu potkrjepe svojih navoda u spis priložio vještvo tvrtke G. d.o.o. iz srpnja 2014. godine iz kojeg proizlazi da su nužni troškovi tužitelja u iznosu od 826.815,53 kn ali vještvo u tom dijelu nije obrazloženo izuzev da bi se radilo o troškovima u svezi predmetnog projekta.

Iz svega naprijed iznijetog proizlazi da nije utemeljen tužbeni zahtjev tužitelja glede tražbine troškova u iznosu od 36.427,74 €/kn i u iznosu od 758.019,40 kn kako je to pravilno zaključio i sud prvog stupnja pa se dodatno upućuje na razloge pobijane odluke.

U odnosu na sveukupno učinjene troškove, potrebno je razlikovati nužne troškove, te i možebitne korisne troškove. Kako je ugovoreno pravo tužitelja na naknadu samo nužnih troškova, to su nužni troškovi po ocjeni ovog suda, samo oni troškovi koji su bili nužni kako bi se realizirao predugovor.

Troškovi po računima na listu 88 i 90, 94-95, 102-103, 119-120, 197-198 spisa izdanim od strane ovlaštenog inženjera geodezije T. V. na ime studije projekta izgradnje turističkih vila u ukupnom iznosu od 110.001,30 kn (6.100,00 + 73.810,00 + 4.886,10 + 14.347,20 + 10.858,00 kn); potom račun na listu 108-109 spisa tvrtke Produkcija 004 na ime izrade urbanističkog plana i detaljnog plana uređenja plaže u iznosu od 100.946,00 kn a sukladno sporazumu o izradi projekta od 1. rujna 2003., kao i račun na listu 199-200 spisa izdan od ovlaštene arhitektice Katje Zorić na ime autorskog honorara u iznosu od 2.318,00 kn, po ocjeni ovog suda predstavljaju nužni trošak tužitelja učinjen u svrhu realizacije predugovora.

U relevantnom razdoblju na snazi je bio Zakon o prostornom uređenju („Narodne novine“, broj 30/94., 68/98., 61/00., 32/02. i 100/04.; dalje: ZPU) koji je u odredbi članka 8. predviđao da pravna osoba registrirana za obavljanje stručnih poslova prostornog uređenja može izrađivati prostorne planove i stručne podloge za izdavanje lokacijskih dozvola te i da ovlašteni arhitekt koji samostalno obavlja stručne poslove prostornog uređenja može izrađivati detaljne planove uređenja, stručne podloge i idejna rješenja za izdavanje lokacijskih dozvola. Detaljni plan uređenja kojeg donosi grad ili općina, prema odredbi članka 27. ZPU utvrđuje detaljnu namjenu površina, režime uređivanja prostora, način opremanja zemljišta komunalnom, prometnom i telekomunikacijskom infrastrukturom, uvjete za izgradnju građevina i poduzimanje drugih aktivnosti u prostoru, te druge elemente od važnosti za područje za koje se plan donosi.

Slijedom navedenog, po ocjeni ovog suda, troškovi inženjera geodezije, ovlaštenog arhitekta te tvrtke P. 004 predstavljaju nužne troškove koje je tužitelj imao u svrhu realizacije Preliminarnog ugovora jer su navedeni troškovi učinjeni u svrhu pripreme traženja građevinske dozvole nakon koje je najkasnije u roku od 9 mjeseci imao biti sklopljen glavni ugovor. Stoga su troškovi u ukupnom iznosu od 213.265,30 kn priznati tužitelju te je u tom dijelu istome dosuđena i pripadajuća zakonska zatezna kamata a sukladno odredbi članka 277.

ZOO i članka 29. ZOO/05.

Pri tome, za navesti je da je zbog izbjegavanja bilo kakvih nedoumica prilikom eventualne ovrhe ove presude, ovaj drugostupanjski sud precizno obvezao tuženike pod 1., 2., 3. i 4. na solidarnu isplatu iznosa od 157.907,85 kn (do visine vrijednosti naslijeđene imovine iza pok. N. A.) zajedno s tuženicima pod 5., 6. i 7. a da je njihova obveza solidarna proizlazi kako iz činjeničnih navoda tužbe tako i iz rezultata dokaznog postupka dok je za iznos preko 157.907,85 kn do iznosa od 213.265,30 kn solidarno obvezao samo tuženike pod 5., 6. i 7. Osim toga, solidarni dužnici su obični suparničari i stoga protiv njih može biti donesena različita odluka u pogledu iznosa kojeg moraju platiti tužitelju.

Sukladno tomu a glede računa u iznosu od 73.810,00 kn od 12. studenog 2003. tuženici pod 1., 2. 3. i 4. obvezni su platiti samo dio i to iznos od 18.452,55 kn jer je tako dobiti ukupan zbroj od 157.907,85 kn ali je obveza njihova prednika utvrđena u iznosu od 73.810,00 kn.

Nadalje, u situaciji da kada se kapara smatra kao odustatnina, od ugovora može odustati i strana koja je kriva za neizvršenje ugovora, pa proizlazi da nema mjesta tužiteljevu zahtjevu za naknadu štete bez obzira na eventualnu krivnju tuženika.

Samo napomene radi, posebice je neutemeljen zahtjev tužitelja za naknadu izgubljene dobiti i u smislu odredbe članka 189. ZOO prema kojoj odredbi oštećenik ima pravo na naknadu obične štete i izmakle koristi; visina naknade štete određuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke izuzev slučaja kad zakon naređuje što drugo; pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem. Odredbom članka 155. ZOO određeno je da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta). Svaka zarada koju bi tužitelj ostvario i koju bi mogao ostvariti po redovnom tijeku stvari da nije bilo štetnog događaja predstavljala bi gubitak u njegovoj imovini te je tako i pravni osnov za naknadu štete temeljem odredbe članka 189. ZOO. Tužitelj bi u tom slučaju trebao prezentirati i potom dokazati sve činjenice koje bi ukazivale da je isti uistinu pretrpio štetu i u čemu bi se ista in concreto sastojala.

U konkretnom slučaju tužitelj smatra da mu je nastala šteta zbog neostvarenja očekivane dobiti od kapitalnog ulaganja u projekt Starina a koja se očituje u razlici tržišne vrijednosti predmetnih nekretnina od 119,50 €/kn po 1 m[2] (kupoprodajna cijena 40,50 €/kn po 1 m[2] i po vještaku S. cijena od 160 €/kn po 1 m ) ili 869,96 kn x 24.830 m tj. 21.601.106,80 kn. Iz rezultata dokaznog postupka ne proizlazi da je tužitelj imao namjeru daljnje prodaje predmetnih nekretnina (neizgrađenih ili izgrađenih) pa da bi stoga izgubljena dobit bila u toj zaradi koja da se očituje u razlici tržišne vrijednosti nekretnina, niti je dokazao da bi po redovnom tijeku stvari upravo on vršio daljnju prodaju istih i po navedenoj cijeni i kada u budućnosti.

Međutim, kada se ima u vidu da su stranke ugovorile kaparu kao odustatninu, to nema uopće mjesta navedenom traženju tužitelja. Stoga nije bilo ni potrebe za ocjenu nalaza i mišljenja vještaka S., B. ni dr. s navedene osnove.

Kako je prvostupanjska presuda djelomično preinačena, to je u smislu odredbe članka 166. stavak 2. ZPP valjalo odlučiti i o troškovima cjelokupnog postupka a primjenom odredbe članka 154. stavak 2. i 3. ZPP.

Tbr. 48. točka 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; dalje: OT) određuje da, kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka.

Tužitelj je više puta tijekom postupka mijenjao svoj tužbeni zahtjev pa je tako u tužbi od 29. lipnja 2007. zatražio obvezati tuženike na isplatu iznosa od 684.185 €/kn i 1.435.441,80 kn; u podnesku od 17. veljače 2009. na isplatu iznos aod 684.185 €/kn i 1.245.112,51 kn; u podnesku od 5. svibnja 2010. na isplatu iznosa od 584.185 €/kn i 1.245.112,51 kn; u podnesku od 26. svibnja 2010. na isplatu iznosa od 21.601.106,80 kn, 36.427,74 €/kn i 1.065.791,06 kn; u podnesku od 10. lipnja 2013. na isplatu iznosa od 21.601.106,80 kn, 36.427,74 €/kn i 972.054,70 kn. U podnesku od 16. rujna 2013. po prvi put postavlja i deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje postojanja duga od sveukupno 21.601.106,80 kn, 36.427,74 €/kn i 1.065.791,06 kn te i na isplatu navedenih iznosa. Konačni tužbeni zahtjev postavljen je u podnesku od 21. listopada 2016. i to deklaratorni kao naprijed te na isplatu iznosa od 157.907,85 kn u odnosu na tuženike pod 1. do 4., a u odnosu na tuženike pod 5., 6. i 7. iznosa od 21.601.106,80 kn, 36.427,74 €/kn i 971.284,70 kn. Tužitelj je djelomično uspio glede deklaratornog zahtjeva u odnosu na tuženike pod 1. do 4. (manje od 1%) i u odnosu na osnov i visinu konačnog kondemnatornog zahtjeva u odnosu na tuženike pod 1. do 4. u cijelosti je uspio pa je u tom dijelu primijeniti odredbu članka 154. stavak 2. ZPP, a u odnosu na do tada postavljeni deklaratorni i kondemnatorne zahtjeve u odnosu na iste tuženike uspio je manje od 1% pa je primijeniti odredbu članka 154. stavak 3. ZPP. U odnosu na tuženike pod 5., 6. i 7. tužitelj je djelomično uspio s osnovom i visinom kondemnatornog zahtjeva a manje od 1% pa je primijeniti odredbu članka 154. stavak 3. ZPP.

Slijedom navedenog, tužitelju bi pripadao djelomično parnični trošak samo u odnosu na tuženike pod 1., 2., 3. i 4. i to trošak nakon konačno postavljenog kondemnatornog tužbenoga zahtjeva ali kako je isti uspio samo 1% u postavljenom deklaratornom tužbenom zahtjevu koji u sebi sadrži i novčanu vrijednost oko koje je i tekao cijeli dokazni postupak to je temeljem odredbe članka 154. stavak 2. ZPP odlučiti da nakon uređenja tužbenog zahtjeva u podnesku od 21. listopada 2016. svaka stranka (i to tužitelj i tuženici pod 1., 2. 3., i 4.) snose svoje troškove postupka.

Stoga, tužitelju ne pripada naknada parničnih troškova prvostupanjskog postupka.

Nadalje, u odnosu na sve tuženike, za navesti je da isti nisu uložili žalbu protiv odluke o trošku pa ovaj sud ne može i neće uzeti u obzir poduzete pravne radnje koje istima nije priznao ni sud prvog stupnja u svojoj odluci. Samo napomene radi, činjenica da su tuženici tijekom postupka mijenjali punomoćnika inače, nije zapreka da se istima prizna trošak pravnih radnji koje je poduzeo taj odvjetnik jer se ne radi o trošku punomoćnika već o trošku stranke; ali, kako isti nisu ulagali žalbu, to su propustili tražiti zaštitu svojih prava.

Tuženicima pod 1. i 2. u skladu s poduzetim parničnim radnjama, prema popisu troška i OT kao i imajući u vidu radnje koje im je priznao sud prvog stupnja u pobijanoj odluci a prema promjenama vrijednosti tužbenog zahtjeva valjalo je priznati trošak zastupanja na ročištu od 10. lipnja i 23. rujna 2013., 10. travnja i 8. srpnja 2014., 10. srpnja 2015. i 2. lipnja 2016. po 10.000 bodova prema Tbr. 9. točka 1.; na ime sastava podnesaka od 10. srpnja 2013., 21. srpnja 2015., 20. svibnja i 8. lipnja 2016. po 10.000 bodova sve prema Tbr. 8. točka 1. (sveukupno 4 takva podneska u prvostupanjskom postupku), a od 28. ožujka 2013., 2. svibnja 2014., 16. listopada 2015. i 29. veljače 2016. po 50 bodova prema Tbr. 8. točka 3.; te na ime sastava jedne žalbe 12500 bodova prema Tbr. 10. točka 1., što sve pomnoženo sa vrijednošću boda od 10,00 kn iznosi 1.127.000,00 kn, na ime PDV-a iznos od 281.750,00 kn tj. ukupno 1.408.750,00 kn te uvećano na ime zastupanja više osoba za 10% prema Tbr. 36. iznos od 140.875,00 kn odnosno, sveukupno iznos od 1.549.625,00 kn. Kako je ovim tuženicima sud prvog stupnja priznao naknadu parničnog troška u iznosu od 2.062.500,00 kn, to je u odnosu na njih preinačiti djelomično odluku o parničnom trošku.

Tuženicima pod 3. i 4. u skladu s poduzetim parničnim radnjama, prema popisu troška i OT kao i imajući u vidu radnje koje im je priznao sud prvog stupnja u pobijanoj odluci a prema promjenama vrijednosti tužbenog zahtjeva valjalo je priznati trošak zastupanja na ročištu od 10. lipnja i 23. rujna 2013., 10. travnja i 8. srpnja 2014., 10. srpnja 2015. i 2. lipnja 2016. po 10.000 bodova prema Tbr. 9. točka 1.; na ime sastava podneska od 15. srpnja 2013. 10.000 bodova prema Tbr. 8. točka 1.; te na ime sastava jedne žalbe 10.000 bodova prema Tbr. 10. točka 1., što sve pomnoženo sa vrijednošću boda od 10,00 kn iznosi 800.000,00 kn, na ime PDV-a iznos od 200.000,00 kn tj. ukupno 1.000.000,00 kn. Kako je ovim tuženicima sud prvog stupnja priznao naknadu parničnog troška u iznosu od 1.125.000,00 kn, to je u odnosu na njih preinačiti djelomično odluku o parničnom trošku.

Tuženicima pod 5., 6. i 7. u skladu s poduzetim parničnim radnjama prema popisu troška i OT kao i imajući u vidu radnje koje im je priznao sud prvog stupnja u pobijanoj odluci a prema promjenama vrijednosti tužbenog zahtjeva valjalo je priznati trošak sastava odgovora na tužbu 6298 bodova prema Tbr. 8. točka 1.; na ime zastupanja na ročištu od 30. ožujka 2010. 6298 bodova, dana 8. lipnja i 28. rujna 2010., 10. lipnja i 23. rujna 2013., 10. travnja i 8. srpnja 2014., 10. srpnja 2015., 2. lipnja 2016. i 16. siječnja 2017. po 10.000 bodova prema Tbr. 9. točka 1.; na ime sastava podnesaka od 23. ožujka i 8. lipnja 2010. po 6298 bodova, od 3. rujna 2010. i 19. srpnja 2013. po 10.000 bodova sve prema Tbr. 8. točka 1., a od 24. veljače i 3. kolovoza 2009. po 50 bodova prema Tbr. 8. točka 3.; što sve pomnoženo sa vrijednošću boda od 10,00 kn iznosi 1.352.920,00 kn, na ime PDV-a iznos od 338.230,00 kn tj. ukupno 1.691.150,00 kn te uvećano na ime zastupanja više osoba za 20% prema Tbr. 36. iznos od 338.230,00 kn odnosno, sveukupno iznos od 2.029.380,00 kn. Međutim, kako je ovim tuženicima sud prvog stupnja priznao naknadu parničnog troška u iznosu od 1.955.783,80 kn, a kako se isti nisu žalili, to je u odnosu na njih potvrditi odluku o parničnom trošku.

Slijedom iznijetog, valjalo je odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske odluke temeljem odredbe članka 368. stavak 1. i članka 373. točka 3. ZPP te odredbe članka 380. točka 2. i 3. ZPP.

Kako je tužitelj djelomično uspio u svojoj žalbi to istome pripada prema OT na ime sastava žalbe 12.500 bodova prema Tbr. 10. točka 1. što sve pomnoženo sa vrijednošću boda od 10,00 kn iznosi 125.000,00 kn, na ime PDV-a iznos od 31.250,00 kn tj. ukupno 156.250,00 kn odnosno, razmjerno uspjehu u odnosu na sve tuženike iznos od 15.625,00 kn.

U Splitu 22. veljače 2018.

Predsjednica vijeća:

Arijana Bolanča, v. r.